1

Poslovni broj: 76 Gž-4314/2022-3

 

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

 

Poslovni broj: 76 Gž-4314/2022-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

R J E Š E NJ E

 

 

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sutkinji toga suda Lidiji Bošnjaković, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Đ. V., OIB: …, iz S. B., kojeg zastupa punomoćnik I. O., odvjetnik iz S. B., protiv tuženika R. A. d.d., OIB: …, iz Z., zastupanog po punomoćniku M. K., odvjetniku iz Odvjetničkog društva K. & partneri d.o.o. iz Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv rješenja Općinskog suda u Požegi poslovni broj P-292/22-4 od 14. listopada 2022., dana 8. veljače 2023.,

 

 

r i j e š i o   j e

 

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Požegi poslovni broj P-292/22-4 od 14. listopada 2022.

 

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

 

 

Obrazloženje

 

1. Rješenjem suda prvog stupnja odbijen je tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Požegi.

 

2. Protiv navedenog rješenja žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08-57/11, 25/13, 89/14 i 70/19-dalje: ZPP). Predlaže pobijano rješenje preinačiti sukladno žalbenim navodima, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovan postupak, uz naknadu troška žalbenog postupka.

 

3. Žalba je neosnovana.

 

4. Pošavši od utvrđenja da je predmet spora utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe i isplata po osnovi Ugovora o kreditu broj … od 29. rujna 2006., sklopljenim između parničnih stranaka (u daljnjem tekstu: Ugovor), u kojem u ugovornom odnosu tužitelj ima status potrošača, a tuženik status trgovca odnosno pružatelja usluge, da u tom kontekstu dolazi do primjene mjerodavnog potrošačkog prava, da je odredba čl. 12. Ugovora, kojom je ugovorena mjesna nadležnost u mjestu sjedišta tuženika, u smislu odredbi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03 - u daljnjem tekstu: ZZP), koja je identična s odredbom čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 41/14, 110/15 i 14/19), nepoštena, jer je ista bila unaprijed formuliranog sadržaja, nije bila posebno pregovarana te da tužitelj nije mogao utjecati na njezin sadržaj, da ona uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača jer bi on radi zaštite svojih prava, u slučaju vođenja parničnog postupka pred sudom u Zagrebu bio izvrgnut dodatnim troškovima, dok se jednako ne odnosi na tuženika, s obzirom na to da se njegovo sjedište nalazi upravo u Z., sud prvog stupnja utvrdio je prigovor tuženika o mjesnoj nenadležnosti prvostupanjskog suda neosnovanim (čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o potrošačkom kreditiranju - „Narodne novine“ br. 96/03 – dalje: ZZP).

 

5. U žalbi tuženik, u bitnome, navodi da je pobijano rješenje nezakonito jer prvostupanjski sud pogrešno zaključuje da je odredba o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti Općinskog suda u Zagrebu nepoštena, a sve sukladno odredbama ZZP-a i implementiranoj Direktivi Vijeća EEZ broj: 99/2013 od 5. travnja 1993.

 

6. Ispitujući pobijano rješenje u granicama žalbenih navoda žalitelja, a pazeći pri tome dodatno po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka i na pravilnu primjenu materijalnog prava temeljem odredbe čl. 365. u svezi čl. 381. ZPP, ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je pobijano rješenje pravilno i zakonito.

 

7. Prvostupanjski sud nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju sadržajem žalbe ukazuje žalitelj, s obzirom na to da su u pobijanom rješenju navedeni dovoljno jasni razlozi o odlučnim činjenicama, a obrazloženje navedenog rješenja nije proturječno niti nejasno, a niti o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima rješenja navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, zbog čega pobijano rješenje nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njegova zakonitost i pravilnost.

 

8. Suprotno žalbenim navodima žalitelja, prvostupanjski sud je pravilno odlučio o navedenom prigovoru tuženika o mjesnoj nenadležnosti prvostupanjskog suda.

 

9. Sud prvog stupnja odbija tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti, polazeći od utvrđenja da je odredbom čl. 12. Ugovora ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora, odnosno u Z.

 

10. Pritom je utvrdio da navedena odredba o mjesnoj nadležnosti predstavlja ništetnu ugovornu odredbu, s obzirom na to da se radi o odredbi koja je sastavljena na unaprijed formuliranom sadržaju, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, te tužitelj nije imao nikakav utjecaj na njen sadržaj, da takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača jer bi on, čije je prebivalište u S. B., radi zaštite svojih prava u slučaju vođenja parničnog postupka u sjedištu kreditora, bio izvrgnut dodatnim troškovima i utrošku vremena, što bi uzrokovalo znatnu ravnotežu u procesno-pravnom položaju ugovornih stranaka.

 

11. Takav zaključak sukladan je presudi Suda Europske unije od 27. lipnja 2000., u spojenim predmetima C-240/98 do C-244/98 – Océano Grupo Editorial SA protiv Rocío Murciano Quintero te Salvat Editores SA protiv José M. Sánchez Alcón Prades i dr., u kojoj je sud zaključio da se ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog mjesta poslovanja prodavatelja ili dobavljača, treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive ako se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, te ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Preneseno na konkretan slučaj, to bi značilo da bi odredba iz čl. 12. Ugovora o kreditu, koja je unaprijed formulirana i uvrštena u ugovor od strane tuženika i na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati, bila nepoštena ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

 

12. Iz Zaključka sa sastanka Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske s predsjednicima građanskih odjela županijskih sudova od 5. studenog 2020., posl. broj Su IV-308/2020, proizlazi da je prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke, klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo, a ista je ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti.

 

13. Stajalište prvostupanjskog suda o razlozima nepoštenosti prorogacijske klauzule u konkretnom slučaju nije u protivnosti sa citiranim Zaključkom od 5. studenog 2020. s obzirom na to da bi tužitelj koja ima prebivalište u S. B. bio izložen dodatnim financijskim troškovima i potrebnom vremenu radi pristupa sudu sa sjedištem u Z. To što može angažirati odvjetnika u Z. tužitelju ne ide u prilog jer da bi otklonio nastanak dodatnih financijskih troškova tužitelj bi morao angažirati odvjetnika sa sjedištem u Z., što bi predstavljalo dodatne troškove za tužitelja, a postojali bi i mogući troškovi pristupa tužitelja, osobno na sud u sjedištu kreditora.

 

14. Točno je da je i prema čl. 46. st. 1. i čl. 48. st. 1. ZPP-a, koji propisuju općemjesnu nadležnost suda prema sjedištu tuženika, za postupanje u ovom postupku mjesno nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu. Međutim, kako je Ugovor o kreditu sklopljen u Podružnici u S. B., to se tužitelj očito opredijelio za izberivu općemjesnu nadležnost prema mjestu u kojem se nalazi poslovna jedinica tuženika u smislu čl. 59. ZPP-a.

15. Stoga je ovaj sud odbio žalbu tuženika i primjenom čl. 380. toč. 2. ZPP-a potvrdio prvostupanjsko rješenje.

 

 

U Zagrebu 8. veljače 2023.

 

 

S u d a c:

Lidija Bošnjaković, v.r.