Pristupanje sadržaju
- 1 - Revr 846/2016-12
|
REPUBLIKA HRVATSKA VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Z A G R E B |
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Šarića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice B. L. iz Z., OIB: … , koju zastupa punomoćnica E. K. J., odvjetnica u Z., protiv tuženice H. e. d.d. Z., OIB: … , koju zastupa punomoćnik M. R., odvjetnik u Odvjetničkom društvu R. i p. u Z., radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu i vraćanja na rad, odlučujući o reviziji tužiteljice i reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-1631/15-3 od 5. siječnja 2016. kojom je preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-156/14-18 od 24. travnja 2015., u sjednici održanoj 8. veljače 2023.,
p r e s u d i o j e :
Revizija tuženice odbija se kao neosnovana u dijelu u kojem je podnesena protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-1631/15-3 od 5. siječnja 2016. pod točkom II. izreke kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev na utvrđenje da nije dopuštena odluka o opozivu i otkazu broj O-567/13 od 26. studenoga 2013., te u dijelu u kojem je naloženo tuženici isplatiti tužiteljici naknadu plaće i naknadu štete zbog sudskog raskida ugovora o radu, sve sa zakonskim zateznim kamatama.
r i j e š i o j e:
I. Prihvaća se revizija tužiteljice i djelomično revizija tuženice, pa se ukida presuda Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-1631/15-3 od 5. siječnja 2016. u dijelu pod točkom II. izreke kojim je određen sudski raskid ugovora o radu odnosno Ugovora o pravima i obvezama broj PU-547/13 od 5. lipnja 2013. s danom 24. travnja 2015., kao i u odluci o troškovima postupka, pa se u tom dijelu predmet vraća drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
II. Odluka o troškovima revizijskog postupka ostavlja se za konačnu odluku.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:
"I. Odbija se tužiteljica s tužbenim zahtjevom, a koji glasi:
"I. Utvrđuje se da odluke tuženika i to Odluka o opozivu i otkazu, broj O-576/13 od 26. studenoga 2013. i Odluka o iskazivanju nepovjerenja, broj 41-1.1/2013 od 22. studenoga 2013. nisu dopuštene.
II. Određuje se sudski raskid Ugovora o radu, odnosno Ugovora o pravima i obvezama, broj PU-547/13 od dana 5. lipnja 2013. i to s danom donošenja presude.
III. Nalaže se tuženiku da tužiteljici u roku od 8 dana isplati naknadu izgubljene plaće za razdoblje od dana 6. prosinca 2013. pa do dana sudskog raskida Ugovora o radu, odnosno Ugovora o pravima i obvezama, broj PU-547/13 od dana 5. lipnja 2013. u ukupnom iznosu od 412.638,03 kune zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po stopi određenoj čl. 29. Zakona o obveznim odnosima uvećanoj za 5 postotnih poena, a koja kamata teče:
- na iznos od 27.206,43 kuna od 21. siječnja 2014. pa do isplate,
- na iznos od 32.119,30 kuna od 21. veljače 2014. pa do isplate,
- na iznos od 32.119,30 kuna od 21. ožujka 2014. pa do isplate,
- na iznos od 32.119,30 kuna od 21. travnja 2014. pa do isplate,
- na iznos od 32.119,30 kuna od 21. svibnja 2014 pa do isplate,
- na iznos od 32.119,30 kuna od 21. lipnja 2014. pa do isplate,
- na iznos od 32.119,30 kuna od 21. srpnja 2014. pa do isplate,
- na iznos od 32.119,30 kuna od 21. kolovoza 2014. pa do isplate,
- na iznos od 32.119,30 kuna od 21. rujna 2014. pa do isplate,
- na iznos od 32.119,30 kuna od 21. listopada 2014. pa do isplate,
- na iznos od 32.119,30 kuna od 21. studenoga 2014. pa do isplate,
- na iznos od 32.119,30 kuna od 21. prosinca 2014. pa do isplate,
- na iznos od 32.119,30 kuna od 21. siječnja 2015. pa do isplate.
IV. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici naknadu štete zbog sudskog raskida Ugovora o radu u iznosu od 321.193,00 kune (deset prosječnih mjesečnih bruto plaća tužiteljice isplaćenih u prethodna tri mjeseca) zajedno sa pripadajućim zakonskim kamatama po stopi određenoj čl. 29. Zakona o obveznim odnosima uvećanoj za 5 postotnih poena tekućoj od dana presuđenja pa do isplate, a to sve u roku od 8 dana.
V. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici trošak ovoga postupka zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi određenoj čl. 29. Zakona o obveznim odnosima uvećanoj za 5 postotnih poena tekućoj od dana donošenja presude pa do isplate, i to u roku od 8 dana."
II. Nalaže se tužiteljici da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 74.005,00 kuna, a to sve u roku od 8 dana."
2. Presudom suda drugog stupnja suđeno je:
"I. Odbija se kao djelomično neosnovana, žalba tužiteljice i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-156/14-18 od 24. travnja 2015. u dijelu:
- stavka I. izreke kojim je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 52.927,16 kn na ime naknade plaće s zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od 4.071,32 kn od 21. siječnja 2014., 4.071,32 kn od 21. veljače 2014., 4.071,32 kn od 21. ožujka 2014., 4.071,32 kn od 21. travnja 2014., 4.071,32 kn od 21. svibnja 2014., 4.071,32 kn od 21. lipnja 2014., 4.071,32 kn od 21. srpnja 2014., 4.071,32 kn od 21. kolovoza 2014., 4.071,32 kn od 21. rujna 2014., 4.071,32 kn od 21. listopada 2014., 4.071,32 kn od 21. studenog 2014., 4.071,32 kn od 21. prosinca 2014., 4.071,32 kn od 21. siječnja 2015., sve do isplate;
- zakonskih zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza poreza na dohodak sadržanih u zahtjevu za isplatu zakonskih zateznih kamata na iznos od 359.710,87 kn/bruto;
- kojim je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 209.001,08 kn na ime naknade štete sa zateznim kamatama tekućim od 24. travnja 2015. do isplate;
- kojim je odbijen zahtjev tužiteljice za naknadom parničnog troška;
- u stavku II izreke kojim je naloženo tužiteljici naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 4.911,23 kn.
II. Preinačuje se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu. poslovni broj Pr-156/14-18 od 24. travnja 2015. u dijelu stavka I. izreke kojim je odbijen zahtjev tužiteljice na utvrđenje da je Odluka o opozivu i otkazu broj O-576/13 od 26. studenoga 2013. nedopuštena; za isplatu iznosa od 359.710,87 kn na ime naknade plaće s zateznim kamatama; za sudski raskid Ugovora o radu i isplatu iznosa od 112.191,92 kn na ime naknade štete sa zateznim kamatama i naknadu parničnih troškova sa zateznim kamatama, u stavku II. izreke i sudi:
Utvrđuje se da nije dopuštena Odluka o opozivu i otkazu broj O-576/13 od 26. studenoga 2013.
Određuje se sudski raskid Ugovora o radu, odnosno Ugovora o pravima i obvezama broj PU-547/13 od dana 5. lipnja 2013. s danom 24. travnja 2015.
Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 359.710,87 kn/bruto na ime naknade plaća za razdoblje od 6. prosinca 2013. do 24. travnja 2015. s zakonskim zateznim kamatama tekućom:
- na iznos od 23.135,11 kn od 21. siječnja 2014.,
- na iznos od 28.047,98 kn od 21. veljače 2014.,
- na iznos od 28.047,98 kn od 21. ožujka 2014.,
- na iznos od 28.047,98 kn od 21. travnja 2014.,
- na iznos od 28.047,98 kn od 21. svibnja 2014.,
- na iznos od 28.047,98 kn od 21. lipnja 2014.,
- na iznos od 28.047,98 kn od 21. srpnja 2014.,
- na iznos od 28.047,98 kn od 21. kolovoza 2014.,
- na iznos od 28.047,98 kn od 21. rujna 2014.,
- na iznos od 28.047,98 kn od 21. listopada 2014.,
- na iznos od 28.047,98 kn od 21. studenog 2014.,
- na iznos od 28.047,98 kn od 21. prosinca 2014.,
- na iznos od 28.047,98 kn od 21. siječnja 2015.,
sve do isplate po stopi u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj, za pet postotnih poena za razdoblje od dospijeća do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj, za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka (izuzev na iznos poreza na dohodak i prireza poreza na dohodak sadržanih u zahtjevu za isplatu zakonskih zateznih kamata na iznos od 359.710,87 kn/bruto), sve u roku od 8 dana.
Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici na ime naknade štete zbog sudskog raskida Ugovora o radu iznos od 112.191,92 kn s zakonskim zateznim kamatama tekućim od 24. travnja 2015. do 31. srpnja 2015. po stopi u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj, za tri postotna poena, sve u roku od 8 dana.
Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnih troškova u iznosu od 69.093,77 kn.
III. Nalaže se tuženik naknaditi tužiteljici troškove žalbenog postupka u iznosu od 7.374,40 kn, u roku od 8 dana."
3. Protiv drugostupanjske presude pod točkom II. izreke, u dijelu kojim je određen sudski raskid ugovora o radu s danom 24. travnja 2015., tužiteljica je podnijela reviziju na temelju čl. 382. st. 1. točka 2. Zakona o parničnom postupku, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka. Predložila je reviziju prihvatiti i preinačiti pobijanu presudu u tom dijelu, na način da se odredi sudski raskid Ugovora o radu, odnosno Ugovora o pravima i obvezama broj PU-547/13 od dana 5. lipnja 2013. s danom pravomoćnosti presude, a tuženici naloži da tužiteljici nadoknadi troškove parničnog postupka.
3.1. Protiv drugostupanjske presude pod točkom II. izreke kojim je preinačena prvostupanjska presuda i prihvaćen tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na utvrđenje nedopuštenost predmetnih odluka tuženice, sudski raskid ugovora o radu, isplatu naknade plaće i naknade štete sa zakonskim zateznim kamatama te pod točkom III. izreke kojom je odlučeno o trošku žalbenog postupka, reviziju je podnijela tuženica na temelju čl. 382. st. 1. točka 1. Zakona o parničnom postupku, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predložila je revizijskom sudu, prihvatiti reviziju i preinačiti drugostupanjsku presudu te odbiti tužbeni zahtjev, a tužiteljici naložiti da joj nadoknadi troškove postupka.
4. Odgovor na reviziju tužiteljice nije podnesen.
4.1. U odgovoru na reviziju tuženice tužiteljica je osporila revizijske navode tuženice i predložila reviziju odbiti kao neosnovanu.
5. Revizija tužiteljice je osnovana.
6. Revizija tuženice je djelomično osnovana i djelomično neosnovana.
7. Predmet je spora zahtjev na utvrđenje nedopuštenosti odluka tuženika i to nedopuštenosti Odluke o opozivu i otkazu od 26. studenoga 2013. i Odluke o iskazivanju nepovjerenja od 22. studenoga 2013., zahtjev za sudski raskid ugovora o radu s danom pravomoćnosti odluke donesene u ovoj parnici, isplatu naknade plaća za razdoblje od nezakonitog prestanka radnog odnosa do sudskog raskida ugovora o radu i zahtjev za naknadu štete zbog sudskog raskida ugovora o radu, sve sa zakonskim zateznim kamatama i naknadom parničnih troškova.
8. Tijekom postupka je utvrđeno:
- da su stranke 5. lipnja 2013. sklopile Ugovor o pravima i obvezama u kojem je utvrđeno da se tužiteljica nalazi u radnom odnosu kod tuženice na neodređeno vrijeme (čl. 3. Ugovora),
- da je tužiteljica Odlukom predsjednika Uprave tuženika imenovana direktoricom Sektora za nabavu za razdoblje od 4 godine, od 10. lipnja 2013. do 9. lipnja 2017.,
- da je Uprava tuženika 22. studenoga 2013. donijela Odluku kojom iskazuje nepovjerenje tužiteljici i opoziva tužiteljicu s radnog mjesta direktorice Sektora za nabavu te 26. studenoga 2013. Odluku o otkazu Ugovora o pravima i obvezama, utemeljenu isključivo na Odluci od 22. studenoga 2013. o iskazivanju nepovjerenja.
9. Sud prvog stupnja je odbio tužbeni zahtjev jer je ocijenio da Ugovor o pravima i obvezama od 5. lipnja 2013. po svojoj pravnoj prirodi predstavlja menadžerski ugovor na koji se ne primjenjuju odredbe Zakona o radu ("Narodne novine", broj: 149/09, 61/11, 82/12, 73/13 – dalje: ZR/09) već odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11 – dalje: ZOO/05), pa ugovorne strane mogu svoje međusobne odnose urediti izvan okvira Zakona o radu. Sud je zaključio da u skladu s čl. 12. i čl. 15. Ugovora o pravima i obvezama od 5. lipnja 2013., Odluka o iskazivanju nepovjerenja predstavlja opravdan razlog za otkazivanje Ugovora o radu tužiteljici, bez potrebe navođenja bilo kakvih drugih razloga i bez obzira na to što prije otkazivanja ugovora o radu tužiteljici, tuženica nije postupila u skladu s odredbama čl. 149. i čl. 111. ZR/09.
10. Drugostupanjski sud je žalbu tužiteljice djelomično odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsku presudu pod točkom I. izreke u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev: za isplatu iznosa od 52.927,16 kuna sa zateznim kamatama s osnova naknade plaće; za isplatu zakonskih zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza poreza na dohodak sadržanih u zahtjevu za isplatu zakonskih zateznih kamata na iznos od 359.710,87 kuna bruto; za isplatu iznosa od 209.001,08 kuna na ime naknade štete sa zateznim kamatama tekućim od 24. travnja 2015. do isplate i za naknadom parničnog troška. Prvostupanjska presuda je potvrđena i u dijelu točke II. izreke kojim je naloženo tužiteljici nadoknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 4.911,23 kuna.
10.1. Nadalje, drugostupanjski sud je na temelju odredbe čl. 373. st. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 148/11, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP), žalbu tužiteljice djelomično prihvatio kao osnovanu i preinačio prvostupanjsku presudu, na način da je prihvatio tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na utvrđenje nedopuštenosti odluke tuženice o otkazu tužiteljici, sudski raskid ugovora o radu, isplatu naknade plaće i naknade štete sa zakonskim zateznim kamatama, sve kako je navedeno u točki II. izreke drugostupanjske presude. To iz razloga što je po ocjeni drugostupanjskog suda, prvostupanjski sud pogrešno zaključio, da je Ugovor o pravima i obvezama od 5. lipnja 2013. po svojoj pravnoj prirodi menadžerski ugovor na koji se primjenjuju odredbe ZOO/05, a ne odredbe ZR/09, da je dopuštena Odluka o iskazivanju nepovjerenja tužiteljici koja predstavlja opravdan razlog za otkazivanje Ugovora o radu i bez potrebe navođenja bilo kakvih drugih razloga, kao što je pogrešno zaključio i da za ocjenu zakonitosti odluke o otkazu ugovora o radu nije od utjecaja to što tuženik, prije otkazivanja ugovora o radu tužiteljici, nije postupio u skladu s odredbama čl. 149. i čl. 111. ZR/09.
10.2. Drugostupanjski sud ocjenu da Ugovor o pravima i obvezama od 5. lipnja 2013. nije menadžerski ugovor, temelji na zaključku da tužiteljica ne pripada kategoriji radnika iz čl. 2. st. 3. ZR/09, jer je u postupku utvrđeno da sektori unutar tuženice nisu samostalni u poslovima i tužiteljica kao niti jedan drugi direktor od njih 30 nije bila ovlaštena samostalno donositi odluke jer je jedina osoba koja je bila ovlaštena zastupati tuženika bio predsjednik Uprave. S obzirom na navedeno kao i da je tužiteljica s tuženicom imala sklopljen ugovor o radu na neodređeno vrijeme, sud drugog stupnja je zaključio da tuženica nije mogla otkazati ugovor o radu tužiteljici bez da je poštovala propisani postupak otkazivanja iz čl. 149. i čl. 111. ZR/09 i bez da je obrazložila odluku o otkazu sukladno odredbi čl. 13. Ugovora o pravima i obvezama od 5. lipnja 2013. i čl. 112. st. 2. ZR/09. Ocjena suda je da samo pozivanje na Odluku o iskazivanju nepovjerenja od 22. studenoga 2013., ne predstavlja valjano obrazloženje odluke o otkazu jer se u toj odluci na kojoj se temelji odluka o otkazu, ne navode konkretni razlozi zbog kojih je Uprava tuženice iskazala nepovjerenje tužiteljici. Zbog navedenih razloga je preinačena prvostupanjska presuda i tužbeni zahtjev je u tom dijelu prihvaćen, sve kako je to pobliže navedeno u točki II. izreke drugostupanjske odluke.
11. Pobijana drugostupanjska presuda je na temelju odredbe čl. 391.a st. 1. ZPP ispitana samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
12. Tužiteljica u reviziji navodi da je sud drugog stupnja, donoseći pobijanu presudu u dijelu u kojem je odlučio o danu sudskog raskida ugovora o radu odnosno Ugovora o pravima i obvezama od 5. lipnja 2013. s danom 24. travnja 2015., počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP jer je kao dan sudskog raskida ugovora odredio dan donošenja prvostupanjske presude, pri čemu za takvu odluku nije naveo nikakve razloge. Tužiteljica navodi da je na ročištu 2. travnja 2015., tužbeni zahtjev postavila na način da je zahtijevala sudski raskid ugovora o radu s danom pravomoćnosti presude te da sud drugog stupnja nije naveo razloge o tome zašto nije prihvatio njen zahtjev u tom dijelu. Ističe da joj je takvom odlukom drugostupanjskog suda uskraćeno pravo na naknadu plaće do dana donošenja meritorne odluke o prestanku njenog radnog odnosa kod tuženice.
13. Tuženica u reviziji navodi da postoji proturječnost između izreke drugostupanjske presude i sadržaja spisa, da drugostupanjska presuda nema razloga o odlučnim činjenicama te da su izneseni razlozi međusobno proturječni i suprotni sadržaju spisa, pa da je drugostupanjski sud takvim postupanjem počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP.
13.1. Tuženica ukazuje i na pogrešnu primjenu materijalnog prava jer je sud drugog stupnja zaključio da se ne radi o menadžerskom ugovoru, pa je prilikom preinačenja prvostupanjske presude pogrešno primijenio odredbe ZR/09. Naime, tuženica je tijekom postupka, kao i u reviziji isticala, da se u ovom slučaju radi o menadžerskom ugovoru jer takvi ugovori nisu rezervirani samo za članove uprave već iste mogu sklapati i druge rukovodeće osobe, pa treba cijeniti sadržaj konkretnog ugovora. U tom smislu ukazuje da je tužiteljica na poslove direktorice imenovana na četiri godine, da je bila samostalna u radu, da je posebno ugovoren iznos plaće i raskid ugovora i da je imala pravo koristiti službeni automobil i poslovne kartice. Osim toga navodi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno i kad je tužiteljici dosuđena naknada štete zbog sudskog raskida ugovora o radu u odnosu na njenu bruto plaću, umjesto u odnosu na neto plaću, jer je sud trebao uzeti u obzir iznos isplaćene plaće. Iz istog razloga pogrešno je dosuđen i iznos naknade plaće, a uz to je drugostupanjski sud plaći tužiteljice još pribrojio i iznos osnovice za korištenje službenog automobila.
14. Protivno revizijskim navodima tuženice, drugostupanjska presuda, u dijelu u kojem je preinačena prvostupanjska presuda i prihvaćen je tužbeni zahtjev na utvrđenje da nije dopuštena Odluka o opozivu i otkazu od 26. studenoga 2013., zahtjev za isplatu naknade plaće i naknadu štete, nije proturječna sama sebi niti razlozima navedenim u obrazloženju. Obrazloženje pobijane presude u tom dijelu sadrži dostatne, jasne i obrazložene razloge o odlučnim činjenicama te nema proturječnosti između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, te je presudu protivno navodima tuženice u navedenim dijelovima moguće ispitati, pa nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP.
14.1. Iz spisa proizlazi da je Uprava tuženice donijela 22. studenoga 2013. odluku broj 41-1.1/2013, o iskazivanju nepovjerenja i opozivu tužiteljice s radnog mjesta direktorice Sektora za nabavu H. d.d. jer je tužiteljica postupala suprotno interesima društva u smislu očuvanja poslovnog ugleda i odredbama ugovora o radu od 5. lipnja 2013., Zakona o radu i Općim aktima H., ne navodeći određeno o kojim postupcima tužiteljice se radi. Nakon toga, 26. studenoga 2013. tuženica je donijela odluku broj O-576/13 u kojoj je pod točkom 1. navedeno da je tužiteljica opozivna s radnog mjesta direktora Sektora za nabavu H. zbog iskazanog nepovjerenja. Pod točkom 2. je odlučeno da se danom dostave te odluke tužiteljici otkazuje Ugovor o pravima i obvezama br. PU-547/13 od 5. lipnja 2013. temeljem kojeg je obavljala poslove direktora sektora za nabavu.
14.2. Stoga je, protivno revizijskim navodima tuženice, imajući u vidu postavljeni tužbeni zahtjev i sadržaj navedenih odluka, popuno jasno o kojoj odluci je drugostupanjski sud odlučivao i odlučio kad je donio pobijanu presudu u dijelu kojim je utvrđeno da nije dopuštena Odluka o opozivu i otkazu broj O-576/13 od 26. studenoga 2013. Naime, u toj odluci je pod točkom 1. konstatiran opoziv tužiteljice s radnog mjesta direktora zbog neiskazanog povjerenja prema odluci Uprave od 22. studenoga 2013., te je u obrazloženju opoziv naveden kao razlog otkaza ugovora o radu od 5. lipnja 2013. U obrazloženju odluke o otkazu nije naveden niti jedan drugi razlog za otkaz, pa kad se u tom kontekstu postojanja razloga za otkaz, sagleda navođenje odluke o opozivu tužiteljice s radnog mjesta direktorice u izreci presude, ne može se zaključiti da je sud drugog suda preispitivao pravilnost odluke Uprave društva o opozivu i iskazivanju nepovjerenja tužiteljici od 22. studenog 2013., niti je pobijana odluka iz tog razloga nejasna, nerazumljiva ili kontradiktorna.
14.3. Naprotiv, drugostupanjski sud je, u obrazloženju rješenja kojim je ukinuo prvostupanjsku presudu (u dijelu stavka I. kojim je odbijen zahtjev tužiteljice na utvrđenje da Odluka o iskazivanju nepovjerenja broj 41-1.1/2013 od 22. studenoga 2013. nije dopuštena) i kojim je odbacio tužbeni zahtjev, jasno naveo da se u formalno pravnom smislu radi o dopuštenoj odluci Uprave društva donesenom u skladu s zakonskim ovlastima Uprave društava, pa ista niti ne može biti predmetom sudskog odlučivanja. Zbog navedenog, tuženica neutemeljeno navodi da je sud odlučivao o dopuštenosti odluke Uprave o iskazivanju nepovjerenja i opozivu tužiteljice, pa da je u odnosu na istu odluku još i utvrdio nedopuštenost i odbacio tužbeni zahtjev.
14.4. Nadalje, bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP nije počinjena niti u dijelu u kojem je sud drugog stupanja obrazložio i zaključio da ugovor o radu tužiteljice sklopljen 5. lipnja 2013. po svojoj prirodi nije menadžerski ugovor. Sud drugog stupnja je za takvu ocjenu dao jasne i obrazložene razloge, navodeći da tužiteljica ne ulazi u krug osoba iz čl. 2. st. 3. ZR/09 jer sektori unutar tuženice nisu samostani u poslovanju i za njih je nadležan netko iz Uprave, pa tužiteljica kao niti jedan od 30 direktora sektora, nije bila ovlaštena samostalno donositi odluke niti voditi poslove društva. Takvu ocjenu prihvaća i ovaj sud jer činjenica što ugovor o radu od 5. lipnja 2013. osim bitnih sastojaka svakog ugovora o radu, ima i one kojima se određuju i ugovaraju i neka dodatna i povoljnija prava za tužiteljicu, primjerice korištenje službenog automobila ili korištenje poslovne kartice, ne daju sama po sebi tom ugovoru značaj mješovitog ugovora (ugovora o radu s elementima menadžerskog ugovora). Stoga u ovom dijelu nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka na koje u reviziji ukazuje tuženica.
15. Neosnovani su i revizijski navodi tuženice da je drugostupanjski sud odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva, pogrešno primijenio odredbe ZR/09. To iz razloga što su stranke odredbom čl. 3. Ugovora o pravima i obvezama od 5. lipnja 2017. konstatirale da se tužiteljica nalazi u radnom odnosu kod tuženice na neodređeno vrijeme te su čl. 13. istog ugovora ugovorile da otkaz ugovora od strane Društva mora biti obrazložen. U postupku je utvrđeno da tuženica nije poštovala postupak otkazivanja ugovora o radu propisan odredbama čl. 149. ZR/09 (postupak prije otkazivanja) i čl. 111. ZR/09 (obveza savjetovanja prije donošenja odluke) niti je valjano obrazložila spornu odluku o otkazu (čl. 112. ZR/09), pa je drugostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kad je primjenom navedenih odredbi djelomično prihvatio tužbeni zahtjev i ocijenio da odluka o otkazu tužiteljici nije dopuštena.
16. U spisu prileže podaci o plaćama tužiteljice na temelju kojih je sud drugog stupnja utvrdio iznos prosječne mjesečne plaće tužiteljice isplaćene kroz razdoblje od tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu. Iz priložene dokumentacije o iznosima bruto plaća tužiteljice i izreke pobijane drugostupanjske presude proizlazi da protivno navodima tuženice u reviziji, sud iznosu plaće nije pribrojio bruto iznos od 4.071,32 kune mjesečno koji predstavlja osnovicu za korištenje službenog automobila u privatne svrhe, pa je i taj revizijski razlog neosnovan.
17. Drugostupanjski sud pravilno je primijenio materijalno pravo iz čl. 117. ZR/09 kad je odlučio o iznosu naknade štete zbog sudskog raskida ugovora o radu cijeneći okolnost da je tužiteljica rođena 1978., da je kod tuženice radila šest mjeseci i da nema obveze uzdržavanja. Sud drugog stupnja, visinu je odmjerio cijeneći iznos prosječne bruto plaće isplaćene kod poslodavca u tri mjeseca prije prestanka radnog odnosa. Odredbom čl. 84. st. 4. ZR/09 propisano da su plaća i naknada plaće u smislu ovoga Zakona, plaća i naknada plaće u bruto iznosu. Stoga su neosnovani navodi tuženice da je drugostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kad je tužiteljici dosudio naknadu štete zbog sudskog raskida ugovora o radu u bruto iznosu jer se u ovom slučaju radi o tražbini iz radnog odnosa. Takva odluka u skladu je s pravnim shvaćanjem ovog suda (primjerice u odlukama broj Revr 165/18 od 17. rujna 2019., broj Rev 2314/18 od 29. travnja 2020. i Revr 1337/16 od 10. rujna 2019.), prema kojem naknadu štete u slučaju sudskog raskida ugovora o radu treba dosuditi u visini bruto plaće, prema kriterijima za utvrđenje visine štete i odredbi čl. 84. st. 1. ZR/09 prema kojem je plaća u smislu tog Zakona plaća u bruto iznosu.
18. Stoga niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava nije ostvaren.
19. Zbog navedenog je na temelju čl. 393. st. 2. ZPP revizija tuženice djelomično odbijena kao neosnovana i odlučeno je kao u izreci ove presude.
20. Međutim, obje stranke u revizijama osnovano ukazuju da pobijana drugostupanjska presuda, u dijelu u kojem je određen sudski raskid ugovora o radu odnosno ugovora o pravima i obvezama od 5. lipnja 2013. s danom 24. travnja 2015., ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati jer presuda suda drugog stupnja ne sadrži razloge odlučnim činjenicama, čime je drugostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP.
20.1. Naime, tužiteljica je tužbenim zahtjevom postavljenim u podnesku od 6. listopada 2014. zahtijevala sudski raskid ugovora o radu s danom donošenja presude. Naknadno, na raspravnom zapisniku 2. travnja 2015. postavila je zahtjev za sudski raskid ugovora s danom pravomoćnosti presude čemu se tuženica protivila.
21. Drugostupanjski sud je preinačenjem prvostupanjske presude i prihvaćanjem dijela tužbenog zahtjeva, odredio sudski raskid ugovora o radu s danom 24. travnja 2015., pri čemu se pozvao na odredbu čl. 117. st. 1. ZR/09, međutim nije naveo nikakve razloge za svoju odluku. U vezi toga treba navesti da sud određuje dan prestanka radnog odnosa prema okolnostima svakog konkretnog slučaja, uvažavajući pri tome interese stranka i taj dan ne mora biti dan koji zahtjeva neka od stranaka ali u svakom slučaju za svoju odluku sud mora dati jasne i obrazložene razloge.
22. Navedenim postupanjem drugostupanjski sud je, u tom dijelu, počinio bitnu povredu odredba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP, pa je na temelju odredbe čl. 394. st. 1. ZPP, ukinuta drugostupanjska presudu u tom djelu, kao i odluka o troškovima parničnog postupka, te predmet vraćen drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
23. U ponovnom postupku drugostupanjski sud će otkloniti nedostatak na koji mu je ukazano ovim rješenjem, ponovno odlučiti o žalbi tužiteljice u dijelu koji se odnosi na dan sudskog raskida ugovora o radu kao i o troškovima postupak, te donijeti novu na zakonu utemeljenu odluku.
24. Odluka o troškovima postupka u povodu revizije ostavljena je, sukladno odredbi čl. 166. st. 3. ZPP, za konačnu odluku.
Željko Šarić, v.r.