- 1 -              III Kr 58/2022-5

 

 

 

 

 

Broj: III Kr 58/2022-5

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ranka Marijana, kao predsjednika vijeća, te Ileane Vinja i Melite Božičević Grbić, kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Maje Ivanović Stilinović, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog S. P., zbog kaznenih djela iz članka 246. stavka 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. – ispravak, 101/17., 118/18. i 126/19. dalje: KZ/11.), odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Županijskog suda u Rijeci od 6. svibnja 2021. broj K-9/2013-332 i presuda Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske od 2. rujna 2021. broj I Kž-168/2021-7, u sjednici održanoj 9. veljače 2023.

 

p r e s u d i o   j e :

 

              Zahtjev osuđenog S. P. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude odbija se kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

1. Pravomoćnom presudom, koju čine presuda Županijskog suda u Rijeci od 6. svibnja 2021. broj K-9/2013-332 i presuda Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske od 2. rujna 2021. broj I Kž-168/2021-7, optuženi S. P. proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. u vezi s člankom 52. KZ/11. (točka 1. izreke) za koje mu je utvrđena kazna zatvora od dvije godine, kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. KZ/11. (točka 3. izreke) za koje mu je utvrđena kazna zatvora od jedne godine te kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. KZ/11. (točka 5. izreke) za koje mu je utvrđena kazna zatvora od jedne godine i šest mjeseci, pa je uz primjenu članka 51. stavaka 1. i 2. KZ/11. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora od tri godine i šest mjeseci.

 

2. Osuđeni S. P. podnio je po branitelju, odvjetniku M. S., zahtjev za izvanredno preispitivanje navedene pravomoćne presude (dalje: zahtjev), temeljem članka 517. stavka 1. točaka 1., 2. i 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19.; dalje: ZKP/08.), s prijedlogom da "ukoliko Glavni državni odvjetnik Republike Hrvatske podigne ... zahtjev za zaštitu zakonitosti, da Vrhovni sud Republike Hrvatske donese jednu odluku povodom oba dva izvanredna pravna lijeka" te preinači pravomoćnu presudu na način da optuženika oslobodi optužbe za kaznena djela pod točkama 1. i 5. izreke prvostupanjske presude, odnosno da ukine pravomoćnu presudu u cijelosti i predmet vrati na ponovno suđenje i odluku, odnosno da ukine drugostupanjsku presudu i predmet vrati na ponovno odlučivanje, uz odgodu izvršenja pravomoćne presude.

 

3. Na temelju članka 518. stavka 4. ZKP/08. spis je sa zahtjevom dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na koji je dan odgovor.

 

4. Odgovor državnog odvjetnika dostavljen je osuđeniku i njegovom branitelju na znanje. 

 

5. Zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude nije osnovan.

 

6. Ističući povredu iz članka 517. stavka 1. točke 1. u vezi s člankom 469. točkom 1. ZKP/08., podnositelj zahtjeva tvrdi da činjenični opis kaznenih djela iz članka 246. stavka 2. KZ/11. pod točkama 1. i 5. izreke ne sadrži sva bitna obilježja kaznenih djela zbog kojih je proglašen krivim. U tom smislu ističe da u opisu tih djela nije naznačeno protivno čemu je to postupao osuđenik dok je imao svojstvo odgovorne osobe, a nije naznačeno niti na čemu se temeljila njegova dužnost u zaštiti tuđih imovinskih interesa.

 

6.1. Nasuprot takvim tvrdnjama, činjenični opis kaznenih djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. KZ/11. pod točkama 1. i 5. izreke prvostupanjske presude sadrži sva bitna obilježja tih djela.

 

6.2. Naime, u činjeničnom opisu pod točkom 1. izreke, između ostalog, precizno je naznačeno da je optuženik u razdoblju od 8. prosinca 1998. do 22. ožujka 2001. kao osoba kojoj je stvarno povjereno obavljanje poslova iz područja djelovanja pravne osobe, a od 22. ožujka 2001. do 13. prosinca 2006. kao direktor trgovačkih društava A. d.o.o. R. i A. P. d.o.o. R. bio ovlašten sukladno odredbama Društvenog ugovora trgovačkog društva A. d.o.o. R. i  Zakona o trgovačkim društvima, u vođenju poslova tih društava, donositi poslovne odluke i raspolagati njihovom imovinom. Dakle, utvrđeno je da je optuženik prvo na temelju povjerenja, a potom i na temelju zakona u gospodarskom poslovanju, bio ovlašten štititi interese trgovačkog društva u kojem je bio tzv. faktični, odnosno formalni direktor, tako da izreka presude sadrži sve što je u odnosu na predmetna kaznena djela potrebno. To što se navodi da je optuženik postupao protivno odredbi članka 18. i 19. Društvenog ugovora trgovačkog društva A. d.d. R. i članka 252. Zakona o trgovačkim društvima, samo precizira dužnost postupanja optuženika kao faktičnog, odnosno formalnog direktora, člana uprave tog društva („članovi uprave moraju voditi poslove društva s pozornošću urednog i savjesnog gospodarstvenika te djelovati za dobrobit društva“). Pod točkom 5. izreke također je jasno naznačeno da je optuženik u razdoblju od 4. listopada 1999. do 2. listopada 2002. kao direktor trgovačkog društva A. d.o.o. R. bio ovlašten postupati sukladno odredbama Zakona o trgovačkim društvima. Prema tome, a imajući na umu i to da odredba članka 246. KZ/11. nije blanketne naravi jer biće tog djela ne obuhvaća i odredbe nekog drugog referentnog propisa kojeg bi bilo nužno obuhvatiti u izreci presude, nema govora o ostvarenju povrede kaznenog zakona iz članka 469. točke 1. ZKP/08. kako to pogrešno tvrdi podnositelj zahtjeva.

 

7. Podnositelj zahtjeva, nadalje, tvrdi da je pravomoćnom presudom počinjena povreda članka 468. stavka 2. u vezi s člankom 517. stavkom 1. točkom 2. ZKP/08., jer da se pravomoćna presuda temelji na nezakonitom dokazu, kao i da je tijekom postupka teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

 

8. Tako obrazlaže da je zapisnik o ispitivanju okrivljenika od 24. lipnja 2008. nezakonit dokaz jer je tu istražnu radnju provela sudska savjetnica protivno članku 192. stavku 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98., 58/99., 112/99., 58/02., 143/02., 62/03. – pročišćeni tekst i 115/06., dalje: ZKP/97.), bez prijedloga istražnog suca i odluke predsjednika suda da istražnom sucu u radu pomaže sudski savjetnik. Time smatra da su i sva upozorenja okrivljeniku, koja je sudska savjetnica unijela u zapisnik, dana od strane neovlaštene osobe.

 

8.1. Osuđenik neosnovano ponavlja prigovor iz članka 468. stavka 2. ZKP/08 kojeg je isticao i u žalbi, a vezano za temeljenje presude na nezakonitom dokazu od 24. lipnja 2008. Naime, sud prvog stupnja je i u pogledu ove sporne okolnosti u obrazloženju (toč. 82.) iznio valjane razloge, te se i drugostupanjski sud na identičan žalbeni prigovor osuđenika u obrazloženju presude (toč. 6.16.) očitovao ukazujući zbog čega nije osnovan njegov prigovor da se radi o nezakonitom dokazu, a sve te razloge suda prvog i drugog stupnja kao ispravne prihvaća i Vrhovni sud Republike Hrvatske.

 

8.2. Zakonitost pojedine dokazne radnje procjenjuje se prema procesnim pravilima iz vremena poduzimanja te radnje, konkretno, ovdje prema ZKP/97. Odredba u članku 192. stavku 4.  ZKP/97. doista propisuje: "Na prijedlog istražnog suca u složenim istražnim predmetima predsjednik suda može odrediti da istražnom sucu u radu pomažu sudski savjetnici i stručni suradnici kao stručni pomoćnici (diplomirani kriminalisti). Oni mogu pripremati provođenje pojedinih istražnih radnji, primati izjave i prijedloge stranaka, te samostalno poduzeti pojedinu istražnu radnju koju im je istražni sudac povjerio. Zapisnik o takvoj radnji istražni će sudac ovjeroviti najkasnije 48 sati nakon njezina poduzimanja. Ispitivanje okrivljenika i svjedoka, kao pomoć istražnome sucu, mogu obaviti samo sudski savjetnici".

 

8.3. Iz zapisnika o ispitivanju okrivljenika od 24. lipnja 2008. proizlazi da je tu istražnu radnju "po ovlaštenju istražnog suca" provela sudska savjetnica, a taj je zapisnik svojim potpisom ovjerovio istražni sudac.

 

8.4. Iako u spisu, doista, ne prileži prijedlog istražnog suca niti odluka predsjednika suda da navedenu konkretnu radnju poduzme sudska savjetnica kao pomoć istražnom sucu, postupanje suprotno navedenoj odredbi nema za posljedicu nezakonitost dokaza u smislu članka 9. ZKP/97., budući da to niti jednom odredbom tog zakona nije izričito propisano. Upravo suprotno, iz navedenog zapisnika proizlazi da je sudski savjetnik dobio ovlaštenje za provođenje istražne radnje ispitivanja okrivljenika, a zapisnik o tako provedenoj radnji istražni sudac ovjerio je u zakonom predviđenom roku svojim potpisom. Naime, kada sudski savjetnik pruža pomoć istražnom sucu, on ni na koji način ne sudjeluje u donošenju neke odluke, već samo obavlja postupovne radnje tijekom istrage. Stoga formalni nedostatak tog prijedloga, kao i odluke predsjednika suda o tome, ne čini poduzetu radnju, a niti sva upozorenja dana okrivljeniku, ex lege nezakonitim. Jednako pravno shvaćanje zauzeto je i u ranijim odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske (npr. Kzz-30/2001-2 od 9. siječnja 2002., IV Kž-139/2003-2 od 10. kolovoza 2004. i I Kž-Us 11/2009-3 od 11. veljače 2009.).

 

8.5. Stoga povreda iz članka 517. stavka 1.  točke 2. u vezi članka 468. stavka 2. ZKP/08. nije ostvarena.

 

9. Osim toga, osuđenik u zahtjevu ističe da su tijekom prvostupanjskog postupka provedena dva vještačenja, temeljem medicinske dokumentacije iz koje proizlazi da mu je utvrđena dijagnoza perceptivnog obostranog gubitka sluha kao i tumor desnog slušnog živca. Smatra da, iako je vještačenjima utvrđeno da se svi sugovornici u sudnici moraju nalaziti na udaljenosti od 1 m do 1,5 m od optuženika, prvostupanjski sud se nije držao tih pravila primjerene udaljenosti, već je unatoč protivljenju optuženika, proveo i ispitivanje svjedoka putem video-linka, čime mu je teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje.

 

9.1. Prije svega treba napomenuti da podnositelj zahtjeva pogrešno tumači provedena vještačenja, a s tim u vezi i zaključke prvostupanjskog suda. Naime, vještak audiolog doc. dr. sc. M. B. je jasno navela, uzimajući u obzir raspored sudionika na raspravi i njihovu međusobnu udaljenost, kao i činjenicu da u sudnici nema buke, da nema nikakve zapreke da optuženik sudjeluje u raspravi, odnosno da čuje sve ono što bilo tko govori na raspravi, a da je on raspravno sposoban. S tim u vezi pojasnila je da ona nije dala preporuku udaljenosti od 1 do 1,5 m, već je to učinio rehabilitator koji se ne bavi patologijom sluha, dok je ona njegove navode samo prenijela u nalaz. Dodatno je istaknula da tvrdnje optuženika o gubitku sluha nisu vjerodostojne, jer je u zadnjih deset godina bio samo dva puta na pregledu i nikada nije nosio slušni aparat. Kod svog mišljenja ostala je tijekom cijelog postupka, pa i nakon što je optuženik dostavio dodatnu medicinsku dokumentaciju, pojašnjavajući da i dalje smatra da je optuženikov sluh stacionaran. Prvostupanjski sud je prihvatio provedena vještačenja, time da je i sam dodatno otklonio prigovore optuženika kako ne čuje. Naime, tijekom postupka optuženik se potiho konzultirao sa svojim braniteljem, iako su u sudnici bile druge osobe, koje nisu čule sadržaj njihovog razgovora, pa je bilo jasno da optuženik čuje dobro, čak i kad se govori tiho, odnosno šapatom.

 

9.2. Osim toga, iz stanja spisa proizlazi da je osuđenik u postupku pred sudom  aktivno sudjelovao uz stručnu pomoć svog branitelja, nazočio je raspravama te se koristio svojim pravima na predlaganje dokaza i očitovanje dokaza protivne strane te mu je omogućena djelotvorna uporaba pravnog sredstva, zbog čega je kazneni postupak protiv njega, u cjelini gledano, ispunio sve zahtjeve pravičnosti postupka. Stoga se ne može raditi o teškoj povredi prava na pravično suđenje, kako se to promašeno u zahtjevu navodi, osobito kraj činjenice aktivnog sudjelovanja optuženika, postavljanja pitanja i davanja primjedbi tijekom postupka tijekom izvođenja svih dokaza.

 

10. Konačno, nije ostvarena niti povreda odredaba kaznenog postupaka u žalbenom postupku iz članka 517. stavka 1. točke 3. ZKP/08. time što bi drugostupanjski sud propustio ocijeniti sve navode žalbe optuženika.

 

11. U zahtjevu se tvrdi da je povrijeđena i odredba članka 487. stavka 1. ZKP/08. jer drugostupanjski sud nije jasno i razumljivo odgovorio na istaknutu bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/11. u odnosu na vrijeme počinjenja kaznenog djela pod točkom 1. izreke prvostupanjske presude te istaknute prigovore vezano uz odluku o imovinskopravnom zahtjevu, pri čemu su izostali razlozi u odnosu na pribavljanje protupravne imovinske koristi vezano za kazneno djelo pod točkom 5. izreke te presude. Također, smatra da drugostupanjski sud nije uopće cijenio žalbene prigovore u odnosu na kazneno djelo pod točkom 1. b) izreke te presude vezano za ugovore o pozajmicama, a nije se bavio niti pitanjem pogrešnog utvrđenja prvostupanjskog suda u odnosu na činjenicu da bi optuženik svjesno dostavljao na naplatu banci lažne račune, zanemarivši pritom iskaze četvero svjedoka koji su iskazivali u korist optuženika. Konačno, smatra da iz drugostupanjske odluke proizlazi da uopće nije razmotren niti odgovor optuženika na žalbu državnog odvjetnika.

 

12. Što se tiče obrazloženosti drugostupanjske presude treba reći sljedeće:

 

12.1. Pravo na obrazloženu sudsku odluku ne može se tumačiti tako da zahtjeva detaljan odgovor na svaku tvrdnju stranke u postupku, već to ovisi o okolnostima svakog pojedinog predmeta. Da bi se utvrđenje činjenica i ocjena dokaza mogli smatrati arbitrarnima u mjeri koja utječe na pravičnost postupka, pogrešni zaključci sudova o odlučnim činjenicama morali bi biti toliko očigledni da se mogu okarakterizirati kao nedvojbena pogreška koju nijedan razuman sud ne bi nikada mogao učiniti (sukladno rješenju Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-519/2021 od 23. lipnja 2021.) Pri tome, ocjenu o dokaznoj snazi pojedinih dokaza tj. ocjenu o tome koje će dokaze smatrati vjerodostojnima, a koje ne, daju sudovi do pravomoćnog okončanja postupka te ne mogu biti predmetom analize povodom ovdje podnesenog izvanrednog pravnog lijeka.

 

12.2. Međutim, uvidom u obrazloženje drugostupanjske presude utvrđeno je da je taj sud dao jasne i dostatne razloge u odnosu na sve relevantne prigovore istaknute u žalbi optuženika te je, u povodu te žalbe i po službenoj dužnosti, razmatrao eventualne povrede zakona. Drugostupanjski je sud otklonio istaknute bitne postupovne povrede smatrajući da pobijana presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, a da navedeni razlozi nisu proturječni i nerazumljivi.

 

12.3. U tom smislu drugostupanjski je sud obrazložio zbog čega nalazi da se u činjeničnom opisu pod točkom 1. izreke prvostupanjske presude radi o jasno i razumljivo opisana dva inkriminirana razdoblja s različitim ulogama optuženika, i to prvo kao stvarnog voditelja poslova, a potom i kao formalno imenovanog direktora, koji je povrijedio dužnost zaštite tuđih imovinskih interesa koji se temelje prvo na odnosu povjerenja, a potom i na zakonu. Očito je i za drugostupanjski sud bilo dovoljno jasno naznačeno razdoblje u kojem je optuženik postupao, neovisno o činjenici što se preambuli izreke pod točkom 1. prvo navodi dio inkriminiranog razdoblja samo do 13. prosinca 2001., budući da se u nastavku činjeničnog opisa pojašnjava, a potom pod točkama od 1.a do 1.d. izreke te presude navode konkretne protupravne radnje u cjelokupnom razdoblju sve do 13. prosinca 2006.

 

12.4. Također, drugostupanjski je sud razumljivo i jasno obrazložio da je oštećena stečajna masa trgovačkog društva A. d.o.o. R. očito pogreškom upućena u parnicu za kazneno djelo pod točkom 1. za koje je u osuđujućem dijelu već dosuđen imovinskopravni zahtjev, jer je očito da se taj dio izreke odnosi na odbijajući dio presude u odnosu na kaznena djela pod točkama 2. i 4. izreke. Stoga je naveo dostatne razloge zbog čega smatra da je odluka o imovinskopravnom zahtjevu, unatoč takvoj pogrešci, jasno i potpuno obrazložena.

 

12.5. Nije u pravu podnositelj zahtjeva da bi drugostupanjski sud propustio odgovoriti i na žalbene prigovore u odnosu na pitanje pribavljanja imovinske koristi vezano za kazneno djelo pod točkom 5. izreke prvostupanjske presude, budući da je pod točkom 6.6. obrazloženja naveo zbog čega smatra da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je optuženik postupao s ciljem pribavljanja te koristi svjedoku K. H. P., a da bi se takvim postupanjem okoristila i njegova pravna osoba, čiji je bio direktor.

 

12.6. Vezano za kazneno djelo pod točkom 1.b. izreke prvostupanjske presude, drugostupanjski je sud također dao dostatne razloge, obrazlažući kako su postupovni prigovori žalitelja u odnosu na potpisivanje ugovora o pozajmicama u stvari činjenične naravi.  Nakon što je korektno reproducirao navode žalbe vezano za tu žalbenu osnovu, taj sud je u nastavku obrazloženja izložio rezultate dokaznog postupka provedenog pred prvostupanjskim sudom s naglaskom na odlučujuće dokaze optužbe, a osobito na financijsko knjigovodstveno vještačenje, koje i taj, drugostupanjski sud, smatra uvjerljivom osnovom osuđujuće presude. Ujedno je pojasnio zbog čega nije bilo moguće provesti grafološko vještačenje, dajući argumente zbog čega smatra da je potpisnik tih ugovora o pozajmicama upravo optuženik, koji je tek naknadno u postupku osporio tu činjenicu. Stoga zaključke prvostupanjskog suda temeljene na nabrojanim dokazima, koji su valjano ocijenjeni, drugostupanjski sud izrijekom prihvaća kao pravilne i potpune.

 

12.7. Drugostupanjski je sud odgovorio pod točkom 7.10. obrazloženja i na žalbeni prigovor optuženika kojim je neuspješno tvrdio kako je za kontrolu fiktivnih računa odgovorna banka, a ne on, pri čemu je pojašnjeno da optuženik u stvari nastoji otkloniti svoju kaznenopravnu odgovornost, uz upućivanje, radi izbjegavanja ponavljanja, na točku 80. obrazloženja prvostupanjske presude.

 

12.8. Drugo je pitanje što se podnositelj zahtjeva ne slaže s svim tim razlozima suda drugog stupnja, međutim, to još ne znači i da bi taj sud povrijedio svoju dužnost iz članka 487. stavka 1. ZKP/08. koja bi bila od utjecaja na presudu.

 

13. U tom kontekstu treba reći da prvostupanjska i drugostupanjska presuda čine cjelinu koja, kao takva, treba dati pouzdanu osnovu za pravilno presuđenje. Analizom obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da je taj sud opsežno i jasno odgovorio na sva sporna pitanja pa i ona koja su kasnije bila predmetom žalbenog postupka. Kod takve kvalitete prvostupanjske presude, koja u potpunosti obuhvaća razumnu ocjenu svih izvedenih dokaza, drugostupanjski sud nije bio u obvezi ponovno iznositi iste argumente kojima je sud prvog stupnja već  odgovorio na sporna pitanja. Naime, prihvaćanje sveobuhvatnih zaključaka danih u prvostupanjskoj presudi ne znači  automatski da sud drugog stupnja ignorira navode žalbe, već pokazuje da se žalbom, ustvari, ne iznosi ništa bitno i novo što bi zaključivanje prvostupanjskog suda dovelo u sumnju. Drugačija bi obveza žalbenog suda bila u situaciji da u prvostupanjskoj presudi postoje nedostaci ili nejasnoće u procesu zaključivanja ili utvrđivanja odlučnih činjenica, a to, međutim, ovdje nije slučaj.

 

14. Zbog toga, neovisno o pozivanju žalbenog suda na argumentaciju izloženu u prvostupanjskoj presudi, ovdje se ne radi o arbitrarnoj odluci drugostupanjskog suda, posebno ne u mjeri koja bi kompromitirala pravičnost postupka gledano u cjelini. Uz to, drugostupanjski sud je pod točkom 2.3. obrazloženja reproducirao i sadržaj optuženikovog odgovora na žalbu državnog odvjetnika, a svoje zaključke je jasno iznio u dijelu u kojem je odbijena žalba državnog odvjetnika podnesena zbog odluke o kazni, čime se osvrnuo i na navode optuženikovog odgovora na tu žalbu. U tom kontekstu, drugostupanjski je sud postupio sukladno odredbi članka 487. stavka 1. ZKP/08., kojom je određeno da je drugostupanjski sud dužan ocijeniti žalbene navode.

 

15. S obzirom na izloženo, na temelju članka 519. u vezi s člankom 512. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. i 80/22.) trebalo je zahtjev osuđenika odbiti kao neosnovan, pa nije bilo ni osnove za rješavanje njegova prijedloga za odgodu izvršenja pravomoćne presude.

 

Zagreb, 9. veljače 2023.

 

                                                                                                                              Predsjednik vijeća:

              Ranko Marijan, v.r.