REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: 11 Pž-5263/2022-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od Dubravke
Matas, predsjednice vijeća, Jagode Crnokrak, sutkinje izvjestiteljice, i Gorane Aralica
Martinović, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HEP-Operator distribucijskog
sustava d.o.o., OIB 46830600751, Zagreb, Ulica grada Vukovara 37, protiv tuženika
GRAD ZAGREB, OIB 61817894937, Zagreb, Trg Stjepana Radića 1, kojeg zastupa
punomoćnik Marko Ramljak, odvjetnik u Zagrebu, Prilaz Gjure Deželića 57, radi
isplate iznosa od 59.677,26 EUR / 449.638,31 kn, odlučujući o tužiteljevoj i
tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj
Povrv-3755/14 od 17. studenog 2022., u sjednici vijeća održanoj 8. veljače 2023.

p r e s u d i o j e

I. Odbija se kao neosnovana tužiteljeva žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog
suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-3755/14 od 17. studenog 2022. u dijelu točke I.
izreke kojim je ukinut platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Nikole
Tadića iz Zagreba, Prilaz Gjure Deželića 23, poslovni broj Ovrv-7959/12 od 26.
srpnja 2012., kojim je naloženo tuženiku platiti tužitelju iznos od 27.398,99 EUR /

206.314,39 kn sa zateznim kamatama po stopi određenoj čl. 29. st. 2. Zakona o
obveznim odnosima od 23. travnja 2012. do isplate, zatim, u dijelu kojim je tuženiku
naloženo platiti tužitelju zatezne kamate na iznos od 32.296,77 EUR / 243.323,92 kn
koje teku od 23. travnja 2012. po stopi određenoj po čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim
odnosima, kao i da mu naknadi troškove ovršnog postupka u iznosu od 827,26 EUR /

6.232,98 kn sa zateznim kamatama od dana donošenja rješenja o ovrsi do isplate, i
tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj
Povrv-3755/14 od 17. studenog 2022. u dijelu točke I. izreke, u točkama II., III. i IV.
izreke i sudi:

1. Održava se na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog
bilježnika Nikole Tadića iz Zagreba, Prilaz Gjure Deželića 23, poslovni broj
Ovrv-7959/12 od 26. srpnja 2012, u dijelu kojim je tuženiku naloženo platiti tužitelju
iznos od 32.296,77 EUR / 243.323,92 kn.

______________________________

Fiksni tečaj konverzije 7,53450

Poslovni broj: 11 Pž-5263/2022-2 2

2. Nalaže se tuženiku platiti tužitelju zateznu kamatu na iznos od 32.296,77
EUR / 243.323,92 kn, od 23. travnja 2012. do isplate, po stopi koja se do 31. srpnja

2015. određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne
banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem
polugodištu za osam postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po
stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope
na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim
trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem
polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se
određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska
središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je
obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena.

3. Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-3755/14 od 17.
studenog 2022. u točki I. izreke ukinut je platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi
poslovni broj Ovrv-7959/12 kojeg je 26. srpnja 2012. donio javni bilježnik Nikola
Tadić iz Zagreba, Prilaz Gjure Deželića 23, u dijelu kojim je naloženo tuženiku platiti
tužitelju iznos od 449.638,31 kn sa zakonskom zateznim kamatama od 23. travnja

2012. do isplate, te kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju trošak ovršnog
postupka u iznosu od 6.232,98 kn sa zakonskom zateznom kamatom od dana
donošenja predmetnog rješenja o ovrsi pa do namirenja tužitelja te je tužbeni zahtjev
odbijen kao neosnovan. Točkom II. izreke naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku
troškove parničnog postupka u iznosu od 91.557,00 kn. Točkom III. izreke odbijen je
kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu
od 46.568,00 kn. Točkom IV. izreke odbijen je kao neosnovan tužiteljev zahtjev za
naknadu parničnih troškova u iznosu od 185.372,80 kn.

2. Iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da je predmet spora
zahtjev tužitelja za isplatu naknade za opskrbu električnom energijom za mjerno
mjesto broj 57319523 u razdoblju od 1. rujna 2009. do 4. travnja 2012., u iznosu

449.638,31 kn. Sud je neosnovanim ocijenio prigovor promašene pasivne
legitimacije, jer je utvrdio da je tuženiku izdana prethodna elektroenergetska
suglasnost za priključak javne rasvjete istočnog parkirališta Zagrebačkog velesajma,
da je za tuženika, kao investitora, izvedena električna instalacija javne rasvjete tog
parkirališta, da su radovi dovršeni te da je tuženik podnio zahtjev tužitelju da rasvjetu
pusti u rad. Uvidom u isprave u spisu i u nalaz i mišljenje sudskog vještaka za
elektrotehniku sud je utvrdio da se mjerno mjesto na koje se odnosi utuženi račun
nalazi na lokaciji navedenoj na računu, u ulici Antalla Joszefa bb, Zagreb. Nadalje, iz
isprava u spisu i nalaza i mišljenja vještaka sud je ocijenio da je rasvjeta puštena u
rad 2007. godine, te da je potrošnja iskazana u računu obuhvaćala razdoblje od
srpnja 2007. do očitanja stanja 4. travnja 2012., a ne od 1. rujna 2009. do 4. travnja

2012. kako je navedeno u računu. S obzirom na istaknuti prigovor zastare sud je
primjenom zastarnog roka iz odredbe čl. 228. st. 1. Zakona o obveznim odnosima
(„Narodne novine“ broj 35/05 i 41/08; dalje: ZOO) utvrdio da je zastara nastupila za

Poslovni broj: 11 Pž-5263/2022-2 3

potrošnju za razdoblje do 24. srpnja 2009., jer je prijedlog za ovrhu podnesen 25.
srpnja 2012. Sud je zahtjev tužitelja odbio jer tužitelj nije dokazao da se utuženi
račun odnosi samo na utuženo razdoblje, i jer nije predložio dokaz radi utvrđenja
visine obveze tuženika za razdoblje od 25. srpnja 2009. do 4 travnja 2012. O
troškovima postupka sud je odlučio primjenom odredbe čl. 154. st. 1. i 155. Zakona o
parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 129/00,
88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14; dalje: ZPP).

3. Protiv presude žalbu je podnio tužitelj. Presudu pobija u točkama I., II. i IV.
njene izreke, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i
nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava.
Smatra da je sud pogrešno utvrdio osnovanost prigovora zastare i propustio uzeti u
obzir utvrđenje vještaka da procjena iznosa potrošnje za razdoblje od 1. rujna 2009.
do 4. travnja 2012. od 194.761,90 kn ne obuhvaća naknadu niti vrijednost PDV-a.
Navodi da je vještak u nalazu naveo potrošene kwh, te da je evidentno da su
potrošeni od strane tuženika, a da sud nije obrazložio zašto nije uzeo u obzir navode
vještaka u tom dijelu. Iznosi prigovore na nalaz i mišljenje vještaka, smatra da vještak
nije uzeo u obzir sve okolnosti koje mogu imati utjecaja na procjenu potrošnje i na
visinu tužbenog zahtjeva, te da je obračun trebao izraditi primjenom priključne snage
od 27,06 kwh, a ne snage od 24 kwh. Smatra da je sud trebao zatražiti podatak od
Zagrebačke banke d.d. o uplati tuženika kao i izvesti dokaz financijskim
vještačenjem, jer je tužitelj isticao da je tuženik djelomično podmirio dug uplatom
iznosa od 1.600,57 kn. Predlaže odluku preinačiti, podredno, ukinuti ju i predmet
vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

4. Tuženik je podnio žalbu protiv odluke o trošku sadržane u točki III. izreke
presude. Smatra da je sud zahtjev za naknadu troška zastupanja na ročištima
održanim 17. prosinca 2015., 2. ožujka 2018., 11. srpnja 2018., 9. listopada 2018. i 9.
prosinca 2021. trebao priznati u visini određenoj Tbr. 9.1. Tarife o nagradama i
naknadi troškova za rad odvjetnika, te da je trošak sastavljanja podnesaka od 25.
ožujka 2016., 13. srpnja 2016. i 27. rujna 2017. trebao priznati u visini određenoj Tbr.

8.1. Tarife.

5. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

6. Tužiteljeva žalba je djelomično osnovana.

7. Tuženikova žalba nije osnovana.

8. Presuda je ispitana na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a, pri čemu je
sud po službenoj dužnosti pazio na bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354. st. 2.
t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

9. Predmet spora je zahtjev za isplatom naknade za opskrbu električnom
energijom na obračunskom mjernom mjestu broj 57319523 u Ulici Joszefa Antalla
bb, za razdoblje od 1. rujna 2009. do 4. srpnja 2012. u iznosu od 449.638,31 kn
prema utuženom računu broj 0187311040-120324-8 od 13. travnja 2012.

Poslovni broj: 11 Pž-5263/2022-2 4

10. Iz računa (str. 35. spisa) proizlazi da iznos od 449.638,31 kn obuhvaća
cijenu isporučene električne energije, naknadu za mjernu i opskrbnu uslugu i
naknadu za poticanje proizvodnje iz obnovljivih izvora.

11. Tuženik je tužiteljev zahtjev osporavao ističući prigovor promašene
pasivne legitimacije, osporavao je da je mjerno mjesto navedeno u računu isto
mjerno mjesto za koje je podnio zahtjev za izdavanje elektroenergetske suglasnosti,
isticao je prigovor zastare i osporio je visinu postavljenog zahtjeva.

12. Prvostupanjski sud pravilno je utvrdio da tuženik neosnovano ističe
prigovor promašene pasivne legitimacije. Iz isprava u spisu proizlazi da je račun
izdan za potrošnju na obračunskom mjernom mjestu na adresi Ulica Antalla Joszefa
bb u Zagrebu, te da se odnosi na javnu rasvjetu. Tuženik je podnio zahtjev za
izdavanje prethodne elektroenergetske suglasnosti za priključak sustava javne
rasvjete istočnog parkirališta Zagrebačkog Velesajma, u prijavnici električne
instalacije koju je tužitelju dostavio izvoditelj instalacije naveden je tuženik kao
potrošač i investitor, tuženik je podnio zahtjev za puštanje u rad i dostavu konačne
elektroenergetske suglasnosti,sklopio ugovor o priključenju na elektroenergetsku
mrežu, podmirio troškove priključenja (str. 110.-111. spisa). Uviđajem je utvrđeno da
se obračunsko mjerno mjesto na koje se odnosi račun nalazi na adresi navedenoj u
računu.

13. Tužitelj u žalbi neosnovano ponavlja prigovor na nalaz i mišljenje vještaka,
navodeći da je vještak trebao obračun napraviti primjenjujući maksimalnu odobrenu
priključnu snagu od 27,60 kWh a ne snagu od 24 kWh. Stalni sudski vještak očitovao
se na navedeni prigovor (str. 225.-228. spisa), te je obrazložio da je za izračun
potrošnje koristio podatak iz prijavnice električne instalacije broj 01/07, prema kojoj
se na 6 rasvjetnih stupova nalaze 24 reflektora, od kojih svaki ima snagu od 1000 W,
što ukupno iznosi 24 kWh. Vještak je obrazložio da ukupna odobrena snaga
priključka ne predstavlja stvarnu potrošnu snagu već zakupljenu snagu. Prema ocjeni
ovog suda vještak je otklonio tužiteljeve prigovore te je prvostupanjski sud pravilno
ocijenio da je vještak nalaz i mišljenje izradio u skladu s pravilima struke.

14. Međutim, iz spisa proizlazi da osnovano tužitelj u žalbi navodi da je stalni
sudski vještak za telekomunikacije, željezničko – sigurnosne i telekomunikacijske
uređaje dipl.ing. Igor Matuić u nalazu i mišljenju (str. 193.-205. spisa), između
ostalog, procijenio da je u razdoblju od 1. rujna 2009. do 31. ožujka 2012. na
predmetnom mjernom mjestu potrošeno 274811,04 kWh.

15. S obzirom na to da je utvrđeno da je tuženik kupac na predmetnom
mjernom mjestu, te da iz izvedenih dokaza proizlazi da je u utuženom razdoblju
potrošnja po mjernom mjestu iznosila 274811,04 kWh, osnovan je tužiteljev zahtjev
za isplatu cijene isporučene električne energije, kao i naknada za mjernu i opskrbnu
uslugu, naknada za poticanje proizvodnje iz obnovljivih izvora i poreza na dodanu
vrijednost.

16. Među strankama nije bilo sporno da cijena isporučene električne energije,
koju je vještak izračunao primjenom jedinične cijene od 0,65 kn za razdoblje od 1.

Poslovni broj: 11 Pž-5263/2022-2 5

runa 2009. do 1. kolovoza 2010., i jedinične cijene od 0,74 kn od 1. kolovoza 2010. do 4. travnja 2012. na procijenjenih 274811,04 kWh, iznosi ukupno 194.761,90 kn.

17. Iz utuženog računa proizlazi da tužitelj s osnove naknade za mjernu i
opskrbnu uslugu traži isplatu iznosa od 1.546,28 kn, da se naknada obračunava u
fiksnom mjesečnom iznosu, a tuženik nije tijekom postupka prigovorio jediničnoj
cijeni naknade i obračunu niti je osporavao obvezu plaćanja navedene naknade.

18. Sukladno odredbama čl. 8. i 30. Zakona o tržištu električne energije
(„Narodne novine“ broj: 177/04, 76/07 i 152/08), operator tržišta električne energije je
odgovoran, između ostalog, i za prikupljanje naknade za poticanje obnovljivih izvora
energije. Tuženik tijekom postupka nije osporavao obračun navedene naknade, koji
je tužitelj za rujan 2009. izradio primjenom jedinične cijene od 0,0089 kn po KWh, a
od 1. listopada 2009. od 0,0050 kn po kWh. Od ukupne procijenjene potrošnje,
prema nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka u rujnu 2009. je potrošeno
8229,60 kWh, iz čega proizlazi da naknada za rujan iznosi 73,24 kn, a za razdoblje
od listopada 2009. do travnja 2012. 1.332,90 kn (266581,44 kWh x 0,005 kn/kWh),
odnosno, za utuženo razdoblje ukupno 1.406,14 kn.

19. Slijedom navedenog, za utuženo razdoblje od 1. rujna 2009. do 4. travnja

2012. tuženik je dužan tužitelju platiti 197.714,32 kn, kao i PDV koji se do 1. ožujka

2012. obračunavao po stopi od 23% prema čl. 10. Zakona o porezu na dodanu
vrijednost („Narodne novine“ broj: 47/95, 106/96, 164/98, 105/99, 54/00, 73/00,
127/00, 48/04, 82/04, 90/05, 76/07 i 94/09), a od 1. ožujka 2012. po stopi od 25%
prema izmijenjenom čl. 10. Zakona o porezu na dodanu vrijednost („Narodne novine“
broj 22/12). Tuženik je dužan platiti porez na dodanu vrijednost po stopi od 25% za
isporuke dobara i usluga u ožujku 2012., odnosno, za isporuku električne energije u
iznosu od 6.672,78 kn (9017,28 kWh x 0,74 kn/kWh), zatim u iznosu od 47,70 kn s
osnove naknade za mjernu i opskrbnu uslugu i u iznosu od 45,08 kn s osnove
naknade za poticanje obnovljivih izvora energije, što ukupno iznosi 6.765,56 kn, a s
PDV-om 8.456,95 kn. Na preostali iznos od 190.948,76 kn PDV se obračunava po
stopi od 23%, te ukupno iznosi 43.918,21 kn.

20. Tužitelj osnovao traži i zatezne kamate od 23. travnja 2012. do isplate.
Međutim, platnim nalogom nije određena stopa zateznih kamata. Tužiteljev zahtjev
proizlazi iz trgovačkog ugovora, stoga ima pravo na zateznu kamatu koje se do 31.
srpnja 2015. određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske
narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem
polugodištu za osam postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po
stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope
na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim
trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem
polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se
određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska
središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je
obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena.

Poslovni broj: 11 Pž-5263/2022-2 6

21. Slijedom svega navedenog, trebalo je primjenom odredbe čl. 373.a st. 1. t. 2. ZPP-a odlučiti kao u točki II. izreke ove presude.

22. U odnosu na preostali dio tužbenog zahtjeva, prvostupanjska odluka je
pravilna i zakonita. Pravilno je sud iz izvedenih dokaza utvrdio da je tužitelj utuženim
računom obuhvatio potrošnju iz razdoblja od 2007. godine, odnosno, od priključenja
tijela javne rasvjete na predmetnom mjernom mjestu a ne od 1. rujna 2009., kako
navodi u utuženom računu. Pravilno je sud ocijenio i da se na tužiteljevo potraživanje
primjenjuje trogodišnji zastarni rok iz odredbe čl. 228. st. 1. Zakona o obveznim
odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 i 41/08; dalje: ZOO) te da bi u zastari bilo
potraživanje koje se odnosi na razdoblje do 24. srpnja 2009. Slijedom navedenog, a
s obzirom na to da je tužitelj tužbom tražio isplatu naknade za razdoblje od 1. rujna

2009. do 4. srpnja 2012., te da iz izvedenih dokaza proizlazi da je njegov zahtjev
osnovan u iznosu od 243.323,92 kn, trebalo je primjenom odredbe čl. 368. st. 1.
ZPP-a odlučiti kao u točki I. izreke ove presude.

23. Prvostupanjska odluka djelomično je preinačena, stoga je trebalo sukladno
odredbi čl. 166. st. 2. ZPP-a odlučiti o troškovima cijelog postupka. Tužitelj je u
odnosu na postavljeni zahtjev uspio u omjeru od 54%, a tuženik u omjeru od 46%.
Takav omjer uspjeha stranaka u postupku, kao i doprinos obiju stranaka vođenju
parnice, opravdava primjenu čl. 154. st. 4. ZPP-a, slijedom čega je riješeno da će
svaka stranka snositi svoje troškove postupka.

Zagreb, 8. veljače 2023.

Predsjednica vijeća

Dubravka Matas