1              Poslovni broj: Gž-291/2022-2

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž-291/2022-3

 

 

U I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

i

R J E Š E NJ E

 

Županijski sud u Splitu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda Borisa Mimice, kao predsjednika vijeća, Andree Boras Ivanišević, kao suca izvjestitelja, te Sonje Meštrović, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice V. M. rođ. R., pok. P., OIB: ..., D. zastupana po punomoćnici N. S., odvjetnici u D., protiv tuženika 1. Z. S. rođ. R. pok. P., OIB: ..., D., 2. M. S., OIB: ..., D.; 3. M. R. S., OIB: ..., D.; 4. S. S., OIB: ..., D., 5. mldb. K. S., D., koju zastupaju roditelji kao zz M. R. S. i S. S., svi zastupani po punomoćnici V. K., odvjetnici u D., radi naknade i predaje u suposjed, odlučujući o žalbi stranaka protiv presude  Općinskog suda u Dubrovniku od 15. prosinca 2021. pod poslovnim brojem P-1028/2018-42, u sjednici vijeća održanoj 9. veljače 2023.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Odbija se  kao neosnovana žalba tužiteljice i potvrđuje presuda Općinskog suda u Dubrovniku od 15. prosinca 2021. pod poslovnim brojem P-1028/2018-42 u dijelu kojim je odbijen njen tužbeni zahtjev  za više traženi iznos od 43.750,00 kuna sa zateznim kamatama u odnosu na 3. tuženu M. R. S. i 4. tuženika S. S. te u cijelosti u odnosu na 1. tuženu Z. S., 2. tuženika M. S. i 5. tuženu mldb. K. S. ( točka II. i III. izreke).

 

II. Odbija se kao neosnovana žalba 1. tužene Z. S., 3. tužene M. R. S. i 4. tuženika S. S. i potvrđuje presuda Općinskog suda u Dubrovniku od 15. prosinca 2021. pod poslovnim brojem P-1028/2018-42 u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice u odnosu na ove tuženike ( točka I. i II. izreke).

 

r i j e š i o   j e

 

I. Odbacuje se kao nedopuštena žalba 2. tuženika M. S., i 5. tužene mldb. K. S. izjavljena protiv presude  Općinskog suda u Dubrovniku od 15. prosinca 2021. pod poslovnim brojem P-1028/2018-42 u odnosu na glavnu stvar.

 

II. Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i tuženika od 1. do 5. te potvrđuje odluka o troškovima postupka sadržana u točki IV. izreke.

 

Obrazloženje

 

1.              Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženicima Z. S. rođ. R. pok. P., OIB: ..., M. R. S., OIB: ... i S. S., OIB: ...,  da tužiteljici predaju u suposjed stan na trećem katu čest. zgr. 1376 k.o. D., u naravi stan na adresi D., koji stan se sastoji od sastoji od dvije sobe, dnevnog prostora, kupaonice i ulaza, površine 52,80 m2, te pripadajuće ostave u stubišnom podestu uz stan, na strani od stubišta, uz odgovarajući suvlasnički dio cijele nekretnine, upisan kao 2. Suvlasnički dio s neodređenim  omjerom etažno vlasništvo (E-2)  u zk. ul. 1069 k.o. D. u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe( točka I.izreke).

 

2.              U odluci pod točkom II. izreke nalaže se tuženicima M. R. S., OIB: ... i S. S., OIB: ...,  solidarno isplatiti tužiteljici iznos od 37.000,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama i na iznose pobliže navedene u izreci.

 

3.              Ujedno je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 43.750,00 kn sa zateznim kamatama kao neosnovan u odnosu na M. R. S., OIB: ..., D. i S. S., OIB: ... kao neosnovan.

 

4.              U odluci pod točkom III. izreke odbijen je tužbeni zahtjev u cijelosti u odnosu na M. S., mldb. K. S. te u odnosu na Z. S. u dijelu u kojem se traži isplata 44.950,00 kn te za svaki slijedeći mjesec od utuženja do isplate u iznosu od 1.250,00 kao neosnovan.

 

5.              Nadalje je u točki IV. izreke odlučeno da svaka strana snosi svoj trošak.

 

6.              Protiv navedene presude, u dijelu kojim nije prihvaćen njen tužbeni zahtjev žali se tužiteljica iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19,80/22 i 114/22- dalje: ZPP) uz prijedlog da se prvostupanjska presuda preinači prema žalbenim navodima odnosno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

7.              Žale se i tuženici, pobijajući presudu suda prvog stupnja u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice,i iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1.  ZPP-a uz prijedlog da se prvostupanjska presuda preinači prema žalbenim navodima odnosno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

8.              Žalba tužiteljice i. tuženika nije osnovana, dok je nedopuštena žalba 2. i 5. tužene u odnosu na glavnu stvar.

 

9. Prije svega u odnosu na žalbu 2. i 5. tuženika protiv odluke o glavnoj stvari za ukazati je kako tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti odbijen u odnosu na ove tuženike, pa isti nemaju pravni interes za pobijanje odluke prvostupanjskog suda u dijelu u kojim su u cijelosti uspjeli u postupku te je, sukladno odredbi članka 358. stavak 3. ZPP-a, njihovu žalbu u odnosu na glavnu stvar valjalo odbaciti kao nedopuštenu.

 

 9.              Ispitujući prvostupanjsku presudu i postupak koji joj je prethodio nije utvrđeno da su ostvarene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, a nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP koju žaliteljica ističe u žalbi jer o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih zapisnika pa prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Pri tome očite pogreške u numeracije ne čine pobijanu odluku nerazumljivom zbog čega nije ostvaren žalbeni razlog bitne povrede postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, pa su utoliko u tom pravcu neosnovani navodi žalbe.

 

9.1.              U provedenom postupku utvrđene su sve činjenice odlučne za donošenje zakonite i pravilne presude te je na osnovu izvedenih dokaza i njihove ocjene sukladno čl. 8. ZPP u potpunosti i pravilno utvrđeno činjenično stanje. Naime, u odnosu na žalbene navode tužiteljice treba reći da je sud prvog stupnja u skladu s odredbom čl. 8. ZPP odlučio koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svom uvjerenju i to na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

 

 

10. Predmet spora je predaja u suposjed nekretnine, u naravi stana na adresi .... u D. koji se nalazi na trećem katu čest. zgr. 1376 k.o. D., površine 52,80 m2 te isplata naknade za korištenje suvlasničkog dijela tužiteljice koji iznosi 1/3 dijela prava vlasništva navedene nekretnine u razdoblju od prosinca 2015 do prosinca 2018 te ubuduće.

 

11. Tužbeni zahtjev tužiteljice prvostupanjski sud je ocijenio djelomično osnovanim u odnosu na 1. tuženu te 3. i 4. tuženika, a neosnovanim u odnosu na 2. I 5. Tuženika, temeljeći takvu odluku na nespornim činjenicama:

 

- da su stranke suvlasnici predmetnog stana koji se nalazi D.,  koji stan se sastoji od sastoji od dvije sobe, dnevnog prostora, kupaonice i ulaza, površine 52,80 m2, te pripadajuće ostave u stubišnom podestu uz stan, na strani od stubišta, uz odgovarajući suvlasnički dio cijele nekretnine, upisan kao 2. Suvlasnički dio s neodređenim  omjerom etažno vlasništvo (E-2) u zk. ul. 1069 k.o. D. ,

- da je da je tužiteljica uknjižena suvlasnica za 1/3 dijela prava vlasništva stana na trećem katu čest. zgr. 1376 k.o. D., a da je tužena Z. S. uknjižena suvlasnica za 2/3 dijela istog stana osnovom ugovora o doživotnom uzdržavanju sa pok. K. R., majkom parničnih stranaka, s kojom je živjela u predmetnom stanu do njene smrti ...

-da nakon smrti pok. K. R. u predmetnom stanu živi S. S., sin tužene Z. S. zajedno sa M. S. i malodobnim djetetom K. S., bez suglasnosti tužiteljice, te da predmetna nekretnina geometrijski nije djeljiva te da ima površinu od 52,80 m2, niti da između suvlasnica ne postoji sporazum o korištenju predmetne nekretnine.

 

12.              Naime, iz pregledanog  rješenja o nasljeđivanju koje je donio javni bilježnik N. M. kao povjerenik ovog suda, pod brojem O. 419/2010 proizlazi da je isti bio predmetom nasljeđivanja iza pok. P. R., koji je preminuo 4. travnja 2010., te da su ga nasljeđivanjem stekle na jednake dijelove K. R., Z. S. i V. M..

 

13.              Odredbom čl. 38. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14 - dalje: ZVDSP-a), propisano je ukoliko nije što drugo određeno, svaki suvlasnik smije izvršavati glede cijele stvari sve ovlasti koje ima kao nositelj dijela prava vlasništva bez suglasnosti ostalih suvlasnika, ako time ne vrijeđa prava ostalih suvlasnika, a odredbom čl. 42. st. 1. istog Zakona da suvlasnicima pripada pravo na suposjed stvari, ali oni mogu odlučiti da će međusobno podijeliti posjed stvari i/ili izvršavanje svih ili nekih vlasničkih ovlasti glede nje.

 

14. Za odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužiteljice u kontekstu citiranih odredaba odlučno je činjenično pitanje je li prvotuženica, koja po osnovi svog suvlasničkog prava u dijelu 2/3, ima pravo na suposjed stana sa tužiteljicom kao suvlasnikom stana u dijelu od 1/3, koristiti cijeli stan i je li onemogućili tužiteljicu u izvršavanju njenog suvlasničkog prava na suposjed, pa s tim u svezi pripada li tužiteljici pravo na naknadu za korištenje njenog dijela predmetnog stana.

 

15.              U utvrđenju neprijeporne činjenice da  suvlasništvo predmetnog stana između tužiteljica i prvotuženica nije razvrgnuto, a da nekretninu koriste S. i M. S. kao nesamostalni posjednici, koji svoj posjed izvode iz samostalnog posjeda suvlasnice Z. S., prvostupanjski sud pravilno ocjenjuje osnovanim zahtjev tužiteljice koja traži predaju u suposjed predmetnog stana, kako u odnosu na prvotuženicu, tako i u odnosu na treće i četvrto tužene.

 

16.              Naime, iz kazivanja saslušanih stranaka proizlazi kako je nakon smrti pok majke stranaka K. R. (...) od 29. listopada 2018. prvotuženica predala predmetni stan u cijelosti na korištenje treće i četvrto tuženicima M. i S. S., na što nije bila ovlaštena prema odredbi čl. 163. st. 2. ZVDSP-a, kako pravilno zaključuje prvostupanjski sud u pobijanoj presudi.

 

16.1. Kako posjednik koji izvodi svoje pravo na posjed od posrednoga posjednika koji ima pravo na posjed te stvari nema pravo odbiti predaju stvari njezinom vlasniku ako je posjed dobio od posrednog posjednika koji nije bio ovlašten da mu ga dade, to je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je prvotužiteljicu i 3. I 4. tuženike obvezao na predaju predmetnog stana u suposjed tužiteljici.

 

17.              Naime, davanje trećem na korištenje nekretnine u suvlasništvu predstavlja posao izvanredne uprave o kojim poslovima je potrebna suglasnost svih suvlasnika.(čl.41 ZV-a). S druge strane 4. tuženik S. S. je izjavio da nije imao suglasnost tužiteljice za useljenje u predmetni stan dok je nesporno da tužiteljica i prvotuženica nisu ugovorile način korištenja stana, sve u smislu čl.42. ZVDSP-a.

 

18.              S druge strane pregledom spisa suda prvog stupnja R1 259/2018 proizlazi da se po prijedlogu V. M. (ovdje tužiteljice) vodi postupak radi  razvrgnuća suvlasništva stana na trećem katu čest. zgr. 1376 k.o. D., površine 52,80 m2 u kojem postupku je postavljen zahtjev za razvrgnućem prodajom nekretnine na javnoj dražbi.(civilno razvrgnuće) jer geometrijska dioba nekretnine nije moguća.

 

19.              Naime, u odnosu na upotrebu dijela prijeporne nekretnine u suvlasništvu tužiteljice, koja bi tuženicima davalo pravo da posjeduju predmetni stana i bez plaćanja naknade za njegovo korištenje u utuženom razdoblju, odlučno je pitanje poštenja posjeda, koje valja razriješiti prema: 

 

- odredbama čl. 165. kojima je uređen „pravni položaj nepoštenoga posjednika“, a kojima je propisano: (stavak 1.) „Nepošteni posjednik tuđe stvari mora je predati vlasniku ili osobi koju taj odredi te naknaditi sve štete koje su na njoj nastale i sve koristi koje je imao za vrijeme svojega posjedovanja, pa i one koje bi stvar dala da ih nije zanemario.“ i (stavak 6.) „Od časa kad je pošteni posjednik postao nepošten, njegova se prava i obveze ravnaju prema pravilima postavljenim za nepoštenoga posjednika; isto se tako ravnaju i u pogledu onoga što je pošteni posjednik činio sa stvarju neprimjereno onom pravu na posjed za koje je vjerovao da mu pripada.“, sve u svezi s odredbom čl. 18. st. 3. ZVDSP-a, prema kojoj: „Posjed je pošten ako posjednik kad ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, ali poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu pravo na taj posjed ne pripada.“

 

20. S obzirom na ova utvrđenje da je prvotuženica omogućila bez suglasnosti tužiteljice da njen sin i njegova supruga treće i četvrto tuženici posjeduju predmetni stana u cijelosti, čime su onemogućili tužiteljici izvršavanje suposjeda odbijajući predaju istog, prvostupanjski sud je osnovano zaključio da  postoji obveza ovih tuženika plaćati tužiteljici naknadu za korištenje stana.

 

21. Naime, pregledom pismene korespondencije između tužiteljice i prvotuženice (list 6,7,8,10) proizlazi da je tužiteljica još 18.listopada 2018. pozvala prvotuženicu da joj preda na korištenje stan odnosno da je uvede u suposjed istoga iz čega proizlazi da je od toga dana 1. tužena nepoštena posjednica suvlasničkog dijela koji pripada tužiteljici.

 

22.              S druge strane iz kazivanja saslušanih drugo i četvrto tuženih proizlazi da je predaju u posjed tužiteljica zahtijevala i od sina prvotužene odnosno nećaka i njegove supruge pri čemu činjenica da su upravo isti po useljenju promijenili i ulaznu bravu upućuje na pravilnost zaključka prvostupanjskog suda da je tužiteljica onemogućena u izvršavanju svojih suvlasničkih prava na predmetnom stanu posjedovanjem istog u smislu odredbe članka 38. ZVDSP-a.

 

23.              Kako se, dakle, ovi tuženici nalaze u posjedu dijela stana po odobrenju prvotužene, koja za to nije imala ovlasti od strane tužiteljice, dakle po osnovi suvlasništva prvotuženice u dijelu 2/3 te da su tuženici onemogućili tužiteljici izvršavanje njegovog suvlasničkog prava na suposjed, pravilno je prvostupanjski sud zaključio pozivom na odredbu čl. 164. st. 1. ZVDSP-a da su dužni platiti naknadu za korištenje stana u veličini suvlasničkog dijela tužiteljice od 1/3 dijela predmetnog stana.

 

23.1. Međutim, suprotno navodima tužiteljice, pravilno prvostupanjski sud ocjenjuje kako je u periodu do smrti majke K. R. prvotužena bila posjednica u smislu čl. 164 i 165 ZVDSP-a, a tužiteljica nije dokazala da je u to vrijeme, za života majke, tako nešto i zatražila pa je njen zahtjev u odnosu na 1. tuženu za isplatu naknade za korištenje predmetne nekretnine neosnovan.

 

24.              S pravom je stoga prvostupanjski sud zahtjev tužiteljice kako u odnosu na predaju u suposjed, tako i u odnosu na isplatu naknade za korištenje predmetnog stana u suvlasničkom dijelu tužiteljice, odbio u odnosu na 2. tuženika M. S., koji je prema rezultatima dokaznog postupka iselio iz predmetnog stana još tijekom 2018. a do tada je živio zajedno sa suprugom 1. tuženom i njenom majkom K. R.

 

25.              Naime, pravilno je sud zahtjev tužiteljice za naknadu za korištenje suvlasničkog dijela predmetnog stana od prosinca 2015 sve do smrti K. R. ocijenio neosnovanim jer je tužiteljica znala kako u stanu stanuje njihova sada pokojna majka, koja je trebala svekoliku pomoć, kao bolesna osoba starije životne dobi  i sa kojom je, radi pomoći majci, uselila prvotuženica i njen suprug.

 

26.              Upravo na ovu okolnosti o stanju majke i pomoći od strane prvotuženice iskazivali su istovjetno svi saslušani svjedoci,a to posebno proizlazi iz iskaza M. V. koja je imala neposredna saznanja o stanju pok. K. R. i koja iskazuje da je od 2011.g. pok. K. R. onemoćala u toj mjeri da se više nije mogla brinuti sama o sebi.

 

27.              Što se tiče pasivne legitimiranosti za isplatu naknade za korištenje predmetnog stana, pravilno je sud  sukladno čl.165.st.1. ZVDSP-a, kao nepoštenog posjednika ocijenio treće i četvrto tuženike koji ostvaruju korist od posjedovanja nekretnine i u njoj žive, dok isto tako, po istoj zakonskoj odredbi, prvotuženica koja izravno ne ostvaruje nikakvu korist, nije legitimirana na isplatu naknade za korištenje. Sud je, nadalje, ocijenio da su treće i četvrto tuženici nepošteni posjednici suvlasničkog dijela tužiteljice od časa useljenja budući su imali saznanja o odnosu majke i svekrve sa svojom sestrom tužiteljicom i imali saznanja za njena suvlasnička prava na nekretnini, pa ako se pri ovome uzme u obzir i činjenica da je tužiteljica pismenim putem još 18.listopada 2018. pozvala prvotuženicu na predaju,a životno logično je da su o tome imali saznanja i treće i četvrto tužena, tada je za sud pravilno zaključio da su od samog useljenja postupali nepošteno, u smislu pozitivnih zakonskih propisa.

 

28. Međutim, kada je riječ o odgovornost maloljetnog djeteta stranaka K. S., odnosno njenoj pasivnoj legitimaciji u ovom postupku za odgovoriti je kako maloljetno dijete u dobi od sedam godina, nije u stanju izraziti pravno relevantnu volju koja bi proizvodila valjane učinke u odnosu na preuzimanje i prava i obveza u pravnim odnosima s trećima ( argumentum a cotrario odredbe članka 85. stavak 1. Obiteljskog zakona („Narodne novine“, broj 103/15,98/19 i 47/20). Stoga se, u konkretnom slučaju, ne može govoriti o izostanku poštenja u postupanju maloljetnog djeteta stranaka,  koje predmetni stan koristi po izraženoj volji svojih roditelja, kao njegovih skrbnika, a kao nužnoj pretpostavci za postojanje obveze u podmirenju troškova korištenja predmetne nekretnine.

 

29. U navedenom pravilna je ocjena prvostupanjskog suda o izostanku odgovornosti maloljetnog djeteta za podmirenje obveza korištenja predmetnog stana, koje terete njegova roditelja, pa je utoliko i u ovom dijelu neosnovana žalba tužiteljice.

 

30. Isto tako u tom kontekstu je valjalo cijeniti i zahtjev tužiteljice za predaju u suposjed predmetnog stanja od strane maloljetnog dijete stranaka,koje živi u zajednici sa svojim roditeljima, a 3. i 4. tuženicima, koji se u odnosu na predmetni stan nalaze u neposrednom posjedu kako to pravilno obrazlaže prvostupanjski sud. Naime, naglasiti je da je svaka predaja posjeda dvostrani voljni čin onoga tko predaje posjed i onoga tko ga prima, poduzet sukladnom voljom prenositelja da svoj posjed prenese na stjecatelja da primi taj posjed, koji mu se prenosi, jer predaja u samostalan posjed je pretpostavka za prijenos faktične vlasti na stvari (čl. 10. st. 1. ZVDSP).

 

31. S druge strane odredbu o nedjeljivim obvezama koju sadrži čl. 64. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO), odnosi se na solidarnost odnosno odsustvo solidarnosti na strani vjerovnika, pa su utoliko u tom pravcu neosnovani navodi žalbe tužiteljice da su tuženici u odnosu na njen zahtjev u solidarnoj obvezi. Tako je u st. 2. čl. 64. ovog Zakona propisano kad u nedjeljivoj obvezi ima više vjerovnika među kojima nije ugovorena ni zakonom određena solidarnost, jedan vjerovnik može zahtijevati da dužnik ispuni obvezu njemu samo ako je ovlašten od ostalih vjerovnika da primi ispunjenje, a inače svaki vjerovnik može zahtijevati od dužnika da obvezu ispuni svim vjerovnicima zajedno, ili da je položi sudu ili javnom bilježniku.

 

32. U odnosu, pak,  na visinu postavljenog zahtjeva pravilno je prvostupanjski sud prihvatio podatke porezne uprave kao mjerodavne polazeći od dostupne cijene najma iz ulica koje su najbliže staroj gradskoj jezgri, a prema analizi cijena koje predstavljaju realne tržišne cijene koje se postižu za najam na duži vremenski period, što obzirom na kvadraturu predmetnog stana od 52,80 m2 usporedbom sa dostavljenim podacima  iznosi u prosjeku od 3.000,00 kn/mjesečno, a prema suvlasničkom dijelu u odnosu na tužiteljicu u visini od 1.000,00 kuna mjesečno.

 

33. Pri tome je sud prvog stupnja pravilno odbio prigovor prava na dom kojeg je istaknuo 4. tuženik S. S., primjenom testa razmjernosti radi ocjene postojanje povrede konvencijskog prava iz članka 8. stavka 2. Konvencije za zaštiti ljudskih pravi i temeljnih sloboda („Narodne novine“, broj 18/97,6799, 8/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1706 i 2/10), pozivajući se na pravni stav izražen u predmetu ESLJP u presudi br. 4009/10 od 10. srpnja 2014., primjenjiv na konkretni slučaj kada se radi o sporu između dvije privatnopravne osobe, a prema kojem je opravdano traženje vlasnika nekretnine da mu se nekretnina koju koristi druga osoba bez pravne osnove preda u suposjed.

 

34.              Slijedom naprijed izloženog, kako nisu ostvareni navodi žalbe, niti ovaj sud nalazi ostvarenje bitnih povreda postupka na koje pazi po službenoj dužnosti u okviru odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, žalbu tuženika je valjalo odbiti kao neosnovanu i pobijanu presudu potvrditi na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a.

 

35.Pravilna je i odluka o troškovima postupka budući da je ista obzirom uspjeh stranaka u postupku, a uvažavajući činjenicu da su tuženici bili zastupani po istom punomoćniku, zasnovana na valjanoj primjeni odredbe članka 154. stavak 4. ZPP-a.

 

U Splitu, 9. veljače 2023.