1

Poslovni broj Gž R-82/2021-3

Poslovni broj Gž R-82/2021-3

 

 

                                  U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Branke Ježek Mjedenjak predsjednice vijeća, Ivanke Maričić-Orešković članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Lidije Oštarić Pogarčić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja H. S. iz Č., OIB: ...., kojeg zastupa punomoćnik M. K., odvjetnik u Z., protiv tuženika Republika Hrvatska, OIB: 52634238587, kojeg zastupa Općinsko državno odvjetništvo u S., radi isplate, rješavajući žalbu tuženika izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-694/18 od 14. prosinca 2020., u sjednici vijeća održanoj 10. veljače 2023.

 

 

p r e s u d i o   j e

 

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-694/18 od 14. prosinca 2020. u točki I. izreke, te u točki II. izreke za iznos od 1.043,53 eur[1] (7.862,50 kn) sa zakonskom zateznom kamatom.

 

 

II Djelomičnim uvaženjem žalbe tuženika preinačuje se presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-694/18 od 14. prosinca 2020. u točki II. izreke za iznos od 1.113,21 eur (8.387,50 kn) preko iznosa od 1043,53 eur (7.862,50 kn) do iznosa od 2.156,74 eur (16.250,00 kn) i sudi:

 

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 1.113,21 eur (8.387,50 kn).

 

 

III Odbija se zahtjev tuženika za naknadu žalbenog troška kao neosnovan.

 

 

 

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke nalaže se tuženiku da isplati tužitelju na ime razlike plaće iznos od 1.626,34 eur (12.253,67 kn) bruto sa zakonskom zateznom kamatom po stopi, u tijeku i na iznose pobliže navedene u ovoj točci, sve u roku od 15 dana, osim zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u navedenim bruto iznosima. 

 

2. U točki II. izreke nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 2.156,74 eur (16.250,00 kn) sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate sve u roku od 15 dana.

 

3. Protiv citirane presude žalbu podnosi tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. toč. 1. - 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 80/22, 114/22 dalje ZPP). Predlaže da se pobijana presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev u cijelosti uz obvezu tužitelja na naknadu parničnog troška tuženiku uključujući i žalbeni trošak.

 

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

5. Žalba tuženika osnovana je samo u dijelu odluke o parničnom trošku.

 

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja kao djelatnika Područnog carinskog ureda S. na radnom mjestu carinika, za isplatu razlike plaće s osnove prekovremenih sati u razdoblju od 20. ožujka 2013. do 5. travnja 2018.

 

7. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga, pritom pazeći po službenoj dužnosti na postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a u vezi čl. 365. st. 2. ZPP-a, ovaj sud nije utvrdio postojanje koje od tih bitnih povreda odredaba parničnog postupka.  

 

8. U provedenom postupku sud prvog stupnja je na temelju utvrđenih činjenica, a prihvaćajući dopunski nalaz sudskog vještaka financijske struke od 2. listopada 2020. zaključio da je osnovan tužbeni zahtjev s osnova prekovremenog rada kao razlika između ostvarenih radnih sati tužitelja koji proizlaze iz evidencije radnog vremena i redovnog mjesečnog fonda radnih sati koji je dobiven na način da se broj dana u mjesecu pomnoži sa osam, pri čemu u taj fond ne ulaze blagdani i neradni dani određeni zakonom. Na taj način je utvrđeno da je ostvaren višak sati u mjesecu koji je utvrđen kao prekovremeni rad pa je sud prvog stupnja pravilno primijenio odredbu čl. 44. st. 10. i 12. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine" broj 104/13 – dalje KU/13), koja je identična odredbi čl. 38. st. 10. i 12. Kolektivnog ugovora za službenike i namještenike ("Narodne novine" broj 12/17 i 12/18 – dalje KU/18), a kojim odredbama je propisano da je puno radno vrijeme službenika i namještenika 40 sati tjedno raspoređeno u pet radnih dana od ponedjeljka do petka te radno vrijeme ne može biti kraće od 8 i duže od 12 sati osim u slučaju prekovremenog rada i da službenik i namještenik mora biti obaviješten o rasporedu rada ili promjena rasporeda radnog vremena najmanje tjedan dan unaprijed u pisanom obliku.

9. Temeljem navedenih zakonskih odredbi, odredbi Zakona o carinskoj službi ("Narodne novine" broj 68/13, 30/14 i 115/16 – dalje ZCS) i odredbi Zakona o državnim službenicima i namještenicima ("Narodne novine" broj 92/05, 140(05, 142/06, 77/07, 107/07, 27/08, 34/11, 49711, 150/11, 34/12, 49/12, 37/13, 38/13, 1/15, 138/15 i 61/17 – dalje ZDSN) pravilno je utvrđeno da tužitelju pripada naknada za prekovremeni rad koji je evidentiran u evidencijama tuženika o korištenju radnog vremena, a koji bi predstavljao sate izvan mjesečnog fonda radnih sati koji nije iskazan u obračunskim listama za isplatu. Prekovremeni rad obračunat je tužitelju sukladno priležećoj evidenciji o radnom vremenu, a prema kojoj tužitelju nije isplaćivana plaća u uvećanom iznosu za prekovremene sate iznad mjesečnog fonda radnih sati s time da u mjesečni fond sati ne ulaze blagdani i neradni dani.

 

10. Na temelju ovako utvrđenog činjeničnog stanja pravilno je sud primijenio materijalno pravo kada je naložio tuženiku da tužitelju isplati ukupan iznos od 12.243,67 kn bruto, dok odluku o parničnom trošku donosi primjenom odredbe čl. 154. st. 1. u vezi čl. 155. ZPP-a te relevantnih odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22 dalje - Tarifa).

 

11. Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio sve relevantne činjenice te je pravilnom primjenom materijalnog prava iz citiranih zakonskih odredbi donio pobijanu presudu kao u točki I. izreke.

 

12. Neosnovano tuženik u žalbi ustraje kod tvrdnji da između stranaka postoji dogovor o kompenzaciji "viška sati" i na koje okolnosti je predložio saslušanje svjedoka, pa da je odbijanjem provođenja tih dokaza sud prvog stupnja propustio utvrditi odlučne činjenice što je rezultirao donošenjem nezakonite odluke.

 

13. U odnosu na navedeno valja istaći da sve za slučaj da je sud prvog stupnja odlučio provesti navedene dokaze to ne bi bilo od utjecaja na drugačiju odluku s obzirom da je odredbom čl. 63. st. 1. ZDSN propisano da se o pravima državnih službenika, što svakako uključuje i plaću, odlučuje rješenjem čelnika tijela u čijem je opisu poslova rješavanje upravnih stvari, a tuženik nije niti tvrdio da bi čelnik upravnog tijela donio takvu odluku pa su navedeni žalbeni navodi neosnovani.

 

14. Međutim, djelomično su osnovani žalbeni navodi tuženika kojima ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava kod donošenja odluke o troškovima postupka. U konkretnom slučaju tužitelju pripadaju troškovi sukladno konačno postavljenom tužbenom zahtjevu sa kojim je isti uspio u cijelosti. Stoga je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da tužitelju na ime zastupanja pripada iznos od 13.750,00 kn sa pripadajućim PDV-om, a koji se odnosi na sastav zahtjeva za mirno rješenje spora u iznosu od 1.000,00 kn, sastav tužbe u iznosu od 1.000,00 kn, sastav četiri podneska u iznosu od po 1.000,00 kn te prestup na pet ročišta u iznosu od po 1.000,00 kn, a sve s obzirom na Tbr. 8. toč. 1. i Tbr. 9. toč. 1. Tarife. Međutim, tužitelj je prethodno podneskom od 10. rujna 2019. zatražio isplatu iznosa od 31.657,96 kn, da bi naknadnim podneskom od 7. prosinca 2020. (nakon dostavljanja dopunskog vještačkog nalaza) zatražio iznos od 12.253,67 kn. Uspjeh u sporu utvrđuje se prema konačno postavljenom zahtjevu, u konkretnom slučaju 12.253,67 kn sa kojim je tužitelj uspio. Međutim, kako povučeni dio zahtjeva (19.404,29 kn) predstavlja 61% prvopostavljenog zahtjeva, to osnovano tuženik ukazuje da je pripadajući iznos troškova tužitelja valjalo umanjiti sukladno povučenom dijelu zahtjeva, a s obzirom na njegov uspjeh u tom dijelu. Tuženik je zatražio te troškove, ali sud prvog stupnja nije cijenio na što osnovano ukazuje žalba. Dakle, tužitelju na ime troškova zastupanja i PDV računanjem na navedeni način pripada iznos od 5.362,50 kn kojem valja pridodati iznos od 2.500,00 kn na ime troškova vještačenja, tako da je njegov zahtjev za naknadu troškova postupka osnovan u ukupnom iznosu od 7.862,50 kn, dok je u preostalom dijelu za iznos od 8.387,50 kn zahtjev neosnovano, pa je pravilnom primjenom materijalnog prava za taj iznos valjalo odbiti zahtjev i odluku suda prvog stupnja preinačiti.

 

15. Slijedom svega obrazloženog, pozivom na odredbu čl. 368. st. 1. i čl. 373. toč. 3. ZPP-a odlučeno je kao u točki I i II izreke ove presude.

 

16. Zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka odbijen je kao neosnovan jer je isti uspio u neznatnom dijelu tog zahtjeva (samo djelomično u odnosu na odluku o parničnom trošku) zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi (čl. 166. st. 2. u svezi čl. 154. st. 5.  ZPP-a).          

    

 

U Rijeci 10. veljače 2023.

 

Predsjednica vijeća

Branka Ježek Mjedenjak