- 1 -              Rev 79/2022-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 79/2022-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Đura Sesse predsjednika vijeća, Goranke Barać – Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. R. iz P., , S., OIB: … , zastupanog po punomoćnici M. T., odvjetnici u Z. protiv tuženika V. B. d.o.o., S., , OIB: … zastupanog po punomoćnicima E. K.-B. i M. B.-P., odvjetnicama u S., radi naknade štete, odlučujući o tužiteljevom prijedlogu za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Sisku, poslovni broj: Gž-862/2020-2 od 29. ožujka 2021., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Supetru, poslovni broj: Pn-113/2020 od 26. listopada 2020., na sjednici vijeća održanoj 8. veljače 2023.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

I.Ukidaju se presuda Županijskog suda u Sisku, poslovni broj: Gž-862/2020-2 od 29. ožujka 2021. i presuda Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Supetru, poslovni broj: Pn-113/2020 od 26. listopada 2020. te se predmet vraća na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu.

 

II.O troškovima revizijskog postupka odlučiti će se u konačnoj odluci.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom Županijskog suda u Sisku, poslovni broj: Gž-862/2020-2 od 29. ožujka 2021., potvrđena je presuda Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Supetru, poslovni broj: Pn-113/2020 od 26. listopada 2020., kojom je suđeno:

 

"I. Nalaže se tuženiku V. B. d.o.o. S., OIB: … da tužitelju s naslova naknade imovinske štete isplati iznos od 500,00 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od dana podnošenja tužbe pa do isplate, potom da tužitelju s naslova naknade neimovinske štete isplati iznos od 8.000,00 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od dana podnošenja tužbe pa do isplate te da prestane poduzimati radnje kojima se povređuju tužiteljeva prava osobnosti, a u toč. II. izreke naloženo je tužitelju isplatiti tuženiku parnični trošak u iznosu od 4.550,00 kn, a koje teku od dana 26.listopada 2020. godine pa do isplate prema stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.".

 

2. Protiv drugostupanjske presude reviziju, dopuštenu ovosudnim rješenjem Revd 3075/2021-2 od 15. rujna 2021., podnosi tužitelj zbog materijalnopravnog pitanja:

 

„Ima li isporučitelj vodnih usluga samo pozivom na odredbe Pravilnika o općim i tehničkim uvjetima isporuke vodnih usluga i Odluke o načinu plaćanja i visini cijene vodnih usluga, donesenih temeljem Zakona o vodama (Narodne novine, broj: 153/09, 63/11, 130/11, 567/13, 14/14, 46/18, dalje u tekstu: Zakon o vodama) pravo i ovlast sam isključiti vodu korisniku s kojim ima sklopljen ugovor o isporuci vode skidanjem vodomjera na mjernom mjestu u slučaju da korisnik u roku od 8 dana od primitka opomene ne plati svoje dospjelo dugovanje u svezi isporuke vode, odnosno je li samim postupanjem isporučitelja vodnih usluga u skladu s navedenim aktima isključena protupravnost kao pretpostavka odgovornosti za štetu?“

 

3. Na reviziju nije odgovoreno.

 

4. Revizija je osnovana.

 

5. U skladu s odredbom čl. 391. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11- proč. tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) ovaj sud pobijanu presudu ispituje samo u onom dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

 

6.1. Prvostupanjski je sud odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan zaključujući da je tuženik postupao u skladu sa zakonom zbog čega nema protupravnosti u njegovom postupanju kao jedne od pretpostavki dosude pravične novčane naknade.

 

6.2. Pri tom prvostupanjski sud ukazuje da je odredbama čl. 206., 215. i 216. Zakona o vodama ("Narodne novine", broj 153/09, 63/11, 130/11, 56713, 14/14) propisano da je ovlaštenje isporučitelja vodne usluge da svojim općim aktima, između ostalog, utvrđuje cijene vodnih usluga i način plaćanja istih te uvijete pod kojima se može ograničiti odnosno obustaviti korisnicima isporuku vodnih usluga, što je sve tuženik propisao Pravilnikom o općim i tehničkim uvjetima isporuke vodnih usluga i Odlukom o načinu plaćanja i visini cijena vodnih usluga.

 

6.3. Odredbom čl. 148. st. 11. toč. 11. Pravilnika o općim i tehničkim uvjetima isporuke vodnih usluga tuženika je propisano da kada korisnik ne podmiri svoje obveze prema isporučitelju vezane uz priključenje nekretnine na komunalne vodne građevine odnosno kada korisnik ne plati račun za vodnu uslugu sve ni u roku od 15 dana od dospjelosti računa i sve ukoliko isti u dodatnom roku danom opomenom od strane isporučitelja ne plati dug prema isporučitelju, isporučitelj će korisniku obustaviti pružanje usluge javne vodoopskrbe odnosno izvršiti će isključenje nekretnine iz vodovodne mreže.

 

6.4. Isto tako odredbom čl. 22. Odluke o načinu plaćanja i visini cijena vodnih usluga koja je stupila na snagu 1. listopada 2011. je propisano da isporučitelj vodne usluge će korisniku obustaviti pružanje usluge javne vodoopskrbe za slučajeve kada korisnik ne podmiri svoje obveze prema isporučitelju vodne usluge vezane za priključivanje nekretnine na komunalne voden građevine odnosno kada korisnik ne plati račun za vodnu uslugu, sve ni u roku od 15 dana od dana dospjelosti računa i sve ukoliko isti u dodatnom roku danom opomenom od strane Isporučitelja vodne usluge, koji ne smije biti kraći od osam dana, ne plati dug prema Isporučitelju vodne usluge.

 

6.5. Nadalje čl. 25. st. 1. toč. 11. Odluke Gradskog vijeća G. S. o priključenju na komunalne vodne građevine od dana 07. studenoga 2013. propisano je da će isporučitelj korisniku obustaviti pružanje javne vodoopskrbe odnosno izvršiti će isključenje nekretnine s vodoopskrbe mreže.

 

7. Drugostupanjski sud je odbio žalbu tužitelja kao neosnovanu i u cijelosti potvrdio prvostupanjsku presudu ocjenjujući pravilnim zaključak i obrazloženje prvostupanjskog suda o tome da u postupanju tuženika (isključenjem opskrbe vodom tužitelja) nema protupravnosti, kao bitne pretpostavke postojanja odgovornosti za štetu (koju tužitelj potražuje od tuženika).

 

8. Pravno shvaćanje izraženo u pobijanoj odluci za sada se ne može prihvatiti kao pravilno.

 

9.1. U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o vodama ("Narodne novine", broj 153/09, 63/11, 130/11, 56/13, 14/14, 46/18, dalje: ZV) čijim je člankom 215. propisano da je isporučitelj vodnih usluga dužan donijeti opće i tehničke uvjete isporuke vodnih usluga (st. 1.), a da opći i tehnički uvjeti sadržavaju odredbe, između ostalih, o: – postupku izdavanja suglasnosti i osiguranju uvjeta za priključenje na komunalne vodne građevine, – pravima i obvezama isporučitelja vodnih usluga i korisnika vodnih usluga, – uvjetima mjerenja, obračuna i naplate vodnih usluga, – uvjetima za primjenu postupka ograničenja ili obustave isporuke vodnih usluga, - postupanju u slučaju neovlaštenog korištenja vodnih usluga (st. 2.).

 

9.2. Prema odredbi čl. 216. ZV, isporučitelj vodne usluge može iz opravdanih razloga, u skladu s općim i tehničkim uvjetima isporuke vodnih usluga, ograničiti odnosno obustaviti korisnicima isporuku vodnih usluga.

 

10. U ovom postupku sudovi su odbili tužbeni zahtjev za naknadu neimovinske i imovinske štete koju da je tužitelj pretrpio „zbog omalovažavanja i odbijanjem poštivanja pozitivnih propisa te onemogućavanja opskrbe vodom“ pri čemu da je tužitelju prouzročena duševna bol u vidu frustracija, ponižavanja i osjećaja bespomoćnosti, a u smislu odredbe čl. 1045 i čl. 1100. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, 35/05, 41/08, 125/11, dalje ZOO), pri čemu je sporno je li postupanje tuženika bilo protupravno.

 

11. Ovaj sud je već u odluci poslovni broj Rev 1157/2016-2 od 11. lipnja 2019. zauzeo pravno shvaćanje prema kojemu

 

„...tuženik kao isporučitelj usluge opskrbe pitkom vodom nije imao i nema zakonsku ovlast sankcionirati neplaćanje naknade za potrošenu pitku vodu odvajanjem (skidanjem) vodomjera na mjernom mjestu korisnika: njegovo ponašanje protivno tome (skidanjem vodomjera) u htijenju da prisilno naplati svoju tražbinu je čak i ustavnopravno neprihvatljivo i imalo je značaj samovolje (obzirom da je nepodmirenu tražbinu za isporučenu pitku vodu imao mogućnost ostvarivati u drugome putu pravne zaštite: u parničnom i ovršnom postupku)“. U toj je odluci naglašeno da je u konkretnom slučaju potrebno uspostaviti pravičnu ravnotežu sukoba javnog interesa isporučitelja usluge (da u svom interesu provodi svoje odluke i uređuje njihovo ostvarenje) te interesa korisnika usluge (da zaštiti svoj posjed i pravo na pitku vodu). Navedeno shvaćanje nedvojbeno upućuje na zaključak o protupravnom postupanju isporučitelja vodne usluge u situaciji kada isti korisniku usluge, zbog neplaćanja usluge opskrbe vodom, ograniči/obustavi isporuku vodnih usluga, neovisno o tome je li isporučitelj usluge svojim aktima uredio uvjete za prisilno isključenje vode kada korisnik ne plati cijenu za izvršenu uslugu odnosno za potrošenu pitku vodu.

 

12. Navedena odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske poziva se, između ostaloga, i na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-II-1711/02 od 11. srpnja 2007. u kojoj je pravno shvaćanje očito izraženo u svezi prava na pitku vodu kao elementarnog ljudskog prava (prema kojemu bi svaka osoba trebala imati i pravo na pitku vodu u dovoljnoj količini) i u kojoj je navedeno:

 

"...Polazeći od mjerodavnih ustavnih i zakonskih odredbi, Ustavni sud utvrđuje da K. d.o.o.... nema zakonsku ovlast za uređenje normativnog sadržaja članka 5. Odluke.

Naime, tom odredbom donositelj podzakonskog propisa, K. d.o.o...., izrijekom propisuje isključenje vode skidanjem vodomjera na mjernom mjestu korisnika u slučaju da korisnik u roku od 8 dana od prijema opomene ne plati svoje dospjelo dugovanje.

Ovakvo postupanje K. d.o.o.... ima posebno značenje i važnost ako se ima u vidu da je K. d.o.o.... odredio isključenje opskrbe pitkom vodom na mjernom mjestu korisnika u slučaju da “korisnik neredovito plaća komunalne usluge”. Takvo stajalište isporučitelja usluge opskrbe pitkom vodom, na temelju kojega se samovoljno povezuju i prisilno naplaćuju različite obveze korisnika komunalnih usluga, također se ne bi moglo ocijeniti ustavnopravno prihvatljivim.

Prema ocjeni Ustavnog suda, u članku 5. Odluke pravna sigurnost objektivnog pravnog poretka je izostala, jer Zakon niti u jednoj odredbi nije propisao ovlaštenje pravne osobe koja obavlja komunalnu djelatnost (isporučitelja usluge opskrbe pitkom vodom) da autonomno uredi i odredi prisilnu naplatu dospjelih, a nepodmirenih dugovanja korisnika opskrbe pitkom vodom putem skidanja vodomjera na mjernom mjestu korisnika.

...Iz sadržaja prethodno navedenih odredbi Zakona proizlazi da se komunalne djelatnosti, a time i opskrba pitkom vodom mora obavljati na svrhovit, trajni i kvalitetan način. Da bi se udovoljilo tim zahtjevima korisnici komunalnih usluga moraju na propisani način i u određenim rokovima izvršavati svoju obvezu, odnosno platiti cijenu isporučene komunalne usluge, znajući za posljedice koje je za neizvršavanje obveze propisao objektivni pravni poredak. U konkretnom slučaju naplata dospjelih, a neplaćenih potraživanja za isporučenu pitku vodu treba se ostvarivati u parničnom i ovršnom postupku, na temelju i u skladu s odredbama mjerodavnih zakona koji čine objektivni pravni poredak Republike Hrvatske.

Stoga je stajalište Ustavnog suda da donositelj Odluke uređivanjem normativnog sadržaja članka 5. Odluke nije mogao autonomno, bez zakonskog ovlaštenja urediti uvjete za prisilno isključenje vode kada korisnik ne plati cijenu za izvršenu uslugu, odnosno potrošenu pitku vodu.

Slijedom svega iznesenog, Ustavni sud utvrđuje da je članak 5. Odluke u nesuglasnosti s Ustavom i Zakonom, čime je povrijeđeno načelo ustavnosti i zakonitosti propisano člankom 5. stavkom 1. Ustava, te načelo zakonitosti propisano člankom 134. stavkom 3. Ustava.".

 

13.1. Imajući na umu naprijed navedeno shvaćanje ovog revizijskog suda, ponovljeno i u rješenju poslovni broj Rev 520/2017-2 od 5. svibnja 2020., kao i izloženo shvaćanje Ustavnog suda Republike Hrvatske, za zaključiti je da tuženik kao isporučitelj usluge opskrbe pitkom vodom nije imao i nema automatski zakonsku ovlast sankcionirati svako neplaćanje naknade za potrošenu pitku vodu odvajanjem (skidanjem) vodomjera na mjernom mjestu korisnika. Takvo njegovo postupanje ((skidanjem vodomjera) u htijenju da prisilno naplati svoju (možebitno i zastarjelu) tražbinu je i ustavnopravno neprihvatljivo i imalo bi značaj samovolje (ako je nepodmirenu tražbinu za isporučenu pitku vodu imao mogućnost ostvarivati drugim putem pravne zaštite: u parničnom i ovršnom postupku).

 

13.2. Stoga je potrebno prije donošenja zaključka o postojanju protupravnosti provjeriti je li postojao doista opravdan razlog za postupanje tuženika, na način da se provjeri je li uspostavljana pravična ravnoteža između javnog interesa isporučitelja vode da provodi svoje podzakonske akte i osigura uredno plaćanje računa radi likvidnosti pružatelja usluge, kako bi on svoje obveze mogao ispunjavati prema drugim korisnicima, te interesa korisnika usluge da zaštiti svoje pravo na pitku vodu. Pri tom se ističe da se navedeno odnosi prvenstveno na opskrbu vodom za piće i sanitarne potrebe građana, a tek potom za gospodarske potrebe, te da se ne podrazumijeva pravo na neograničene količine, niti na besplatnu vodu, već na onu količinu koja je potrebna za zadovoljavanje osnovnih životnih potreba. Navedena ocjena dakle ovisi o okolnostima svakog konkretnog slučaja, tj. potrebno je ocijeniti sve okolnosti na strani isporučitelja i korisnika usluge, a posebice je li prije uklanjanja vodomjera isporučitelj poduzeo manje restriktivne mjere.

 

14. Kako su nižestupanjski sudovi zauzeli drugačije pravno shvaćanje o postojanju protupravnosti u postupanju tuženika u konkretnom slučaju, ovaj sud reafirmira pravno shvaćanje izraženo u odluci Rev-1157/2016-2. od 11. lipnja 2019., time da se u konkretnom slučaju ima primijeniti propis koji je bio na snazi u vrijeme kada je štetna radnja poduzeta – 22. ožujka 2017. (datum isključenja vodomjera), a to je naprijed citirani ZV, čime je ujedno odgovoreno na postavljeno revizijsko pitanje.

 

15. Zbog pogrešnog pravnog pristupa, sudovi nižeg stupnja nisu ocijenili postupanje tuženika u skladu s izraženim pravnim shvaćanjem pa je stoga trebalo odlučiti kao pod I. izreke u skladu s odredbom čl. 395. st. 2. ZPP.

 

16. U nastavku postupka sudovi će utvrditi je li postupanje tuženika bilo protupravno, te imajući na umu i sve druge utvrđene činjenice, donijeti novu odluku o tužbenom zahtjevu.

 

17. Odluka o troškovima postupka donesena je na osnovi odredbe čl. 166. st. 3. ZPP.

 

Zagreb, 8. veljače 2023.