- 1 -              Revd 87/2023-2

 

 

 

 

 

Broj: Revd 87/2023-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V. M. iz S., (OIB: …), zastupanog po punomoćniku N. B., odvjetniku iz S., protiv tuženika J. Ž. iz K., (OIB: …), zastupanog po punomoćniku Ž. P., odvjetniku iz S., radi isplate, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zadru posl. br. Gž-484/2021-3 od 4. ožujka 2022., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu posl. br. P-1880/2018 od 16. prosinca 2020., u sjednici vijeća održanoj 7. veljače 2023.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije odbacuje se kao nedopušten.

 

 

Obrazloženje

 

1. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja na obvezivanje tuženika isplatiti mu 10.000,00 EUR-a „u valuti Republike Hrvatske prema prodajnom tečaju koji objavi devizna burza, odnosno Hrvatska narodna banka na dan plaćanja“ sa pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama računatim od 5. listopada 2012. do isplate i naknadom parničnih troškova - dok je tužitelj obvezan naknaditi tuženiku parnični trošak od 6.250,00 kn.

 

2. Tužitelj je podnio prijedlog da mu se dopusti revizija protiv te drugostupanjske presude zbog pravnih pitanja koje (kako navodi) drži važnim za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava kroz sudsku praksu:

 

a) Na kome je, na prodavatelju ili na kupcu, teret dokaza o isplati kupoprodajne cijene u slučaju kada kupoprodajna cijena nije isplaćena na račun prodavatelja?

 

b) U slučaju davanja stvari (zamjene ispunjenja) na ime dijela kupoprodajne cijene, na kome je teret dokaza o vrijednosti stvari koja je dana na ime dijela kupoprodajne cijene, na prodavatelju ili na kupcu?

 

c) U slučaju sklapanja kupoprodajnog ugovora, u kojem je na ime dijela kupoprodajne cijene umjesto novca dana stvar, a vrijednost te stvari je sporna, na kome je teret dokaza o vrijednosti te stvari, na prodavatelju ili kupcu?

 

d) Da li izdavanje tabularne isprave podobne za uknjižbu prava vlasništva kupca, dokazuje postojanje pretpostavke o isplati kupoprodajne cijene u cijelosti?

 

3. Tuženik nije odgovorio na prijedlog.

 

4. Prijedlog tužitelja da mu se revizija dopusti nije dopušten.

 

5. Pobijana drugostupanjska presuda donesena je 4. ožujka 2022., slijedom čega se, a na temelju odredbe čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 80/22) te odredbe čl. 117. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19), na snazi od 1. rujna 2019. (prema kojoj: "Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, odredbe ovoga Zakona o reviziji primjenjivati će se i na sve postupke u tijeku u kojima do stupanja na snagu ovoga Zakona nije donesena drugostupanjska odluka."), na ovaj spor glede dopuštenosti revizije (prema njegovom sadržaju) primjenjuje novelirana odredba čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP-a), prema kojoj stranke mogu podnijeti reviziju "protiv presude donesene u drugom stupnju ako je Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustio podnošenje revizije.".

 

6. Podneseni prijedlog, slijedom toga, valja razmotriti u smislu odredaba ZPP-a koje uređuju pitanje dopuštenosti revizije, i to:

 

- odredbe čl. 387. st. 3., koja propisuje obvezatni sadržaj prijedloga stranke za dopuštenost revizije - da bi on bio dopušten, a prema kojoj: "U prijedlogu stranka mora određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg predlaže da joj se dopusti podnošenje revizije te određeno izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno u smislu odredaba članka 385.a stavka 1. ovoga Zakona. Ako se prijedlog za dopuštenje revizije podnosi zbog različite prakse viših sudova, stranka je uz prijedlog dužna dostaviti odluke sudova na koje se poziva ili ih određeno naznačiti.",

 

- odredbe čl. 385.a st. 1., prema kojoj: „Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju ako se može očekivati odluka o nekom pravnom pitanju koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu...“.

 

7. Od toga polazeći, iako je predlagatelj u prijedlogu naznačio pitanja, ovdje je odlučnim za dopuštenost podnesenog prijedloga za prihvatiti:

 

7.1. da se iz prijedloga ne može razabrati zašto bi navedena, u njemu naznačena pitanja - u usporedbi sa onime na čemu je osporena presuda (dakle: drugostupanjska) temeljena, bila važna prvenstveno za odluku o konkretnom predmetu spora a potom i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu: u prijedlogu nisu navedeni određeni razlozi iz kojih bi valjalo zaključiti o toj važnosti pitanja, a te razloge ne može nadomjestiti (prema navedenoj odredbi čl. 387. st. 3. ZPP-a) samo paušalan navod predlagatelja da su naznačena pitanja važna za donošenje zakonite odluke u ovoj pravnoj stvari jer da su stavovi drugostupanjskog suda u suprotnosti sa praksom revizijskog suda - prema odluci koju naznačuje, odnosno, u suštini, da je osporenom odlukom stvorena pravna nesigurnost i neizvjesnost u primjeni prava - jer (da) ona odstupa od poznate i priznate sudske prakse,

 

7.2. da, konkretno, prijedlog u svezi u njemu postavljenih pitanja ne sadrži i navedene (određene) razloge iz odredaba čl. 387. st. 3. i čl. 385.a st. 1. ZPP-a: da o njima u činjeničnim okolnostima konkretnog slučaja, a obzirom:

 

- da je drugostupanjska presuda u svojoj suštini temeljena na shvaćanju da je tužitelj bio dužan, prema pravilu o teretu dokazivanja, a sve polazeći od odredaba čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a (prema kojima je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika) te odredbe čl. 221.a ZPP-a (kojom je propisano: „Ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8.) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja“), dokazati ono što on tvrdi - da ima tražbinu prema tuženiku (u po njemu navedenoj visini), a tuženik drugo - da ta (po tužitelju dokazana: pa i glede visine) tražbina više ne egzistira, da je prestala njezinim ispunjenjem i da ga više ne obvezuje jer (da) ju je podmirio prije pokretanja ovoga spora,

 

- da je drugostupanjski sud, postupajući po tome (za razliku od prvostupanjskog), osporenu odluku donio po ocjeni „da je upravo tužitelj kao sudionik u obveznom odnosu ispunio svoju obvezu da izvrši prijenos prava vlasništva kupljene nekretnine budući da je prethodno tuženik ispunio svoju ugovorom preuzetu obvezu isplate kupoprodajne cijene jer nije životno logično, kada bi bilo točno da unatoč tome što tužitelju sporni iznos nije plaćen do 5. listopada 2013. ipak sklapa slijedeće pravne poslove i bezuvjetno dopušta uknjižbu prava vlasništva te je i u svom u iskazu naveo kako ga je S. K., također prodavatelj koji je potvrdio 2014. da je u cijelosti plaćen (list spisa 17), zvao i pitao kome da izda tabularnu izjavu na što da mu je tužitelj rekao da izda tuženiku i „nemam ništa protiv, već sam tu zemlju i prodao...“ - a ne na temelju shvaćanja, kojeg predlagatelj sadržajem postavljenih pitanja sugerira prihvatiti, selektivno tumačeći nižestupanjske presude, da je po drugostupanjskom sudu zaključeno da je na njemu bio teret dokazivanja negativne činjenice: činjenice - da mu tuženik nije podmirio tražbinu i da ona još egzistira,

 

postoji neujednačena ili nesigurna sudska praksa ili shvaćanje koje nije podudarno s (ovdje odlučno) pravnim shvaćanjem iz osporene odluke i shvaćanjem nekog drugog suda, ili da se o njima može očekivati neujednačena praksa - tako da bi ipak i zbog toga bila važna (bitno za dopuštenost revizije) za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (konkretno: za ujednačavanje sudske prakse),

 

7.3. da odluka na koju se predlagatelj poziva u prijedlogu, nalazeći da je važna i usporediva sa ovdje osporenom, sa ovom nije usporediva: osporena presuda nije temeljena na shvaćanjima koja bi u ičemu bila u suprotnosti sa shvaćanjima izraženim u toj odluci (obzirom da je svaka temeljena na činjeničnim i pravnim, posebno procesnim okolnostima konkretnog slučaja, onog na koje se pojedinačno svaka odluka odnosi, a osporena presuda, za razliku od ove, temeljena je na njoj neusporedivom utvrđenju, onome kojeg revizijski sud mora respektirati - obzirom da ga kao po naravi činjeničnog ne može preispitivati, da je u postupku iz provedenih dokaza za ocijeniti da je tuženik podmirio sav dug prema tužitelju),

 

7.4. da, time, odgovori na postavljena pitanja, sve i da se odrede ili sve i da su onakvi kakve predlagatelj očekuje, predlagatelja ionako ne bi dovodili u povoljniju poziciju - budući da su temeljena na pogrešnim tezama: to se odnosi i na pitanje pod d) prijedloga, odgovor na koje ne može biti za sve situacije jednoznačan i ovisi (od čega je u ovome slučaju drugostupanjski sud i pošao) od okolnosti svakog konkretnog slučaja,

 

7.5. da podneseni prijedlog revizijski sud može razmatrati samo u granicama tih pitanja i razloga kojima ih predlagatelj obrazlaže (opet: u smislu odredaba čl. 387. ZPP-a, a što ne predstavlja strogi formalizam, kojeg revizijski sud ne može dopustiti), pa (sukladno tome) ne može u svezi u prijedlogu postavljenih pitanja i okolnosti samo ovog konkretnog slučaja preispitivati je li u postupku koji je prethodio ovome i inače pravilno primijenjeno materijalno ili procesno pravo (odnosno: je li pravno shvaćanje iz osporene odluke pravilno i u odnosu na neku drugu već postojeću sudsku praksu i druge propise i druge izvore prava).

 

8. U konačnom, revizijski sud tek primjećuje da i inače nije ovlašten sam nalaziti ili kreirati materijalnopravno ili postupovnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu kao niti razloge zbog kojih predlagatelj smatra da bi ono što ističe u prijedlogu imalo biti važno u istaknutome smislu - postojanje kojeg pitanja ili kojih razloga treba činiti obvezatni sadržaj prijedloga, kao što nije ovlašten ni ispitivati (tražiti) kriju li se određena pitanja ili takvi razlozi moguće u podacima u spisu ili u praksi sudova (obzirom da bi se takvim ekstenzivnim pristupom tumačenju obveze postupanja po prijedlogu doveo u situaciju da određuje pitanje i razloge koji moguće i ne bi odgovarali shvaćanju ili težnji predlagatelja - i da time pogoduje jednoj stranki).

 

9. Sukladno izloženom, ovdje je za zaključiti:

 

9.1. da pitanja iz podnesenog prijedloga nisu važna (kumulativno potrebno za dopuštenost prijedloga i revizije) za odluku o konkretnom predmetu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni: obzirom na to kako su formulirana i situaciju u ovome predmetu Vrhovni sud Republike Hrvatske u odnosu na osporenu presudu nema razloga ujednačavati primjenu prava i preispitivati sudsku praksu,

 

9.2. da ne postoje pretpostavke za podnošenje revizije: čime podneseni prijedlog ne ispunjava pretpostavke za njegovu dopuštenost.

 

10. Stoga je prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije valjalo odbaciti odlukom iz izreke ovoga rješenja (primjenom odredbe čl. 392. st. 1. u svezi sa odredbom čl. 387. st. 4. ali i st. 5. ZPP-a, prema kojoj: „U rješenju kojim se prijedlog za dopuštenje revizije odbacuje dovoljno je da se revizijski sud određeno pozove na nedostatak pretpostavki za podnošenje revizije.“).

 

Zagreb, 7. veljače 2023.