1

Poslovni broj: UsI-2714/20-9

 

          

 

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Avenija Dubrovnik  6 i 8

 

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Upravni sud u Zagrebu, po sucu tog suda Bojanu Bugarinu i uz sudjelovanje Ivane Petrović kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja: B. J. iz N. zastupan po opunomoćeniku K. V., odvjetniku iz V., protiv tuženika: Ministarstvo financija, Samostalni sektor za drugostupanjski upravni postupak, Z., radi poništavanja rješenja, 10. veljače 2023. godine

 

 

p r e s u d i o j e

 

              Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-415-03/20-01/6, URBROJ: 513-04-20-2 od 20. kolovoza 2020. godine i rješenja Porezne uprave, Područnog ureda V., KLASA: UP/I-415-07/13-01/16, URBROJ: 513-07-05/19-36 od 30. prosinca 2019. godine, kao i zahtjev tužitelja za naknadu troška upravnog spora.

 

Obrazloženje

 

Tužitelj tužbom osporava drugostupanjsko rješenje od 20. kolovoza 2020. godine, kojim je odbijena njegova žalba protiv prvostupanjskog rješenja od 30. prosinca 2019. godine. Ujedno osporava i to prvostupanjsko rješenje, kojim su mu u ponovljenom postupku utvrđivanja zloupotrebe prava iz porezno-dužničkog odnosa kao poreznom jamcu utvrđene obveze trgovačkog društva B. d.o.o. N. (čiji je bio direktor) u iznosu glavnice od 24.462.872,22 kn i zateznih kamata od 8.946.091,90 kn (ukupno 33.408.964,12 kn).

Tužitelj u tužbi navodi da porezno tijelo do 31. kolovoza 2012. godine nije bilo zaplijenilo potraživanje B. d.o.o. prema povezanom društvu B. T. d.o.o. od preko 92 milijuna kuna. Ističe da je porezno tijelo u uvjetima blokade računa društva B. d.o.o. i poreznog duga od oko 25 milijuna kuna 18. studenog 2011. godine brisalo hipoteku na nekretninama tog društva i upisalo novu. Ukazuje na to da nije utvrđeno koliko je poreznog duga naplaćeno od pokretnina. Posebno ističe prigovor zastare i navodi da zastaru treba utvrđivati po propisima koji su bili na snazi do 31. prosinca 2016. godine. Smatra da je zastara počela teći 01. siječnja 2013. godine te da je njegova obveza utvrđena tek prvostupanjskim rješenjem od 30. prosinca 2019. godine. Tužitelj smatra da je upravni postupak nakon prethodne presude ovog suda vraćen u fazu obavijesti o pokretanju postupka utvrđivanja zloupotrebe prava iz porezno-dužničkog odnosa.

Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio i tužbu i tužbeni zahtjev.

Sud je održao raspravu, kojoj se nije odazvao uredno pozvan tuženik.

U dokaznom je postupku pročitana dokumentacija iz sudskog spisa i iz priklopljenog spisa upravnog tijela.

Tužbeni zahtjev je neosnovan.

Porezno tijelo je pokrenulo postupak utvrđivanja zloupotrebe prava iz porezno-dužničkog odnosa prema poreznom obvezniku, trgovačkom društvu B. d.o.o. U tom je postupku na temelju zapisnika o obavljenoj provjeri i utvrđivanju činjenica od 30. listopada 2013. godine utvrđena odgovornost trgovačkog društva B. T. d.o.o. i tužitelja (direktora oba trgovačka društva) - kao poreznih jamaca.

U odnosu na tužitelja je bilo doneseno prvostupanjsko rješenje poreznog tijela od 03. prosinca 2013. godine, dok je u odnosu na društvo Bor trgovina d.o.o. istog dana doneseno posebno prvostupanjsko rješenje.

Tužiteljeva žalba je bila odbijena tuženikovim drugostupanjskim rješenjem od 31. kolovoza 2015. godine.

Ovaj sud je presudom … od 14. svibnja 2018. godine usvojio tužiteljev tužbeni zahtjev, poništio oba navedena rješenja i predmet vratio na ponovni postupak prvostupanjskom poreznom tijelu. Takva odluka je bila donesena na temelju čl. 158.a st. 2. Općeg poreznog zakona (NN 147/08, 18/11, 78/12, 136/12 i 73/13 - raniji OPZ), a u kojem je propisano da se postupak utvrđivanja zloupotrebe prava iz porezno-dužničkog odnosa u odnosu na porezne jamce provodi jedino u slučaju nemogućnosti naplate poreznog duga od poreznog obveznika primjenom svih mjera prisilne naplate.

U ponovljenom upravnom postupku su upravna tijela sastavila novi zapisnik od 11. srpnja 2019. godine i potom ponovno tužitelja zadužila kao poreznog jamca.

Porezna tijela su sada, u bitnom, utvrdila da je tužitelj bio direktor i poreznog obveznika, trgovačkog društva B. d.o.o. N., i povezanog trgovačkog društva B. T. d.o.o. N., koje je obračunski (kompenzacijama) poreznom obvezniku tokom 2010. godine isplatilo 38.383.468,03 kn, tokom 2011. godine 33.101.908,87 kn te do 31. kolovoza 2012. godine 17.242.144,07 kn (dakle ukupno gotovo 89 milijuna kuna), i to u vrijeme dok su računi poreznog obveznika B. d.o.o. N. neprekidno bili u blokadi još od 17. svibnja 2007. godine.

Također je utvrđeno da je porezni B. d.o.o. N. na dan 31. prosinca 2009. godine poreznim tijelima sa zateznim kamatama dugovao 12.557.385,48 kn, na dan 31. prosinca 2010. godine 18.083.152,01 kn, na dan 07. prosinca 2011. godine 23.907.401,39 kn, na dan 31. prosinca 2011. godine 25.092.060,69 kn i na dan 16. kolovoza 2012. godine 29.334.933,75 kn.

U razdoblju od 07. prosinca 2011. godine do 16. kolovoza 2012. godine su u obračun duga uračunate uplate od 293.852,34 kn, 389.430,46 kn i 305.114,25 kn.

U narednom periodu od 16. kolovoza 2012. godine do otvaranja stečajnog postupka nad društvom B. d.o.o. (15. listopada 2014. godine) je naplaćeno 2.191.242,36 kn. Međutim, u istom razdoblju (do otvaranja stečajnog postupka) je obračunata daljnja zatezna kamata od 6.292.776,73 kn. Kasnije je u stečajnom postupku naplaćeno još 27.504,00 kn, pa na dan novog obračuna 26. ožujka 2019. godine (dan zaključenja stečajnog postupka) tužitelj kao porezni jamac odgovara za iznos duga od 33.408.964,12 kn, iako zapravo na taj dan obveza glavnog dužnika, društva Bor d.o.o., s daljnjim zateznim kamatama iznosi 39.325.235,43 kn.

Naplata u stečajnom postupku je dakle iznosila svega 27.504,00 kn, dok se ostatak naplate u stečaju od 677.074,03 kn odnosio na naplatu doprinosa kroz isplaćene plaće po Agenciji za zaštitu potraživanja radnika, što nema utjecaja utvrđeni dug.

Iz dokumentacije koja se nalazi u spisu predmeta proizlazi da je porezno tijelo sâmo utvrdilo da trgovačko društvo B. d.o.o. N. ima u vlasništvu nekretnine, čija je vrijednost na temelju bilance od 31. prosinca 2012. godine utvrđena u iznosu od 43.718.694,00 kn.

Iz dostavljenih zemljišnoknjižnih izvadaka u spisu je vidljivo da je riječ o nekretninama označenim kao k.č. …, sve upisane u k.o. N.

Analizom dostavljenih zemljišnoknjižnih izvadaka sud je utvrdio da je na tim nekretninama od 22. studenog 2005. godine bila upisana hipoteka C. za iznos od 9.500.000,00 kn (Z-2308/05), a od 26. listopada 2007. godine i hipoteka trgovačkog društva T. d.o.o. za iznos od 15.923.573,00 kn (Z-2898/07), dakle - hipoteke u ukupnom iznosu od 25.423.573,00 kn u trenutku kada je 30. listopada 2007. godine Porezna uprava upisala svoju prvu hipoteku za iznos od 6.826.286,03 kn (Z-2906/07). Na k.č. … su bile upisane i još tri dodatne hipoteke poslovnih banaka, koje su međutim bile u potpunosti brisane do 17. siječnja 2011. godine.

Na navedenim nekretninama je potom (05. studenog 2007. godine) uslijedio upis hipoteke trgovačkog društva L. d.o.o. za iznos od 3.735.175,00 kn (Z-2935/07), a 12. listopada 2010. godine je brisana hipoteka C., ali samo za iznos od 3.000.000,00 kn (Z-2058/10).

Nakon toga je upisana nova hipoteka Porezne uprave za iznos od 14.556.887,87 kn 17. siječnja 2011. godine (Z-99/11).

Međutim, Porezna uprava 18. studenog 2011. godine dopušta brisanje svoje prve hipoteke, upisane pod .. (Z-…). Radi se o tome da je društvo B. d.o.o. svoj dug za razdoblje do 23. kolovoza 2007. godine po toj hipoteci platilo do kraja 2009. godine.

Uslijedio je novi (treći) upis hipoteke poreznog tijela za iznos od 9.350.513,52 kn 06. veljače 2012. godine (…). Ova hipoteka je upisana kad je na dan 07. prosinca  2011. godine utvrđen dug društva B. d.o.o. od 23.907.401,39 kn, što zaista odgovara zbroju druge (14.556.887,87 kn) i treće (9.350.513,52 kn) hipoteke.

Trgovački sud u Varaždinu je u stečajnom postupku nad društvom B. d.o.o. 20. listopada 2015. godine vrijednost nekretnina procijenio na svega 31.550,000,00 kn, a nekretnine su u stečaju dosudom od 05. lipnja 2017. godine prodane za svega 9.000.000,00 kn. Tada su i brisane sve hipoteke, a s obzirom na prvenstveni red naplate, odnosno na redoslijed upisanih hipoteka, proizlazi da se porezno tijelo za porezni dug uopće nije naplatilo od dobivene kupoprodajne cijene (nakon obračuna troškova stečajnog postupka djelomično se naplatio samo hipotekarni - razlučni vjerovnik C..).

U pogledu pokretnina porezno tijelo je u (prvom) zapisniku od 30. listopada 2013. godine navelo da su kod poreznog obveznika B. d.o.o. popisane stvari koje predstavljaju alate, strojeve, vozila i druge predmete koji su poreznom obvezniku nužni za obavljanje djelatnosti i kao takvi izuzeti od ovrhe na temelju čl. 128. Ovršnog zakona.

Porezno tijelo je tu očito imalo u vidu odredbu čl. 135. st. 1. t. 4. Ovršnog zakona (NN 112/12 i 25/13 - OZ) koja navodi da predmet ovrhe ne mogu biti alati, strojevi i drugi predmeti koji su ovršeniku obrtniku ili trgovcu pojedincu nužni za obavljanje njegove upisane djelatnosti te sirovine i pogonsko gorivo za tri mjeseca rada.

Kao što je vidljivo iz spomenute odredbe, ona se odnosi na obrtnika ili trgovca pojedinca, a ne na trgovačko društvo (kao što je porezni obveznik B. d.o.o.). S druge strane, na ovršenike pravne osobe se odnosi odredba čl. 76. st. 1. OZ-a, koja navodi da se ovrha ne može provesti na stvarima i pravima pravnih osoba radi ostvarenja novčane tražbine ako su te stvari ili prava nužni za obavljanje njihove djelatnosti, te odredba čl. 242. st. 1. OZ-a koja taksativno određuje pokretnine i prava pravne osobe na kojima se može provesti ovrha, ako se radi o pravnoj osobi koja obavlja djelatnost radi stjecanja dobiti.

Iz navedenih odredbi čl. 76. st. 1. i čl. 242. st. 1. OZ-a doista proizlazi da se ovrha protiv trgovačkog društva B. d.o.o. ne bi mogla provesti na pokretninama koje su tom poreznom obvezniku u ovršnom postupku pokrenutom 04. siječnja 2008. godine popisane 05. svibnja 2008. godine (i procijenjene na iznos od 9.971.768,00 kn).

Stoga je u stečajnom postupku od pokretnina samo izvršena prodaja nekoliko motornih vozila, od čega je naplaćeno 38.170,00 kn. Nakon obračuna PDV-a i troškova stečaja, tužitelju je kao razlučnom vjerovniku od toga isplaćeno svega 27.504,00 kn, što je već spomenuto u ovoj presudi.

Iz navedenog slijedi da se popisane i procijenjene pokretnine trgovačkog društva B. d.o.o. ne mogu podvesti pod odredbu čl. 158.a st. 2. ranijeg OPZ-a te se navedene mjere poreznog tijela u pogledu ovrhe na pokretninama ne mogu smatrati mjerama koje bi isključivale odgovornost poreznih jamaca.

Iz svega navedenog proizlazi da je konačno zaduženje tužitelja kao poreznog jamca utvrđeno u okviru ukupnog (višeg) zaduženja poreznog dužnika (društva B. d.o.o.) i da su prilikom tog obračuna uračunate sve u međuvremenu izvršene uplate i nakon što je utvrđena nemogućnost dodatnih naplata od prodaje imovine poreznog dužnika.

Odgovornost tužitelja je utvrđena na temelju čl. 26.a st. 1. i 2. ranijeg OPZ-a, koji propisuje da članovi uprave društva kapitala odgovaraju kao porezni jamci ako pri vođenju društva zloupotrebljavaju svoje ovlasti, što ima za posljedicu nemogućnost ispunjenja obveza iz porezno-dužničkog odnosa i oštećenje poreznog tijela, a radnjama kojima se oštećuje porezno tijelo osobito se smatra preusmjeravanje novčanih tokova na druge pravne ili fizičke osobe radi izbjegavanja plaćanja poreznih obveza. Odgovornost člana uprave kao poreznog jamca je također izričito propisana i u čl. 26.d ranijeg OPZ-a, jer je u smislu čl. 158.d st. 1. t. 2. ranijeg OPZ-a tužitelj koristio društvo da bi oštetio porezno tijelo.

Pritom valja napomenuti da se provedena kompenzacija smatra obračunskim plaćanjem, koje je zabranjeno poslovnom subjektu s oznakom blokade računa, na temelju čl. 14. st. 1. i 2. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima (NN 91/10 i 112/12, u primjeni od 01. siječnja 2011. godine), odnosno na temelju čl. 26. i 27. Zakona o platnom prometu u zemlji (NN 117/01, 132/06 i 91/10, važeći do 31. prosinca 2010. godine).

U odnosu na tužbeni navod da porezno tijelo do 31. kolovoza 2012. godine nije bilo zaplijenilo potraživanje društva B. d.o.o. prema povezanom društvu Bor trgovina d.o.o. od preko 92 milijuna kuna, sud napominje da je (prvi) zapisnik u pokrenutom postupku utvrđivanja zloupotrebe prava bio sastavljen 30. listopada 2013. godine, pa u tom smislu ne mogu biti relevantne (neiskorištene) mogućnosti zapljene do 31. kolovoza 2012. godine.

U pogledu zastare tužitelj tvrdi da je treba utvrđivati po ranijem OPZ-u (s naknadnim izmjenama i dopunama u NN 26/15 i 44/16), ali to je točno samo za razdoblje do 31. prosinca 2016. godine. Nakon toga zastaru treba razmatrati po relevantnim odredbama Općeg poreznog zakona (NN 115/16, 106/18, 121/19, 32/20 i 42/20 - novi OPZ).

Zastara nije počela teći 01. siječnja 2013. godine, kako navodi tužitelj i kako je pogrešno navedeno u obrazloženju osporavanog prvostupanjskog rješenja od 30. prosinca 2019. godine (str. 28 tog rješenja). Naime, tuženik u osporavanom drugostupanjskom rješenju od 20. kolovoza 2020. godine pravilno navodi da je zastara počela teći istekom 2013. godine (odnosno, 01. siječnja 2014. godine), s obzirom na to da je (prvi) zapisnik u postupku utvrđivanja zloupotrebe prava bio sastavljen tek 30. listopada 2013. godine. Na temelju čl. 94. st. 5. ranijeg OPZ-a zastara prava na utvrđivanje porezne obveze i kamata počinje teći nakon isteka godine u kojoj je utvrđena zlouporaba prava u porezno-dužničkom odnosu. Do toga je došlo tek sa sastavljanjem zapisnika od 30. listopada 2013. godine pa je zastara mogla početi teći tek 01. siječnja 2014. godine.

U tom smislu sud napominje tužitelju da po ranijoj presudi ovog suda upravni postupak nije vraćen u fazu obavijesti o pokretanju poreznog postupka, nego u fazu nakon sastavljanja zapisnika u postupku utvrđivanja zloupotrebe prava od 30. listopada 2013. godine. Na to utvrđenje ne utječe činjenica da je porezno tijelo naknadno sastavilo novi zapisnik od 11. srpnja 2019. godine, pogotovo stoga što predmet novog upravnog postupka po ranijoj sudskoj presudi nije bila načelna odgovornost tužitelja, nego opseg njegove odgovornosti.

Zastara prava na utvrđivanje porezne obveze se računa do donošenja i otpreme drugostupanjskog (a ne prvostupanjskog, kako navodi tužitelj) rješenja.

Zastara je izvorno tekla od 01. siječnja 2014. godine do 31. kolovoza 2015. godine, kada je bilo doneseno ranije drugostupanjsko rješenje (čl. 95. st. 1. ranijeg OPZ-a), a također je bio pokrenut i postupak pred sudom (od 30. rujna 2015. godine dalje) - iako se radilo o postupku radi utvrđenja, a ne radi naplate (što ima u vidu čl. 94. st. 9. ranijeg OPZ-a).

U svakom slučaju, tada propisan trogodišnji zastarni rok (čl. 94. st. 1. ranijeg OPZ-a) nije bio istekao do stupanja na snagu novog OPZ-a 01. siječnja 2017. godine i njegovog novog, šestogodišnjeg zastarnog roka (čl. 108. st. 1. novog OPZ-a).

No, od tada se svakako treba uzeti u obzir i tada aktualan raniji upravni spor koji se vodio radi utvrđenja, što je sada izričito bilo propisano u čl. 108. st. 6. novog OPZ-a.

Zastara je opet počela teći od donošenja ranije pravomoćne presude u upravnom sporu 14. svibnja 2018. godine i tekla je do donošenja novog drugostupanjskog rješenja 20. kolovoza 2020. godine. U svakom slučaju, do tada nije bio protekao propisani šestogodišnji zastarni rok (hipoteke ovdje više nisu bitne jer su brisane 2017. godine, nakon dosude nekretnina u stečajnom postupku).

Stoga tužitelj neosnovano ističe prigovor zastare.

Zbog svega navedenog sud ocjenjuje osporavana rješenja pravilnim i zakonitim pa je tužbeni zahtjev za njihovo poništavanje kao neosnovan odbijen na temelju čl. 57. st. 1. Zakona o upravnim sporovima (ZUS).

Tužitelj je izgubio ovaj upravni spor pa je na temelju čl. 79. st. 4. ZUS-a odbijen i njegov zahtjev za naknadu troška. 

 

U Zagrebu, 10. veljače 2023. godine.

 

       Sudac:

Bojan Bugarin, v.r.

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.