Pristupanje sadržaju
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 1034/2021-2
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Renate
Šantek, predsjednice vijeća, Željka Šarića, člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc.
Ante Perkušića, člana vijeća, Željka Pajalića, člana vijeća, te mr. sc. Igora Periše,
člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HRVATSKI ZAVOD ZA MIROVINSKO
OSIGURANJE, Zagreb, Antuna Mihanovića 3, OIB 84397956623, protiv tuženika
EUROHERC OSIGURANJE d.d. Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, OIB
22694857747, kojeg zastupa punomoćnik Bojan Nikolić, odvjetnik u Odvjetničkom
društvu Grgić & partneri u Zagrebu, Ulica grada Vukovara 282, Pisarnica Osijek,
Ivana Gundulića 5b, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Visokog
trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6877/2019-3 od 25. rujna
2020., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-
493/2018-7 od 25. listopada 2019., u sjednici vijeća održanoj 8. veljače 2023.,
r i j e š i o j e :
I. Prihvaća se revizija tuženika, ukidaju presuda Visokog trgovačkog suda
Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6877/2019-3 od 25. rujna 2020. i presuda
Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-493/2018-7 od 25. listopada 2019. te se
predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
II. Odluka o troškovima postupka u povodu revizije ostavlja se za konačnu odluku.
Obrazloženje
1. Pobijanom drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda
kojom je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 45.993,05 kn sa zateznim
kamatama tekućima od 16. veljače 2017. do isplate.
2. Ovaj sud je rješenjem broj Revd 654/2021-2 od 7. travnja 2021. tuženiku dopustio reviziju protiv drugostupanjske presude zbog pitanja:
„I. Je li za odluku o sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko
osiguranje (dalje: HZMO) protiv osiguravatelja štetnika radi povrata iznosa koji je
HZMO isplatio svom osiguraniku mjerodavan Zakon o obveznim osiguranjima u
prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskom zavodu za
osiguranje, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate, a ne Zakon koji je bio na
snazi u vrijeme nastanka samog štetnog događaja (prometne nezgode)?
II. Je li invalidska mirovina koju je u punom iznosu isplatio HZMO svom
osiguraniku po propisima Zakona o mirovinskom osiguranju stvarna šteta u smislu
odredbe čl. 27. st. 2. ZOOP-a koju bi osiguravatelj štetnika, u slučaju postojanja
odgovornosti osiguratelja štetnika, bio u obvezi naknaditi HZMO-u ili se isplaćena
invalidska mirovina u punom iznosu ne može smatrati stvarnom štetom u smislu čl.
27. st. 2. ZOOP-a budući da ta odredba stvarnom štetom definira razmjerni iznos
mirovine?
III. Je li u sporu koji pokreće HZMO protiv osiguravatelja štetnika radi povrata
iznosa koji je HZMO isplatio svom osiguraniku teret dokaza (čl. 219. st. 1. ZPP-a)
uzročno posljedične veze između predmetnog štetnog događaja i umirovljenja
osiguranika tužitelja, ali i teret dokaza glede plaćanja i visine isplaćenog na HZMO-u,
ako je osiguravatelj štetnika osporio postojanje uzročno-posljedične veze odnosno
ako je glede dokaza isplate osporio i osporava ispravu HZMO-a koju je HZMO
priložio i na kojoj je naznačio da je izvršio plaćanje iako ta isprava nema u odnosu na
svoj sadržaj značaj isprave koju u propisanom obliku izdaje tužitelj kao državno tijelo,
odnosno, potvrde izdane za područje njegove nadležnosti zbog poslova za
obavljanje kojih je osnovan?“
3. Tuženik je protiv drugostupanjske presude podnio reviziju na temelju odredbe čl.
382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92,
112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11- pročišćeni tekst,
25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP), zbog pravnih pitanja zbog kojih je rješenjem
ovoga suda dopušteno podnošenje revizije.
4. Tužitelj je odgovorio na reviziju i predložio odbiti je.
5. Revizija je osnovana.
6. Prema odredbi čl. 391. st. 1. ZPP u povodu revizije iz čl. 382. ZPP revizijski sud
ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog
pitanja zbog kojeg je dopuštena.
7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete koju je pretrpio isplatom
invalidske mirovine svom osiguraniku u razdoblju od 1. veljače 2015. do 31. prosinca
2016., koji je 23. prosinca 2006. nastradao u prometnoj nezgodi za koju je odgovoran
osiguranik tuženika.
8. Sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev, polazeći od stava da se u ovoj parnici
primjenjuju odredbe Zakon o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj: 157/13,
151/14, 33/15 i 93/15; dalje: ZMO) i da tužitelju pripada naknada štete u cjelokupnom
iznosu isplaćene mirovine. Nadalje, s obzirom na to da je tužitelj svoje navode o
postojanju uzročne veze između ozljede osiguranika tužitelja u predmetnoj prometnoj
nezgodi i njegova umirovljenja, dokazao nalazom i mišljenjem vještaka u upravnom
postupku, a tuženik nije predložio dokaze kojima bi pobio dokaze tužitelja, sudovi su
mišljenja kako je dokazana uzročna veza između umirovljenja i štetnog događaja.
Visinu štete su utvrdili na temelju tužiteljevih obračuna koji imaju značenje javne
isprave koje dokazuju istinitost onoga što se u njima potvrđuje u smislu odredbe čl. 230. st. 1. ZPP.
9. Prema pravnom shvaćanju ovoga suda sadržanom u brojnim odlukama (primjerice
broj Rev 1067/2012 od 5. prosinca 2017., Rev-x 388/2018-2 od 25. kolovoza 2020.,
Rev 909/2021-3 od 8. rujna 2021., Rev 5292/2019-2 od 16. lipnja 2020., Rev
1437/2021 od 5. siječnja 2022. i Rev 12/2022-2 od 12. siječnja 2022.), za odluku u
sporu koji pokreće HZMO protiv osiguravatelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih
s osnove mirovine, mjerodavne su odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u
prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete HZMO odnosno u vrijeme kada
su izvršene isplate mirovine.
10. Slijedom toga, u odnosu na prvo pravno pitanje za koje je dopuštena revizija,
treba navesti da je riječ o pravnom pitanju o kojem pobijana odluka odstupa od
prakse revizijskog suda, pa zbog pogrešnog pravnog pristupa nižestupanjskih
sudova prilikom odlučivanja o visini štete, nastanak štete nije utvrđen niti je šteta
obračunata primjenom odredaba čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu
(''Narodne novine'', broj: 151/05, 36/09, 75/09, 76/13 i 152/14, dalje ZOOP), zbog
čega je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno.
11. Iz navedenih zakonskih odredaba proizlazi da u slučaju kad se radi o izdacima
učinjenim s osnove invalidske mirovine, kao što je propisano u čl. 27. st. 2. i 3.
ZOOP, obveza tuženika postoji ako postoji razlika između iznosa mirovine koji se
isplaćuje osiguraniku tužitelja na temelju rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko
osiguranje i iznosa koji bi s te osnove bili isplaćeni kada bi razlog priznavanja prava
na invalidsku mirovinu bila ozljeda na radu. Zato se isplaćena invalidska mirovina u
punom iznosu ne može smatrati stvarnom štetom u smislu čl. 27. st. 2. ZOOP, što je
odgovor na drugo pitanje.
12. Nadalje, premda sud u parničnom postupku nije vezan dokumentacijom iz
upravnog postupka, tužitelj može dostavljanjem te dokumentacije dokazivati
postojanje činjenica o kojima ovisi osnovanost njegovog zahtjeva i sud je takvu
dokumentaciju dužan ocijeniti prema odredbi čl. 8. ZPP. U ovoj parnici tužitelj je, u
svrhu dokazivanja osnovanosti svog zahtjeva i postojanja uzročno-posljedične veze
između štetnog događaja i umirovljenja, dostavio dokumentaciju iz upravnog
postupka i to rješenje kojim je osiguraniku priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog
profesionalne nesposobnosti za rad, dok je tuženik samo paušalno osporio
postojanje uzročno-posljedične, te nije predložio izvođenje niti jednog dokaza na
okolnost svoje tvrdnje da uzročno-posljedične veze u konkretnom slučaj nema.
Dakle, protivno navodima revidenta, sud je u ovoj parnici, na temelju provedenog
dokaznog postupka, ocijenio da uzročno-posljedična veza postoji. Tuženik je u
parnici aktivno sudjelovao i bio je ovlašten predlagati dokaze za svoju tvrdnju da
štetni događaj u kojem je osiguranik tužitelja nastradao nije uzrokovala njegov
odlazak u invalidsku mirovinu, što, međutim, nije učinio.
13. Što se tiče pitanja na kome je teret dokazivanja visine štete, ono polazi od
pravilne postavke da tužiteljevi obračuni i potvrde o isplatama nemaju značaj javne
isprave u smislu odredbe čl. 230. ZPP. Naime, priloženi obračun isplate (na listu 30
spisa), neovisno o tome što se na toj ispravi naznačuje po samom tužitelju da ona
ima značaj javne isprave iz čl. 161.-170. ZMO, nema takav značaj, jer navedene
odredbe ne uređuju niti propisuju karakter potvrde o izvršenim isplatama po osnovi
prava iz mirovinskog osiguranja već reguliraju pitanje naknade štete (tako i u Rev
1437/2021 od 5. siječnja 2022.).
14. Imajući na umu shvaćanje ovog suda iz odluke broj Rev-977/2016-2 od 19.
studenoga 2019. (ponovljeno i u odlukama Revt-424/17-3 od 28. siječnja 2020. te
Rev-927/2021-2 od 3. studenoga 2021.) da:“…određena isprava ima značaj javne
isprave samo u dijelu u kojemu je donesena u odnosu na specifičnosti poslova iz
nadležnosti tijela koje ju je izdalo (dakle tijela: koje je upravo zbog te nadležnosti
osnovano ili postoji) i o kojima ono vodi službenu (a ne internu: za svoje
knjigovodstvene potrebe) evidenciju (konkretno: „u dijelu u kojemu je u propisanom
obliku izdana po državnom tijelu u granicama njegove nadležnosti te u dijelu u
kojemu je u takvom obliku izdala pravna ili fizička osoba u obavljanju javnog
ovlaštenja koje joj je povjereno zakonom ili propisom utemeljenim na zakonu“) ili u
dijelu u kojemu joj određeni posebni propis daje takav značaj (konkretno: u dijelu koji
je „posebnim propisima u pogledu dokazne snage izjednačen s javnim ispravama“),
takav se značaj ne može dati dijelu izdanog računa tužitelja o troškovima liječenja
njegovog osiguranika u samo njegovoj naznaci (potvrdi) da je plaćen….“, onda
značaj javne isprave jednako tako nije moguće dati niti internoj (knjigovodstvenoj)
dokumentaciji tužitelja.
15. Kako, dakle, knjigovodstvena dokumentacija tužitelja na kojoj je utemeljena
pobijana odluka predstavlja ispravu koja nije javna, za nju ne vrijedi presumpcija
istinitosti iz članka 230. stavka 1. ZPP, zbog čega ju je bilo potrebno vrednovati i
cijeniti u sklopu svih ostalih provedenih dokaza.
16. Stoga je u sporu koji pokreće HZMO protiv osiguravatelja štetnika radi povrata
iznosa koji je HZMO isplatio svom osiguraniku teret dokazivanja uzročno posljedične
veze glede plaćanja i visine isplaćenog na HZMO, što je odgovor na treće pitanje.
17. Slijedom svega navedenog, primjenom čl. 395. st. 2. ZPP, valjalo je ukinuti
presude sudova nižeg stupnja jer zbog pogrešnog pravnog pristupa nižestupanjskih
sudova prilikom odlučivanja o postojanju i visini štete nije pravilno utvrđeno
činjenično stanje budući da postojanje i visina štete nisu utvrđeni i obračunati
temeljem mjerodavne odredbe čl. 27. st. 3. ZOOP, a knjigovodstvena dokumentacija
tužitelja nije ocijenjena (kao privatna isprava) u sklopu svih ostalih provedenih
dokaza, zbog čega nije bilo uvjeta za preinaku pobijane presude.
18. Odlučivanje o troškovima revizije ostavljeno je, na temelju odredbe članka 166.
stavak 3. ZPP, za konačnu odluku.
Zagreb, 8. veljače 2023.
Predsjednica vijeća:
Renata Šantek
Kontrolni broj: 0e75a-6d9f6-2427b
Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom: CN=RENATA ŠANTEK, L=ZAGREB, O=VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, C=HR
Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi: https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/
unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.
Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja
prikazati izvornik ovog dokumenta.
Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Vrhovni sud Republike Hrvatske potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.