1                            Gž-124/2022-4

 

 

                                         

              

   Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku                                                                     Gž-124/2022-4

 

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Ordane Labura, kao predsjednice vijeća, suca izvjestitelja Maje Skorić i Dalibora Dukića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja N. I. d.o.o. Z., U. grada V. 271, OIB …, kojeg po punomoći zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva J. L. M. j.t.d. Z., S. cesta 20/XXII, protiv tuženika M. P. iz S. N., K. 3, OIB …, zastupanog po punomoćnici Ž. P., odvjetnici iz Z., K. 8a, radi vraćanja stečenog bez osnove, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Zadru, Stalna služba u Pagu pod brojem P-987/2021-32 od dana 18. listopada  2021. godine, u sjednici održanoj dana 7. veljače 2023. godine

 

 

p r e s u d i o  j e

 

 

              I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru, Stalna služba u Pagu pod brojem P-987/2021-32 od dana 18. listopada 2021. godine.

              II. Odbijaju se zahtjevi stranaka za naknadu parničnog troška žalbenog postupka.

 

Obrazloženje

 

 

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužitelju iznos od 70.857,67 kuna sa zateznom kamatom koja počinje teći od dana podizanja tužbe 1. kolovoza 2019. godine, do isplate i to iznos od 57.328,51 kunu na ime plaće (greškom naveden kao iznos obračunatih kamata na plaću), iznos od 9.807,51 kunu na ime obračunate kamate na plaću i iznos od 3.721,65 kuna na ime parničnog troška i pristojbe (točka I. izreke), te je naloženo tuženiku da u istom roku naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 18.371,00 kunu sa zateznom kamatom koja teče od dana presuđenja do isplate (točka II. izreke).

2. Protiv te presude, u dijelu pod točkom I. i II. izreke, žalbu je podnio tuženik pobijajući je uvodno zbog svih žalbenih razloga označenih u članku 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje: ZPP), sa prijedlogom da drugostupanjski sud u cijelosti uvaži žalbu, pobijanu presudu ukine i predmet vrati na ponovni postupak, podredno, da pobijanu presudu preinači na način da odbije tužbeni zahtjev i tužitelja obveže na naknadu parničnog troška, sa zahtjevom za naknadu parničnog troška žalbenog postupka.

3. U odgovoru na žalbu, tužitelj je osporio osnovanost žalbenih prigovora i predložio da drugostupanjski sud odbije žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrdi prvostupanjsku presudu, uz zahtjev za naknadu parničnog troška žalbenog postupka.

              4. Žalba nije osnovana.

              5. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za povrat stečenog bez osnova – isplaćenih plaća, zateznih kamata i troškova tuženiku temeljem pravomoćne presude Općinskog radnog suda u Zagrebu pod brojem Pr-708/10 od dana 3. veljače 2011. godine, jer je nakon prihvaćanja revizije tužitelja (kao tuženika) rješenjem pod brojem Revr-228/12-2 od dana 6. lipnja 2012. godine u postupku pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske, u novom postupku donesena pravomoćna presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu pod brojem Pr-3778/12-44 od dana 28. svibnja 2014. godine (ispravljena u izreci pravomoćnim rješenjem pod brojem Pr-3778/12-48 od dana 13. listopada 2014. godine) sa drugačijom odlukom kojom je odbijen zahtjev tuženika (kao tužitelja).

6. U ovom postupku bila je donesena presuda pod brojem P-2417/2019-21 od 12. veljače 2020. godine koja je po žalbi tuženika rješenjem Županijskog suda u Šibeniku, broj Gž-416/2020-2 od dana 27. travnja 2021. godine, ukinuta pod točkom I. izreke i u odluci o parničnom trošku pod točkom II. izreke, te je predmet u tom dijelu vraćen na ponovno odlučivanje, dok je u dijelu pod točkom III. (u kojoj je odbijen zahtjev za vraćanje iznosa od 34.993,54 kune u odnosu na obračunate poreze i prireze u korist državnog proračuna i pod točkom IV. izreke (u kojoj je tužitelj obvezan da naknadi  tuženiku parnični trošak u iznosu od 3.300,00 kuna), prvostupanjska presuda postala  pravomoćna, jer u tom dijelu nije bila pobijana žalbom, kao i prvostupanjsko rješenje kojim je utvrđeno povlačenje tužbe za iznos od 5.112,06 kuna.

7. Neosnovano tuženik u žalbi tvrdi da je pobijana presuda nerazumljiva s obzirom na osnov isplate u odnosu na iznos od 57.328,51 kunu, označen u tužbi, a onda i u izreci presude, kao iznos iz osnova obračunate kamate na plaću, jer je posve jasno (kako iz činjeničnih navoda tužbe, obrazloženja presude, te nalaza i mišljenja vještaka), da se radi o isplati koja je bila vršena iz osnova plaće, dok se u predmetnom postupku radi o povratu onog što je isplaćeno, a u odnosu na koju isplatu je otpao pravni osnov. Ujedno, izostanak oznake "kn" za iznos od 9.807,51 pod točkom I. 2. izreke, također ne čini presudu nerazumljivom, s obzirom na preostali dio izreke, te ukupnost razloga obrazloženja prvostupanjske presude.

8. Prema razlozima presude, prvostupanjski je sud u postupku u kojem je trebalo ponovno odlučiti o zahtjevu za vraćanje isplaćenih iznosa od 57.328,51 kunu na ime plaće, iznosa od 9.807,51 kunu na ime obračunate kamate na plaću i iznosa od 3.721,65 kuna na ime parničnog troška i pristojbe, te o zahtjevu za naknadu troška u predmetnom postupku, utvrdio:

-  da je između stranaka zaključen bio ugovor o radu i da je od strane tužitelja donesena odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu,

- da je tuženik kao tužitelj tužbom zatražio da se utvrdi nezakonita i nedopuštena Odluka o izvanrednom prekidu ugovora o radu tuženika od 22. veljače 2010. godine i Odgovor na Zahtjev za zaštitu prava od 12. ožujka 2010. godine i da ne proizvode nikakve pravne učinke, kao i zahtjev da se naloži tuženiku da vrati tužitelja na rad i omogući mu nesmetano obavljanje poslova prema Ugovoru o radu na neodređeno vrijeme od dana 3. prosinca 2001. godine, a koji zahtjev je bio prihvaćen presudom  Općinskog radnog suda u Zagrebu pod brojem Pr-708/10 od dana 3. veljače 2011. godine,  

- da je među strankama nesporno da je nakon pravomoćnosti presude Općinskog radnog suda u Zagrebu pod brojem Pr-708/10 od dana 3. veljače 2011. godine (koja je bila potvrđena presudom Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-1820/11 od 11. listopada 2011. godine) tuženiku bila isplaćena naknada plaće, zatezne kamate i troškovi postupka,

- da je po reviziji tužitelja Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem pod brojem Revr-228/12-2 od dana 6. lipnja 2012. godine ukinuo presude nižih sudova i predmet  vratio na ponovno odlučivanje zbog pogrešne primjene materijalnog prava temeljem tada mjerodavne odredbe članka 395. stavak 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 148/11 – pročišćeni tekst),

- da je u nastavku postupka bila donesena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu pod brojem Pr-3778/12-44 od dana 28. svibnja 2014. godine (ispravljena u izreci pravomoćnim rješenjem pod brojem Pr-3778/12-48 od dana 13. listopada 2014. godine) kojom je odbijen zahtjev tužitelja da se utvrdi nezakonita i nedopuštena Odluka o izvanrednom prekidu ugovora o radu od 22. veljače 2010. godine i Odgovor na Zahtjev za zaštitu prava od 12. ožujka 2010. godine i da ne proizvode nikakve pravne učinke, kao i zahtjev da se naloži tuženiku da vrati tužitelja na rad i omogući mu nesmetano obavljanje poslova prema Ugovoru o radu na neodređeno vrijeme od 3. prosinca 2001. godine, a koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Zagrebu pod brojem Gžr-1437/14-4 od 13. siječnja 2015. godine,

- da je prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke od dana 2. prosinca 2019. godine tuženiku po pravomoćnoj presudi bilo isplaćeno na ime neto plaća, iznos od 57.328,21 kunu, na ime obračunate zatezne kamate iznos od 9.807,51 kunu i na ime obračunatih doprinosa i obračunatih poreza i prireza na dohodak 34.993,54 kune, te na ime parničnog troška i pristojbe iznos od 3.721,65 kuna,

- da se spor vodi između pravne i fizičke osobe, dakle privatno pravnih osoba, pa da se ne radi o situaciji koja je istovjetna onoj u predmetu S. protiv R. H., te drugim predmetima na koje se poziva tuženik, da tužitelj kao društvo, pravna osoba također ima temeljna prava priznata člankom 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“ – međunarodni ugovori broj 18/97, 6/99, 14/2, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10, dalje: Konvencija), osobito pravo  vlasništva, da tuženik nije stekao  pravo vlasništva  po bilo kojoj zakonskoj osnovi na isplaćenom novcu, da bi miješanje bilo u javnom interesu i opravdano, jer je isto usmjereno i na zaštitu pojedinih zajedničkih vrijednosti, koje uključuju i prava i slobode tužitelja, te da bi takvo miješanje bilo usmjereno na postizanje legitimnog cilja.

              9. Odgovarajući na prigovore tuženika, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da se činjenično ne radi o istovjetnoj situaciji koja je bila predmet postupka S. protiv R. H. pred Europskim sudom za ljudska prava po zahtjevu broj 679/2011, budući da se u tom postupku radi o vraćanju onog što je isplaćeno temeljem pravomoćne presude Općinskog suda u Hrvatskoj Kostajnici od dana 2. listopada 2003. godine, kojom je prihvaćena podnositeljeva tužba i naloženo državi da mu nadoknadi poseban dodatak na plaću u ukupnom iznosu od 67.214,69 kuna, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama za razdoblje između 1. veljače 1998. i 1. svibnja 2001. godine, te da mu nadoknadi troškove postupka u iznosu od 7.978,80 kuna, a koja je potvrđena presudom  drugostupanjskog suda, a navedene presude nižih sudova bile su ukinute po zahtjevu  za zaštitu zakonitosti koji je podnijela Republika Hrvatska, od strane Vrhovnog suda Republike Hrvatske, dakle, jednostranom pravnom lijeku, te onda u ponovnom postupku, nakon izvršene isplate, bila je donesena drugačija odluka.

              10. U odnosu na pitanje da li je tuženik stekao pravo vlasništva na sredstvima koja mu je tužitelj isplatio po pravomoćnosti presude Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-708/ 10 od dana 3. veljače 2011. godine, treba imati u vidu da pojam "vlasništva" ima autonomno značenje u konvencijskom sustavu, jer u određenim okolnostima i "legitimno očekivanje" vlasništva, ako je utemeljeno na pravnom aktu, može uživati zaštitu iz članka 1. Protokola.

              11. U ovom postupku, nije sporno da je isplata po tužitelju izvršena nakon što je presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-708/10 od dana 3. veljače 2011. godine kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev tuženika kao tužitelja na utvrđenje da je u cijelosti nedopušten izvanredni otkaz ugovora o radu od 22. veljače 2010. godine, te naloženo tužitelju kao tuženiku da vrati tuženika na rad na poslove radnog mjesta prema Ugovoru o radu na neodređeno vrijeme od 3. prosinca 2001. godine – dakle, prihvaćen zahtjev za nenovčanu tražbinu, bila potvrđena presudom Županijskog suda u Zagrebu broj Gžr-1820/11 od dana 11. listopada 2011. godine.

              12. Kako isplata novčanog iznosa nije bila predmet odlučivanja u tom postupku – kada bi u skladu sa konvencijskim pravom tuženik stekao vlasništvo na temelju  pravomoćne presude, za zaključiti je da tuženik glede isplaćenog iznosa naknade ima "legitimno očekivanje"  da, s obzirom na pravomoćnu presudu Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-708/10 od dana 3. veljače 2011. godine kojom je bio uspostavljen prijašnji radno pravni status, navedeni iznos neće biti predmet vraćanja, dok tužitelj ima "legitimno očekivanje" da  njegov zahtjev za povrat isplaćenih sredstava, u odnosu na koji je otpao osnov, bude usvojen.

13. Nadalje u ovom postupku nije sporno da se radi o privatnopravnim odnosima, pa su mehanizmi razmjernosti suprotstavljenih interesa u pravilu već osigurani kroz postupke koje privatnim osobama stoje na raspolaganju kako bi zaštitili svoje pravo, a sama činjenica da država osigurava provođenje postupka u takvim odnosima, ne dovodi samo po sebi i miješanje države u pravo vlasništva na temelju članka 1. Protokola 1. Konvencije.

              14. Međutim, ukoliko tuženik ima materijalni interes zaštićen člankom 1. Protokola 1.  na isplaćenim sredstvima i kada bi se i proveo test razmjernosti, onda je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je u konkretnom slučaju miješanje u imovinska prava tuženika zakonito i usmjereno na postizanje legitimnog cilja (s obzirom da je za isplaćeni iznos otpao pravni osnov), dok bi i na treće pitanje – da li se njima, osobi u čije se pravo zadire, nameće prekomjerni individualni teret u odnosu na tužitelja, trebalo odgovoriti negativno.

              15. Naime, okolnosti konkretnog slučaja, u kojem je upravo tuženik tražio vraćanje na radno mjesto (pri čemu u tom pravcu tijekom postupku nije isticao da je zahtijevao i donošenje privremene mjere osiguranja radi vraćanja na rad do završetka postupka), a nakon pravomoćnosti ranije donesene presude Općinskog radnog suda u Zagrebu pod brojem Pr-708/10 od dana 3. veljače 2011. godine (u listopadu iste godine), kojom je uspostavljen njegov prijašnji radno pravni status, nije se odazvao  pozivu za povratak na radno mjesto, već je tužitelju dao redovan otkaz 23. siječnja 2012. godine – ovaj drugostupanjski sud dovodi u vezu i sa činjenicom da je tuženik  već 1. lipnja 2010. godine stupio u radni odnos kod novog poslodavca N. d.o.o., koja proizlazi iz presuda donesenih u postupku Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-1162/12 (kasnijeg broja Pr-933/2019), pregledanih u ovom postupku, a u kojem je tuženik zatražio isplatu razlike plaće između plaće koju je u određenom utuženom razdoblju ostvarivao kod poslodavca N. d.o.o. kod kojeg se zaposlio 1. lipnja 2010. godine i plaće koju bi primao kod tuženika, a koji tužbeni zahtjev je u konačnici odbijen kao neosnovan.

16. Dakle, činjenica da je tužitelj isplatu naknade plaće izvršio poštujući u periodu pravomoćnost presude kojom mu je bilo naloženo vraćanje na rad, činjenica da je tuženik tražio vraćanje na rad i bio u saznanju da je u tom postupku po tužitelju podnesena revizija, a istodobno zasnovao u kratkom razdoblju od izvanrednog otkaza  radni odnos kod novog poslodavca, prema mišljenju ovog drugostupanjskog suda, tužiteljevo imovinsko pravo koje je ravnopravno zaštićeno člankom 1. Protokola broj 1. Europske Konvencije – čini pretežnije, te s obzirom na izvedene dokaze, ne upućuje na prekomjeran teret na strani tuženika, slijedom čega su žalbeni prigovori tuženika neosnovani.

              17. Kako je dakle, prvostupanjski sud pravilno zaključio da je pravna osnova isplate kasnije otpala – jer je tužbeni zahtjev tuženika usmjeren u cilju uspostave  ranijeg statusa u ponovno provedenom postupku bio odbijen, to je pravilno presudio da je tuženik, temeljem članka 1111. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO) dužan vratiti iznos od ukupno 70.857,67 kuna sa zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe do isplate.

              18. U odnosu na odluku o parničnom trošku, kod činjenice da je uspjeh tužitelja u ovom postupku po prvostupanjskom sudu pravilno utvrđen u odnosu na vrijednost predmeta spora od 110.963,27 kuna, sa 67% i uspjeh tuženika sa 33% (koji postotak uspjeha tuženik ne osporava), nadalje, kod činjenice da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio visinu troška parničnih radnji tužitelja uz obračun PDV i činjenice da je pravomoćnom odlukom o trošku sadržanoj u presudi pod brojem P-2417/2019 od 12. veljače 2020. godine i pravomoćnim rješenjem istog suda broj P-987/2021-38 od 29. prosinca 2021. godine, prvostupanjski sud na teret tužitelja dosudio trošak tuženiku razmjerno uspjehu od 33% u iznosu od ukupno 6.719,60 kuna, žalbu tuženika trebalo je odbiti kao neosnovanu.

              19. Slijedom navedenog, jer se nisu ostvarili razlozi žalbe, a niti je pobijana presuda donesena uz neku od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, neosnovanu žalbu tuženika trebalo je odbiti i presuditi kao u izreci (članak 368. stavak 1. ZPP).

              20. Zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška žalbenog postupka je odbijen  jer isti nije uspio u ovom žalbenom postupku (članak 166. stavak 1. u vezi članka 154. stavak 1. ZPP), a zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava odgovora na žalbu je odbijen jer isti, s obzirom na sadržaj, nije bio potreban za donošenje odluke u ovom žalbenom postupku (članka 155. ZPP).

 

U Šibeniku, 7. veljače 2023. godine

 

                                                                                          PREDSJEDNICA VIJEĆA

 

                                                                                               Ordana Labura v.r.