1

Poslovni broj: 15 Gž-32/2023-3

 

                              

      REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

                STALNA SLUŽBA U POŽEGI

        Sv. Florijana 2, Požega

 

Poslovni broj: 15 Gž-32/2023-3

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

                                                                    i

                                                         R J E Š E NJ E 

 

Županijski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda  Branimira Miljevića, kao predsjednika vijeća, Berislava Devčića, kao suca izvjestitelja i člana vijeća, te Branke Ribičić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. Š. ž. T. iz P., OIB:…zastupane po punomoćnicima I. Š. i B. V., odvjetnicima iz Z., protiv tuženika A. osiguranje d.d. Z., . OIB: … zastupanog po punomoćnici M. T., odvjetnici u O. društva G. i P., radi naknade štete, rješavajući žalbu tuženika protiv  presude i rješenja Općinskog suda u Zadru broj Pn-86/2021-33 od 17. studenog 2022., u sjednici vijeća održanoj 8. veljače 2023.,

p r e s u d i o    j e

 

I. Žalba tuženika se djelomično uvažava te se preinačava presuda Općinskog suda u Zadru broj Pn-86/2021-33 od 17. studenog 2022. u pobijanim stavcima I. i II. izreke i sudi:

 

"Dužan je tuženik isplatiti na ime naknade štete i to s osnova izgubljene zarade zbog nemogućnosti obavljanja poslova u seoskom domaćinstvu počev od 9. svibnja 2008. godine pa do 31. prosinca 2010. godine ukupan iznos od 703,96 eura/ 5.304,06 kuna sve sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, računajući ovu od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotnih poena i to:

 

-na iznos od 234,66 eura/ 1768,02 kuna od 28. svibnja 2010.,

-na iznos od 234,66 eura/ 1768,02 kuna od 28.. svibnja 2010.,

-na iznos od 234,66 eura/ 1768,02 kuna od 10. svibnja 2011.,

 

pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

U preostalom dijelu za iznos od 469,31 eura/ 3.536,00 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na taj iznos, tužbeni zahtjev tužiteljice odbija se kao neosnovan.

 

II. Dužan je tuženik plaćati tužiteljici na ime naknade štete s osnova umanjenja radne sposobnosti odnosno s osnova izgubljene zarade zbog nemogućnosti obavljanja poslova u seoskom domaćinstvu u obliku mjesečne rente počev od 1. siječnja 2011. pa ubuduće dok za to budu postojali zakonski uvjeti iznos od 234,66 eura/ 1.768,02 kn godišnje,  odnosno 19,55 eura/ 147,33 kuna mjesečno sve sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, računajući ovu od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotnih poena, s time što se kao dan dospijeća za protekli mjesec uzima prvi dan slijedećeg mjeseca.

 

U preostalom dijelu za iznos od 156,43 eura/ 1.178,64 kuna u godišnjem iznosu, odnosno za iznos od 13,04 eura/ 98,25 kuna mjesečno tužbeni zahtjev tužiteljice odbija se kao neosnovan."

 

r i j e š i o   j e

 

Žalba tuženika odbija se kao neosnovana te se potvrđuje rješenje Općinskog suda u Zadru broj Pn-86/2021-33 od 17. studenog 2022. u pobijanom stavku III. izreke u cijelosti.

 

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova drugostupanjskog postupka.

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

 

I. Dužan je tuženik isplatiti na ime naknade štete i to s osnova izgubljene zarade zbog nemogućnosti obavljanja poslova u seoskom domaćinstvu počam od 9. svibnja 2008. godine pa do 31. prosinca 2010. godine ukupan iznos od 8.840,00 kn, što odgovara iznosu od 1.173,27 EUR, sve sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, računajući ovu od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotnih poena i to:

 

-na iznos od 2.946,66 kn od 10. svibnja 2009.,

-na iznos od 2.946,66 kn od 10. svibnja 2010.,

-na iznos od 2.946,66 kn od 10. svibnja 2011.,

 

pa do isplate, sve u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu, tj. za iznos od 85.387,00 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na taj iznos, tužbeni zahtjev tužiteljice odbija se kao neosnovan.

 

II. Dužan je tuženik plaćati tužiteljici na ime naknade štete s osnova umanjenja radne sposobnosti odnosno s osnova izgubljene zarade zbog nemogućnosti obavljanja poslova u seoskom domaćinstvu u obliku mjesečne rente počam od 1. siječnja 2011. pa ubuduće dok za to budu postojali zakonski uvjeti iznos od 2.946,66 kn godišnje, što odgovara iznos od 391,09 EUR, odnosno 245,55 kn mjesečno, što odgovara iznosu od 32,59 EUR, sve sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, računajući ovu od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotnih poena, s time što se kao dan dospijeća za protekli mjesec uzima prvi dan slijedećeg mjeseca, dok se u preostalom dijelu, preko dosuđenog, tužbeni zahtjev tužiteljice odbija se kao neosnovan.

 

r i j e š i o    j e

 

I. Dopušta se preinaka tužbe tužiteljice prema podnesku iste od 13. rujna 2022.

 

II. Utvrđuje se da je tužiteljica djelomično povukla tužbu i to za za 2010. godinu za iznos od 621,00 kn mjesečno, za 2011. godinu za iznos od 612,00 kn mjesečno, za 2012. godinu za iznos od 748,00 kn mjesečno, za 2013. godinu za iznos od 899,00 kn mjesečno, za 2014. godinu za iznos od 764,00 kn mjesečno, za 2015. godinu za iznos od 936,00 kn mjesečno, za 2016. godinu za iznos od 1.045,00 kn mjesečno, za 2017. godinu za iznos od 1.119,00 kn mjesečno, za 2018. godinu za iznos od 1.218,00 kn mjesečno, za 2019. godinu za iznos od 1.439,00 kn mjesečno, za 2020. godinu za iznos od 1.594,00 kn mjesečno, za 2021. godinu za iznos od 1.498,00 kn mjesečno,

 

III. Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

 

2. Tuženik žalbom pobija presudu u dosuđujućem dijelu i rješenje u stavku III. izreke kojim je odlučeno o parničnom trošku zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, te predlaže da se ista preinači u smislu žalbenih navoda, podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

 

3. U odgovoru na žalbu tužiteljica osporava navode istaknute u žalbi tuženika, te predlaže istu odbiti kao neosnovanu.

 

4. Žalba je djelomično osnovana u dijelu kojim se pobija presuda, a neosnovana u odnosu na pobijano rješenje o troškovima.

 

5. Kako tuženik ne precizira u čemu nalazi da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka, jer se osim osporavanja pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, u žalbi ne obrazlaže postojanje bilo koje bitne postupovne povrede zakona, ovaj sud pazeći  po službenoj dužnosti sukladno članku 365. stavka 2. Zakona o parničnom postupku (NN 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 dalje u tekstu: ZPP)  na apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka,  nije našao da bi bila počinjena koja od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka  354. stavka 2.  točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, pa je ovaj po tuženiku istaknuti žalbeni razlog neosnovan.

 

6. U pretežnom dijelu žalbe osporava se pravilnost i potpunost činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda te na temelju istih i primjena materijalnog prava. Drugostupanjski sud nalazi da je žalba tuženika neosnovana i iz istaknutog žalbenog razloga pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, iako je točan žalbeni navod da prvostupanjski sud na temelju utvrđenih bitnih činjenica donosi pogrešne činjenične zaključke koji ne proizlaze iz činjenica do kojih se došlo izvođenjem dokaza tijekom glavne rasprave. Međutim, ti pogrešni zaključci su po mišljenju ovog suda imali utjecaja samo na pravilnost primjene materijalnog prava prilikom donošenja odluke o visini tužbenog zahtjeva odnosno visini materijalne štete koju je od posljedica prometne nesreće za koju odgovara tuženik, trpjela tužiteljica u vidu izgubljene zarade od prihoda koje je tužiteljica ranije stjecala radom na obiteljskom poljoprivrednom gospodarstvu.

 

7. Prvostupanjskom presudom je usvojen samo dio tužbenog zahtjeva tužiteljice i to za izgubljenu zaradu od proizvodnje mlijeka i sira, dok je sa preostalim dijelom zahtjeva za naknadu štete zbog izgubljene zarade od drugih poljoprivrednih radova i prihoda od istih, tužiteljica odbijena , te pošto protiv tog odbijajućeg dijela presude nije podnosila žalbu, prvostupanjska presuda je u tom dijelu postala pravomoćna.

 

8. Od bitnih činjenica koje su bilo nesporne, bilo ih je prvostupanjski sud pravilno utvrdio izvođenjem predloženih dokaza, za navesti je da je tužiteljica 9. svibnja 2008. godine, kao putnica u automobilu ozlijeđena u prometnoj nesreći koja se dogodila krivnjom osiguranika tuženika, koji je u kaznenom predmetu istog suda prvog stupnja broj K-457/08 proglašen krivim za nastanak iste prometne nesreće. Od zadobivene teške tjelesne ozljede prijeloma glave lijevog femura s nastankom posttraumatske lijevostrane koksartroze, kod tužiteljice su ostale trajne zdravstvene posljedice nesposobnosti obavljanja nekih poslova u poljoprivrednom gospodarstvu i to u cijelosti za dio poslova  koje je mogla obavljati  u smanjenom opsegu zbog posljedica ranijih ozljeda za koje ne odgovara tuženik, dok neke poslove u procesu proizvodnje mlijeka i sira i pored potpunog gubitka radne sposobnosti, tužiteljica i dalje po mišljenju sudskog vještaka medicine rada može obavljati i to konkretno može u cijelosti voditi brigu o higijeni mlijeka, odnosno zaštiti mlijeka od bakterija, proizvoditi sir te sir i mlijeko prodavati na kućnom pragu, dok nije više mogla obavljati poslove mužnje krava koji posao je ranije mogla raditi u potpunosti i poslove oko čišćenja staje koje je zbog posljedica ranijih ozljeda mogla obavljati samo u smanjenom opsegu za 75 % efikasnosti. Na temelju takovog mišljenja sudske vještakinje medicine rada za zaključiti je da je tužiteljica prije ozljeđivanja u prometnoj nesreći i posljedica za koje je odgovoran tuženik, bila u istom smanjenom opsegu sposobna obavljati i druge poslove pomažući drugim članovima obiteljskog gospodarstva, a koji poslovi se tiču brige za krave i hranidbu istih.

 

8.1. Analizom izvedenih dokaza prvostupanjski sud je uz valjano obrazloženje utvrdio da je zahtjev za naknadu štete za izgubljenu zaradu od proizvodnje mlijeka i sira, osnovan, ali samo za jednu kravu u domaćinstvu, dok za veći broj krava tužiteljica nije u postupku pružila uvjerljive dokaze s obzirom da su saslušani svjedoci pa i sama tužiteljica govorili o različitom broju krava, tako da je o istome pravilan zaključak suda prvog stupnja da je u domaćinstvu tužiteljice postojala najmanje jedna krava. U vezi s tim i zbog toga dio žalbe tuženika koji govori da tužiteljica nije dokazala da je uopće imala krave u obiteljskom gospodarstvu nije prihvaćen kao osnovan, bez obzira što u službenim dokumentima o stočarskoj proizvodnji u OPG-u tužiteljice nisu navedene krave, a to stoga što se u domaćoj praksi priznaje kao oblik štete, koji je štetnik dužan nadoknaditi i gubitak zarade koja je ostvarena i neregistriranim poslovima, odnosno tzv. radom na crno. Također se u žalbi neosnovano tuženik osvrće na dokaze o isporuci mlijeka siranama, u smislu da tužiteljica ako je isporučivala mlijeko istima nije imala gubitak od zarade na mlijeku, što se ne može prihvatiti kao osnovano jer i sam tuženik navodi da se u potvrdama sirana koje su od OPG-a tužiteljice preuzimale mlijeko ne navodi da li je preuzeto mlijeko od krava ili samo od koza i ovaca za koju stočarsku proizvodnju je gospodarstvo tužiteljice bilo registrirano i nesporno je mlijeko te stoke prodavano siranama.

 

8.2. Visinu dosuđenog iznosa naknade štete za izgubljenu zaradu od prihoda od prodaje mlijeka i sira je prvostupanjski sud pravilno utvrdio iz nalaza i mišljenja sudskog poljoprivrednog vještaka M. L., ali u pogledu istog sud drugog stupanja nalazi djelomično osnovanim žalbene prigovore tuženika, da u nalazu i mišljenju taj sudski vještak nije utvrdio stvarnu visinu pretrpljene štete odnosno izgubljene zarade, jer nije od prodajne cijene mlijeka i sira odbio troškove proizvodnje, te nije uzeo u obzir ni druge okolnosti, kao period telenja i dojenja teladi ili eventualne troškove liječenja krava. 

 

9. Po mišljenju drugostupanjskog suda, s obzirom na sve naprijed navedeno, sud prvog stupnja je pravilno odlučujući o osnovi tužbenog zahtjeva primjenom odredbe članka 1089. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje u tekstu: ZOO) i članka 1095. stavak 2. ZOO-a u pogledu određivanja rente kao oblika naknade buduće štete koja će izvjesno za tužiteljicu nastupati, pobijanom presudom djelomično prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice i dosudio joj naknadu štete, te zbog toga sve žalbene navode tuženika koji osporavaju takvu primjenu zakona, ovaj sud nalazi neosnovanima.

 

10. Međutim, s obzirom na utvrđene propuste prvostupanjskog suda i stranaka u utvrđivanju svih  činjenica o kojima ovisi utvrđivanje visine nastale materijalne štete, sud drugog stupnja je odlučio djelomično prihvatiti žalbu tuženika te preinačiti pobijanu presudu primjenom odredbe članka 223. stavak 1. ZPP-a. Ta odredba zakona kaže da ako se utvrdi da stranci pripada pravo na naknadu štete, ali se visina novčane svote koju treba dosuditi ne može utvrditi ili bi se mogla utvrditi s nerazmjernim teškoćama, sud će o tome odlučiti po slobodnoj ocjeni. U konkretnom slučaju pravilna visina novčane naknade štete bi se u ovoj fazi parničnog postupka mogla utvrđivati samo dopunskim poljoprivrednim vještačenjem, pa bi troškovi takove dopune dokaznog postupka premašili granicu srazmjernosti u odnosu na ukupnu visinu naknade štete o kojoj se u ovom sporu radi, zbog čega je primjena odredbe članka 223. stavak 1. ZPP-a u konkretnom slučaju osnovana.

 

11. Dakle, ovaj sud je, uzimajući u obzir javno dostupne podatke o prosječnim troškovima poljoprivredne proizvodnje, konkretno proizvodnje kravljeg mlijeka, zatim umanjujući po sudskom vještaku procijenjene količine proizvedenog mlijeka potrebnog za proizvodnju utvrđene količine sira i za druge okolnosti koje utječu na mliječnost krava, te konačno uzimajući u obzir i da je tužiteljica pored povrjeđivanja u prometnoj nesreći za koju je odgovoran osiguranik tuženika i nadalje radno sposobna za obavljanje dijela radnog procesa proizvodnje i prodaje mlijeka i sira, u kom dijelu, stoga nema štete za koju bi bio odgovoran tuženik, a što je sve tuženik osnovano isticao u žalbi, odlučio umanjiti prvostupanjskom presudom dosuđene iznose naknade štete za postotak koji se slobodnom ocjenom određuje u visini od 40%. Time su preinačenjem pobijanog dijela presude tužiteljici iznosi izgubljene zarade za utuženo razdoblje od 2008 -2011 umanjeni za 40% odnosno za iznos od 1.178,64 kn, tako da su tužiteljici dosuđeni godišnji iznosi od 1.768,02 kn, odnosno 234,66 eura, a s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva tužiteljica je odbijena. Također su za 40% umanjeni i dosuđeni budući iznosi rente tako da su isti izraženi u ukupnom  godišnjem iznosu od 1.768,02 kn/ 234,66 eura, odnosno tužiteljici je dosuđen iznos mjesečne rente od 147,33 kn ili 19,55 eura, a s preostalim dijelom zahtjeva za rentu tužiteljica je odbijena.

 

12. Djelomično je osnovana žalba tuženika i u dijelu u kojem se osporava početak tijeka zateznih kamata na dosuđene iznose materijalne štete, jer doista ista kamata tuženiku nije mogla početi teći prije saznanja za njegovu obvezu isplate naknade štete. Međutim, tuženik neosnovano tvrdi da se početak tijeka tih kamata može odrediti tek od donošenja prvostupanjske presude, pri čemu se tuženik u žalbi poziva na sudsku praksu koja je  naknadno napuštena. Važeća i ujednačena sudska praksa domaćih sudova je da kamate na zatražene iznose naknade štete, prema tuženiku kao osobi odgovornoj za naknadu te štete, temeljem zakona o obveznom automobilskom osiguranju, počinje teći od dana kada se tužitelj prije podnošenja tužbe obratio tuženiku kao osiguratelju sa zahtjevom za mirno rješenje spora. U spisu su stranke učinile nespornim da se tužiteljica obratila tuženika sa takvim zahtjevom, a budući sporazum o naknadi štete nije u mirnom postupku postignut, podnijela je tužbu kojom je pokrenut ovaj parnični postupak dana 27. svibnja 2010. Zahtjev za mirno rješenje spora nije priložen u spisu niti su stranke tijekom postupka navele datum podnošenja istog. Sudska praksa u takvom  slučaju stoji na stanovištu da se zatezne kamate na dosuđene iznose naknade štete dosuđuju od dana podnošenja tužbe, tako da je sud drugog stupnja preinačio pobijani dio presude i u dijelu početka tijeka zatezne kamate, tako da je tužiteljica odbijena s dijelom zahtjeva za kamate u periodu od dosuđenih za 2008. godinu s dospjelošću 10. svibnja 2009. i za 2009. godinu s dospjelošću 10. svibnja 2010., te je početak tijeka zateznih kamata na dosuđene iznose naknade štete određen s prvim slijedećim danom od dana podnošenja tužbe, dakle od 28. svibnja 2010. godine. U preostalom dijelu žalba tuženika u odnosu na tijek kamata nije utvrđena osnovanom, jer je za ostale dosuđene iznose štete početak tijeka zateznih kamata određen u datumima nakon podnošenja tužbe.

 

13. Odlučujući o žalbi tuženika kojom se pobija stavak III. prvostupanjskog rješenja kojim je sud odlučio da svaka stranka  snosi svoje troškove postupka, drugostupanjski sud nalazi istu žalbu neosnovanom u cijelosti. Naime, sud prvog stupnja je pravilno zaključio da je s obzirom na postignuti uspjeh stranaka u sporu opravdana primjena odredbe članka 154. stavak 4. ZPP-a i određivanje da svaka stranka snosi svoje troškove, a to stoga što su stranke u sporu uspjele u približno jednakim omjerima. Pri tome je bitno za napomenuti da u izračun omjera uspjeha stranaka u postupku ulazi i uspjeh stranaka u pogledu osnove tužbenog zahtjeva, u čemu je tužiteljica uspjela u potpunosti, jer se tuženik tijekom cijelog prvostupanjskog i žalbenog postupka protivi osnovanosti tužbenog zahtjeva tužiteljice u cijelosti i predlaže odbijanje tužbe kao neosnovane, s tim da se uspjeh tuženika u sporu očituje samo u pogledu visine tužbenog zahtjeva s obzirom da je tužiteljica s dijelom postavljenog tužbenog zahtjeva po visini, odbijena, a dio tužbenog zahtjeva je i povukla. Međutim, u obzir treba uzeti i da je tijekom postupka tuženik isplatio tužiteljici dio ranijeg tužbenog zahtjeva koji se odnosio na nematerijalnu štetu, što se također računa kao uspjeh tužiteljice, a neuspjeh tuženika u sporu, tako da je zbog svega iznesenog ovaj sud odlučio potvrditi pobijanu odluku suda prvog stupnja o troškovima prvostupanjskog postupka. Iz istih razloga je na temelju odredbe članka 166. stavak 2. ZPP-a sud drugog stupnja odbio zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka, bez obzira što je tuženik djelomično uspio sa žalbom, ali ponovno samo u pogledu dijela visine zahtjeva, dok je u pogledu osnove tužbenog zahtjeva i u žalbenom postupku uspjeh u sporu u potpunosti na strani tužiteljice.

 

14. Zbog svega naprijed iznesenog sud drugog stupnja je na temelju članka 373. točka 3. ZPP-a preinačio pobijanu presudu, a temeljem članka 380. točka 2. ZPP-a potvrdio pobijani dio prvostupanjskog rješenja o troškovima, te odlučio kao u izreci ove presude i rješenja.

 

 

U Požegi, 8. veljače 2023.

 

                                                                                                                                Predsjednik vijeća

 

                                                                                                                                  Branimir Miljević