- 1 -              Revd 407/2023-2

 

 

 

 

 

Broj: Revd 407/2023-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga, predsjednika vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Branka Medančića, Damira Kontreca i Gordane Jalšovečki, članova vijeća, u pravnoj stvari Š. C. iz V., OIB: ..., zastupane po punomoćnici Z. K. P., odvjetnici u V., protiv tuženika L. d.o.o., J., OIB: ..., zastupanog po D. K., odvjetniku u V., radi utvrđenja otkaza ugovora o radu nedopuštenim, odlučujući o prijedlogu tužiteljice podnesenom 24. studenog 2022., a dopunjenom 28. studenoga 2022., za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-2438/2022-2 od 27. rujna 2022., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj Pr-2133/2021-12 od 5. svibnja 2022., u sjednici održanoj 7. veljače 2023.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

              I. Odbija se prijedlog za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na postavljena pravna pitanja.

 

              II. Odbacuje se prijedlog za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnih ljudskih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske.

 

 

Obrazloženje

 

1. Tužiteljica je, 24. studenog 2022., podnijela prijedlog za dopuštenje revizije protiv drugostupanjske presude, koji je dopunila podneskom od 28. studenoga 2022., podnesenim u roku za podnošenje prijedloga za dopuštenje revizije te je ovaj sud prijedlog i njegovu dopunu objedinjeno razmatrao.

 

1.1. U prijedlogu je, kao važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava kroz praksu, postavila sljedeća pravna pitanja:

 

              „1. Smije li poslodavac radnika u okolnostima kada to nije propisano zakonom ni drugim propisom, niti je prethodno osigurao uvjete za rad na siguran način, ulazak u poslovno-proizvodne prostore tvrtke uvjetovati posjedovanjem ili potvrde o cijepljenju ne starijem od 9 mjeseci i to ili 1 ili 2 doze, ili pak potvrde o preboljenju COVID-19 unutar 8 mjeseci, ili potvrde liječnika da osoba ne smije primiti cjepivo iz medicinskih razloga ili potvrde o negativnom testu, PCR ne starijem od 72 sata ili brzom antigenskom testu na SARS-CoV-2 koji nije stariji od 48 sati?

 

2. Da li se radi o neopravdanom izostanku s posla radnika kada na posao ne dokazi jer mu poslodavac priječi pristup radnom mjestu do ispunjenja jednog od strane poslodavca jednostrano uvedenih uvjeta rada posjedovanjem tzv. COVID potvrde, a na što radnik se poslodavcu obratio zahtjevom za zaštitu prava tražeći ga da mu dozvoli pristup radnom mjestu?

 

3. Smije li poslodavac troškove testiranja na COVID 19 prebaciti na radnike?“.

 

1.2. U prijedlogu je navela i da joj je određenim postupanjem poslodavca povrijeđeno pravo na rad i slobodu rada u smislu čl. 55. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" br. 56/1990, 135/1997, 113/2000, 28/2001, 76/2010, 5/2014 – dalje: Ustav), a dopunom prijedloga je proširila navode o ustavnoj povredi navodeći da joj je povrijeđeno i pravo na pravično suđenje u smislu čl. 29. Ustava.

 

2. U dijelu u kojem je prijedlog podnesen u smislu toč. 1.1. ovoga obrazloženja ovaj ga je sud kvalificirao kao prijedlog za dopuštenje revizije u smislu st. 1. čl. 385.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 i 80/22 dalje: ZPP), dok ga je, u dijelu u kojem je podnesen u smislu toč. 1.2. ovoga obrazloženja, kvalificirao u smislu st. 2. toga članka te je prijedlog razmotrio sukladno odredbama čl. 387. st. 1. i čl. 389. ZPP-a.

 

3. Prvenstveno je za navesti da je tužiteljica navela da je u trenutku podnošenja tužbe u ovome predmetu bio na snazi Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19), koji je u predmetima ovakve vrste, temeljem njegovog članka 382.a st. 1., dopuštao podnošenje tzv. izravne revizije, one bez dopuštenja pa da smatra da joj se i u ovom postupku trebaju priznati legitimna očekivanja u pogledu pristupa Vrhovnom sudu Republike Hrvatske koja su imali u trenutku podnošenja tužbe. Proizlazilo bi iz toga, iako to tužiteljica izričito ne navodi (nego zaključno u prijedlogu predlaže da joj se revizija dopusti u pogledu tih pravnih pitanja) da tužiteljica vidi osnovanom primjenu instituta tzv. izravne revizije na ovaj konkretni slučaj.

 

3.1. U tom smislu ovaj sud upućuje da je člankom 107. st. 5. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 80/22 – dalje: ZIDZPP/22) određena primjena odredbi članka 58. do 73. toga Zakona o reviziji na sve postupke u tijeku u kojima do stupanja na snagu toga zakona (19. srpnja 2022.) nije donesena drugostupanjska odluka. Time je zakonodavac jasno odredio da se u pogledu mogućnosti podnošenja prijedloga za dopuštenje revizije i same revizije primjenjuje režim određen odredbama ZPP-a, odnosno ZIDZPP/22, na sve predmete u kojima do stupanja na snagu toga zakona nije bila donesena odluka koja se time ima preispitivati.

 

3.2. Odluke na koje se tužiteljica poziva u smislu zaštite legitimnih očekivanja donesene su u okviru potpuno drugačijeg i ovdje neprimjenjivog činjenično pravnog konteksta.

 

3.3. Drugostupanjska je odluka u ovom predmetu donesena 27. rujna 2022., slijedom čega je prijedlog tužiteljice za dopuštenje revizije razmatran upravo kao takav, tj. kao onaj su smislu čl. 387. i 388. ZPP-a.

 

              U pogledu prijedloga za dopuštenje revizije u smislu st. 1. čl. 385.a ZPP-a

 

4. Pravno pitanje koje je u prijedlogu označeno rednim brojem 1., polazi od pretpostavke da poslodavac nije „prethodno osigurao uvjete za rad na siguran način“, no, međutim, nema utvrđenja nižestupanjskog suda o takvom popustu tuženika (a, napominje se, ovaj sud odluku o dopuštenosti revizije može izraziti samo u okviru činjeničnog stanja kakvog su utvrdili nižestupanjski sudovi). Tako to pitanje nema utjecaja na odluku u pravnoj stvari.

 

4.1. Čak i kada bi se (samo hipotetski uzimajući) to pitanje ocijenilo bitnim za odluku u sporu, valjalo bi onda ocijeniti da nije dokazan razlog važnosti tog pitanja za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni niti za razvoj prava kroz sudsku praksu, jer se ne navode suprotstavljene odluke sudova u smislu čl. 385.a ZPP, koje bi predstavljale u tom smislu razlog važnosti niti je na ikoji drugi način dokazana važnost toga pitanja u smislu osiguranja jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava.

 

5. U pogledu drugog pravnog pitanja tužiteljica se, kao na razloge važnosti u smislu čl. 385.a ZPP pozvala na odluke sudova donesene u okviru bitno drugačije činjenične pa tako i činjeničnopravne situacije pa tako, a ni na ikoji drugi načini nisu dokazani razlozi važnosti tog pravnog pitanja u smislu navedene odredbe.

 

6. U pogledu pravnog pitanja koje je navedeno pod rednim brojem 3. tužiteljica nije ukazala ni na kakve odluke u smislu čl. 385.a ZPP pa tako nisu izloženi razlozi važnosti tog pravnog pitanja u smislu navedene odredbe.

 

7. Napominje se da se samim navođenjem da o određenom pitanju ne postoji praksa revizijskog suda, samim time ne čini to pitanje važnim u smislu čl. 385.a ZPP.

 

8. Slijedom navedenog, a u pogledu prijedloga za dopuštenje revizije u dijelu u kojem je on koncipiran u smislu čl. 385.a st. 1. ZPP-a – zbog pravnih pitanja koje tužiteljica smatra važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava – valjalo je, temeljem odredbe čl. 389.b st. 1. i. 2. ZPP-a, odlučiti kao u izreci, pod toč. I.

 

              U pogledu prijedloga za dopuštenje revizije u smislu st. 2. čl. 385.a ZPP-a

 

9. Tužiteljica je u nastavku prijedloga (izvan prijedlogom za dopuštenje revizije postavljenih pravnih pitanja) navela da je odredbom čl. 8. Zakona o radu (Narodne novine br. 93/2014, 127/2017, 98/2019 – dalje: ZR) poslodavac bio dužan pridržavati se odredbi ZR-a i drugih zakona, međunarodnih ugovora, drugih propisa, kolektivnih ugovora i pravilnika o radu pa tako i Zakona o zaštiti na radu, jer se odluka poslodavca smatra mjerom zaštite na radu, dok s druge strane, protivno tom istom zakonu zahtjeva da radnik sam snosi troškove te zaštite, pa time da joj je povrijeđeno temeljno pravo i sloboda, konkretno, pravo na rad i sloboda rada iz čl. 55. Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine br. 56/1990, 135/1997, 113/2000, 28/2001, 76/2010, 5/2014 – dalje: Ustav).

 

9.1. Takvi se navodi kvalificiraju kao prijedlog za dopuštenje u smislu odredbe stavka 2. članka 385.a ZPP-a, slijedom čega ovaj sud, iznimno, nalazi potrebu u tom dijelu iscrpnije obrazložiti ovu odluku.

 

10. Prvenstveno je za primijetiti da tužiteljica pravne propise u kojima vidi povredu materijalnog prava navodi uglavnom (izuzev onoga navedenog od toč 13.) samo općenito (kada navodi općenito „zakone“, „međunarodne ugovore“, „druge propise“, „kolektivne ugovore“ i „pravilnike o radu“), ne navodeći o kojim se konkretno propisima radi, a ovaj sud navode uopćene naravi ne može uzimati u obzir (čl. 387. st. 3. ZPP-a). Ostaje također nejasno i neodređeno u čemu tužiteljica vidi u konkretnom slučaju povredu Zakona o zaštiti na radu i, konačno, konkretno koje odredbe toga zakona, čime se ni u tim dijelovima tužiteljica nije određeno pozvala na relevantne propise niti je u smislu toga zakona u prijedlogu određeno navela u čemu bi se sastojala protupravnost tuženikova ponašanja.

 

11. Donekle određeniji razlozi iz toč. 9. se zapravo svode na tvrdnju tužiteljice da joj je onemogućeno Ustavom zajamčeno pravo na rad jer da je tuženik trošak jednog od uvjeta za obavljanje posla (kako navodi tužiteljica u prijedlogu: „posjedovanje ili potvrde o cijepljenju ne starijem od 9 mjeseci, i to ili 1 ili 2 doze, ili pak potvrde o preboljenju COVID 19 unutar 8 mjeseci, ili potvrde liječnika da osoba ne smije primiti cjepivo iz medicinskih razloga i li potvrde o negativnom testu, PCR ne starijem od 72 sata ili brzom antigenskom testu na SARC CoV 2 koji nije stariji od 48 sati) prebacio na radnika, iako to nije bilo ugovoreno ugovorom o radu, čime su mijenjani u uvjeti ugovora o radu, pa da se tako postupilo protivno odredbi čl. 8. ZR-a, pa da je time tuženik ograničio tužiteljici pristup poslu i time pravo na rad i slobodu rada, odnosno pravo zajamčeno čl. 55. Ustava.

 

12. Ovaj sud primjećuje da, iako su spomenuti medicinski testovi (općepoznato je) naplativi, ostali uvjeti koji su također tužiteljici ostavljeni na raspolaganje za udovoljiti su (u spisu nema dokaza suprotno, a niti se tvrdi to) nenaplativi. Dakle, tuženik je svojom odlukom ostavio tužiteljici mogućnost udovoljenja toj odluci (slijedom koje je donesena odluka o udaljenju s posla i od otkazu ugovora o radu) bez da dolazi do toga da radnik snosi troškove provođenja te odluke.

 

12.1. Time se (a sagledavajući prijedlog u okviru njegovog sadržaja) ukazuje da navedena povreda temeljnih ljudskih prava zajamčenih Ustavom nije učinjena vjerojatnom, jer, suprotno navodima tužiteljice, trošak provođenja odluke poslodavca nije bio u cijelosti prevaljen na radnika, već je radnik imao efikasne opcije udovoljenja toj odluci bez da snosi ikakve troškove.

 

12.2. Odluke tuženika u dijelu kojem se njima može nenaplatno udovoljiti (dakle, u dijelu u kojem se zahtjeva pribavljanje potvrde o cijepljenju ili preboljenju), a slijedom koje su uslijedile osporavane odluke o udaljenju s radnog mjesta i o otkazu ugovora o radu, tužiteljica je u prijedlogu osporila na uopćen način, ne pozivajući se na konkretne materijalnopravne odredbe koje bi bile povrijeđene pa u tom smislu nije bilo mjesta intervenciji ovoga suda u ovome stadiju postupka (v. toč. 10.).

 

13. Jedino određenije pozivanje na materijalnopravne odredbe (svo ostalo spominje propisa je na općenitoj i neodređenoj razini, a što ovaj sud ne može uzimati u obzir, a u tom smislu v. toč. 9. i 11.) sud vidi u navodima tužiteljice na povredu odredbe čl. 8. ZR-a, koja, u relevantnom stavku 1. glasi:

 

              „U radnom odnosu poslodavac i radnik dužni su pridržavati se odredbi ovoga i drugih zakona, međunarodnih ugovora koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom i objavljeni, a koji su na snazi, drugih propisa, kolektivnih ugovora i pravilnika o radu.“.

 

14. Međutim, iz sadržaja prijedloga za dopuštenje revizije ne proizlazi na povredu koje konkretne zakonske odredbe (ili odredbe kojeg drugog propisa) bi se odnosila povreda opće obveze (iz čl. 8. ZR-a) postupanja poslodavca u skladu s propisima.

 

15. Jasno je da se osnovna prava i obveze u radnom odnosu uređuju kroz stipulacije ugovora o radu, zakonske i podzakonske propise, odredbe nadnacionalnog prava, kao i institute specifične za radno pravo (kolektivne ugovore, pravilnike o radu), međutim, upravo temeljem nekih od tih propisa može doći do promjena u načinu obavljanja poslova. Nižestupanjski sudovi su se pozvali na konkretne propise u tom smislu, koji su biti temelj naknadnih izmjena načina izvršavanja radnih obveza, zbog okolnosti koje su naknadno nastupile. Ali u prijedlogu za dopuštenje revizije ostaje neobrazloženo i neodređeno u povredi koje pozitivne odredbe (a kojoj, po čl. 8. ZR-a, mora poslodavac udovoljiti) tužiteljica vidi nezakonitost odluke o udaljenju sa radnog mjesta, o otkazu ili ikoje druge odluke poslodavca spominjane u reviziji, pa u tom smisla nema mjesta niti samoinicijativnoj intervenciji suda u nalaženju takvih „osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili materijalnog prava“ (čl. 385.a ZPP-a).

 

16. Dakle, samim pozivanjem na odredbu čl. 8. ZR-a tužiteljica nije učinila vjerojatnim da joj je takvom (navodnom) povredom došlo do povrede gore navedenog temeljnog ljudskog prava zajamčenog Ustavom; nije učinila vjerojatnim niti da je do te povrede odredbe čl. 8. ZR-a došlo, dok u preostalom dijelu (prijedloga podnesenog 24. studenog 2022.), dakle, nije određeno navela određenu materijalnopravnu (niti postupovnopravnu) odredbu, povredom koje bi joj bila povrijeđena navedena temeljna ljudska prava zajamčena Ustavom, a u odnosu na koje bi (dakle, neodređene) postupovnopravne ili materijalnopravne povrede, ovaj sud trebao (u postupku povodom revizije) izraziti svoje shvaćanje.

 

17. Pravodobnu dopunu prijedloga za dopuštenje revizije (podnesenog 28. studenog 2022., koju je ovaj sud, sagledavao jedinstveno sa samim prijedlogom) tužiteljica je koncipirala isključivo kao prijedlog u smislu čl. 385.a st. 2. ZPP-a, navodeći da postoje razlozi za izuzeće suca žalbenog vijeća koje je odlučivalo drugostupanjskom postupku pa da je konsekventno došlo do povrede prava na pravično suđenje u smislu čl. 29. Ustava.

 

17.1. Tužiteljica navodi da je taj sudac ujedno i predsjednik Časnog suda Hrvatske liječničke komore, na kojem mjestu ostvaruje prihode, čime da mu je u interesu nekonfrontirati se stavovima te komore te izlaže da je „Stav Hrvatske liječničke komore (HLK) glede cijepljenja i mjera protiv Covid – 19 je jasan i nimalo kritičan“.

 

17.2. Iz ovoga bi se dalo razaznati da tužiteljica smatra da su nastupili relativni razlozi za izuzeće suca u smislu čl. 71. st. 7. ZPP-a te navodi da joj je takvim suđenjem povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno člankom 29. Ustava.

 

18. Međutim, tužiteljica u prijedlogu za dopuštenje revizije uopće ne navodi kakav bi to konkretan stav te komore u pogledu relevantne problematike bio. U tom smislu ona ništa određeno ne obrazlaže pa tako ovaj sud niti ne može izraziti svoje shvaćanje o razlozima iz kojih je prijedlog u tom dijelu podnesen, a koje bi se shvaćanje, dakle, na te (neodređene) činjenice odnosilo. Tužiteljica upućuje na poveznice na internetske/mrežne stranice, što bi u određenim i ograničenim slučajevima mogao služiti kao dokaz za činjenice (ali one) koje se prethodno određeno i obrazloženo navode u podnesku (koji činjenični kontekst u tom smislu ovdje potpuno izostaje). Činjenični supstrat koji predstavlja podnositelj ne može se svesti na puko upućivanje na poveznice na internetskih (mrežnih) stranica, nego se mora iznijeti sadržajno u podnesku. Samo navođenje da je stav konkretne organizacije  u pogledu cijepljenja „jasan i nimalo kritičan te da je nebrojeno puta bio u medijskom prostoru“, ne dokazuje prethodno niti se to može kvalificirati općepoznatom (notornom) činjenicom.

 

19. Osim toga, čak i ako bi se prethodna nedorečenost zanemarila, sama činjenica da bi taj sudac bio predsjednik časnog suda navedene komore (čak i ako se radi naplatnoj dužnosti), ne bi u konkretnom slučaju predstavljao razlog za njegovo izuzeće u smislu čl. 71. toč. 7. ZPP-a, jer se ne radi o članu te organizacije niti je ta komora u ikakvoj vezi sa strankama ovoga postupka niti bi se samo po sebi imalo uzeti da taj sudac dijeli shvaćanja te organizacije niti je za očekivati da će svoje shvaćanje u konkretnom slučaju izražavati sukladno shvaćanjima te komore.

 

20. Da bi se u konkretnom slučaju s navedene osnove postojanja relativnih razloga za izuzeće suda, dopustila revizija trebaju kumulativno biti ispunjene više pretpostavki pa se tako (ukratko, što proizlazi iz čl. 385.a st. 2. ZPP-a) treba učiniti vjerojatnim da je stranci, zbog osobito teške postupovne povrede povrijeđeno pravo na pravično suđenje.

 

21. Tužiteljica nije, dakle, učinila vjerojatnom povredu tog ustavnog prava koja bi nastala zbog navodne osobito teške postupovne povrede.

 

22. Slijedom navedenog, a u pogledu prijedloga za dopuštenje revizije u dijelu u kojem je on koncipiran u smislu čl. 385.a st. 2. ZPP-a – u pogledu pozivanja na povrede temeljnih ljudskih prava zajamčenih Ustavom – valjalo je, temeljem čl. 389.a st. 3. i 4. ZPP-a, odlučiti kao u izreci ovoga rješenja, pod toč. II.

 

Zagreb, 7. veljače 2023.