- 1 -              Rev 454/2020-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 454/2020-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Šarića člana vijeća, dr.sc. Ante Perkušića člana vijeća i mr.sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja T. K. iz Z., OIB …, kojeg zastupa punomoćnica G. M., odvjetnica u Z., protiv tuženika N. N. C. d.o.o. Z., OIB …, kojeg zastupa punomoćnica I. S., odvjetnica u Odvjetničkom društvu S. & A. d.o.o., Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku poslovni broj Gž-280/2016-2 od 18. srpnja 2018. kojem je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-3244/15-14 od 29. siječnja 2016., ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj Pn-3244/15 od 1. ožujka 2016., u sjednici vijeća održanoj 8. veljače 2023.,

 

r i j e š i o   j e :

 

              Ukidaju se presuda Županijskog suda u Dubrovniku poslovni broj Gž-280/2016-2 od 18. srpnja 2018. i presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-3244/15-14 od 29. siječnja 2016. u točkama I., III. i IV. izreke i za navedeno predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju 70.000,00 kn sa pripadajući zateznim kamatama (toč. I. izreke), odbijen je dio tužbenog zahtjeva tužitelja za isplatu 110.000,00 kn (toč. II. izreke), naloženo je tuženiku brisati sadržaj predmetnog teksta kao i tekstova koji su povezani sa predmetnom objavom sa web stranice tjednika N., te je naloženo tuženiku u prvom slijedećem broju tjednika N. kao i svim drugim tiskanim medijima u Republici Hrvatskoj u roku od tri dana po pravomoćnosti presude o svom trošku objaviti u cijelosti - bez komentara pravomoćnu presudu kojom je obvezan na naknadu štete tužitelju (toč. III. i IV. izreke).

 

2. Presudom suda drugog stupnja uvažena je žalba tuženika te je preinačena prvostupanjska presuda u toč. I., III. i IV. izreke na način da je tužbeni zahtjev tužitelja odbijen kao neosnovan. Također odlučeno je i o trošku postupka.

 

3. Protiv presude suda drugog stupnja pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 25/13 i 89/19 - dalje: ZPP) reviziju je podnio tužitelj, s prijedlogom ovom sudu pobijanu presudu preinačiti te odbiti žalbu tuženika protiv prvostupanjske presude, podredno, ukinuti drugostupanjsku presudu i predmet vratiti tom sudu na ponovno suđenje.

 

4. Na reviziju nije odgovoreno.

 

5. Revizija je osnovana.

 

6. Predmet postupka je zahtjev tužitelja za naknadu štete koju je nakladnik prouzročio tužitelju objavom informacije, pozivom na odredbu čl. 21. Zakona o medijima ("Narodne novine" broj 59/04, 84/11 i 81/13 - dalje: ZM), točnije, zbog objave članka u tjedniku N. pod naslovom J. M.:. K. j. b. d. U. od 2. lipnja 2015.

 

7. U toku postupka pred sudom prvog stupnja bilo je sporno je li ta informacija objavljena unutar autoriziranog intervjua, što je jedan od razloga za oslobađanje od odgovornosti za štetu pozivom na odredbu iz čl. 21. st. 4. al. 2. ZM, odnosno, ukoliko se radio o autoriziranom intervju, je li pojedini dijelovi informacije sadrže očevidne uvrede ili klevete, te jesu li glavni urednik i nakladnik postupali u dobroj vjeri, a što je također razlog za otklanjanje odgovornosti tuženika pozivom na odredbu čl. 21. st. 7. ZOM.

 

8. Sud prvog stupanja smatra da se radilo o autoriziranom intervjuu, ali da tuženik nije dokazao da je postupao u dobroj vjeri, s obzirom da prezentirane tvrdnje od strane J. M. tuženik nije provjerio niti ih pokušao provjeriti, niti je kontaktirao tužitelja, i bezrezervno vjerovao M., da je sve što je on iskazao istina, bez da je tvrdnje potkrijepio ikakvim dokazima. Slijedom toga je sud prvog stupnja zaključio da tuženik odgovara za štetu, bez obzira što je informacija autorizirana, jer pojedini dijelovi sadrže očevidne uvrede i klevete, a autorizacija ne isključuje  solidarnu odgovornost nakladnika i glavnog urednika ukoliko nisu postupali u dobroj vjeri.

 

9. Sud drugog stupnja prihvaća zaključak suda prvog stupnja da se radilo o autoriziranom intervjuu, međutim, za razliku od njega, obzirom da je tužitelj javna osoba i istaknuti član društvene i političke zajednice, zaključuje, da je postojao povod, opravdani razlog i opravdani javni interes za objavom intervjua, te da je tuženik postupao u dobroj vjeri prenoseći njegov autorizirani intervjuu. Također, zaključuje da se u konkretnom slučaju radi o političkoj raspravi koja je drugačija od obične jer dopušta veći stupanj žestine i naboja, a radi se o sudionicima političkog života koji su javno surađivali, slijedom čega je prema zaključku suda drugog stupnja, pogrešan zaključak prvostupanjskog suda, da tuženik nije postupao u dobroj vjeri, jer nije utvrdio točnost sporne izjave, obzirom da je uopće poznato da je teško ili gotovo nemoguće pribaviti podatke o suradnicima U. Nadalje, sud drugog stupnja zaključio je da iznesene činjenične tvrdnje mogu biti uvredljive, ali je zato tuženik dao publicitet tužiteljevom demantiju M. tvrdnje objavom reagiranja tužitelja u kojem negira spornu izjavu kao i tvrdnje gospodina M. iznesenu u intervjuu, čime je tuženik tužitelju dao prostora da opovrgne M. izjave.

 

10. Dakle, u konkretnom postupku, obzirom da je tužitelj uspio u prvostupanjskom postupku glede osnove njegovog zahtjeva, u žalbi tužitelj nije mogao pobijati tvrdnje koje se odnose na utvrđenu činjenicu da se radilo o autoriziranom intervjuu, jer nije imao pravni interes pobijati presudu u dijelu u kojem je uspio u sporu.

 

11. U odnosu na zaključak suda drugog stupnja, a zapravo i zaključak suda prvog stupnja, tužitelj postavlja sljedeća pravna pitanja za koja smatra da su važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a od kojih pitanja ovisi odluka u ovoj pravnoj stvari:

 

              "1. Radi li se o autoriziranom intervjuu u smislu odredbe članka 2. i članka 21. stavka 7. Zakona o medijima, ako je jedini dokaz tome javnobilježnički ovjerena pisana potvrda davatelja intervjua sačinjena nakon davanja intervjua i tek u svrhu parničnog postupka koji se vodi radi naknade štete uzrokovane objavom istog intervjua?

 

              2. Predstavlja li javnobilježnički ovjerena pisana potvrda davatelja intervjua sačinjena nakon davanja intervjua i tek u svrhu parničnog postupka koji se vodi radi naknade štete uzrokovane objavom istog članka dokaz autorizacije intervjua u smislu odredbe članka 2. i članka 21. stavak 7. Zakona o medijima?

 

              3. Može li autorizacija intervjua - informacije biti izdana naknadno, tj. poslije objave intervjua - informacije u medijima i predstavlja li takva radnja zakonitu autorizaciju u smislu odredbe članka 2. Zakona o medijima?".

 

12. Postavljena pravna pitanja važna su za odluku u konkretnom sporu, a i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Naime, ukoliko se utvrdi da se radi o neautoriziranom intervjuu, o kojoj je činjenici tužitelju u žalbenom stadiju bilo onemogućeno raspravljanje, odluka suda drugog stupnja bila bi suprotna odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske U-III-2256/2003 od 5. srpnja 2007. i Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-74/2005. od 2. lipnja 2005.

 

13. Također, odredbom čl. 2. ZM, u kojem su definirani pojedini pojmovi u smislu tog Zakona, propisano je da je autorizacija potvrda autentičnosti izjave ili razgovora namijenjenog objavljivanju dana u pisanom ili usmenom obliku, ako postoji tonski zapis o usmenoj autorizaciji. Dakle, da bi se odgovorilo na pravno pitanje koje je postavio tužitelj, valjalo je u postupku koji je prethodio revizijskom dati odgovor radi li se o autoriziranom intervjuu.

 

13.1. Zaključak sudova da se radi o autoriziranom intervjuu, kao temeljnoj premisi za donošenje odluke, tužitelj nije mogao osporavati, odnosno nije mogao dati svoju argumentaciju u žalbenom postupku zbog čega smatra da je zaključak suda prvog stupnja nevaljan. Time je tužitelju onemogućeno pravo na kontradiktorno raspravljanje i povrijeđeno konvencijsko pravo na pravično suđenje iz čl. 6. Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

 

14. Slijedom navedenog valjalo je pozivom na odredbu čl. 395. st. 2. ZPP prihvatiti reviziju tužitelja te ukinuti prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu odluku u dijelu u kojem se potvrđena presuda prvostupanjskog suda.

 

Zagreb, 8. veljače 2023.