1                             Poslovni broj: I Kž-465/2022-4

 

Poslovni broj: I Kž-465/2022-4

 

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Sanje Katušić-Jergović, predsjednice vijeća, te Željka Horvatovića i Marije Balenović članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Marine Kapikul, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog M. M. zbog kaznenog djela iz članka 110. u vezi s člankom 34. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18. i 126/19. – dalje: KZ/11.) i dr., odlučujući o žalbi optuženika podnijetoj protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru od 7. listopada 2022., broj K-5/2022.-39, u sjednici vijeća održanoj 9. veljače 2023.,

 

 

p r e s u d i o  j e

 

 

Odbija se žalba optuženog M. M. kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Uvodno označenom presudom Županijskog suda u Bjelovaru optuženi M. M. je proglašen krivim zbog počinjenja kaznenog djela protiv života i tijela - ubojstvo u pokušaju iz članka 110. u vezi članka 34. KZ/11. i dva kaznena djela protiv osobne slobode – prijetnja iz članka 139. stavka 2. KZ/11., činjenično i pravno opisanih kao u izreci presude, te mu je za kazneno djelo iz članka 110. u svezi članka 34. KZ/11., uz primjenu članka 48. stavka 1. u vezi članka 49. stavka 1. točka 2. KZ/11. utvrđena kazna zatvora u trajanju od dvije godine, a za svako od kaznenih djela iz članka 139. stavka 2. KZ/11. utvrđena mu je kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci, a na temelju članka 51. stavka 1. i 2. KZ/11. optuženik je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i deset mjeseci, u koju kaznu, na temelju članka 54. KZ/11., mu je uračunato vrijeme oduzimanja slobode od 7. kolovoza 2021. do 9. kolovoza 2021.

 

2. Na temelju članka 69. stavka 1., 2. i 3. KZ/11., optuženiku je izrečena sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti o alkoholu koja će se izvršavati u okviru zatvorskog sustava, a može trajati do prestanka izvršenja kazne zatvora, a najdulje tri godine.

 

3. Na temelju članka 79. stavka 2. KZ/11., od optuženika je oduzeta jedna sjekira s drvenom drškom dužine 0,9 m.

 

4. Na temelju članka 148. stavka 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12., – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17.,126/19. i 80/22. – dalje: ZKP/08.), optuženik je u cijelosti oslobođen obveze naknade troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točke 1. do 6. ZKP/08., kao i nagrade i nužnih izdataka branitelja po službenoj dužnosti.

 

5. Na temelju članka 148. stavka 1. ZKP/08., optuženik je obvezan oštećeniku naknaditi troškove kaznenog postupka na ime nagrade i nužnih izdataka opunomoćenika oštećenika.

 

6. Protiv ove presude žalbu je podnio optuženi M. M. po braniteljici I. J., odvjetnici u B., zbog povrede kaznenog zakona i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te predlaže da se prvostupanjska presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku, ili da se preinači na način da ga se oslobodi od optužbe.

 

7. Odgovor na žalbu nije podnijet.

 

8. Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavak 1. ZKP/08., bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

9. Žalba nije osnovana.

 

10. U odnosu na povredu kaznenog zakona žalitelj ističe, da bi se radilo o kaznenom djelu iz članka 139. stavka 2. KZ/11., da izrečena prijetnja mora biti ozbiljna i da je osoba kojoj je prijetnja upućena mora tako i doživjeti. Stoga smatra da riječi „ubit ću te, sasjeći ću te“, koje je prijetnje 20. srpnja i 21. srpnja 2021. uputio oštećeniku, s obzirom njihove ranije dugogodišnje dobre odnose i poznanstvo, nisu dovoljne da bi se radilo o tom kaznenom djelu, jer se ne može zaključiti da je oštećenik osjećao kakav strah i da ih je ozbiljno shvatio.

 

10.1. Suprotno naprijed iznesenim tvrdnjama žalitelja, nije počinjena povreda kaznenog zakona iz članka 469. točke 1. ZKP/08., na koju u žalbi upire, s obzirom na to da su, prema činjeničnom opisu, prijetnje izvršene na način da je optuženik u dva navrata oštećeniku eksplicitno prijetio smrću, govoreći mu da će ga ubiti. Prema tome, kako je to ispravno utvrdio prvostupanjski sud, te prijetnje imaju karakter ozbiljnih prijetnji, jer su uporabljene riječi objektivno bile prikladne da kod oštećenika izazovu osjećaj straha, uznemirenosti i osobne ugroženosti, a s obzirom na sadržaj tih prijetnji, optuženik ih je očito i uputio u cilju da oštećenika ustraši i uznemiri. Slijedom toga, kako inkriminirano postupanje optuženika sadrži bitna zakonska obilježja bića kaznenog djela iz članka 139. stavka 2. KZ/11., njegova žalba zbog povrede kaznenog zakona iz članka 469. točka 1. ZKP/08., nije osnovana.

 

12. Nije u pravu optuženik ni kad u žalbi ističe da je prvostupanjski sud u odnosu na kazneno djelo iz članka 110. u svezi članka 34. KZ/11. pogrešno utvrdio činjenično stanje koje optuženik vidi u tome što je sud utvrdio da je 7. kolovoza 2021. oko 19,00 sati u N. S., u ugostiteljskom objektu P., držeći u ruci sjekiru držalice dužine 0,90 m te dužine sječiva 0,125 m, u cilju da usmrti oštećenog V. R., tom sjekirom snažno zamahnuo u predjelu glave oštećenika koji je u tom trenutku podigao barski stolac iznad glave, pa je optuženik sjekirom udario u taj stolac. Naime, žalitelj osporava utvrđenje suda da se radilo o snažnom zamahu sjekirom prema glavi oštećenika te ističe da sud nije uzeo u obzir nalaz i mišljenje sudskomedicinskog vještaka dr. P. Š. koji je decidirano naveo da se u konkretnom slučaju ne može očitovati o sili zamaha sjekirom od strane optuženika, pa se prema tome ne može niti uzeti kao dokazano da je optuženik prema glavi oštećenika snažno zamahnuo sjekirom. Smatra, ako se radilo o sili srednjeg zamaha, u tom slučaju, a prema iskazu vještaka, postojala je realna opasnost da bi oštećenik zadobio tjelesne ozljede ili osobito teške tjelesne ozljede, pa radnja koju je poduzeo nije mogla dovesti do smrtnog ishoda, što govori u prilog tome da bi njegovo postupanje sadržavalo bitna obilježja kaznenog djela teške tjelesne ozljede u pokušaju iz članka 118. u vezi članka 34. KZ/11.

 

12.1. Naprijed izneseni stav žalitelja za ovaj drugostupanjski sud nije prihvatljiv jer je prvostupanjski sud na okolnosti napada optuženika te intenziteta kojim je kritične zgode zamahnuo sjekirom prema glavi oštećenog V. R., osim oštećenika ispitao i svjedoke Ž. B. i Z. Z., koji su bili očevici događaja.

 

12.2. Iz svjedočkog iskaza žrtve V. R., koji je prvostupanjski sud vrlo detaljno iznio u obrazloženju pobijane presude pod točkama 8. i 8.1., proizlazi da je u cilju da se obrani od optuženikova napada sjekirom, podigao drvenu barsku stolicu iznad glave tako da je optuženik sjekirom udario u stolicu, a radilo se o snažnom udarcu od kojeg mu je stolica ispala iz ruku. To su potvrdili i svjedoci B. i Z. koji su, osim toga, govoreći o opasnosti u kojoj se oštećenik nalazio prilikom napada sjekirom od strane optuženika, iskazali da oštećenik kritične zgode nije podigao stolicu, da bi ga optuženik sasjeckao (B.), odnosno da bi danas bio pokojni (Z.). Iskaze žrtve i navedenih svjedoka prvostupanjski sud nije imao razloga dovesti u pitanje te ih je s pravom cijenio kao vjerodostojne, budući da su ponašanje optuženika opisali vrlo jasno, određeno i potpuno.

 

12.3. Kraj takvog stanja stvari nisu utemeljeni žalbeni navodi optuženika koji osporava da bi iz provedenih dokaza nedvojbeno proizlazilo da je kritične zgode sjekirom snažno zamahnuo prema glavi oštećenika, u cilju da ga ubije, a slijedom toga da se ne radi o kaznenom djelu iz članka 110. u vezi članka 34. KZ/11., za koje ga je prvostupanjski sud proglasio krivim, već bi se njegovo postupanje moglo kvalificirati kao kazneno djelo iz članka 118. u svezi članka 34. KZ/11.

 

12.4. Naime, i po mišljenju ovog drugostupanjskog suda ispravno je prvostupanjski sud, ocjenom svakog pojedinog dokaza i u njihovoj međusobnoj vezi, utvrdio da je optuženik, s obzirom na to da je sjekira čija je drška duga 0,90 m a sječivo 0,125 m, nedvojbeno prikladno sredstvo da se njime nanesu ozljede koje bi dovele i do smrtnog ishoda, kao i da je tom sjekirom snažno zamahnuo u predjelu glave oštećenika, dakle u vitalni dio tijela, a imajući pri tome u vidu i iskaze žrtve te naprijed navedenih svjedoka, postupio s izravnom namjerom da oštećenog V. R. liši života, do čega nije došlo jer je ošećenik, kako bi se zaštitio, podigao barsku stolicu tako da je optuženik udario sjekirom po toj stolici, pa se u njegovom postupanju stječu objektivni i subjektivni elementi kaznenog djela iz članka 110. u svezi članka 34. KZ/11., za koje je prvostupanjskom presudom proglašen krivim.

 

12.5. Prema tome, kako iznesenim žalbenim navodima optuženik nije s uspjehom doveo u pitanje potpuno i pravilo utvrđeno činjenično stanje, u odnosu na ovu žalbenu osnovu njegovu žalbu je valjalo odbiti kao neosnovanu.

 

13. Iako se optuženik nije žalio na odluku o kazni, budući da je u članku 478. ZKP/08. propisano da žalba zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja ili povrede kaznenog zakona izjavljena u korist optuženika sadrži u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o kazni, ovaj drugostupanjski sud će u nastavku ispitati jesu li kazne koje je prvostupanjski sud optuženiku utvrdio za svako pojedino kazneno djelo i to: šest mjeseci zatvora za svako od kaznenih djela iz članka 129. stavka 2. KZ/11. i dvije godine zatvora za kazneno djelo iz članka 110. u svezi članka 34. KZ/11., te jedinstvena kazna zatvora u trajanju od dvije godine i deset mjeseci, prestrogo odmjerene kazne.

 

13.1. Pri izboru vrste i mjere kazne prvostupanjski je sud kao olakotno optuženiku cijenio loše osobne, imovinske i obiteljske prilike, s obzirom da je otac jednog maloljetnog djeteta u dobi od 14 godina, koje po zakonu mora uzdržavati, a osim plaće od koje uzdržava sebe i sina, nema drugih prihoda te mora podmirivati kredit, zatim to što dosada nije kazneno ni prekršajno osuđivan, kao i činjenica da je u vrijeme počinjenja djela bio bitno smanjeno ubrojiv, a kao otegotno mu je cijenio to što nije pokazao kajanje zbog svog postupanja, te veliku kriminalnu volju i upornost koju je očitovao u počinjenju djela.

 

13.2. U kontekstu naprijed iznesenog Visoki kazneni sud Republike Hrvatske je mišljenja da je prvostupanjski sud prilikom odmjeravanja kazne optuženiku pravilno cijenio okolnosti koje su bitne da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža. Imajući u vidu da je za kazneno djelo iz članka 139. stavka 2. propisana kazna zatvora do tri godine, a za kazneno djelo iz članka 110. KZ/11. je propisana kazna zatvora najmanje pet godine, koje je djelo ostalo u pokušaju, što je zakonski razlog za ublažavanje kazne, kao i bitno smanjena ubrojivost optuženika, izrečene pojedinačne kazne zatvora za inkriminirana kaznena djela i jedinstvena kazna zatvora nisu prestrogo izrečene kazne, već su te kazne bliže zakonskim minimumima kazni koje su propisane za ta djela, s tim da je sud optuženiku kaznu, za kazneno djelo iz članka 110. u svezi članka 34. KZ/11., na temelju članka 48. stavka 1. u svezi članka 49. stavka 1. točke 1. KZ/11., utvrdio primjenom instituta ublažavanja kazne.

 

13.3. Prema tome, naprijed izrečene pojedinačne i jedinstvena kazna zatvora su primjerene težini počinjenih kaznenih djela, ličnosti optuženika i okolnostima djela te će se tim kaznama postići sve one svrhe kažnjavanja koje su predviđene u članku 41. KZ/11., a koje se sastoje u tome da se izricanjem kazni utječe na optuženika ali i sve druge da ne čine kaznena djela kroz jačanje njihove svijesti o pogibeljnost činjenja kaznenih djela. Osim toga, izrečene kazne predstavljaju adekvatnu društvenu osudu zbog počinjenog kaznenog djela kojom se šalje jasna poruka o pravednosti kažnjavanja, što će dovesti do jačanja povjerenje građana u pravni poredak.

14. Iako se optuženik nije žalio niti zbog odluke o izrečenoj sigurnosnoj mjeri, iz istih razloga koji su navedeni pod točkom 13., u smislu članka 478. ZKP/08., ovaj drugostupanjski sud je ispitao i osnovanost sigurnosne mjere obveznog liječenja od ovisnosti koju je prvostupanjski sud izrekao optuženiku te je utvrdio da je psihijatrijska vještakinja prim. dr. sc. M. K. S. navela da je optuženik inkriminirana kaznena djela počinio pod odlučujućom djelovanjem ovisnost o alkoholu i da postoji opasnost da će zbog te ovisnosti optuženik počiniti teže kazneno djelo. Kako je svrha sigurnosnih mjera da se otkloni okolnosti koje omogućavaju ili poticajno djeluju na počinjenje novog kaznenog djela, prvostupanjski je sud, i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, ispravno prema optuženiku primijenio sigurnosnu mjeru te mu, na temelju članka 69. KZ/11., odredio obvezno liječenja od ovisnosti o alkoholu budući da ta ovisnost poticajno djeluje na ponašanje optuženika u smislu činjenja novih kaznenih djela.

 

15. Isto tako, ispitujući u smislu članka 478. ZKP/08. i odluku prvostupanjskog suda o oduzimanju sjekire kao sredstva kojim je optuženik počinio inkriminirano kazneno djelo, ovaj drugostupanjski sud je utvrdio da se ta odluka temelji na odredbi članka 79. stavku 2. KZ/11., te je stoga pravilna i zakonita.

 

16. Zbog svega naprijed navedenog, a s obzirom na to da povodom izjavljenih žalbi državnog odvjetnika i optuženika nisu utvrđene povrede kaznenog zakona iz članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08., kao i da je na štetu optuženika povrijeđen kazneni zakon, na koje povrede ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 482. ZKP/08. valjalo je odlučiti kao u izreci presude.

 

 

Zagreb, 9. veljače 2023.