Poslovni broj: UsI-12/2022-11

1

 

 

 

 

 

   REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

     Avenija Dubrovnik 6 i 8

 

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Upravni sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Mirjani Harapin, te Ljerki Perica, zapisničarki, u upravnom sporu tužiteljice M. L. iz T., M., OIB: …, koju zastupa opunomoćenik Z. R., odvjetnik u Z., protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Z., OIB: …, radi priznanja prava na nacionalnu naknadu za starije osobe, 10. veljače 2023.,

 

p r e s u d i o  j e

 

I.              Poništava se rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, KLASA: UP/II 551-08/21-01/03257358193, URBROJ: 341-99-01/1-21-4061 od 8. studenog 2021. i rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda u Sisku, KLASA: 551-08/21-01/03257358193, URBROJ: 341-15-01/1-21-8753, broj: 165915 od 25. ožujka 2021. i predmet vraća prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak.

II.              Nalaže se tuženiku da tužiteljici u roku od 15 dana od dostave pravomoćne presude nadoknadi troškove spora u ukupnom iznosu od 1.244,27 eura (tisućudjestočetrdesetčetirieuradvadesetsedamcenti) / 9.374,95 kn (devettisućatrisetosedamdesetčetirikunedevedesetpetlipa)

III.              U preostalom dijelu odbija se zahtjev tužiteljice za naknadom troškova upravnog spora.

 

Obrazloženje

 

1.  Osporenim rješenjem tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, KLASA: UP/II 551-08/21-01/03257358193, URBROJ: 341-99-01/1-21-4061 od 8. studenog 2021. odbijena je žalba tužiteljice izjavljena protiv rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda u Sisku, KLASA: 551-08/21-01/03257358193, URBROJ: 341-15-01/1-21-8753, broj: 165915 od 25. ožujka 2021.

 

2.              Navedenim prvostupanjskim rješenjem tužiteljici je odbijen zahtjev za priznavanje prava na nacionalnu naknadu za starije osobe.

 

3.              Pravodobno podnesenom tužbom tužiteljica osporava odluku tuženika ističući kako je postupanje tuženika prilikom donošenja odluke nepravilno i općenito nezakonito, a uredujuće prvostupanjsko tijelo nije bilo ovlašteno dostaviti pobijano rješenju osobno tužiteljici, budući je zahtjev podnesen putem opunomoćenika. Ističe da je tuženik u cijelosti propustio utvrditi u potpunosti i pravilno činjenično stanje jer nije proveo (dokazni) postupak iako je isto bilo nužno. Navodi da je tijekom postupka predloženo izvesti dokaze: čitanjem priloženih javno bilježničkih ovjerenih izjava svjedoka i javnih isprava (uvjerenja o prebivalištu i vjenčanog lista), te njezinim saslušanjem kao i saslušanjem svjedoka, a niti jedan od navedenih dokaza nije izveden. Napominje da je tuženik, uzimajući u obzir materijalni i socijalni status (tužiteljičinu neupućenost u pravnu proceduru, pogrešan navod MUP-ove evidencije iz kojeg bi proizlazilo kako ne živi već kontinuirano desetljećima u Republici Hrvatskoj, i dr.), bio dužan izvesti predložene dokaze, pa tek potom donijeti odluku u ovoj stvari. Ističe da je neosporivo kako joj pripada pravo dokazivati istinitost činjenica na kojima temelji svoj zahtjev, i to makar te činjenice (djelomično) proturječe utvrđenjima javnih isprava. Poziva se na odredbe članka 230. stavka 3. Zakona o parničnom postupku prema kojemu je dopušteno dokazivati da su u javnoj ispravi neistinito utvrđene činjenice ili da je isprava nepravilno sastavljena. Tužiteljica ponavlja da je rođena dana 6. rujna 1955., do dana podnošenja citiranog zahtjeva od 18. ožujka 2021. navršila je preko 65 godina i 5 mjeseci života, hrvatski je državljanin koji živi te ima prebivalište na području Republike Hrvatske u neprekidnom trajanju od četrdeset pet godina, a koje činjenice je bila onemogućena dokazati u okviru postupka provedenog pred tuženikom (unatoč činjenici što je bila pravovremeno predložila sve relevantne i Zakonom o upravnom postupku predviđene dokazne prijedloge za dokazivanje istinitosti i točnosti svojih navoda). Smatra povrijeđenim zakon na njezinu štetu, pritom pruživši grubo, paušalna obrazloženja postupanja tuženika, stoga predlaže sudu nakon provedene rasprave, oglasiti ništavim, podredno poništiti osporeno i prvostupanjsko rješenje uz naknadu troškova spora.

 

4.              Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da je osporeno rješenje doneseno u skladu sa činjeničnim stanjem utvrđenim u provedenom upravnom postupku i u skladu sa zakonskim propisima, a da navodi i razlozi izneseni u tužbi nisu osnovani, odnosno nisu pravno odlučni iz razloga navedenih u obrazloženju osporenog rješenja. Tuženik navodi da je pobijano rješenje pravilno i zakonito u smislu članka 4. i 5. Zakona o nacionalnoj naknadi za starije osobe ("Narodne novine", broj: 62/2020, dalje Zakon). Vezano uz tužbene navode koje se odnose na materijalni i socijalni status tužiteljice, tuženik napominje tužiteljici da je cilj ovog Zakona osigurati odgovarajuće davanje za starije osobe koje u vrijeme radno sposobnog razdoblja nisu zbog objektivnih ili subjektivnih razloga osigurale prihod za starost, odnosno cilj je smanjenje broja ljudi u riziku od siromaštva i socijalne isključenosti međutim, Zakonom su propisani opći i dodatni uvjeti za stjecanje prava na nacionalnu naknadu za starije osobe, što znači da podnositelj zahtjeva mora, na dan podnošenja zahtjeva, kumulativno ispunjavati opće uvjete iz članka 4. Zakona i sve dodatne uvjete propisane člankom 5. stavkom 1. točkom 1. do 5. Zakona. Tuženik dodaje da nadležno tijelo u upravnom postupku priznaje pravo temeljem činjenica kojima raspolaže i koje su utvrđena u trenutku odlučivanja, a kada se činjenice izmijene odlučuje temeljem izmijenjenih činjenica primjenjujući važeće zakonske odredbe, pa je u tom smislu tužiteljica upućena da ukoliko novim Uvjerenjem o prebivalištu Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, nadležne Policijske uprave, dokaže da ima prebivalište u Republici Hrvatskoj u neprekidnom trajanju od 20 godina neposredno prije podnošenja zahtjeva za ostvarivanje prava može podnijeti novi zahtjev za priznanje prava na nacionalu naknadu za starije osobe, a što tužiteljica nije učinila. Tuženik napominje da se ispunjava li podnositelj zahtjeva opće i dodatne uvjete za stjecanje prava na nacionalnu naknadu za starije osobe utvrđuje informatičkom podrškom u uspostavljenom projektu automatske podrške pri ostvarivanju prava i pri tome se od nadležnih ministarstava i nadležnih tijela, razmjenom podataka i Web-servisa, pribavljaju podaci, što u slučaju tužiteljice znači da se podaci o prebivalištu traže od Ministarstva unutarnjih poslova. Smatra da ovdje nema mjesta izvođenju drugih dokaza koje tužiteljica predlaže u tužbi i ranije u žalbi, stoga, naglašava da je osporeno rješenje pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja i na zakonu osnovano. Predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev.

 

5.              U skladu s člankom 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21., dalje: ZUS) sud je 3. veljače 2023. proveo usmenu i javnu raspravu na koju je pozvao stranke spora, te je time istima dana mogućnost da se izjasne o zahtjevima i navodima protivne stranke te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora.

Na navedenoj raspravi stranke spora u bitnome navode kao u tužbi, odnosno odgovoru na tužbu. Tužiteljica predlaže provesti dokazni postupak njenim kao i saslušanjem predloženih svjedoka. Potražuje troškove prema troškovniku predanom u spis.

 

6.              Ocjenjujući zakonitost osporenog rješenja, sud je proveo dokazni postupak na način da je izvršio uvid u sudski spis, te uz odgovor na tužbu dostavljeni spis tuženika.

 

7.              Raspravnim rješenjem suda odbijen je dokazni prijedlog tužiteljice za provođenjem daljnjeg dokaznog postupka njenim saslušanjem kao i saslušanjem predloženih svjedoka.

 

8.              Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, sukladno odredbi članka 55. stavka 3. ZUS-a, utvrđeno je da je tužbeni zahtjev osnovan.

 

9.              U ovom predmetu sporno je da li tužiteljica ispunjava uvjet potrebnog prebivališta u Republici Hrvatskoj, a radi ostvarivanja prava na nacionalnu naknadu za starije osobe, budući da upravna tijela u dva stupnja suglasno zaključuju da tužiteljica ne ispunjava uvjet 20 godina neprekidnog prebivališta u Republici Hrvatskoj neposredno prije podnošenja zahtjeva. U postupku koji je prethodio ovom sporu ova je činjenica utvrđena uvidom u uvjerenje o prebivalištu Ministarstva unutarnjih poslova iz kojeg je vidljivo da tužiteljica na području Republike Hrvatske ima prebivalište od 19 studenog 1987. do 08. listopada 1991. i od  08. listopada 1991. do 12. srpnja 2007., kao stranac na stalnom boravku, te od  03. prosinca 2007. nadalje kao hrvatska državljanka

              Tužiteljica tvrdi sa u Republici Hrvatskoj ima kontinuitet prebivališta bez prekida od 19. studenog 1987., pa nadalje, prvo kao stranac na stalnom boravku u Republici Hrvatskoj do 12. srpnja 2007., a od tog datuma nadalje kao hrvatski državljanin, sve na istoj adresi T., M.

             

10.              Člankom 4. Zakona o nacionalnoj naknadi za starije osobe (Narodne novine, broj: 62/20., dalje u tekstu: Zakon) propisano je da pravo na nacionalnu naknadu za starije osobe može ostvariti hrvatski državljanin koji je navršio 65 godina života s prebivalištem na području Republike Hrvatske u neprekidnom trajanju od 20 godina neposredno prije podnošenja zahtjeva za ostvarivanje prava.

 

11.              Analizom cjelokupnog spisa predmeta, pri ocjeni zakonitosti osporenog rješenja, a polazeći pri tom od sadržaja obrazloženja odluke tuženika, utvrđeno je da je navodima tužbe i tijekom spora pravilnost u postupku utvrđenog činjeničnog stanja i primjena materijalnog prava dovedena u pitanje, prije svega zbog povreda odredaba postupka u dijelu omogućavanja stranci sudjelovanja u upravnom postupku, pa onda i mogućnosti adekvatne zaštite prava i obveza stranke. Dakle, u postupku su utvrđene povrede odredaba Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ broj: 47/09., dalje: ZUP), zbog kojih se osporena rješenja ne mogu ocijeniti zakonitima.

 

12.              Naime, iz dostavljenog spisa upravnog tijela proizlazi da je postupak pokrenut zahtjevom stranke. Uz taj je zahtjev stranka dostavila određenu dokumentaciju: uvjerenje o prebivalištu, vlastitu izjavu, potvrđenu potpisima dva svjedoka (N. R. i M. J.), vjenčani list, presliku osobne iskaznice (važeću i prethodnu) te predložila izvođenje daljnjeg dokaznog postupka uvidom i ocjenom priložene dokumentacije, te njenim saslušanjem, kao i saslušanjem predloženih svjedoka, radi utvrđivanja odlučujuće činjenice o kojoj ovisi primjena prava i pozitivno rješenje njenog zahtjeva, u konkretnoj upravnoj stvari, a odnosi se na pitanje prebivališta u Republici Hrvatskoj u trajanju od 20 godina, neposredno prije podnošenja zahtjeva.

 

13.               Prvostupanjsko je upravno tijelo odluku donijelo u postupku neposrednog rješavanja, dakle, bez provođenja ispitnog postupka, temeljeći svoje zaključke na službenim evidencijama nadležnog tijela koje vodi evidenciju prebivališta u Republici Hrvatskoj, odnosno na uvjerenju o prebivalištu Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave sisačko-moslavačke, Policijske postaje Gvozd, Broj: 511-10-09-04-16-87/2021 od 03. ožujka 2021. godine, cijeneći da tužiteljica neposredno prije podnošenja zahtjeva ima 13 godina, 0 mjeseci i 29 dana prebivalište u Republici Hrvatskoj, dakle, uzimajući u obzir prebivalište u Republici Hrvatskoj u statusu hrvatskog državljana od 03. prosinca 2007. godine.

 

14.              Uvidom u žalbu tužiteljice vidljivo je da je tužiteljica osporavala pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja zahtijevajući provođenje postupka u kojemu će se utvrditi temeljem dokaza koje predlaže (u zahtjevu i u žalbi) drugačije činjenično  stanje, od onoga kako je utvrđeno prvostupanjskim rješenjem, a pri tom ističući da tijelo nije provelo dokazni postupak, odnosno nije izvelo niti jedan od predloženih dokaza, niti saslušalo tužiteljicu kao stranku postupka.

 

15.              Člankom 48. ZUP-a propisano je da službena osoba u javnopravnom tijelu može riješiti upravnu stvar bez provedbe ispitnog postupka u slučajevima propisanim zakonom, ako u postupku ne sudjeluju stranke s protivnim interesima (neposredno rješavanje).

 

16.              Člankom 50. ZUP-a propisano je da službena osoba može neposredno riješiti upravnu stvar u postupku koji je pokrenut na zahtjev stranke:

1. kad je stranka u svojem zahtjevu navela sve činjenice ili podnijela potrebne dokaze na temelju kojih se može utvrditi pravo stanje stvari ili ako se to stanje može utvrditi na temelju općepoznatih činjenica ili službenih podataka kojima raspolaže javnopravno tijelo,

2. kad je propisano da se stvar može riješiti na temelju činjenica ili okolnosti koje nisu potpuno dokazane ili se dokazima samo posredno utvrđuju pa su činjenice ili okolnosti učinjene vjerojatnima, a iz svih okolnosti slučaja proizlazi da se zahtjevu stranke može udovoljiti.

 

17.              Primjenjujući citirane odredbe na konkretan predmet proizlazi da je prvostupanjsko upravno tijelo pri donošenju odluke imalo u vidu odredbu članka 50 stavka 1. ZUP-a.

 

18.              Međutim, člankom 113. stavkom 3. ZUP-a propisano je da, kad je rješenje doneseno u postupku neposrednog rješavanja, a stranka u žalbi zahtijeva da joj se omogući izjašnjavanje o činjenicama i okolnostima koje su važne za rješavanje stvari ili da se provede ispitni postupak, prvostupanjsko tijelo dužno je postupiti po zahtjevu stranke.

 

19.              Iz obrazloženja osporenog rješenja ne proizlazi da je prvostupanjsko tijelo, imajući u vidu sadržaj podnesene žalbe, prigovore tužiteljice o povredi odredaba postupka vezano za sudjelovanjem stranke u postupku, mogućnosti izjašnjavanja, te provođenja dokaznog postupka, postupilo na način kako je citiranom odredbom članka 113. stavka 3. ZUP-a propisano. Takvim postupanjem upravnog tijela povrijeđeno je pravo stranke na izjašnjavanje, propisano člankom 30. ZUP-a.

              Naime, tim je člankom propisano da se u postupku stranci mora omogućiti izjašnjavanje o svim činjenicama, okolnostima i pravnim pitanjima važnim za rješavanje upravne stvari (stavak 1.), a bez prethodnog izjašnjavanja stranke postupak se može provesti samo ako se usvaja zahtjev stranke ili ako odluka u postupku nema negativan učinak na pravne interese stranke ili kad je tako propisano zakonom (stavak 2.).

              Imajući u vidu navedene odredbe, sud ne može prihvatiti obrazloženje tuženika da se u konkretnom slučaju ne radi o situaciji iz članka 51. ZUP-a.

 

20.              Slijedom navedenog, sud je prihvatio osnovanima navode tužiteljice da su u postupku povrijeđene citirane odredbe ZUP-a, koje za posljedicu imaju nezakonitost prvostupanjskog, a budući navedene nedostatke postupka nije uočilo i ispravilo niti drugostupanjsko tijelo, i odluke drugostupanjskog tijela.

              Pri tom se napominje, da niti prvostupanjsko, a niti drugostupanjsko tijelo nije u obrazloženjima svojih odluka dalo ocjenu osnovanosti, odnosno neosnovanosti dostavljenih dokaza, odnosno priležećih isprava, niti je iznijelo valjane razloge zbog kojih smatra da izvođenje daljnjeg dokaznog postupka nije  svrsishodno.

 

21.              Nadalje, sud cijeni da u postupku koji je prethodio ovom sporu nije u potpunosti i pravilno utvrđeno činjenično stanje.

             

22.               Naime, iako iz dostavljene dokumentacije, prvenstveno citiranog uvjerenja o prebivalištu Ministarstva unutarnjih poslova proizlazi da tužiteljica u Republici Hrvatskoj ima prebivalište daleko više od  20 godina, kako i sama navodi u tužbi. međutim da u vremenu od 12. srpnja 2007. do 02. prosinca 2007., nema službeno evidentirano prebivalište u Republici Hrvatskoj,  tužiteljica osnovano i opravdano navodi da je dopušteno dokazivati suprotno od onoga što se javnom ispravom dokazuje. Upravo u tom smislu tužiteljica je predložila izvođenje dokaza, te tijekom spora dostavila daljnju dokumentaciju iz koje bi proizlazilo da je u konkretnom slučaju do prekida prebivališta odnosno podataka u evidenciji prebivališta tužiteljice došlo zbog promjene njenog statusa, obzirom da je do 12. srpnja 2007. tužiteljica imala prebivalište kao stranac na stalnom boravku, a da je nakon uručenja rješenja o primitku u hrvatsko državljanstvo (12. srpnja 2007., prema očitovanju Postaje granične policije Gvozd, Broj: 511-110-09-04-16-225,226/2022 od 12. svibnja 2022.) do brisanja tužiteljice iz evidencija prebivališta stranca na stalnom boravku došlo „automtizmom“ (danom uručenja rješenja o primitku u hrvatsko državljanstvo). Spisu ne prileži, niti ima podataka da je o navedenom brisanju iz evidencije prebivališta tužiteljica obaviještena, niti postoji druga dokumentacija iz koje bi bilo razvidno zašto je tužiteljica tek 03. prosinca 2007. podnijela zahtjev za osobnu iskaznicu, budući je arhiva prijave prebivališta iz 2007 godine uništena (isti dopis od 12.05.2022.).

 

23.              Tuženik je u obrazloženju rješenja tužiteljicu uputio da pred nadležnim tijelom Ministarstvom unutarnjih poslova ishodi novo uvjerenje o prebivalištu, te nakon toga podnese novi zahtjev. Međutim, prema ocjeni suda, imajući u vidu načela upravnog postupka propisana člankom 8. i 9. ZUP-a, kao i prethodno citirane odredbe ZUP-a o sudjelovanju stranke u postupku i provođenju ispitnog postupka, sud cijeni da su upravna tijela bila dužna provesti ispitni postupak i u skladu s navedenim načelima donijeti odluku nakon što ocijene svaki od provedenih dokaza pojedinčano te u njihovoj ukupnosti.

 

24.              Napominje se pri tom da je odredbom članka 2. stavka 1. Zakona o prebivalištu i boravištu građana („Narodne novine“ broj: 53/91., 26/93., 29/94. i 11/00.) koji je bio na snazi u vrijeme „automatskog“ brisanja iz evidencije prebivališta tužiteljice u Republici Hrvatskoj (kao stranca na stalnom boravku, zbog činjenice stjecanja hrvatskog državljanstva) bilo propisano da je prebivalište mjesto u kojem se građanin naselio s namjerom da u njemu stalno živi.

              Istim zakonom u članku 3. bilo je propisano da će hrvatskom državljaninu koji nema prebivalište u smislu članka 2. ovoga zakona u Republici Hrvatskoj policijska uprava ili policijska stanica Ministarstva unutarnjih poslova (u daljem tekstu: nadležno tijelo) utvrdit prebivalište u mjestu:

1. u kojem se naselio s namjerom da se u njemu stalno nastani, ako su ispunjeni i drugi uvjeti propisani zakonom;

2. njegovog uobičajenog boravišta, ako se prebivalište ne može odrediti prema odredbi točke 1. ovoga stavka;

3. prebivališta njegovog bračnog druga, ako se prebivalište ne može odrediti prema odredbama točaka 1. i 2. ovoga stavka;

4. prebivališta njegovih roditelja, ako se prebivalište ne može odrediti prema odredbama točaka 1. do 3. ovoga stavka;

5. u kojem je upisan u matičnu knjigu rođenih, ako se prebivalište ne može odrediti prema odredbama točaka 1. do 4. ovoga stavka:

6. u kojem je upisan u knjigu državljana u Republici Hrvatskoj, ako se prebivalište ne može odrediti prema odredbama točaka 1. do 5. ovoga stavka.

              Iz podataka spisa i dostavljenog očitovanja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave sisačko – moslavačke, Postaje granične policije Gvozd, BROJ: 511-10-09-04-16-225,226/2022 od 12. svibnja 2012. nije vidljivo da  li je nadležno tijelo u smislu citirane odredbe poduzimalo kakve radnje, međutim, prema ocjeni suda propust tijela da postupa u skladu sa zakonom ne bi smjelo ići stranci na štetu.

 

25.              Imajući u vidu, sve do sada navedeno, prema ocjeni suda osnovano tužiteljica u tužbi navodi da u postupku nije pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, odnosno da je provedeni postupak uz povrede odredaba ZUP-a na njenu štetu, pa je prihvatio osnovanima navode tužbe.

 

26.              U konkretnom slučaju sud nije cijenio opravdanim niti osnovanim provoditi daljnji dokazni postupak izvođenjem dokaza na način kako je to tužiteljica predložila, smatrajući da je opravdano vraćanje predmeta na ponovni postupak u kojemu će se otkloniti nezakonitosti ranije provedenog postupka, saslušati tužiteljicu na okolnosti koje ističe te provesti dokazni postupak na način da se utvrde sve činjenice i okolnosti koje su odlučne za utvrđenje relevantnih činjenica od kojih ovisi primjena prava. Pri tom se napominje da upravna tijela nisu utvrđivala ispunjenje drugih uvjeta za ostvarenje prava, a propisanih člankom 5. Zakona, pa je i u tom smislu opravdano vraćanje predmeta na ponovni postupak.

 

27.              Iako tužiteljica ima mogućnost i pred nadležnim javnopravnim tijelom Ministarstvom unutarnjih poslova pokrenuti postupak radi osporavanja podataka sadržanih u potvrdi (uvjerenju o prebivalištu) u smislu članka 159. ZUP-a, sud cijeni da nema zapreke da nadležno javnopravno tijelo koje odlučuje o podnesenom zahtjevu za ostvarenjem prava na nacionalnu naknadu za starije osobe, nakon provedenog dokaznog postupka utvrdi ispunjenje /neispunjenje uvjeta prebivališta, dakle, nakon što omogući stranci da obori dokaznu snagu javne isprave u postupku ostvarivanja prava na nacionalnu naknadu za starije osobe, pri čemu se napominje da bi se u tom smislu, ukoliko stranka uspije oboriti dokaznu snagu javne isprave (potvrde, odnosno uvjerenja o prebivalištu) isto odnosilo samo na predmetni upravni postupak, dok bi se potpuno obaranje dokazne snage javne isprave to jest njeno poništavanje trebalo provesti u zasebnom postupku u pravilu kod tijela koje ju je izdalo. Ovakvo stajalište vezano za oborivost dokazne snage javne isprave izraženo je u presudi Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Us-533/2008-12 od 30. studenog 2011. i prema ocjeni suda može se primijeniti na konkretan slučaj.

 

28.              Osporenim i prvostupanjskim rješenjem uz obrazloženje koje je dano, povrijeđen zakon na štetu tužiteljice, pa se navedena rješenja ne mogu ocijeniti zakonitima.

              U postupku nakon ove presude prvostupanjsko će tijelo provesti novi postupak po zahtjevu tužiteljice, nakon što uvažavajući primjedbe i stajališta suda iznesene u ovoj presudi, utvrdi sve činjenice koje su od utjecaja na primjenu prava, te će novu odluku obrazložiti u smislu članka 98. stavka 5. ZUP-a.

 

29.              Razlozi ništavosti pojedinačne odluke, a propisani člankom 128. ZUP-a, na koje sud pazi po službenoj dužnosti, sukladno odredbi članka 31. stavka 2. ZUS-a, nisu utvrđeni, pa u tom dijelu zahtjev tužitelja da se oglasi ništavim osporeno rješenje nije osnovan.

 

30.              Na temelju odredbe članka 58. stavka 1. ZUS-a, odlučeno je kao u izreci, pod točkom I.

 

31.              O zahtjevu tužiteljice za naknadom troškova spora odlučeno je primjenom odredbe članka 79. stavka 4. ZUS-a. Tom je odlukom propisano da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, stoga, kako je tužiteljica uspjela s tužbenim zahtjevom tuženik je dužan nadoknaditi tužiteljici opravdane  troškove.

 

32.              Tužiteljica je zatražila naknadu troškova spora za radnje poduzete po opunomoćeniku odvjetniku i to: sastav tužbe (497,71 eura /3.750,00 kn), sastav podneska od 7.3.2022. (497,71 eura /3.750,00 kn), sastav zahtjeva od 4.3.2021./pogrešno navedena godina 2022./ (398,17 eura/3.000,00 kn), sastav podneska od 7.1.2023. (497,71 eura/3.750,00 kn), zastupanje na ročištu 3.2.2023. (497,71 eura/3.750,00 kn) i zastupanje na ročištu za objavu presude (99,54 eura / 750,00 kn), što ukupno iznosi 2.488,55 eura /18.750,00 kn, uvećano za porez na dodanu vrijednost po stopi od 25% od 622,14 eura /4.687,50 kn daje iznos od 3.110,69 eura / 23.437,50 kn.

              Sud je cijenio osnovanim i opravdanim te u skladu sa Tbr. 23/1. i 2. u vezi sa Tbr. 42. Tarife o nagradama i naknadama troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 142/12., 103/13., 118/14., 107/15., 37/22. i 126/22., dalje: Tarifa) zahtjev tužiteljice za naknadom troškova za sastav tužbe i pristup ročištu od 3.2.2023. u zatraženom iznosu od po 497,71 eura /3.750,00 kn (2x250 bodova X15,00kn), uvećano za porez na dodanu vrijednost od 25% (248,85 eura / 1.875,00 kn), pa ukupno odobreni trošak iznosi 1.244,27 eura / 9.374,95 kn)

Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci, pod točkom II.

 

33.              Sud nije cijenio opravdanim niti osnovanim zahtjev tužiteljice za naknadom troškova spora za: sastav dva podneska, sastav zahtjeva za pokretanje upravnog postupka, kao i pristupa ročištu za objavu presude (na koju stranka nije niti pristupila). Prema ocjeni suda trošak sastava zahtjeva za pokretanje upravnog postupka nije trošak upravnog spora, već upravnog postupka, u odnosu na koji je tužiteljica imala mogućnost postaviti zahtjev za naknadom troškova podnošenja zahtjeva po opunomoćeniku odvjetniku pred upravnim tijelom. Trošak sastava dva podneska sud nije prihvatio jer su sukladno odredbi članka 34. stavka 1. ZUS-a stranke obvezne u tužbi i odgovoru na tužbu iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve, predložiti dokaze potrebne za njihovo utvrđivanje i izjasniti se o činjeničnim navodima i dokaznim prijedlozima drugih stranaka. Kako je tužiteljici priznat trošak i zastupanja na raspravi, to sud cijeni da je upravo na istoj imala mogućnost iznijeti sve navode i eventualno dostaviti dokaze iznesene i priložene u naknadno nakon tužbe dostavljenim podnescima. Ročištu za objavu presude stranke nije niti pristupila, pa je u tom smislu zatraženi trošak neopravdan.

              Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci, pod točkom III.

 

U Zagrebu 10. veljače 2023.

Sutkinja

Mirjana Harapin, v.r.

 

 

 

 

 

              UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

              Protiv ove presude u dijelu pod točkom I. žalba nije dopuštena (čl. 66.a ZUS-a).

Protiv ove presude u dijelu pod točkama II. i III. dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.