1              Poslovni broj: 1 Us I-1338/2022-5

 

 

 

 

 

 

 

                                     Poslovni broj: 1 Us I-1338/2022-5

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Vesni Perić, uz sudjelovanje zapisničarke Marlene Štimac, u upravnom sporu tužiteljice S. D. iz P., ..., koju zastupa opunomoćenik V. V., odvjetnik u R., ..., protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave primorsko-goranske, Policijske postaje Mali Lošinj s ispostavom Cres, radi odobrenja privremenog boravka, 8. veljače 2023.,

 

p r e s u d i o  j e

 

              I.               Odbija se tužbeni zahtjev kojim tužiteljica traži poništenje rješenja tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave primorsko-goranske, Policijske postaje Mali Lošinj s ispostavom Cres, broj: 511-09-26-03/8-UP/I-760-2022., od 18. listopada 2022.

 

              II.               Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova ovog spora.

             

 

Obrazloženje

 

1.  Osporavanim rješenjem tuženika odbijen je zahtjev tužiteljice za izdavanje odobrenja za privremeni boravak u Republici Hrvatskoj te je određeno da je tužiteljica dužna dragovoljno napustiti EGP u roku od 15 dana, računajući od dana izvršnosti tog rješenja kojim joj prestaje zakonit boravak. Nadalje, određeno je da je tužiteljica dužna prilikom napuštanja EGP to rješenje predati policijskom službeniku na graničnom prijelazu ili diplomatskoj misiji, odnosno konzularnom uredu Republike Hrvatske nakon napuštanja EGP te ako tužiteljica ne izvrši to rješenje, da će se prisilno udaljiti iz EGP, sukladno čl. 203. st. 2. t. 1. Zakona o strancima („Narodne novine“, broj 133/20, dalje: ZS).

 

2.  Radi osporavanja zakonitosti navedenog rješenja, tužiteljica je pravodobno podnijela tužbu ovom Sudu, osporavajući rješenje u cijelosti. Tužiteljica ukazuje da je je tuženik propustio postupiti u skladu s čl. 8. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09 i 110/21, dalje: ZUP), sukladno kojem članku je bio dužan utvrditi pravo stanje stvari i u tu svrhu utvrditi sve činjenice i okolnosti koje su bitne za zakonito i pravilno rješavanje upravne stvari. Naime, tužiteljica spornim smatra što je tuženik osporeno rješenje donio zbog toga što je Ministarstvo unutarnjih poslova dalo negativno mišljenje u pogledu njezinog zahtjeva, a da nju nije upoznao sa sadržajem i razlozima tog mišljenja, niti joj je omogućio da se očituje na to negativno mišljenje. Zbog takvog propusta tuženika, tužiteljica ukazuje da joj i nakon provedenog postupka nije poznato zašto njezina situacija ne ulazi u sferu humanitarnih razloga za odobravanje privremenog boravka u Republici Hrvatskoj. Smatra da takvo postupanje tuženika nije u skladu s Ustavom („Narodne novine“, broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14) i zakonima koji uređuju pitanja državljana trećih zemalja. Nadalje, tužiteljica smatra da je tuženik donio rješenje u kojem nije naveo razloge za njegovo donošenje, zbog čega se njoj, kao osobi o čijem pravu se rješava, onemogućuje ili bitno otežava učinkovito korištenje ustavnim pravom na žalbu, odnosno drugu pravnu zaštitu. Budući da u osporavanom rješenju nedostaju razlozi za njegovo donošenje, tužiteljica ukazuje da se tek u sporu pred Sudom može ispitati postojanje činjenica na kojima Ministarstvo temelji svoje mišljenje te da ako te činjenice postoje, može se ocijeniti predstavljaju li one doista razlog za odbijanje njezina zahtjeva. Nadalje, tužiteljica je predložila da Sud odredi odgodni učinak tužbe do pravomoćnog okončanja predmetnog spora, a iz razloga što bi joj izvršenje osporavanog rješenja uzrokovalo tešku štetu jer je njoj, kao državljanki R. F., zbog trenutačne ratne situacije putovanje do zemlje državljanstva potpuno ograničeno i praktički nemoguće izvršiti redovnim putem. Smatra i da odgoda nije protivna javnom interesu. Nadalje, tužiteljica ukazuje da je već imala odobren privremeni boravak u Republici Hrvatskoj, i to od 29. rujna 2020. pa do 29. rujna 2021., te da je redovitim radom u Republici Hrvatskoj i punim poštivanjem propisa i društvenih pravila Republike Hrvatske, pokazala uzorni doprinos Republici Hrvatskoj. Tužiteljica predlaže da se izvedu dokazi uvidom u službene podatke Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike, njezinim saslušanjem te uvidom u spis predmeta upravnog postupka. Slijedom svega navedenog, tužiteljica predlaže da Sud usvoji tužbu i poništi osporavano rješenje. Tužiteljica potražuje naknadu troška upravnog spora.

 

3.  Sud je o prijedlogu za odgodnim učinkom tužbe odlučio rješenjem od 18. siječnja 2023., na način da je odbijen prijedlog tužiteljice za određivanje odgodnog učinka tužbe iz razloga navedenih u obrazloženju tog rješenja.

 

4.  Tuženik je u odgovoru na tužbu u bitnome ostao kod svih navoda iznijetih u obrazloženju osporavanog rješenja te se dodatno očitovao na tužbene navode. Tuženik ističe da je zahtjev tužiteljice odbijen jer se ne radi o državljanki treće zemlje iz čl. 22. Pravilnika o boravku državljana trećih zemalja u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“, broj 20/22, dalje: Pravilnik) te da su navodi tužiteljice paušalni. Naime, tuženik ističe da je izreka rješenja jasna, da su u obrazloženju osporenog rješenja jasno vidljivi razlozi zbog kojih je zahtjev tužiteljice odbijen. Nadalje, tuženik ističe da je tužiteljici omogućeno sudjelovanje u postupku na način da je saslušana na zapisnik 12. listopada 2022. te da je tom prilikom tužiteljica upoznata da je povodom njezina zahtjeva potrebno zatražiti suglasnost Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske. Tuženik ukazuje i da je nadležno Ministarstvo uskratilo suglasnost, a rad i odluke drugih tijela tuženik nije dužan preispitivati. Tuženik ukazuje da je službena osoba u skladu s načelom slobodne ocjene dokaza utvrdila sve činjenice i okolnosti u postupku te na temelju tako utvrđenih činjenica riješila upravnu stvar. Pri tome, tuženik ukazuje da je kao odlučne činjenice utvrdio da je tužiteljica u radnom odnosu, da je zaposlena kao profesor na fakultetu, da prima redovna novčana sredstva te da posao obavlja online, slijedom čega nije utvrđeno da postoje ozbiljni opravdani razlozi humanitarne prirode, sukladno čl. 22. Pravilnika. I preostale tužbene navode tuženik smatra neosnovanim te ukazuje da ishod provedenog postupka nije zapreka da tužiteljica regulira boravak u Republici Hrvatskoj na temelju druge pravne osnove, primjerice na temelju rada, a što je bila u obvezi, s obzirom da je utvrđeno da je tužiteljica u sudskom registru bila upisana kao osnivačica i član uprave trgovačkog društva F.-L. d.o.o., čije poslovanje vodi, koje društvo je ostvarilo prihode i u 2020. i 2021., a o čemu je tuženik obavijestio i Državni inspektorat. Nadalje, tuženik ukazuje i da ukoliko tužiteljica smatra da bi povratkom u zemlju podrijetla bila izložena osnovanom strahu od proganjanja zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti ili pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili političkog mišljenja ili sa stvarnim rizikom trpljenja ozbiljne nepravde, može podnijeti zahtjev za međunarodnu zaštitu sukladno Zakonu o međunarodnoj i privremenoj zaštiti. Slijedom navedenog, predlaže odbiti tužbu kao neosnovanu.

 

5.  Među strankama je nesporno da je tužiteljica, državljanka R. F., imala u Republici Hrvatskoj odobren privremeni boravak u druge svrhe u vremenskom periodu od 29. rujna 2020. do 29. rujna 2021. Nadalje, nesporno je da je tužiteljica 15. siječnja 2022. ušla u Republiku Hrvatsku na temelju Schengenske vize, izdane od strane R. I., u turističke svrhe. Nesporno je i da je tužiteljica 20. travnja 2022. podnijela novi zahtjev za odobrenje privremenog boravka u Republici Hrvatskoj, iz humanitarnih razloga, zbog ratne situacije između U. i R. F. te straha za osobnu sigurnost prilikom povratka u R. F. Nesporno je i da tužiteljica ima u Republici Hrvatskoj nekretninu na adresi P., Ul. P. kbr. ..., te da je osnovala trgovačko društvo F.-L. d.o.o., P. Nadalje, nesporno je i da nadležno Ministarstvo unutarnjih poslova nije izdalo suglasnost da se tužiteljici odobri privremeni boravak u Republici Hrvatskoj zbog humanitarnih razloga.

 

6.  Sporno je u ovom sporu, ispunjava li tužiteljica uvjete za odobrenje privremenog boravka zbog humanitarnih razloga iz čl. 79. t. 6. ZS te uvjete propisane čl. 22. Pravilnika.

 

7.  Budući da su pravno odlučne činjenice među strankama nesporne, da tužiteljica osporava samo primjenu prava, a stranke u tužbi i odgovoru na tužbu nisu izričito zatražile održavanje rasprave, Sud je bez održavanja rasprave, primjenom odredbe čl. 36. t. 4. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17 i 110/21, dalje: ZUS), donio odluku u ovom sporu.

 

8.  Na temelju razmatranja nespornih činjenica i spornih pravnih pitanja, Sud je utvrdio da tužbeni zahtjev tužiteljice nije osnovan.

 

9.  Odredbom čl. 57. st. 1. ZS propisano je da se privremeni boravak odobrava državljaninu treće zemlje koji namjerava boraviti ili boravi u Republici Hrvatskoj u svrhu: 1. spajanja obitelji, 2. srednjoškolskog obrazovanja, 3. studiranja, 4. istraživanja, 5. humanitarnog razloga, 6. životnog partnerstva, 7. rada, 8. rada upućenog radnika, 9. boravka osobe dugotrajnim boravištem u drugoj državi članici EGP-a, 10. u druge svrhe, 11. boravka digitalnih nomada.

 

10.  Čl. 79. st. 1. ZS propisano je da će se privremeni boravak zbog humanitarnih razloga odobriti državljaninu treće zemlje u sljedećim slučajevima: 1. ako je kao žrtva trgovanja ljudima prihvatio program pomoći i zaštite, 2. ako je maloljetnik koji je napušten ili je žrtva organiziranog kriminala ili je zbog drugih razloga ostao bez roditeljske zaštite, skrbništva ili bez pratnje, 3. pripadnicima hrvatskog naroda sa stranim državljanstvom ili bez državljanstva koji imaju potvrdu tijela državne uprave nadležnog za odnose s Hrvatima izvan Republike Hrvatske, 4. državljaninu treće zemlje koji je do dana podnošenja zahtjeva najmanje deset godina bio u statusu izbjeglice ili koji je obuhvaćen programom obnove ili povratka ili stambenog zbrinjavanja izbjeglica iz Republike Hrvatske, što se dokazuje potvrdom tijela državne uprave nadležnog za stambeno zbrinjavanje, 5. ako surađuje s nadležnim tijelima i njegovo je sudjelovanje nužno u kaznenom postupku koji se vodi protiv poslodavca koji ga je nezakonito zapošljavao, 6. zbog ozbiljnih opravdanih razloga humanitarne prirode. St. 4. istog članka propisano je da je prije izdavanja odobrenja za privremeni boravak iz st. 1. t. 6. tog članka policijska uprava odnosno policijska postaja dužna zatražiti suglasnost Ministarstva.

 

11.  Čl. 22. Pravilnika propisano je da uz zahtjev za odobrenje privremenog boravka iz ozbiljnih opravdanih razloga humanitarne prirode državljanin treće zemlje prilaže dokumentaciju iz čl. 8. st. 1. t. 1., 2. i 5. Pravilnika te dokumentaciju kojom opravdava navedenu svrhu kao što su: dokazi da zbog osobito teških zdravstvenih razloga ili visoke životne dobi nije regulirao svoj boravak u Republici Hrvatskoj ili da je tijekom boravka u Republici Hrvatskoj utvrđeno da se radi o žrtvi obiteljskog nasilja.

 

12.  Čl. 5. st. 2. ZUP propisano je da u upravnim stvarima u kojima je javnopravno tijelo zakonom ovlašteno rješavati po slobodnoj ocjeni, odluka mora biti donesena u granicama dane ovlasti i sukladno svrsi radi koje je ovlast dana.

 

13.  Čl. 4. st. 2. ZUS propisano je da se upravni spor ne može voditi o pravilnosti pojedinačne odluke donesene primjenom slobodne ocjene javnopravnog tijela, ali se može voditi o zakonitosti takve odluke, granicama ovlasti i svrsi radi koje je ovlast dana.

 

14.  Iz citiranih zakonskih i podzakonskih odredbi proizlazi da će se privremeni boravak zbog humanitarnih razloga u slučaju ozbiljnih opravdanih razloga humanitarne prirode odobriti državljaninu treće zemlje, a podnositelj zahtjeva je dužan obrazložiti razloge na koje se poziva. Iz citiranih odredbi proizlazi i da je prije odobrenja privremenog boravka iz humanitarnih razloga nužno ishoditi suglasnost nadležnog Ministarstva.

 

15.  Prije donošenja odluke o zahtjevu tužiteljice, tuženik je usmeno saslušao tužiteljicu 5. svibnja 2022., kojom prilikom je tužiteljica, u bitnom, istaknula da je predmetni zahtjev podnijela zbog rata koji se vodi između R. F. i U. te da ju je strah vratiti se u R. F. Nadalje, tuženik je dopisom od 20. svibnja 2022. zatražio od Ministarstva unutarnjih poslova suglasnost za privremeni boravak tužiteljice u Republici Hrvatskoj, a koja suglasnost je uskraćena odlukom Ministarstva unutarnjih poslova od 9. rujna 2022. Nakon zaprimanja te odluke Ministarstva, tuženik je ponovno usmeno saslušao tužiteljicu 12. listopada 2022., kojom prilikom je tužiteljica iskazala da je upoznata od strane tuženika da je za izdavanje odobrenja za privremeni boravak u humanitarne svrhe potrebno sukladno čl. 79. st. 4. ZS zatražiti suglasnost Ministarstva unutarnjih poslova te da je to Ministarstvo uskratilo suglasnost za izdavanje odobrenja za privremeni boravak tužiteljice u Republici Hrvatskoj, zbog čega će njezin zahtjev biti odbijen te da u vezi navedenog tužiteljica više nema što za izjaviti, da joj je zapisnik pročitan, da nema primjedbi i da ga, kao takvog, vlastoručno potpisuje.

 

16.  Ministarstvo unutarnjih poslova, Uprava za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektor za strance i međunarodnu zaštitu, Služba za strance, je 9. rujna 2022. donijelo odluku kojim je uskratilo suglasnost za odobrenje privremenog boravka tužiteljice u Republici Hrvatskoj iz humanitarnih razloga, zbog toga što je utvrdilo da je tužiteljica zaposlena kao profesor na fakultetu, da je i dalje u radnom odnosu i prima redovna novčana sredstva, a posao obavlja online, slijedom čega nije utvrđeno postojanje ozbiljnih opravdanih razloga humanitarne prirode sukladno čl. 22. Pravilnika.

 

17.  Tužiteljičin zahtjev za odobrenje privremenog boravka u Republici Hrvatskoj temelji se na odredbi čl. 79. st. 1. t. 6. ZS, odnosno ozbiljnim opravdanim razlozima humanitarne prirode za što je propisana potreba da se prethodno pribavi suglasnost Ministarstva unutarnjih poslova, čije izdavanje je odbijeno navedenim dopisom Ministarstva od 9. rujna 2022. Stoga u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti iz citiranog čl. 79. st. 1. t. 6. ZS.

 

18.  Nadalje, potrebno je istaknuti da izdavanje suglasnosti ili uskrata suglasnosti Ministarstva na zahtjev za odobrenje privremenog boravka u Republici Hrvatskoj iz humanitarnih razloga, spada u području slobodne (diskrecijske) ocjene i odluke tog javnopravnog tijela, čime je tom tijelu dana stanovita sloboda u odluci o takvom zahtjevu. Zbog toga se, a sukladno prethodno citiranom čl. 4. st. 2. ZUS, ne može u upravnom sporu odlučivati o pravilnosti takve odluke (niti Sud može nadomjestiti tu suglasnost ako je ona uskraćena ili nedostaje), već se može odlučivati isključivo o zakonitosti takve odluke, granicama ovlasti i svrsi radi koje je ovlast dana. Postupajući u propisanom zakonskom okviru, Sud ocjenjuje da je odluka Ministarstva zakonita, u granicama je dane ovlasti te Sud ne nalazi da je uskrata suglasnosti Ministarstva koje je postupalo na temelju čl. 79. st. 4. ZS, protivna svrsi radi koje je ta ovlast dana. U skladu s navedenim, ocjena je Suda da su neosnovani navodi kojima se osporava uskrata suglasnosti Ministarstva u odnosu na predmetni zahtjev.

 

19.  Nadalje, u odnosu na tužbeni navod da tužiteljici nije bio poznat sadržaj i razlozi za odluku Ministarstva kojom je uskraćena suglasnost na njezin zahtjev, ističe se da je tuženik nakon zaprimljene odluke Ministarstva pozvao na usmeno saslušanje tužiteljicu, kojom prilikom joj je ukazao da je Ministarstvo uskratilo suglasnost za odobrenje njezina privremenog boravka u Republici Hrvatskoj, čime joj je dao priliku da se usmeno očituje na zaprimljenu odluku, nakon čega tužiteljica nije imala primjedbi i daljnjih pitanja za tuženika. Ističe se i da je tužiteljica mogla tijekom postupka, ako je to smatrala potrebnim, izvršiti uvid u spis predmeta i odluku Ministarstva. Nadalje, ukazuje se i da su razlozi za odluku Ministarstva navedeni i u osporavanom rješenju, stoga je ocjena Suda da se ne može kao osnovan prihvatiti navod da tužiteljici nisu bili poznati razlozi i sadržaj odluke Ministarstva pa da bi joj zbog toga bilo uskraćeno pravo na djelotvoran pravni lijek protiv odluke tuženika.

 

20.  Sud je već ukazao u ovosudnom rješenju od 18. siječnja 2023., a na što je uputio i tuženik u odgovoru na tužbu, da ukoliko tužiteljica smatra da bi povratkom u zemlju podrijetla R. F. zbog trenutačne ratne situacije bila izložena osnovanom strahu od proganjanja zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti ili pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili političkog mišljenja ili sa stvarnim rizikom trpljenja ozbiljne nepravde, tužiteljica može podnijeti zahtjev za međunarodnu zaštitu.              

 

21.  Slijedom svega navedenog, osporavano rješenje tuženika ocijenjeno je zakonitim pa je stoga Sud na temelju čl. 57. st. 1. ZUS odbio tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan kako je to navedeno u točki I. izreke ove presude.

 

22.  Točka II. izreke ove presude temelji se na odredbi čl. 79. st. 4. ZUS prema kojoj odredbi stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora.

 

U Rijeci 8. veljače 2023.

 

                                                                                                             Sutkinja

 

                                                                                                                                         Vesna Perić

                 

 

 

 

 

 

             

 

 

              UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

 

              Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokome upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu (tri primjerka), u roku od 15 dana od dana dostave presude i rješenja. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (čl. 66. a i čl. 66. st. 5. ZUS).