Baza je ažurirana 12.03.2026. zaključno sa NN 157/25 EU 2024/2679

 

Pristupanje sadržaju

              - 1 -              Revr 424/2017-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

 

 

 

 

 

Broj: Revr 424/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, mr.sc. Dražena Jakovine člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić članice vijeća, Goranke Barać - Ručević članice vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice S. Š., OIB koju zastupa punomoćnik K. H., odvjetnik iz V. protiv tuženika V. d.d., OIB … V., kojeg zastupa punomoćnica S. B., dipl.iur., radi utvrđenja da je odluka o otkazu djelomično nedopuštena i poništenja nagodbe, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-162/2017-2 od 7. veljače 2017., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu poslovni broj Pr-46/15-24 od 1. prosinca 2016., u sjednici održanoj 8. veljače 2023.

 

p r e s u d i o   j e:

 

Odbija se revizija tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-162/2017-2 od 7. veljače 2017.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom utvrđena je nedopuštena odluka o redovitom otkazu ugovora o radu zbog osobno uvjetovanih razloga od 29. travnja 2015. u dijelu u kojem je tuženik odlučio da tužiteljici prestaje radni odnos 11. svibnja 2015. te je utvrđena nedopuštenom odluka tuženika kojom je tuženik odbio zahtjev tužiteljice za zaštitu prava protiv odluke o redovitom otkazu ugovora o radu zbog osobno uvjetovanih razloga u dijelu koji se odnosi na prestanak radnog odnosa (točka I. izreke). Pod točkom II. utvrđeno je da je tužiteljica bila u radnom odnosu kod tuženika do 11. kolovoza 2015. Točkom III. poništava se nagodba sklopljena između tuženika i tužiteljica od 12. svibnja 2015. Pod točkom IV. naloženo je tuženiku da tužiteljici nadoknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 4.500,00 kn, u roku od 8 dana.

 

2. Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena je presuda Općinskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu poslovni broj Pr-46/15-24 od 1. prosinca 2016. Tužiteljici nije dosuđen trošak odgovora na žalbu.

 

3. Protiv drugostupanjske presude reviziju iz članka 382. stavka 1. točke 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13 i 89/14, dalje: ZPP-a) podnio je tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže prihvatiti reviziju, ukinuti drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu te predmet vratiti na ponovno suđenje.

 

4. U odgovoru na reviziju tužiteljica osporava revizijske navode tuženika i predlaže reviziju tuženika odbiti kao neosnovanu.

 

5. Revizija je neosnovana.

 

6. Odredbom članka 392.a stavka 1. ZPP-a propisano je da u povodu revizije iz članka 382. stavka 1. ovoga Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

7. Suprotno revizijskim navodima, drugostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju tuženik ukazuje u reviziji, jer drugostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, te sadrži razloge o odlučnim činjenicama, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava.

 

8. U pretežitom dijelu revizijskih navoda tuženik osporava utvrđenja i zaključke nižestupanjskih sudova o provedenim dokazima, čime izražava nezadovoljstvo pobijanom presudom, a koji razlozi su činjenične naravi zbog kojih nije moguće podnijeti reviziju (arg. iz članka 385. ZPP-a).

 

9. U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđene su slijedeće činjenice:

 

- da je tužiteljica zbog svoje bolesti inicirala donošenje odluke po tuženiku o prestanku radnog odnosa  te je na zahtjev tužiteljice i donesena odluka o redovitom otkazu ugovora o radu zbog osobno uvjetovanih razloga od 29. travnja 2015., te da je tužiteljica zahtjevom za zaštitu prava pobijala odluku o otkazu u dijelu koji se odnosi na dan prestanka radnog odnosa

 

- da je odlukom tuženika od 9. lipnja 2015. zahtjev za zaštitu prava odbijen kao neosnovan

 

- da je tužiteljica primitak odluke potpisala dana 11. svibnja 2015.

 

- da je tužiteljica istog dana potpisala i zahtjev da ju poslodavac oslobodi obveze odrađivanja otkaznog roka

 

- da je prema odluci o redovitom otkazu ugovora o radu tužiteljica imala pravo na otkazni rok od tri mjeseca, ali da prema sporazumu tužiteljici radni odnos prestaje 11. svibnja 2015.

 

- da je odluka o otkazu bila donesena 29. travnja 2015., a zahtjev tužiteljice je od 11. svibnja 2015., pa je odluka o prestanku ugovora o radu donesena prije zahtjeva tužiteljice

 

- da su se nagodbom od 12. svibnja 2015. tužiteljica i tuženik suglasili da tužiteljici prestaje radni odnos s danom 11. svibnja 2015.

 

- da se tom nagodbom tužiteljica odrekla prava na otpremninu

 

- da je tužiteljica zbog svog zdravstvenog stanja bila nesposobna shvatiti značaj nagodbe

 

10. Kraj tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud zaključuje da je poslodavac u svojoj odluci od 29. travnja 2015. trebao tužiteljici priznati sva prava i utvrditi prestanak radnog odnosa s protekom otkaznog roka od tri mjeseca, a koji je nesporno utvrđen u trajanju od tri mjeseca, s danom 11. kolovoza 2015. te je u odnosu na pitanje prestanka radnog odnosa utvrdio da su nedopuštene odluke tuženika u tom dijelu i da radni odnos tužiteljici prestaje istakom otkaznog roka tj. 11. kolovoza 2015. U odnosu na nagodbu sud smatra da pored postojeće odluke o otkazivanju ugovora o radu koji je tužiteljica primila 11. svibnja 2015. nije bilo mjesta sklapanju nagodbe jer je poslodavac na taj način dva puta odlučivao o istim pitanjima, s time da predmetnom nagodbom nije stavljena van snage odluka o redovitom otkazu ugovora o radu tužiteljici. U odnosu na pitanje odreknuća otpremnine, obzirom na utvrđenja o točnom vremenu prestanka radnog odnosa, zaključak je prvostupanjskog suda da se tužiteljica nije mogla odreći prava na otpremninu, jer to pravo u tom vremenu još nije stečeno, a to sve s obzirom da joj pravo na otpremninu pripada, odnosno dospijeva vremenom prestanka radnog odnosa, osim toga nije ni navedeno točno u kojem iznosu i na temelju kojih kriterija i koja joj otpremnina pripada.

 

11. Sud drugog stupnja prihvaća zaključak prvostupanjskog suda da je odluka o otkazu ugovora o radu u dijelu koji se odnosi na prestanak radnog odnosa nedopuštena te da je tužiteljica bila u radnom odnosu kod tuženika do isteka otkaznog roka 11. kolovoza 2015. i to bez obzira što su se stranke na zahtjev tužiteljice sporazumjele da tužiteljica neće odrađivati otkazni rok, jer to ne znači da se tužiteljica odrekla prava na otkazni rok kako je to protumačio tuženik i naveo u odluci o otkazu ugovora o radu da tužiteljici prestaje radni odnos s primitkom odluke o otkazu 11. svibnja 2015. Nadalje, drugostupanjski sud prihvaća ocjenu prvostupanjskog suda da je prilikom sklapanja nagodbe na strani tužiteljice bilo mana volje, odnosno da ista nije bila u stanju shvatiti značaj pravne radnje koju poduzima niti procijeniti je li ta radnja u njenom interesu.

 

12. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je tuženik odlukom o redovitom otkazu ugovora o radu morao jasno i nedvosmisleno regulirati prava i obveze radnika i poslodavca u slučaju otkaza ugovora o radu, stoga i ovaj sud ocjenjuje da suprotno navodima tuženika su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo, članak 122. stavka 4. Zakona o radu („Narodne novine“, br. 96/14 – dalje: ZR). Naime, ne može se tužiteljici stavljati na teret da nije tumačila odredbe odluke o otkazu ugovora o radu i odredbe članka 122. stavka 4. ZR-a, tražeći doseg i tumačenje navedenih odredbi u dijelu koji se odnosi na otkazni rok. Stoga su nedopuštene odluke tuženika da radni odnos tužiteljici prestaje 11. svibnja 2015., već joj radni odnos prestaje istekom otkaznog roka tj. 11. kolovoza 2015. odnosno radni odnos tužiteljice postoji do tog datuma. Slijedom toga, ne može se ni predmetnoj nagodbi priznati pravna valjanost, uzimajući u obzir utvrđenja nižestupanjskih sudova da u trenutku potpisivanja nagodbe tužiteljica nije bila u stanju shvatiti značaj pravne radnje koju poduzima niti procijeniti je li ta radnja u njezinom interesu.

 

13. Slijedom navedenog, valjalo je odbiti reviziju tuženika i potvrditi drugostupanjsku presudu temeljem odredbe članka 393. ZPP-a te odlučiti kao u izreci.

 

Zagreb, 8. veljače 2023.

 

                                                                                                                              Predsjednik vijeća:

                                                                                                                              Đuro Sessa, v.r.

 

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni te imati aktivnu pretplatu