Poslovni broj: Gž R-41/2023-3

 

Poslovni broj: Gž R-41/2023-3

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sudaca Andree Boras Ivanišević predsjednice vijeća, Sonje Meštrović članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i Borisa Mimice člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. G., OIB: …, iz V., kojeg zastupa punomoćnik T. D., odvjetnik iz S. B., protiv tuženika R. d.o.o. V., OIB: …, kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva R. i kolege iz S. B., radi utvrđenja otkaza nedopuštenim, isplate i sudskog raskida ugovora o radi, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskoga suda u Slavonskog Broda, poslovni broj Pr-12/2022-6 od 4. studenog 2022., u sjednici vijeća održanoj 9. ožujka 2023.

 

p r e s u d i o  j e

 

I. Djelomično se odbija žalba tuženika kao neosnovana, pa se potvrđuje presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj Pr-12/2022-6 od 4. studenog 2022. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke, kojim je prihvaćeni tužbeni zahtjev tužitelja na utvrđenje da nije dopušten izvanredni otkaz ugovora o radu, i u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke, kojim je prihvaćen zahtjev za sudskim raskidom ugovora o radu, kao što se potvrđuje i u pobijanom dijelu pod točkom III. izreke, kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu naknade štete u iznosu od 62.383,43 kuna / 8.269,83 eura s dosuđenim zakonskim zateznim kamatama, a potvrđuje se i u pobijanom dijelu pod točkom IV. izreke, kojim je prihvaćen zahtjev tužitelja za isplatu bruto plaće.

 

II. Djelomično se uvažava žalba tuženika kao osnovana, pa se preinačuju točke III. i IV. izreke presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj Pr-12/2022-6 od 4. studenog 2022., u dijelu kojim je određen rok od osam dana za dobrovoljno izvršenje tuženiku tako da se sada taj rok određuje od 15 dana.

 

III. Djelomično se uvažava žalba tuženika kao osnovana, pa se preinačuje odluka o troškovima postupka sadržana pod točkom V. izreke presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj Pr-12/2022-6 od 4. studenog 2022., i sudi se:

 

Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 497,71 euro / 3.750,00 kuna zajedno sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 4. studenog 2022. do 31. prosinca 2022., po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate, po stopi koje se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, dok se zahtjev tužitelja za više zatraženo na ime parničnog troška u iznosu od 862,70 eura / 6.500,00 kuna, odbija kao neosnovan.

 

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom prihvaćen je tužbeni zahtjev tužitelja na utvrđenje da odluka tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelju nije dopuštena i da tužitelju nije prestao radni odnos kod tuženika (točka I. izreke), zatim, da se ugovor o radu na neodređeno vrijeme sklopljen između tužitelja i tuženika 30. prosinca 2016. sudski raskida s danom 12. ožujka 2019. (točka II. izreke). Nadalje, naloženo je tuženiku da tužitelju na ime bruto plaće isplati ukupni iznos od 62.383,43 kuna / 8.269,83 eura sa zakonskim zateznim kamatama, izuzev zakonske zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u navedenim bruto iznosima plaće, koje teku na svaki pojedini iznos plaće od dospijeća do isplate, u roku od 8 dana (točka III. izreke) i da tuženik tužitelju na ime naknade štete isplati iznos od 12.180,00 kuna /1.614,64 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od presuđenja (4. studeni 2022.) do isplate, u roku od 8 dana (točka IV. izreke).

 

1.1. Odlukom o troškovima postupka sadržanoj u toj presudi nalaženo je tuženiku da u roku 8 dana, naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 10.250,00 kn / 1.360,41 eura sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja (4. studeni 2022.) do isplate (točka V. izreke), dok je odbijen zahtjev tužitelj za isplatu zakonske zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u bruto iznosima dosuđene naknade plaće (točka VI. izreke).

 

2. Protiv te presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, dalje: ZPP), s prijedlogom da se preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja, podredno, da se presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

2.1. Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

3. Žalba nije osnovana u odnosu na odluku o glavnoj stvari, dok je djelomično osnovana u odnosu na rok za dobrovoljno ispunjenje tražbine i u odnosu na odluku o troškovima postupka.

 

4. Prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih povreda.

 

5. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer je izreka pobijane presude jasna i razumljiva te ne proturječi sama sebi ni razlozima presude. Presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni ni nerazumljivi, te nema proturječnosti između razloga presude i sadržaja izvedenih dokaza pa se može ispitati zakonitost i pravilnost presude.

             

6. Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku pravilno je i potpuno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju navodima žalbe, pa je neosnovan i žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenoga činjeničnog stanja.

 

7. Predmet ovoga spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje nedopuštenosti odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu, zahtjev za sudskim raskidom ugovora o radu i zahtjev za naknadom štete zbog sudskog raskida ugovora o radu, kao i zahtjev za naknadu plaće za razdoblje za koje nije radio.

 

8. U ovom stadiju postupka nije sporno da je odlukom tuženika o izvanrednom otkazu tužitelju otkazan ugovor o radu, da je tužitelj podnio tuženiku zahtjev za zaštitu prava protiv navedene odluke i da tuženik nije odgovorio na taj zahtjev, kao što nije sporno ni da je tužitelj pravovremeno zatražio sudsku zaštitu.

 

9. Prvostupanjski sud po provedenom dokaznom postupku utvrdio je u bitnome sljedeće odlučno činjenično stanje:

- da je tužitelj bio u radnom odnosu kod tuženika na temelju ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 30. prosinca 2016. kojim ugovorom se obvezao za poslodavca obavljati poslove po naređenju poslodavca (iskop rake, prikupljanje smeća, košnja)

- da je tužitelju prestao radni odnos kod tuženika na temelju odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 29. studenog 2017., kao i da je odluku o otkazu ugovora o radu tužitelj zaprimio prvi slijedeći radni dan, ali da je odbio potpisati prijem odluke

- da je tužitelj uložio zahtjev za zaštitu prava 11. prosinca 2017., na koji tuženik nije odgovorio

- da je u svom iskazu tužitelj naveo da je radio je na različitim poslovima: iskopima rake, pogrebnim poslovima, košenju, građevinskim radovima i slično, a tog dana da je bio u D. A. u jednom dvorištu gdje su radili na radovima slaganja betonskih kocki. U dvorištu da su radili radnici tuženika te radnici iz druge tvrtke koji su tu radili druge poslove pa da mu je jedan od radnika iz druge tvrtke rekao da su njegove kolege otišle o čemu da je obavijestio sina zakonskog zastupnika M., te da mu je on rekao da će nazvati D., kojemu je potom i on poslao poruku, ali da mu se više nitko nije javio poradi čega da ga je vlasnica kuće odvezla kući. U ponedjeljak da mu je gazda dao papri i da je otišao kući kada je utvrdio da se radi o izvanrednom otkazu. Međutim, on da nikada nije dobio nikakvo pisano upozorenje od strane poslodavca vezano uz izvršavanje radnih zadataka, odnosno da općenito nije dobio nikakvo upozorenje

- da iz iskaza zakonskog zastupnika tuženika J. A. proizlazi da je tužitelj od samog početka rada bio nezadovoljan jer da nije imao povjerenje prema ostalim radnim kolegama i da je imao problema sa tužiteljem. U odnosu na konkretni događaj da je tužitelj odbio ići na sahranu, zbog čega da su ostali radnici otišli bez njega, a on da je ostao u tom dvorištu. U ponedjeljak da je rekao tužitelju da tako više ne može, i da mu je uručio odluku o otkazu, koju odluku da je tužitelj uzeo i otišao, a on da mu je odluku dostavio i putem pošte. Prije otkaza da nije pismeno upozorio tužitelja na njegove propuste u obavljanju radnih zadataka, a da je prilikom uručivanja odluke o otkazu ugovora o radu tužitelju rekao da ima svoja radnička prava i da je pod tim podrazumijevao da mu je omogućio da iznese svoju obranu.

- da iz iskaza saslušanog svjedoka M. A., sina zakonskog zastupnika tuženika, proizlazi da je bilo nekoliko situacija u kojima je bilo problema sa tužiteljem, ali da nema neposrednih saznanja što se točno dogodilo u D. A. te da taj dan nije kontaktirao sa tužiteljem, ali da dopušta mogućnost da ga je možda tužitelj zvao na telefon, no da taj dan nije pričao sa tužiteljem

- da iz potvrde HZMO od 23. rujna 2022. proizlazi da se tužitelj zaposlio 13. ožujka 2019. kod poslodavca I. C.

 

9.1. Iz odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 29. studenog 2017. proizlazi da je tužitelju otkazan ugovor o radu zbog skrivljenog ponašanja radnika osobito teškom povredom iz radnog odnosa. Iz obrazloženja navedene odluke proizlazi da je 29. studenog 2017. tužitelj odbio izvršiti zadatak u skladu s ugovorom o radu jer nakon dovršetka radova u mjestu D. A. po nalogu poslodavca svi radnici su otišli na drugo mjesto obavljati radove, ali tužitelj da je to odbio i ostao u D. A.. Odluci o izvanrednom otkazu ugovora o radu da je prethodilo više upozorenja i opomena od strane poslodavca jer da je takvo ponašanje radnika postalo učestalo. Dakle, radnik da je prethodno napravio više sličnih povreda radnih odnosa gdje je odbijao raditi po uputama poslodavca, odnosno da je radio na onim poslovima koji njemu „odgovaraju“. Radnik da je dužan štiti ugled poslodavca i brinuti se za interese poslodavca, a koji interesi obuhvaćaju i pravovremeno obavljanje ugovorenih poslova. Grubim kršenjem obveze iz radnog odnosa da se ima smatrati svako odbijanje izvršavanja zadataka bez valjanog opravdanja ili obrazloženja.

 

9.2. Imajući u vidu navedena utvrđenja prvostupanjski sud smatrao je da tuženik nije dokazao, a niti predložio dokaze na okolnost je li tužitelj samo odgodio odlazak na sahranu i završio posao u D. A., s obzirom da je ostalo vrlo malo posla, "oko pola kvadrata", odnosno je li došlo do greške u komunikaciji i shvaćanju izrečenog između ostalih radnika i tužitelja, ili je pak tužitelj odbio otići na sahranu i izvršiti radnu obvezu zbog koje bi teško narušio ugled poslodavca, jer nije primjereno da zakazani ukop kasni ili da nedostaje radnika zaduženih za ukop. Takva saznanja da ne proizlaze iz iskaza saslušanih svjedoka i izvedenih dokaza pa u takvim okolnostima prvostupanjski sud da nije utvrdio osobito tešku povredu radne obveze tužitelja, pa čak niti samu povredu radne obveze, zbog čega je prvostupanjski sud prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja i utvrdio da odluka tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelju nije dopuštena, te da tužitelju nije prestao radni odnos kod tuženika, smatrajući da se u ovom slučaju nisu ispunjeni uvjeti iz odredbe članka 116. stavka 1. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 93/14, 127/17, 98/19 i 151/22 – dalje: ZR) za izvanredni otkaz ugovora o radu tužitelju.

 

9.3. Ujedno je prvostupanjski sud, a imajući u vidu da je utvrđeno kako je otkaz ugovora o radu nedopušten, smatrao da su se u ovom slučaju ispunile sve pretpostavke iz odredbe članka 125. stavka 1. ZR-a za sudski raskid ugovora o radu kojeg traži tužitelj, jer iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da je tužitelj zasnovao radni odnos kod treće osobe 13. ožujka 2019., pa je prihvatio i ovaj zahtjev, utvrdivši sudski raskid ugovora o radu s danom 12. ožujka 2019. jer je činjenica da tužitelju više nije prihvatljivo nastaviti radni odnos kod tuženika.

 

9.4. U odnosu na tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži naknadu štete zbog sudskog raskida ugovora o radu, prema utvrđenju prvostupanjskog suda, a što proizlazi i iz spisa, tužitelj je kod tuženika bio u radnom odnosu od 30. prosinca 2016. pa do donošenja odluke o otkazu 29. studenog 2017., dakle, jedanaest mjeseci, da je u trenutku otkaza imao 52. godine života i da je imao obvezu uzdržavanja supruge, zbog čega je prvostupanjski sud zaključio da tužitelju, na temelju odredbe članka 125. stavka 1. ZR-a, na ime naknade štete zbog sudskog raskida radnog odnosa pripada najmanja propisana visina naknade štete, i to u ukupnom bruto iznosu od 12.180,00 kuna / 1.614,64 eura, koji predstavlja tri prosječne ugovorene bruto plaće tužitelju u iznosu od 12.180,96 kuna bruto, a koja je utvrđena prema isplatnim listama tužitelja isplaćivanim od strane tuženika, pa mu je navedeni iznos dosudio skupa sa zakonskim zateznim kamatama po kamatnoj stopi propisanoj odredbom članka 29. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22, dalje: ZOO), od 4. studenog 2022. kao dana presuđenja.

 

9.5. Kako tužitelj potražuje i naknadu plaće od prosinca 2017. do ožujka 2019. u bruto iznosima od 4.060,32 kuna, jer kroz to razdoblje krivnjom tuženika nije radio, to je prvostupanjski sud zaključio da ima pravo i na naknadu plaće, zbog čega mu je i ovaj iznos za mjesec prosinac 2017., za sve mjesece 2018. i mjesece siječanj i veljaču 2019. i iznos od 1.624,13 kuna za dvanaest dana mjeseca ožujka 2018. dosudio skupa s pripadajućim kamatama od dospijeća do isplate, s time što je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u tim bruto iznosima.

 

10. Navedena činjenična utvrđenja, kao i pravni zaključak prvostupanjskog suda glede nedopuštenosti izvanrednog otkaza ugovora o radu tužitelju, prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, s time što ni žalbenim navodima tuženika nisu dovedena u sumnju.

 

10.1. Naime, prema odredbi članka 116. stavka 1. ZR-a, poslodavac ima opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno vrijeme, bez poštivanja propisanog ili ugovorenoga otkaznog roka, ako zbog osobito teške povrede radne obveze iz radnog odnosa ili zbog neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavka radnog odnosa nije moguć.

 

10.2. Na pravilnost zaključka prvostupanjskog suda da nije pravilno postupio tuženik kada je donio odluku o otkazu ugovora o radu tužitelju upućuju svi izvedeni dokazi, pa tako i iskazi saslušanih svjedoka i tužitelja, koje je prvostupanjski sud saslušao opširno i detaljno, te je neposrednom ocjenom mogao utvrditi govore li istinu ili ne, u vezi postupanja tužitelja 29. studenog 2017., pa neosnovano tuženik prigovara ocjeni iskaza tužitelja i saslušanih svjedoka jer je prvostupanjski sud jasno naveo zašto je prihvatio kao vjerodostojne iskaze, a koje razloge u cijelosti prihvaća i ovaj sud, pa se radi nepotrebnog ponavljanja tuženik upućuje na obrazloženje pobijane odluke.

 

10.3. Navedeno i iz razloga što se prema utvrđenju prvostupanjskog suda i prema stanju iz spisa, tužitelj nakon saznanja da su otišli radnici tuženika, telefonskim putem obratio M. A. i radniku D., što tuženik nije osporio, a u svezi svoje radne obaveze.

 

10.4. Dakle, iz utvrđenih činjenica i dokaza koje je predočio tuženik, a na kojemu je teret dokaza u ovom slučaju u smislu odredbe članka 135. stavka 3. ZR-a, ne proizlazi utvrđenje da bi tužitelj počinio osobite teške povrede obveza iz radnog odnosa koja mu se stavlja na teret, zbog čega je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja, smatrajući da odluka tuženika nije dopuštena jer tuženik nije dokazao da na strani tužitelja postoji povreda na koju se tuženik poziva u odluci o izvanrednom otkazu ugovora o radu.

 

10.5. Budući da iz obrazloženja pobijane presude proizlazi utvrđenje prvostupanjskog suda da tuženik kod donošenja odluke o otkazu tužitelju nije dokazao da su se ispunili uvjeti iz odredbe članka 116. stavka 1. ZR-a, a u svezi i odredbe članka 119. stavka 1. ZR-a, to je pravilno taj sud postupio kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja na utvrđenje da je odluka o otkazu ugovora o radu nedopuštena.

 

11. Na temelju navedenog, pravilno je prvostupanjski sud postupio i kada je zaključio, da su se u ovom slučaju ispunile i sve pretpostavke iz odredbe članka 125. stavka 1. ZR-a, za sudski raskid ugovora o radu jer iz izvedenih dokaza proizlazi kako se tužitelj u međuvremenu zaposlio kod drugog poslodavca, a sve ukazuje da zbog nastalog odnosa između stranaka, tužitelj više ne može raditi kod tuženika.

 

11.1. Odredbom članka 125. stavak 1. ZR-a, propisano je ako sud utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten, a radniku nije prihvatljivo nastaviti radni odnos, sud će na zahtjev radnika odrediti dan prestanka radnog odnosa i dosuditi mu naknadu štete u iznosu od najmanje tri, a najviše osam propisanih ili ugovorenih mjesečnih plaća toga radnika, ovisno o trajanju radnoga odnosa, starosti te obvezama uzdržavanja koje terete radnika.

 

11.2. U ovom slučaju kada tužitelj zahtijeva sudski raskid ugovora o radu i naknadu štete te kada je prema utvrđenju prvostupanjskog suda tužitelj kod tuženika bio u radnom odnosu od 30. prosinca 2016. do 29. studenog 2017. i kada je u trenutku otkaza ugovora o radu imao 52 godine života i obvezu uzdržavanja supruge, to i prema mišljenju ovoga suda tužitelju na temelju odredbe članka 125. stavka 1. ZR-a, na ime naknade štete zbog sudskog raskida radnog odnosa pripada pravo na naknadu štete u visini od tri prosječne bruto plaća, kako je to pravilno smatrao i prvostupanjski sud. Stoga, pravilno je postupio prvostupanjski sud kada je po ovoj osnovi dosudio tužitelju tri prosječne mjesečne plaće s pripadajućim kamatama.

 

11.3. Za ukazati je, da je o visini osnovice za naknadu štete u slučaju sudskog raskida ugovora o radu zauzeto pravo shvaćanje da naknadu štete u slučaju sudskog raskida ugovora o radu treba dosuditi u visini bruto plaće, rukovodeći se pritom kriterijima za utvrđivanje visine te štete, kao i odredbom članka 92. stavkom 4. ZR-a, prema kojem je plaća u smislu toga zakona plaća u bruto iznosu (tako i u odlukama Vrhovnog suda RH broj Revr - 1497/13 od 24. rujna 2014., Revr 1979/2009-2 od 22. travnja 2010., Revr 446/17-2 od 30. svibnja 2017.), a kako je pravilno prvostupanjski sud u ovom slučaju i dosudio, a što tuženik u žalbi neosnovano spori pozivajući se na sudsku praksu iz 2008.

 

11.4. Pazeći u okviru žalbenih razloga, a i po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj je sud utvrdio da je prvostupanjski sud pravilno primijenio i materijalno pravo kada je odbio tužiteljev zahtjev za dosudom zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanim u bruto iznosim dosuđene naknade.

 

11.5. To toga što prema odredbi članka 45. stavka 1. i 2. Zakona o porezu na dohodak („Narodne novine“, broj 177/04 – dalje: ZPND), predujam poreza na dohodak obračunava, obustavlja i uplaćuje poslodavac, isplatitelj primitka iz članka 14. ZPND ili sam porezni obveznik i to prilikom svake isplate prema propisima koji važe na dan isplate.

 

11.6. Člankom 45. stavkom 4. i 5. ZPND-a i člankom 61. stavkom 1. i 9. Pravilnika o porezu na dohodak („Narodne novine“, broj 95/05, 96/06, 68/07 – dalje: Pravilnik), propisano je da se predujam poreza na dohodak od nesamostalnog rada obračunava tijekom istog mjeseca svakoga poreznog razdoblja isplaćenog primitka od nesamostalnog rada iz članka 14. ZPND i članka 11., 12. i 15. Pravilnika, umanjeno za obračunate i uplaćene doprinose za obvezna osiguranja iz primitka po posebnim propisima i umanjenog za iznos uplaćenih premija osiguranja iz članka 12. stavka 9. i članka 16. stavka 2. ZPND, te umanjenog za osobni odbitak iz članka 36. stavka 1. i 2. ZPND. Obračunati predujam poreza isplatitelj obustavlja i uplaćuje istodobno s isplatom primitka od nesamostalnog rada, kao porez po odbitku.

 

11.7. S obzirom na navedeno, porez na dohodak i prirez na dohodak, koji čine sastavne dijelove bruto plaće (uz neto plaću i doprinose), dospijevaju tek s isplatom, što znači da do trenutka isplate nisu dospjeli na naplatu iznosi poreza na dohodak i prireza na dohodak, pa se na te iznose zatezne kamate ne obračunavaju te je u tom dijelu zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata na bruto naknadu štete neosnovan, kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud.

 

12. Pravilno je prvostupanjski sud na temelju odredbe članka 95. stavka 3. ZR-a, tužitelju dosudio pripadajuću naknadu plaće od prosinca 2017. do 13. ožujka 2019. jer kroz to razdoblje krivnjom tuženika nije radio, a kako se nakon utvrđenja da odluka o otkazu nije dopuštena radnik vraća u radno pravni status kojeg je imao prije donošenja te odluke, to tužitelju za to razdoblje pripada i pravo na naknadu plaće u visini koju je pravilno utvrdio prvostupanjski sud.

 

12.1. Ostali žalbeni navodi tuženika su sadržajno prigovori koji se sastoje od iznošenja vlastitih zaključaka, a koji su suprotni pravilnom utvrđenju i zaključcima prvostupanjskog suda, pa ti navodi ne utječu na zakonitost i pravilnost pobijane odluke.

 

13. Međutim, pazeći u okviru žalbenih razloga, a i po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj je sud utvrdio da je prvostupanjski sud djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo prilikom određivanja dobrovoljnog roka za ispunjenje obveze pod točkama III. i IV. izreke pobijane presude. Naime, prvostupanjski sud je naložio tuženiku isplate u roku od 8 dana, a kako je to tužitelj potraživao u svojoj tužbi. Međutim, odredbom članka 88. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novine“, broj 70/19), brisana je odredba članka 436. koja je glasila: "Sud će u presudi kojom nalaže izvršenje kakve činidbe odrediti rok od osam dana za njezino izvršenje.", pa je primjenjujući odredbe članka 328. ZPP-a, u ovom slučaju valjalo odrediti rok od petnaest dana za izvršenje predmetne činidbe, odnosno za isplatu dosuđenih iznosa tužitelju od strane tuženika, slijedom čega je u tom dijelu valjalo odluku preinačiti.

 

14. Također, prema mišljenju ovoga suda nije pravilno prvostupanjski sud postupio kada je donio odluku o troškovima postupka, jer u ovom slučaju tužitelju zastupanom po punomoćniku, odvjetniku pripada na temelju odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a, u vezi s odredbom Tbr. 7. točke 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 148/09, 149/12, 103/14, 118/14, 107/15 i 37/22 - dalje: Tarifa), jednokratna nagrada za cijeli prvostupanjski postupak, bez obzira koliko je radnji poduzeo u visini od 200 bodova. Ovo stoga, jer se prvenstveno radi o postupku iz radnog odnosa radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza ugovora o radu i sudskog raskida ugovora o radu, a ne o procjenjivom predmetu iz Tbr. 7. točke 1. Tarife, bez obzira što je zatražena naknada štete i naknada plaće. Navedeno u ovom slučaju ne može biti osnova obračuna troška kao da bi se radilo o procjenjivom predmetnu, a imajući na umu da se u ovom slučaju radi o zahtjevima radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza i sudskog raskida ugovora o radu, što se ponovno ističe, i u odnosu na te zahtjeve su se prvenstveno izvodili dokazi u postupku, dok se visina naknade štete i plaće utvrdila na temelju isplatnih lista za tužitelja. Kako ovi zahtjevi za naknadom štete i plaće ovise isključivo o utvrđenju je li ili ne odluka o otkazu dopuštena, pa je prema mišljenju ovoga suda to osnovica za obračun troška, zbog čega je tužitelju valjalo dosuditi iznos od 3.000,00 kuna (200 bodova x 15 kuna), što uvećano za pripadajući PDV-e, daje iznos 3.750,00 kuna, odnosno iznos od 497,71 eura / 3.750,00 kuna, a koji je iznos tuženik dužan naknaditi tužitelju, dok je za više zatraženi trošak u iznosu od 862,70 eura / 6.500,00 kuna, zahtjev tužitelja za naknadom troška valjalo odbiti kao neosnovan.  

 

14.1. Imajući u vidu da je odredbom članka 13. stavkom 1. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine", broj 57/22 i 88/22 – ispravak) s 1. siječnja 2023., euro uveden kao službena novčana jedinica i zakonsko sredstvo plaćanja, to je u odnosu na navedene kunske iznose (s obzirom na činjenicu što je u Tbr. 50, Tarife, vrijednost boda mjerodavnog za izračun nagrade izražen u ranije postojećoj valuti kuna), valjalo izvršiti konverziju u valutu euro, i to prema stopi propisanoj Uredbom Vijeća (EU) 2022/1208 od 12. srpnja 2022. o izmjeni Uredbe (EZ) broj 2866/98 u visini od 7,53450, uz istodobno dvojno iskazivanje.

 

15. S obzirom na sve navedeno, na temelju odredbi članka 368. stavka 1. ZPP-a i članka 373. točke 3. ZPP-a, u svezi s odredbom članka 380. točke 3. ZPP-a i članka 381. ZPP-a, odlučeno kao pod točkama I., II. i III. izreke ove presude.

 

16. Budući da je tuženik sa žalbom uspio u neznatnom dijelu zbog kojega mu nisu nastali posebni troškovi, to je na temelju odredbe članka 166. stavka 1. i 2. ZPP-a, u svezi s odredbom članka 154. stavkom 1. i 5. ZPP-a, odbijen njihov zahtjev za naknadu troškova žalbi kao neosnovan, zbog čega je odlučeno kao pod točkom IV. izreke, ove presude.

 

Split, 9. veljače 2023.