1              Poslovni broj: I Kž-143/2022-4

Poslovni broj: I Kž-143/2022-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Horvatovića, predsjednika vijeća te Marije Balenović i Sanje Katušić-Jergović, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Marine Kapikul, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog L. K., zbog kaznenog djela iz članka 246. stavka 1. i 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj: 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18., 126/19. - dalje u tekstu: KZ/11.) odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženog L. K. podnesenima protiv presude Županijskog suda u Karlovcu, broj K-22/2016-78 od 6. prosinca 2021., u sjednici vijeća održanoj 9. veljače 2023.

 

 

p r e s u d i o   j e

 

 

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i optuženog L. K. kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Županijski sud u Karlovcu presudom broj K-22/2016-78 od 6. prosinca 2021. proglasio je krivim optuženog L. K. da je počinio kazneno djelo protiv gospodarstva, zlouporabom povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. u vezi stavka 1. KZ/11. činjenično i pravno opisano u izreci presude, pa je na temelju članka 246. stavka 2. KZ/11. osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine, a na temelju članka 56. stavka 2. i 3. KZ/11. izrečena mu je uvjetna osuda kojom je određeno da se kazna zatvora na koju je optuženi L. K. osuđen neće izvršiti ako u vremenu provjeravanja u trajanju 4 (četiri) godine ne počini novo kazneno djelo.

 

1.1. Na temelju članka 158. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj: 152/08., 76/09., 80/11., 91/11. – Odluka Ustavnog suda, 143/12. i 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. – dalje u tekstu ZKP/08.) oštećeniku …. d.o.o. J., …, OIB: … djelomično je dosuđen imovinskopravni zahtjev u iznosu od 239.458,00 kuna koji iznos je optuženi L. K. dužan uplatiti oštećeniku u roku 15 dana od dana pravomoćnosti presude pod prijetnjom ovrhe,dok je s preostalim dijelom imovinskopravnog zahtjeva oštećeni upućen u parnicu.

 

1.2. Na temelju članka 148. stavka 1. ZKP/08., naloženo je optuženiku L. K. podmiriti troškove kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točke 6. ZKP/08. u paušalnom iznosu od 2.000,00 kuna, te daljnji trošak kaznenog postupka iz članka 145. stavak 2. točka 1. ZKP/08. u iznosu od 25.415,00 kuna.

 

2. Protiv te presude žali se državni odvjetnik zbog odluke o kazni, s prijedlogom da Visoki kazneni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu preinači na način da se optuženom L. K. izrekne bezuvjetna kazna zatvora.

 

2.1. Optuženi L. K. žalbu je podnio putem branitelja Ž. Š., odvjetnika u K., zbog bitne povrede odredba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kaznenoj sankciji, te predlaže Visokom kaznenom sudu Republike Hrvatske da pobijanu presudu preinači i optuženika oslobodi od optužbe, odnosno da pobijanu presudu ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

2.2. Odgovor na žalbu državnog odvjetnika podnio je optuženik s prijedlogom da se žalba odbije kao neosnovana.

 

3. Na temelju članka 474. stavak 1. ZKP/08. spis je prije dostave sucu izvjestitelju dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

4. Žalbe nisu osnovane.

 

5. Žaleći se zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08. optuženi L. K. navodi da prvostupanjski sud nije dao razloge za svoja utvrđenja u pogledu odlučnih činjenica, pa da se presuda ne može ispitati.

 

6. Suprotno takvim neobrazloženim prigovorima optuženika, presuda suda prvog stupnja sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, oni su potpuno jasni i bez ikakve proturječnosti kao i sama izreka presude koja je u skladu sa njenim razlozima, a sve je suglasno sa stanjem spisa, iskazima ispitanih svjedoka i provedenim financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem. Druga je stvar što optuženik ne prihvaća te razloge i iznosi svoju subjektivnu ocjenu izvedenih dokaza. Time nije ostvarena istaknuta bitna povreda odredaba kaznenog postupka na koju se ukazuje u žalbi optuženika, već se izjavljenim žalbenim razlozima, kroz taj žalbeni osnov, ustvari upire na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, o čemu će više biti riječi kod obrazlaganja tog žalbenog osnova.

 

6.1. Kako, dakle, označena bitna povreda nije ostvarena, niti je ovaj sud drugog stupnja ispitivanjem presude u smislu članka 476. stavak 1. točka 1. ZKP/08. utvrdio da bi u presudi bile ostvarene neke druge bitne povrede na koje pazi po službenoj dužnosti, to žalba optuženika zbog bitne povrede nije osnovana.

 

7. Žalbom optuženika pobijaju se činjenična utvrđenja suda prvog stupnja i ponavlja obrana prema kojoj su svi naplaćeni putni troškovi i dnevnice bili rezultat stvarno obavljenih poslova i službenih putovanja optuženika kao direktora Poljoprivrednog gospodarstva … d.d. Također, ukazuje se, da je prvostupanjski sud ispitao svjedoke koji imaju saznanja o poslovnim obavezama i službenim sastancima optuženika za vrijeme njegovih putovanja, ali je pogrešno ocijenio njihove iskaze. Isto tako smatra da je sud neosnovano odbio dokazni prijedlog obrane da se pribavi kompletna dokumentacija društva u kojem je optuženik bio direktor, a koja je bila bitna za dopunu financijskog vještačenja, zbog čega je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno. Zaključno, tvrdi da "…dokazima koji su izvedeni tijekom postupka nije sa potrebnom sigurnošću dokazano da optuženik ne bi izvršio službena putovanja za koja su izdani inkriminirani putni nalozi, a niti je dokazano da je novac koji je podignut s računa pravne osobe, a pravdan tim putnim nalozima, optuženik uopće primio i protupravno zadržao za sebe."

 

8. Nasuprot takvim tvrdnjama iz žalbe optuženog L. K., Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, ocjenjuje da je sud prvog stupnja, u zakonito provedenom dokaznom postupku, sve činjenice potpuno i pravilno utvrdio te je osnovano zaključio da je optuženi L. K., iskoristivši svoj položaj direktora trgovačkog društva Poljoprivrednog gospodarstva … d.d. naložio računovodstvu da mu se na temelju 116 nevjerodostojnih putnih naloga isplati novac za službena putovanja, a zbog čega je temeljem takve dokumentacije podigao sa žiro računa tvrtke i neosnovano naplatio iznos od ukupno 239.458,00 kuna zadržavši ga za sebe, čime je ostvario elemente bića kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 337. stavka 1., 3. i 4., a za koje je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da postoji pravni kontinuitet u kaznenom djelu iz članka 246. stavak 1. i 2., za koje je optuženika i proglasio krivim.

 

8.1. Kao sporno je u postupku trebalo utvrditi da li je optuženi L. K., kao direktor društva u inkriminiranom razdoblju, neistinito prikazivao izdatke s osnova dnevnica i troškova prijevoza za službena putovanja te da li je naplatom tih troškova, na blagajni društva sebi pribavio nepripadnu imovinsku korist u znatnom iznosu.

 

8.2. Sve u izreci pojedinačno navedene kriminalne radnje optuženika sud prvog stupnja s pravom smatra dokazanima, jer to proizlazi iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka koji je pregledao svu izuzetu dokumentaciju i zaključio da se ispostavljeni putni i drugi računi ne mogu smatrati vjerodostojnima. Ovo iz razloga jer ti računi nemaju potvrdu u pratećoj dokumentaciji ili su međusobno proturječni s obzirom da su istovremeno izdavani na različitim mjestima na kojima se optuženik, zbog navodnog službenog putovanja, nije mogao fizički nalaziti. Pri tome, iz ukupne mase izdvojenih računa optuženiku su priznati kao vjerodostojni neki računi koji su imali odgovarajuću prateću dokumentaciju, a također priznati su mu i oni putni troškovi za koje je vještak ocijenio da ih je optuženik stvarno i obavio.

 

8.3. S obzirom na takve rezultate provedenog financijskog vještačenja, koje obrana tijekom ispitivanja vještaka na raspravi nije s uspjehom dovela u sumnju, pogrešno je stajalište žalitelja da je prvostupanjski sud trebao imati u vidu iskaze svjedoke koji su potvrdili da je optuženik dolazio u njihova mjesta, hotele i restorane, jer da to potvrđuje da su sva službena putovanja stvarno i obavljena. No, iskazi tih svjedoka, pravilno su ocijenjeni jer nisu bili relevantni, niti su se uklapali u postojeće materijalne dokaze, niti su imali utjecaja na rezultate financijskog vještačenja. Iako je optuženik u svojoj obrani dokazivao daleko širi opseg svojih poslovnih obaveza, treba reći da takva utvrđenja nisu odlučna za postojanje predmetnog kaznenog djela, budući se ovdje raspravljalo, a potom i utvrdilo o neistinitosti konkretno ispostavljenih računa i nevjerodostojnih putnih naloga, a potom i naplaćenih putnih troškova, na temelju tako postojećih nevjerodostojnih putnih naloga. To utvrđenje neovisno je od ukupnosti tada postojećih optuženikovih poslovnih obaveza. Slijedom toga, žalitelj daje pretjerani značaj iskazima ispitanih svjedoka, te potrebi pribavljanja kompletne financijske dokumentacije oštećenog društva, koje je sud prvog stupnja s pravom ocijenio nevažnim.

 

8.4. Kako je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi valjano obrazložio iz kojih razloga je odbio dokazni prijedlog obrane za pribavljanjem cjelokupne knjigovodstvene dokumentacije trgovačkog društva i prijedlog za dopunu vještačenja, sukladno tome, a protivno stajalištu optuženika, nije postupljeno protivno članku 328. stavak 2. ZKP/08.

 

8.5. Nije u pravu optuženi L. K. ni kada tvrdi da nema pouzdanih dokaza o tomu da je podigao novac sa žiro-računa društva i zadržao za sebe. Nasuprot takvoj, paušalnoj, žalbenoj tvrdnji, prvostupanjski sud je, pravilno, utvrdio kako izvedeni dokazi, a posebno financijsko-knjigovodstveno vještačenje, ukazuju na nedvojbeni zaključak da je optuženik podigao gotovinu sa žiro-računa trgovačkog društva o čijim se imovinskim interesima bio dužan brinuti te je potom tako podignuti novac sebi isplatio, a što je vidljivo iz svih isplatnica koje je vlastoručno potpisao. S druge strane, optuženik tijekom postupka, pa niti sada u žalbi, nije učinio vjerojatnim da su naplaćeni putni i drugi troškovi ipak bili istiniti.

 

9. Slijedom iznijetog, Visoki kazneni sud Republike Hrvatske smatra da je prvostupanjski sud, u cjelovito provedenom dokaznom postupku, pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, te osnovano zaključio da se u ponašanju optuženog L. K. stječu sva bitna zakonska obilježja kaznenog djela iz članka 246. stavka 1. i 2. KZ/11. za koje je proglašen krivim te da su zaključci suda prvog stupnja zasnovani na pravilnoj ocjeni svih izvedenih dokaza, isti su logični i zakoniti, pa su uslijed toga i zaključci suda o postojanju odlučnih činjenica pravilno utemeljeni na izvedenim dokazima, to žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana.

 

10. Nadalje, nije u pravu optuženi L. K. kada se žali zbog povrede kaznenog zakona. U žalbi se ne navodi koju točnu povredu kaznenog zakona optuženik ima u vidu, tek se iz sadržaja njegove žalbe može zaključiti kako smatra da se presuda temelji na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju. To što smatra da u njegovim postupcima nema svih obilježja kaznenog djela za koja je proglašen krivim i pri tome pobija valjanost utvrđenog činjeničnog stanja, ne opravdava predmetni žalbeni osnov. Ovo stoga, što se postojanje povrede kaznenog zakona prosuđuje prema činjeničnom stanju iz izreke presude, a ne onom koje bi, sa motrišta žalitelja, bilo ispravno.

 

10.1. Drugostupanjski sud je uočio da je optuženi L. K. bio optužen za dva kaznena djela počinjena u stjecaju i to za kazneno djelo iz članka 246. stavka 1. i 2. KZ/11. i kazneno djelo iz članka 279. stavka 1. i 2. KZ/11., dok je sud prvog stupnja, a u odnosu na kazneno djelo iz članka 279. stavka 1. i 2. KZ/11., naveo "…da je na temelju in dubio pro reo, zbog smrti osobe koja je radila u računovodstvu…utvrdio u korist optuženika…slijedom čega je...to kazneno djelo ispušteno iz izreke presude i presuđeno in favorem optuženika…" (točka 10. pobijane presude). Međutim, budući je u tom dijelu izostala žalba državnog odvjetnika, drugostupanjski sud napominje, kako se ne bi ubuduće takve greške ponavljale, da u slučaju kada je neka osoba optužena za dva kaznena djela počinjena u stjecaju s činjeničnim opisom svakog od tih kaznenih djela, sud je dužan odlučiti o svakom od tih kaznenih djela, a ne "ispustiti iz izreke presude i presuditi in favorem optuženika". Kao što je već rečeno, u izostanku žalbe državnog odvjetnika, drugostupanjski sud po službenoj dužnosti ne pazi na bitnu povredu iz članka 468. stavak 1. točka 7. ZKP/08.

 

11. Žaleći se zbog odluke o kazni, državni odvjetnik smatra "…da je u konkretnom slučaju isključivo izrečena kazna zatvora u trajanju od jedne godine adekvatna svim okolnostima izvršenja djela i visini štete….ali da nije bilo mjesta primjeni članka 56. KZ/11. izricanjem uvjetne osude…pa predlaže da se pobijana presuda preinači i optuženiku izrekne bezuvjetna kazna zatvora…", kako bi se postigla svrha specijalne i generalne prevencije.

 

11.1. Optuženik samo uvodno navodi da se žali "zbog odluke o kaznenim sankcijama", ali kako je njegova žalba podnesena zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede kaznenog zakona, drugostupanjski sud je, sukladno odredbi članka 478. ZKP/08., ispitao pobijanu presudu i iz te žalbene osnove.

 

11.2. Odluka o kazni mora izražavati individualiziranu, zakonom predviđenu društvenu osudu zbog konkretnog kaznenog djela. S tim u svezi, prvostupanjski sud je ocijenio da po načinu počinjenja, ovo kazneno djelo ne odudara od uobičajenog načina počinjenja kaznenog djela, te na strani optuženika nije našao redovnih otegotnih okolnosti, dok mu je kao olakotne okolnosti cijenio njegovu dosadašnju nekažnjavanost, koja u korelaciji s njegovom životnom dobi, ukazuje, da je ovo jedini eksces u njegovom životu, te da i nakon počinjenja kaznenog djela nije evidentiran kao počinitelj istih niti prekršajno niti kazneno, te protek vremena od počinjenja djela.

 

11.3. Ispitujući pobijanu presudu u odluci o kazni, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je prvostupanjski sud utvrdio sve okolnosti odlučne za odmjeravanje kazne u smislu odredbe članka 47. KZ/11., s čime se očito većim dijelom slaže i državni odvjetnik, smatrajući da je izrečena kazna od jedne godine primjerena svim okolnostima počinjenog kaznenog djela. Kako je sud optuženiku olakotnim cijenio neosuđivanost, njegovu dob i protek vremena od počinjenja, a posebnih otegotnih okolnosti kod optuženika nije našao, imajući pri tome u vidu vrstu i težinu počinjenog kaznenog djela, stupanj krivnje i osobnost optuženika, vodeći pri tome računa o društvenoj opasnosti i posljedicama počinjenog kaznenog djela te optuženog L. K. osudio na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine, uz mišljenje da se svrha kažnjavanja u konkretnom slučaju može postići i bez izvršenja kazne zatvora, pa je optuženiku izrečena uvjetna osuda iz članka 56. KZ/11., tako da se izrečena kazna zatvora u trajanju od jedne godine neće izvršiti ako optuženik u roku provjeravanja od četiri godine ne počini novo kazneno djelo, tako izrečena kazna zatvora, uz primjenu uvjetne osude, a uz primjereni duži rok kušnje i po ocjeni Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske, adekvatna je stupnju njegove krivnje i pogibeljnosti počinjenog kaznenog dijela, kojom će biti postignuti učinci specijalne i generalne prevencije u odnosu na istovrsna i slična kaznena djela, a istovremeno će se ostvariti i druge svrhe kažnjavanja propisane kaznenim zakonom.

 

11.4. Stoga, nasuprot žalbenim tvrdnjama državnog odvjetnika, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio i ispravno ocijenio sve okolnosti relevantne za odluku o vrsti i mjeri kazne, pa strože kažnjavanje, bez primjene uvjetne osude, za koje se zalaže državni odvjetnik nije osnovano. U odnosu na žalbu optuženika, treba istaći da je prvostupanjski sud posve jasno obrazložio svoje stajalište u odnosu na odabir kaznene sankcije i pravilno presudio optuženika, a što je detaljno i obrazložio. Izrečena kazna i primijenjena uvjetna osuda, primjerena je svim okolnostima, pa se niti blažom ne bi ostvarila svrha izricanja sankcija, u smislu specijalne i generalne prevencije.

 

12. Slijedom izloženog, kako ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, niti povrede zakona iz članka 476. stavak 1. ZKP/08., a koje drugostupanjski sud ispituje po službenoj dužnosti, na temelju članka 482. ZKP/08. odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 9. veljače 2023.