- 1 -              I Kž 201/2019-8

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 201/2019-8

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Dražena Tripala kao predsjednika vijeća te Ratka Šćekića i Žarka Dundovića kao članova vijeća uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog J. M. i drugih zbog kaznenog djela iz članka 230. stavka 2. u vezi sa stavkom 1.  Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – ispravak - dalje: KZ/11.) i drugih, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika, optuženog I. R. i optuženog I. B. podnesenima protiv presude Županijskog suda u Sisku od 20. studenog 2018. broj K-10/18-24, ispravljene rješenjem istog suda od 19. travnja 2019. broj K-10/18-42, u sjednici održanoj 8. veljače 2023., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice branitelja optuženog I. B., odvjetnika V. M.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

              I. Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, preinačuje se pobijana presuda u odluci o kazni na način da se optuženi J. M. i optuženi I. R. za kazneno djelo iz članka 230. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11., zbog kojeg su prvostupanjskom presudom proglašeni krivima, na temelju članka 230. stavka 2. KZ/11., osuđuju na kazne zatvora i to optuženi J. M. u trajanju 5 (pet) godina, a optuženi I. R. u trajanju 6 (šest) godina, dok se optuženi I. B. za kazneno djelo iz članka 230. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. i člankom 38. KZ/11., na temelju članka 230. stavka 2. KZ/11., zbog kojeg je prvostupanjskom presudom proglašen krivim, osuđuje na kaznu zatvora u trajanju 3 (tri) godine i 6 (šest) mjeseci, u koju kaznu mu se, na temelju članka 54. KZ/11., uračunava vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 18. prosinca 2017. do 20. studenog 2018.

 

              II. Odbijaju se kao neosnovane žalbe optuženog I. R. i optuženog I. B. te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

 

 

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom presudom Županijski sud u Sisku proglasio je krivima optuženog J. M. i optuženog I. R. zbog kaznenih djela protiv imovine, razbojništvom iz članka 230. stavka 2. u vezi stavka 1. KZ/11. za koja je, na temelju članka 230. stavka 2. KZ/11., optuženog J. M. osudio na kaznu zatvora u trajanju od tri godine, a optuženog I. R. na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine. Istom tom presudom proglašen je krivim i optuženi I. B. zbog kaznenog djela protiv imovine, pomaganjem u razbojništvu iz članka 230. stavka 2. u vezi stavka 1. i članka 38. KZ/11. nakon čega je, na temelju članka 230. stavka 2. u vezi članka 38. KZ/11., uz primjenu članka 48. i članka 49. stavka 1. točke 3. KZ/11., osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine, dok je optuženi Š. B. proglašen krivim radi počinjenog kaznenog djela protiv javnog reda, nedozvoljenim posjedovanjem, izradom i nabavljanjem oružja i eksplozivnih tvari iz članka 331. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11. te je, temeljem članka 331. stavka 2. KZ/11., osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, nakon čega mu je, temeljem članka 56. stavka 1., 2. i 3. KZ/11., izrečena uvjetna osuda te je određeno da se kazna zatvora na koju je osuđen neće izvršiti ukoliko u vremenu od tri godine ne počini novo kazneno djelo.

 

1.1. Na temelju članka 557. stavka 1. i 2. u vezi članka 560. stavka 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. - dalje: ZKP/08.-17.) utvrđeno je da novčani iznos od 1.900,00 kuna predstavlja imovinsku korist koju je optuženi Š. B. ostvario kaznenim djelom iz članka 331. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11., da je taj novčani iznos imovina Republike Hrvatske te je optuženom Š. B. naloženo da navedeni novčani iznos uplati u korist Državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od petnaest dana od pravomoćnosti presude.

 

1.2. Na temelju članka 158. stavka 1. i 2. ZKP/08.-17. naloženo je optuženom J. M. i optuženom I. R. da oštećenicima N. B. i Z. H. isplate iznos od 8.950,00 eura u protuvrijednosti u kunama, računajući po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja i iznos od 61.700,00 kuna, umanjeno za iznos od 37.000,00 kuna.

 

1.3. Na temelju članka 148. stavka 6. ZKP/08.-17. optuženici su u cijelosti oslobođeni obveze naknade troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točaka  6., 7. i 8. ZKP/08.-17.

 

1.4. Na temelju članka 54. KZ/11. optuženom I. B. je u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 18. prosinca 2017. do 20. studenog 2018.

 

 

 

2. Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog odluke o kazni u odnosu na optuženike J. M., I. R. i I. B. s prijedlogom Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da pobijanu presudu u odluci o kazni preinači na način da ovim optuženicima izrekne kazne zatvora u duljem trajanju.

 

2.1. Žalbu je podnio i optuženi I. R. po braniteljici, odvjetnici M. B. zbog povrede kaznenog zakona i odluke o kazni, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu preinači na način da odbije optužbu. Žali se i optuženi I. B. po branitelju, odvjetniku V. M. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. ZKP/08.-17. i članka 468. stavka 2. ZKP/08.-17. te zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i po branitelju, odvjetniku M. G. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona i odluke o kazni, s prijedlozima da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu preinači na način da ovog optuženika oslobodi optužbe podredno da pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Ujedno su zatražili da ovaj optuženik i njegovi branitelji budu obaviješteni o sjednici vijeća.

 

3. Državni odvjetnik je podnio odgovor na žalbe optuženog I. R. i optuženog I. B. s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske njihove žalbe odbije kao neosnovane.

 

3.1. Optuženi I. B. podnio je odgovor na žalbu državnog odvjetnika s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske navedenu žalbu odbije kao neosnovanu.

 

4. Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08.-17., prije dostave sucu izvjestitelju bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

5. Sjednici drugostupanjskog vijeća prisustvovao je branitelj optuženog I. B., odvjetnik V. M. dok nisu pristupili glavni državni odvjetnik Republike Hrvatske, optuženi I. B. ni branitelj optuženog I. B., odvjetnik M. G., iako su, prema potvrdi o izvršenoj dostavi, o sjednici uredno obaviješteni, pa je, sukladno članku 475. stavku 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. i 80/22. – dalje: ZKP/08.-22.) sjednica održana u njihovoj odsutnosti.

 

6. Žalba državnog odvjetnika je osnovana, dok žalbe optuženog I. R. i optuženog I. B. nisu osnovane.

 

7. Obrazlažući žalbenu osnovu bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.-17. optuženi I. B. tvrdi da je zaključak prvostupanjskog suda da su optuženi J. M. i optuženi I. R. ovo kazneno djelo počinili s pištoljem marke „Browning“ te da se radi o pravom pištolju krajnje proizvoljan odnosno arbitraran s obzirom na to da iz pročitanih zapisnika o pretrazi doma i drugih prostorija te potvrda o privremenom oduzimanju predmeta proizlazi da nikakav pištolj nije pronađen pa je potpuno nejasno na temelju čega je sud prvog stupnja donio takve zaključke, zbog čega se, po mišljenju ovog žalitelja, pobijana presuda ne može ispitati. Također navodi kako prvostupanjski sud u pobijanoj presudi nije dao razloge zbog čega smatra da su ovi optuženici prilikom počinjenja ovog kaznenog djela, osim što su koristili navedeni pištolj, isti prethodno dobili upravo od optuženog I. B. te da ih je on uputio na kuću Z. H., znajući da ovaj u kući drži veću količinu novca i da se bavi posuđivanjem novca. Stoga tvrdi da se zbog nenavođenja jasnih razloga u odnosu na ove odlučne činjenice pobijana presuda u tom dijelu također ne može valjano ispitati. Time je, po mišljenju ovog žalitelja, osim što je ostvarena postupovna povreda iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.-17., a uslijed nenavođenja jasnih razloga u odnosu na ove okolnosti, povrijeđeno i pravo optuženika na obrazloženu sudsku odluku, koje pravo predstavlja sastavni dio prava na pravično suđenje. Istovremeno ističe kako je takvim zaključivanjem prvostupanjskog suda u cijelosti negirana pretpostavka optuženikove nedužnosti i na taj način je, po mišljenju ovog žalitelja, došlo do nedopustivog prebacivanja tereta dokazivanja na ovog optuženika s obzirom da je tijekom postupka on morao dokazivati da nije pomogao optuženima M. i R. u počinjenju inkriminiranog kaznenog djela, čime mu je, po njegovoj ocjeni, teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje te je ostvarena i postupovna povreda iz članka 468. stavka 2. ZKP/08.-17.

 

7.1. Međutim, nasuprot ovakvim tvrdnjama ovog optuženika, sud prvog stupnja je u pobijanoj presudi u odnosu na uporabljeno oružje i njegovu vrstu, način nabavke tog oružja i okolnosti koje se tiču posjedovanja i posuđivanja novca kojim se bavio Z. H. dao jasne, opširne, razumljive i dostatne razloge. Iz razloga koji su u odnosu na ove okolnosti dani proizlazi kako je prvostupanjski sud u odnosu na ove odlučne činjenice svoja utvrđenja i zaključke temeljio na savjesnoj i brižljivoj ocjeni, ne samo obrane optuženog Š. B., već i iskaza ispitanih svjedoka N. B., S. H., Z. H., A. H. i D. H., pri čemu je ove izvedene dokaze cijenio kako pojedinačno, tako i u njihovoj međusobnoj vezi, dovodeći ih potom i u vezu s obranama drugih optuženika te drugim provedenim dokazima. Dakle, prvostupanjski je sud u odnosu na ove okolnosti dao valjane i dostatne razloge u pobijanoj presudi, a s kojima se optuženi I. B. očigledno ne slaže i sa kojima i nadalje polemizira u izjavljenoj žalbi, međutim to onda ne predstavlja postupovne povrede na koje u ovom dijelu žalbe isti ukazuje, već se radi o žalbenim razlozima kojima se osporava pravilnost utvrđenih činjenica, o kojim prigovorima će biti više govora kada će se razmatrati žalbena osnova koja se odnosi na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje.

 

7.2. Također nije u pravu optuženi I. B. kada u žalbi tvrdi da je ostvarena i dodatna postupovna povreda iz članka 468. stavka 2. ZKP/08.-17., koju nalazi u tome što je prvostupanjski sud na raspravi koja je održana 23. listopada 2018. povrijedio konfrontacijsko načelo. Obrazlažući navedeni žalbeni razlog optuženi I. B. navodi da se optuženi Š. B. na raspravi očitovao da se smatra krivim za utuženo kazneno djelo, međutim, da u tom trenutku nije želio odgovarati na pitanja državnog odvjetnika i branitelja optuženika, da bi, nakon prekida rasprave, tog istog dana u nastavku promijenio svoj prethodni stav, odlučivši odgovarati na postavljena pitanja sudionika u ovom kaznenom postupku. Na taj način, po mišljenju ovog žalitelja, on je bio doveden u procesnu neravnopravnost jer nije imao „razumnu mogućnost pripremanja pitanja odnosno nije mu bilo omogućeno da u postupku brani svoja prava pod uvjetima koji ga ne stavljaju u bitno nepovoljniji položaj od drugih“ pa je uslijed toga, po njegovoj ocjeni, došlo do povrede načela pravičnosti postupka.

 

7.3. No, suprotno ovakvim tvrdnjama ovog žalitelja iz spisa predmeta odnosno sadržaja zapisnika s održane rasprave od 23. listopada 2018. (list 393-399 spisa predmeta) proizlazi da se optuženi Š. B. na početku rasprave očitovao da se smatra krivim, nakon čega je iznio kratku obranu i potom naveo da u tom trenutku ne želi odgovarati na pitanja prisutnih stranaka. Nakon što je u nastavku rasprave preslušana snimka njegovog prvog ispitivanja pred državnim odvjetnikom, izjavio je da je „spreman odgovarati na pitanja prisutnih“ te je potom odgovarao na pitanja branitelja optuženog I. B., optuženog I. B. i predsjednice sudskog vijeća (stranica 4. i 5. zapisnika). Dakle, iz sadržaja i konstatacija u zapisniku s održane rasprave može se zaključiti kako su svi sudionici ovog kaznenog postupka bili u mogućnosti postavljati pitanja ovom optuženika, a to su neki od njih i iskoristili te su postavili pitanja i na njih dobili odgovore, međutim, druga je stvar što s takvim odgovorima nisu bili zadovoljni. Stoga, slijedom svega naprijed utvrđenog, nije došlo do teške povrede prava na pravično suđenje zajamčenog Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, kako to u ovom djelu žalbe ističe optuženi I. B., s obzirom na to da je optuženi Š. B. na raspravi, u nazočnosti stranaka, odgovarao na postavljena pitanja, između ostalih i na pitanja optuženog I. B., ali i njegovog branitelja, zbog čega nije ostvarena povreda konfrontacijskog prava odnosno, protivno tvrdnjama ovog žalitelja, nije počinjena postupovna povreda iz članka 468. stavka 2. ZKP/08.-17. Isto tako optuženi I. B. takvim postupanjem optuženog Š. B. nije doveden u bitno nepovoljniji položaj u odnosu na druge sudionike ovog kaznenog postupka jer su svi nazočni na toj raspravi bili u jednakoj procesnoj situaciji.

 

7.4. Slijedom svega iznesenog, sud prvog stupnja nije počinio postupovne povrede na koje ukazuje optuženi I. B., nisu počinjene niti druge bitne povrede odredaba kaznenog postupka na čije postojanje drugostupanjski sud, sukladno odredbi članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08.-22., pazi po službenoj dužnosti.

 

8. Žaleći se zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja optuženi I. B. ističe kako niti materijalni, a niti personalni dokazi ne potvrđuju da bi optuženi J. M. i optuženi I. R. koristili upravo pištolj marke „Browning“, kako se to decidirano navodi u pobijanoj presudi. Argumentirajući ovaj žalbeni razlog ovaj žalitelj navodi kako oštećena N. B. i svjedok S. H. nisu mogle sa sigurnošću potvrditi da se doista radi o tom pištolju, navodeći da se radilo o pištolju tamne odnosno crne boje, dok optuženi Š. B., iako navodi da je upravo takav pištolj prethodno prodao optuženom I. B., ne zna kada je to bilo, pa da je stoga zaključak prvostupanjskog suda da je prilikom počinjenja ovog kaznenog djela korišten upravo pištolj marke „Browning“ proizvoljan i neutemeljen, a da je činjenično stanje u tom dijelu, po ocjeni žalitelja, pogrešno utvrđeno.

 

 

 

 

8.1. Međutim, nasuprot ovakvim tvrdnjama optuženog I. B., po ocjeni suda drugog stupnja, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je iz provedenog dokaznog postupka nedvojbeno utvrđeno da je tijekom inkriminiranog događaja optuženi I. R. koristio upravo navedeni pištolj marke „Browning“. Naime, iako oštećena N. B. i svjedok S. H. u svojim iskazima nisu mogli potvrditi da se doista radilo o pištolju navedene marke, iz njihovih iskaza proizlazi da se radilo o pravom pištolju. Tako oštećena N. B., opisujući predmetni pištolj, navodi da se radilo o pištolju tamne boje s produženom cijevi te da je taj čovjek u tamnoj jakni koji je držao taj pištolj u jednom trenutku isti i repetirao, a njezine navode u pogledu izgleda tog pištolja u cijelosti potvrđuje i svjedok S. H. navodeći kako je uočila da se radi o pištolju crne boje s okruglom cijevi. Kada se uz navedeno imaju u vidu i iskazi neposrednih očevidaca ovog događaja, svjedoka D. H. i A. H. koji su također decidirano i suglasno iskazali kako su vidjeli da je taj muškarac koji je držao pištolj u ruci u jednom trenutku taj pištolj repetirao, te kada se sve to dovede u vezu s obranom optuženog Š. B. u kojoj je on, bez bilo kakve dvojbe, izjavio da je neposredno prije ovog događaja jednom prigodom optuženom I. B. prodao pištolj marke „Browning“, ali ne zna kojeg kalibra, za iznos od 1.900,00 kuna, tada je pravilno utvrđenje suda prvog stupnja da se radilo o pravom pištolju marke „Browning“, crne boje, nepoznatog kalibra, a ne o plinskom pištolju, kako su to u svojim obranama tvrdili optuženi J. M. i optuženi I. R.. Pri tome je osobito značajan i važan dio iskaza svjedoka A. H., koji je potvrđen i iskazom oštećenog Z. H., u kojem je on naveo kako mu je neposredno nakon ovog inkriminiranog događaja, a dok se nalazio na policijskoj postaji, pristupio optuženi I. B. i rekao mu „da taj muškarac koji je imao pištolj ne bi pucao na njega, a kada mu je on odgovorio da one to ne zna, da mu je ovaj optuženik rekao kako on znade da ovaj ne bi pucao“. Dakle, i iz ovoga, a kako to pravilno primjećuje i zaključuje i prvostupanjski sud, životno i logično nedvojbeno proizlazi da se radilo o pravom, a ne o plinskom pištolju. To što nakon predmetnog događaja navedeni pištolj nikada nije pronađen te što ne postoji niti jedan drugi materijalni dokaz iz kojeg bi se nedvosmisleno moglo zaključiti o kakvom se oružju radilo, nije od utjecaja na ovakvu pravilnu ocjenu i zaključke prvostupanjskog suda.

 

8.2. Također nije u pravu optuženi I. B. kada osporavajući pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja smatra da ničim nije dokazano da je on, prije inkriminiranog događaja, optuženom J. M. i optuženom I. R. predao bilo kakav pištolj te da im je on dao informacije da Z. H. posjeduje novac i da se bavi posuđivanjem novca jer za takve tvrdnje, po njegovom mišljenju, nema niti jednog dokaza.

 

8.3. Naime, nije sporno da su se optuženici J. M., I. R. i I. B. jedno vrijeme zajednički nalazili na izdržavanju kazne zatvora u Kaznionici te da su se međusobno družili i kontaktirali. Kada se uz navedeno ima u vidu dodatno utvrđena činjenica da optuženi J. M. i optuženi I. R. sa područjem K. i P. nemaju nikakve privatne ili poslovne veze s obzirom na to da im je prebivalište odnosno boravište na području G. Z., tada je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je upravo optuženi I. B. ona bitna poveznica koja ih dovodi u vezu s navedenim područjem, a osobito s oštećenim Z. H., jer je ovaj optuženik s navedenog područja (prebivalište u K.) te je od ranije poznavao ovog oštećenika i bilo mu je poznato da se, između ostalog, bavi i posuđivanjem novaca, s obzirom na to da je i sam od njega znao posuđivati novce. Kada se ovako utvrđene odlučne činjenice dovedu u vezu s iskazima oštećenika N. B. i Z. H. te iskazima svjedoka očevidaca S. H., A. H. i D. H., a iz kojih nedvojbeno proizlazi kako je jedan od počinitelja kod sebe imao pištolj crne ili tamne boje, koji je tom prigodom i repetirao, te kada se sve ovo dovede u vezu i s obranom optuženog Š. B. u kojoj je on na jasan i nedvosmislen način izjavio kako mu je optuženi I. B., prilikom prodaje pištolja marke „Browning“, rekao da mu taj pištolj treba za „jednog prijatelja iz Z.“, tada je ispravan zaključak prvostupanjskog suda da je upravo optuženi I. B., prije inkriminiranog događaja, pištolj koji je kupio od optuženog Š. B.predao optuženicima J. M. i I. R. te da je upravo taj pištolj i korišten prigodom počinjenja ovog kaznenog djela.

 

8.4. I na koncu, nije u pravu optuženi I. B. kada, žaleći se zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, ističe kako prvostupanjski sud nije utvrdio tko je „M. iz G.“, koga u svojim iskazima spominju oštećena N. B. i svjedok S. H., a koji je po njihovim saznanjima uputio optuženog J. M. i optuženog I. R. na Z. H. radi pozajmljivanja novca.

 

8.5. Naime, navedena okolnost odnosno utvrđenje tko je „M. iz G.“, po ocjeni drugostupanjskog suda, ne predstavlja odlučnu činjenicu i eventualnim utvrđenjem navedene okolnosti činjenično stanje se u odnosu na ove optuženike ne bi na drugačiji i za njih povoljniji način utvrdilo jer iz provedenog dokaznog postupka i ocjene izvedenih dokaza, kako pojedinačno, tako i u njihovoj međusobnoj vezi te dovodeći iste u vezu i s obranom optuženog Š. B. na nedvojbeni način je utvrđena „poveznica“ između optuženih J. M. i I. R., kao počinitelja kaznenog djela razbojništva iz članka 230. stavka 2. KZ/11., i oštećenog Z. H., a kako je to prethodno i obrazloženo u točki 8.3. ovog obrazloženja.

 

8.6. Slijedom svega naprijed navedenog, po ocjeni suda drugog stupnja, činjenično stanje je, protivno tvrdnjama ovog optuženika, na pravilan način i u potpunosti utvrđeno pa se i u tom dijelu žalba optuženog I. B. također ukazuju neosnovanom.

 

9. U odnosu na žalbenu osnovu povrede kaznenog zakona optuženi I. R. tvrdi da je time što je u stegovnom postupku proglašen krivim i osuđen, nakon čega je proglašen krivim i osuđen i u ovom kaznenom postupku zbog kaznenog djela razbojništva iz članka 230. stavka 2. KZ/11. došlo do povrede članka 4. Protokola 7. Konvencije i načela „ne bis in idem“ te da je istovremeno došlo i do povrede prava na pravično suđenje iz članka 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, čime, zapravo, iako to izričito ne navodi, upire na povredu kaznenog zakona iz članka 469. točke 3. ZKP/08.-17. Obrazlažući ovu žalbenu osnovu optuženi I. R. navodi kako je prilikom korištenja pogodnosti izlaska na vikend iz Kaznionice počinio ovo kazneno djelo, zbog čega je po povratku u Kaznionicu protiv njega vođen stegovni postupak zbog počinjenja težeg stegovnog prijestupa te mu je izrečena jedinstvena stegovna mjera upućivanja u samicu na dvadeset i jedan dan, još dva mjeseca je proveo na odjelu pojačanog nadzora te je izgubio i pravo na uvjetni otpust, zbog čega, po njegovom mišljenju, nije smio biti ponovno kažnjen i u kaznenom postupku.

 

9.1. Međutim, suprotno tvrdnjama ovog žalitelja, nije počinjena povreda kaznenog zakona na koju u ovom dijelu izjavljene žalbe ukazuje optuženi I. R..

 

9.2. Naime, kada se ima u vidu stegovna sankcija koja je optuženiku izrečena u provedenom stegovnom postupku od strane Uprave za zatvorski sustav, po ocjeni suda drugog stupnja, radi se o sankciji kojom se ni na koji način nije produljilo vrijeme koje će optuženik provesti u zatvoru i koja zbog toga nema za posljedicu dodatno lišenje slobode, već se radi o sankciji koja je samo dovela do pogoršavanja uvjeta njegovog zatvaranja, ali u okviru kazne koja mu je prethodno već bila izrečena. Stoga, činjenica koja se odnosi na pogoršavanje uvjeta izdržavanja kazne zatvora, sama po sebi, nije dostatna za zaključak da je stegovni postupak proveden pred upravom zatvora bio postupak kaznene naravi te za dovođenje konkretnog stegovnog postupka u sferu kaznenog postupka. Slijedom navedenog, naknadna osuda takve osobe u kaznenom postupku i izrečena kazna osuđeniku, kojem je prethodno izrečena i stegovna mjera u stegovnom postupku, zbog naprijed navedenih razloga nije, suprotno tvrdnjama ovog žalitelja, protivna načelu „ne bis in idem“, kako je to propisano u članku 4. Protokola broj 7. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (stupio na snagu 1. veljače 1998.), odnosno na taj način nije ostvarena povreda prava na pravično suđenje iz članka 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine – Međunarodni ugovori broj 18/97., 6/99. – pročišćeni tekst, 8/99. – ispravak, 14/02., 13/03., 9/05., 1/06., 2/10. i 13/17. – dalje: Konvencija), a kako to pogrešno tvrdi ovaj žalitelj.

 

9.3. Stoga nije počinjena povreda kaznenog zakona na koju ukazuje optuženi I. R., a ispitujući pobijanu presudu sukladno članku 476. stavku 1. točki 2. ZKP/08.-22., ovaj sud nije našao da bi bila počinjena neka druga povreda kaznenog zakona na štetu optuženika, a na koju drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

10. Žaleći se zbog odluke o kazni državni odvjetnik navodi da je prvostupanjski sud u odnosu na optužene J. M., I. R. i I. B. izrekao preblage kazne te da se izrečenim kaznama neće ostvariti svrha kažnjavanja u smislu specijalne i generalne prevencije. U odnosu na optuženog J. M. ističe kako je sud precijenio značaj utvrđenih olakotnih okolnosti s obzirom da je isti tek u manjem dijelu nadoknadio štetu, dok je s druge strane podcijenio značaj otegotne okolnosti koja se ogleda u vidu upornosti prilikom počinjenja ovog kaznenog djela s obzirom da je u više navrata prislanjao i aktivirao elektrošoker na tijelo oštećene N. B. te da joj je udarcima sa šakama u predjelu glave nanio i tjelesne ozljede. U odnosu na optuženog I. R. navodi kako je sud prvog stupnja podcijenio značaj utvrđene otegotne okolnosti u vidu upornosti prilikom počinjenja kaznenog djela s obzirom da je pištoljem prijetio dvjema osobama, od kojih je jedna bila maloljetna. Također smatra da sud nije u dovoljnoj mjeri cijenio njegovu dosadašnju višestruku osuđivanost odnosno činjenicu da do sada izrečene kazne zatvora na njega nisu utjecale da više ne čini kaznena djela. I na koncu, u odnosu na optuženog I. B., ističe kako je prvostupanjski sud prilikom izricanja kazne podcijenio činjenicu njegove dosadašnje osuđivanosti zbog petnaest kaznenih djela protiv imovine (krađe, teške krađe i razbojništva) te okolnost da je ovo kazneno djelo počinio za vrijeme trajanja uvjetnog otpusta.

 

10.1. Nasuprot tome optuženi I. B. smatra kako izrečena kazna zatvora nije pravilno odmjerena imajući u vidu sve okolnosti koje je sud trebao uzeti u obzir prilikom donošenja odluke o kazni, pri čemu ne precizira i ne pojašnjava koje je to okolnosti, osim onih koje su iznesene u pobijanoj presudi, prvostupanjski sud trebao imati u vidu.

 

10.2. I optuženi I. R., žaleći se zbog odluke o kazni, tvrdi da je prvostupanjski sud previsoko odmjerio kaznu s obzirom da je isti priznao počinjenje kaznenog djela, ispričao se obitelji H. te je pokazao namjeru i volju da dio otuđenog novca vrati oštećenicima čim to bude u mogućnosti. S obzirom na to da je tijekom cjelokupnog postupka surađivao, a kazneno djelo je počinio iz nužde jer je bio u teškoj životnoj situaciji te ima namjeru nastaviti s normalnim životom, ističe kako se svrha kažnjavanja može ostvariti i s najblažom kaznom.

 

10.3. Ovaj sud je razmotrio pravilnost odluke o kazni povodom izjavljenih žalbi državnog odvjetnika i žalbi ovih optuženika te je zaključio da je u pravu državni odvjetnik kada pobija prvostupanjsku presudu zbog odluke o kaznama koje su izrečene optuženima J. M., I. R. i I. B. odnosno kada tvrdi da su izrečene kazne zatvora za ove optuženike preblage te da, s druge strane, nema osnove za blaže kažnjavanje optuženika I. R. i I. B., a za koje se u izjavljenim žalbama zalažu ovi optuženici.

 

10.4. Naime, sud prvog stupnja je u smislu članka 47. KZ/11. za  optužene J. M., I. R. i I. B. pravilno utvrdio sve one okolnosti koje utječu na to da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža (olakotne i otegotne okolnosti), međutim nije ih na odgovarajući način vrednovao i doveo u korelaciju sa drugim utvrđenim okolnostima koje se odnose na inkriminirano kazneno djelo pa da bi im onda kroz individualizaciju kazne izrekao primjerenu kaznu. Prvostupanjski je sud, kako to pravilno primjećuje i državni odvjetnik, u nedovoljnoj mjeri cijenio okolnost da je optuženi J. M. prilikom izvršenja ovog kaznenog djela iskazao izrazitu upornost na način da je u više navrata prislanjao i aktivirao elektrošoker na tijelo oštećene N. B., pri čemu je uz navedeno istoj zadao i nekoliko udaraca u predjelu glave, zbog čega joj je morala biti pružena i medicinska pomoć u bolnici. Iako prvostupanjski sud u odnosu na ovog optuženika s pravom cijeni njegovu dosadašnju osuđivanost kao otegotnu okolnost, pri tome treba imati u vidu i dodatnu činjenicu da je pravomoćnom presudom Općinskog kaznenog suda u Zagrebu od 23. prosinca 2013. broj KOV-1434/13 isti osuđen zbog petnaest kaznenih djela razbojništva iz članka 230. stavka 1. KZ/11., a koja okolnost, po ocjeni ovog suda, ukazuje na njegovu sklonost činjenju kaznenih djela imovinskog karaktera s elementima sile ili prijetnje. Također je i u odnosu na optuženog I. R. sud prvog stupnja propustio na odgovarajući način cijeniti činjenicu koja se ogleda u tome da je s pištoljem zaprijetio dvjema osobama, od kojih je jedna, S. H., bila maloljetna, što ju je zasigurno u znatnoj mjeri traumatiziralo, a to također ukazuje na bezobzirnost ovog optuženika prilikom počinjenja ovog kaznenog djela. Identičan zaključak se odnosi i na optuženog I. B. s obzirom da je i on ranije petnaest puta osuđivan zbog kaznenih djela imovinskog karaktera (krađe i teške krađe), ali i istovrsnog kaznenog djela (razbojništvo), pri čemu je dodatno trebalo vrednovati i činjenicu da je ovo kazneno djelo počinjeno za vrijeme trajanja uvjetnog otpusta, a to ukazuje na povećanu društvenu opasnost ovog optuženika kao počinitelja kaznenih djela.

 

10.5. Slijedom navedenog, kada se prethodno navedene činjenice dovedu u vezu sa svim drugim okolnostima pod kojima je ovo kazneno djelo počinjeno, a osobito pobudama i motivima zbog kojih je djelo počinjeno, ličnosti ovih optuženika i jačini ugrožavanja zaštićenog dobra, po ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kazne zatvora koje su pobijanom presudom izrečene optuženima J. M., I. R. i I. B. nisu primjerene svim naprijed navedenim i utvrđenim okolnostima i njima se ne bi mogao ispuniti zahtjev specijalne i generalne prevencije odnosno ne bi se mogle ostvariti druge svrhe kažnjavanja propisane člankom 41. KZ/11., a kako to pravilno primjećuje i državni odvjetnik.

 

10.6. Stoga je Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika, preinačio pobijanu presudu u odluci o kazni u odnosu na optužene J. M., I. R. i I. B.. Tako je optuženi J. M. za kazneno djelo iz članka 230. stavka 2. u vezi stavka 1. KZ/11. osuđen na kaznu zatvora u trajanju 5 (pet) godina, optuženi I. R. je za kazneno djelo iz članka 230. stavka 2. u vezi stavka 1. KZ/11. osuđen na kaznu zatvora u trajanju 6 (šest) godina, dok je optuženi I. B. za kazneno djelo iz članka 230. stavka 2. u vezi stavka 1. i članka 34. i članka 38. KZ/11. osuđen na kaznu zatvora u trajanju 3 (tri) godine i 6 (šest) mjeseci, pri čemu mu je u ovako izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru, kako je to precizirano u točki I. ove presude. Po ocjeni suda drugog stupnja navedenim kaznama će se na potpuno nedvojbeni način izraziti jasna i nedvosmislena društvena osuda zbog počinjenih kaznenih djela, njima će se prvenstveno utjecati na ove optuženike u smislu specijalne prevencije, kako više ne bi činili ovakva, ali i druga kaznena djela, posebno imovinskog karaktera s elementima nasilja prema drugima te će se istovremeno poslati jasna i nedvosmislena poruka drugim članovima društvene zajednice o tome da je nedopustivo i pogibeljno činjenje kaznenih djela te da je odgovarajuće kažnjavanje njihovih počinitelja potpuno opravdano, a time će se ostvariti i svrha generalne prevencije te druge svrhe kažnjavanja propisane kaznenim zakonom. Slijedom svega navedenog, blažim kaznama, kako to u izjavljenim žalbama sugeriraju optuženi I. R. i optuženi I. B., u konkretnom slučaju ne bi bilo moguće ostvariti  sve svrhe kažnjavanja propisane kaznenim zakonom.

 

11. Stoga je djelomičnim prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika, na temelju članka 486. stavka 1. ZKP/08.-22., trebalo presuditi kao u točki I. izreke ove presude, dok je na temelju članka 482. ZKP/08.-22. žalbe optuženog I. R. i optuženog I. B. u cijelosti trebalo odbiti kao neosnovane i u ostalom pobijanom i nepreinačenom dijelu potvrditi prvostupanjsku presudu, kao što je presuđeno u točki II. izreke ove odluke.

 

 

Zagreb, 8. veljače 2023.