1

Poslovni broj: 12 Gž-116/2023-2

U   I M E   R  E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu po sutkinji toga suda Dubravki Bosilj kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice R. D., OIB:… iz S., zastupane po punomoćniku Đ. Z., odvjetniku iz S., protiv tuženika M. Š. OIB:… iz P. L., zastupanog po punomoćniku I. B., odvjetniku iz Z., radi smetanja posjeda, povodom žalbe tuženika izjavljene protiv rješenja Općinskog suda u Sesvetama, Stalne službe u Vrbovcu, poslovni broj: Psp-26/2021-26 od 8. studenog 2022., dana 8. veljače 2023.,

r i j e š i o   j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Sesvetama, Stalne službe u Vrbovcu, poslovni broj: Psp-26/2021-26 od 8. studenog 2022.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud donio je rješenje čija izreka glasi:

"I Utvrđuje se da je tuženik M. Š. OIB:… iz P. L. smetao tužiteljicu R. D. OIB:… iz S., u posljednjem mirnom i faktičnom posjedu kuće kbr. 87A izgrađene na kčbr. 2135 upisane u p.l. 428 k.o. P. L. time da je točno neutvrđenog dana u rujnu 2021. godine, a što je tužiteljica saznala 25. rujna 2021. godine na dovratak i ulazna vrata kuće postavio narbu sa zaključanim lokotom i time joj onemogućio nesmetani ulaz u kuću, pa mu se pod prijetnjom novčane kazne zabranjuje svako takvo ili slično smetanje ili uznemiravanja posjeda.

II Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 3.700,00 kn/491,07 EUR1 u roku od 15 dana."

2. Protiv navedenog rješenja tužena podnosi žalbu zbog svih zakonskih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka US RH, 84/08, 96/08 – odluka US RH, 123/08 – ispr.57/11, 148/11 – pročišćeni tekst 25/13, 89/14 – odluka US RH, 70/19, 80/22, 114/22 - dalje: ZPP), uz prijedlog da se žalba usvoji, pobijano rješenje ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Predmet postupka jeste smetanje posjeda kuće tužiteljice, kućni broj 87 izgrađene na nekretnini označenoj kao čkbr.2135 upisane u pl.428 k.o. P. L. koje da je počinio tuženi na način da je točno neutvrđenog dana u rujnu 2021. a što je tužiteljica saznala 25. rujna 2021., na dovratak i ulazna vrata kuće sagrađene na navedenoj nekretnini postavio narbu sa zaključanim lokotom, čime joj je onemogućio ulazak u kuću, te zabrane takvog ili sličnog smetanja ubuduće.

6. Nakon provedenog postupka u kojem je sud izvršio uvid u svu priloženu dokumentaciju, saslušao je predložene svjedoke, parnične strane, proveo je očevid na licu mjesta radi identifikacije predmeta spora sa vještakom geodezije Ž. B., utvrđuje da je tužiteljica nakon što je kupila nekretnine od bivše supruge tuženika 2000. na jednom dijelu istih i to prije više do 10 godina sagradila sporni objekt – kuću zajedno sa svojim suprugom, a radi se o kući u neposrednom susjedstvu tuženika koji se samoj gradnji nikad nije protivio, što su posvjedočili i svi saslušani svjedoci koji iskazuju o tome da tuženika nikada nisu vidjeli da bi bio u posjedu predmetne kuće. Nadalje sud utvrđuje da niti iz samog iskaza tuženika ne proizlazi da bi bio u posjedu prijeporne kuće obzirom da i on sam na izričit upit odgovara da nije bio nikada u posjedu kuće, niti da ima ključeve od iste. Iz u spisu priloženog ugovora o zakupu zemljišta od 12. veljače 2021. zaključenog između supruge tuženika M. Š. kao zakupnika i tužiteljice kao zakupodavca utvrđeno je da je predmet istog ugovora čkbr.2135 k.o. P. L. koji ugovor je otkazan 14. travnja 2021. i isti otkaz je prihvaćen po zakupniku čime je utvrđeno da je tužiteljica davala i imala namjeru dati na korištenje samo poljoprivredno zemljište supruzi tuženika iz čega je jasno da je upravo ona bila posjednica cijele nekretnine pa i sporne kuće na čijim vratima je tuženik postavio lokot. Kako je iz svih provedenih dokaza utvrđeno da je tužiteljica jedina i isključiva posjednica sporne kuće, a suprotno nije tvrdio niti tuženik time da je sama tužba podnijeta u roku sukladno odredbi čl. 21. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15 i 94/17 - dalje: ZV) sud je tužbeni zahtjev radi smetanja posjeda tužiteljice po tuženom usvojio uz primjenu odredbe čl. 22. st. 1. ZV-a uz napomenu da je tužiteljica putem svojeg sina G. Z. vratila posjed predmetne kuće na način da je skinut lokot, to nije rješenjem naložena i uspostava ranijeg posjedovnog stanja već utvrđenje čina smetanja i zabrane tuženiku svakog takvog ili sličnog smetanja ubuduće. Ujedno je tužiteljici dosuđen trošak u iznosu od 3.700,00 kn koji se sastoji od jednokratne naknade u iznosu od 2.000,00 kn za zastupanje tužiteljice po punomoćniku sukladno Tbr. 7. toč. 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, NN 37/22 - dalje:Tarifa), na ime sudskih pristojbi na tužbu i rješenje ukupno 200,00 kn prema Tar. br. 11. toč. 2. Uredbe o Tarifi sudskih pristojba (NN 53/19) kao i trošak predujma za očevid u iznosu od 1.500,00 kn odnosno sveukupno 3.700,00 kn.

7. Pobijajući prvostupanjsko rješenje tuženik u žalbi ističe da se tužbeni zahtjev radi zaštite posjeda sastoji od tri elementa, a samo utvrđenje posjeda i čina smetanja dakle isključivo deklaratornog dijela bez kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva protivno je stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske pri čemu navodi rješenja Rev-1797/18-2 od 14. ožujka 2017. i Rev-2866/132 od 13. prosinca 2017.(?) Ističe da je opće prihvaćeno pravno stajalište da se u postupku radi smetanja posjeda primjenjuje načelo "petitorium apsorbet possessorium" odnosno u slučaju kad su u tijeku posjedovne parnice odlučuje o pravu na posjedu, tada u slučaju da tužiteljskoj strani ne pripada pravo na posjed, istoj se ne može pružiti posjedovna zaštita. Kako je prvostupanjski sud očito zanemario značaj utvrđenja činjenice glede toga kome između stranaka prijepor pripada jer je notorno da tuženik spornu nekretninu na kojoj je sagrađena vikendica tužiteljice posjeduje dugi niz godina, ore i sije kukuruz, to tvrdi da je činjenično stanje za sada pogrešno i nepotpuno utvrđeno. Ističe da iako je proveden očevid tijekom postupka na licu mjesta sud nije dimenzionirao odredivost prijepora, nije utvrdio da li prijepor makar i jednim dijelom pripada u posjed tuženiku.

8. Sukladno ZV-u posjed je pravno relevantna faktična vlast koju neka osoba ima glede određene stvari, posjed nije pravo, već činjenica, dakle posjednik ne mora biti i vlasnik. Posjednik je osoba koja ima faktičnu vlast glede određene stvari koja mora biti razmjerno trajna i vidljiva, a tu posjednikovu faktičnu vlast štiti zakon. Posjed je stečen kad stjecatelj uspostavi svoju faktičnu vlast glede stvari, bilo da ju je osnovao jednostranim činom (izvorno stjecanje posjeda), ili da mu je prenesena (izvedeno stjecanje posjeda). Odredbom čl. 21. ZV-a propisano je kako onaj koga drugi samovlasno smeta u posjedu, bilo da ga uznemirava u posjedu ili mu ga je oduzeo, ima pravo na zaštitu posjeda, dok je odredbom čl. 22. st. 1. ZV-a određeno da je posjednik kojem je posjed samovlasno smetan ovlašten štititi svoj posjed putem suda, zahtijevajući da se utvrdi čin smetanja njegova posjeda, naredi uspostava posjedovnog stanja kako je bilo u času smetanja, te zabrani tako ili slično smetanje ubuduće.

Odredbom čl. 441. ZPP, sukladno naprijed navedenoj materijalnopravnoj odredbi propisano je da će se raspravljanje o tužbi zbog smetanja posjeda ograničiti samo na raspravljanje i dokazivanje činjenica posljednjeg stanja posjeda i nastalog smetanja. Isključeno je raspravljanje o pravu na posjeda, o pravnoj osnovi, savjesnosti ili nesavjesnosti posjeda ili o zahtjevima za naknadu štete.

Posjed predstavlja faktično stanje zaštićeno pravom te unatoč zaštiti koju pravni poredak pruža posjedu, posjed nije pravo pa ni njegova pravna zaštita nije istovjetna pravnoj zaštiti vlasništva. Cilj je posjedovne parnice uspostaviti ono posjedovno stanje koje je postojalo prije smetanja. U toj je parnici rasprava ograničena na činjenicu posljednjeg mirnog posjeda i čin smetanja.

9. Obzirom na prethodno navedeno, neosporavanje tuženika po njemu postavljanja lokota na vratima prijeporne kuće koja je u ovom postupku isključivi predmet smetanja, a ne cijela nekretnina na kojoj se nalazi navedeni objekt, te izričit iskaz tuženika da on nikada nije bio u navedenoj kući, niti za ovaj sud nije sporno da je činom stavljanja lokota na vrata objekta i time sprečavanja tužiteljice ulaska i posjeda  kuće počinjeno smetanje.

10. U odnosu na daljnje žalbene navode valja navesti da  pobijanim rješenjem sud prvog stupnja nije samo deklaracijom utvrdio čin smetanja po tuženiku već je kondemnatorim dijelom izreke sukladno tužbenom zahtjevu ujedno izrekao i zabranu tuženom takvog ili sličnog smetanja.

Vrhovni sud RH u svojoj odluci posl.br. Rev-1632/2017-3 od 22. siječnja 2020. na pitanje „Može li se odlukom suda pružiti posjedovna zaštita koja se sastoji samo u utvrđenju čina smetanja posjeda i zabrane svakog takvog ili budućeg smetanja ili pružanju posjedovne zaštite nema mjesta ako se pored navedena dva elementa ne može naložiti uspostava ranijeg posjedovnog stanja.“ zauzima sljedeće pravno stajalište: „Pored elementa koji u svakom slučaju mora biti ispunjen da bi se pružila posjedovna zaštita, a to je tražiti utvrđenje čina smetanja, preostala dva elementa ne moraju biti kumulativno ispunjeni da bi posjednik imao pravo na posjedovnu zaštitu već je dovoljno, za postojanje osnovanog prava na posjedovnu zaštitu, pod uvjetom da su ispunjeni i opći uvjeti za pružanje posjedovne zaštite iz čl. 22. st. 2. ZVDSP (posljednji miran posjed i nastalo smetanje) da je ostvaren i uvjet zabrane tuženiku svakog daljnjeg istog ili sličnog postupanja koje predstavlja zadiranje u posljednji mirni posjed tužitelja jer se i samo takvom zabranom štiti posjed u smislu ZVDSP-a“. Isto stajalište VSRH zauzima npr. i u rješenju broj Rev-672/09-2 od 1. lipnja 2011., Rev-1769/2014 od 5. lipnja 2018.

11. Kako ispitivanjem pobijanog rješenja ovaj sud nije žalbu tuženika našao osnovanom, pri čemu  prvostupanjski sud nije počinio ni jednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti osnovom čl. 365. st. 2. ZPP-a, time da je na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio i materijalno pravo, a troškove odmjerio sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a i odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, valjalo je odbiti žalbu tuženika i u cijelosti potvrditi pobijano rješenje.

U Varaždinu 8. veljače 2023.