- 1 -              Rev 2799/2018-2

 

 

 

 

Broj: Rev 2799/2018-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i suca izvjestitelja, Branka Medančića, člana vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i Damira Kontreca člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V. B. iz Z., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik A. K. odvjetnik u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB ..., koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu, Stalna služba u Sesvetama, radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž 486/2017-2 od 23. svibnja 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, Stalna služba u Sesvetama, poslovni broj P-3575/2015-22 od 11. siječnja 2017., ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj P-3575/2015-26 od 11. siječnja 2017., na sjednici održanoj 7. veljače  2023.

p r e s u d i o   j e :

 

              Revizija tužitelja kao neosnovana se odbija.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom drugostupanjskog suda potvrđena je prvostupanjska odluka kojem je odbijen tužbeni zahtjev koji glasi:

              "I Utvrđuje se da je tužitelj V. B., Z., OIB: ... stekao pravo vlasništva nekretnine i to:

              -1/2 dijela stana na I (prvom) katu koji se sastoji od četiri sobe i ostalih prostorija u površini 126,54 m2 u Stambenoj zgradi Z., sagrađene na čest.  br. 5156, po novoj izmjeri čest. br. 3685 k.o. Č., upisana u knjizi položenih ugovora Općinskog suda u Zagrebu u podulošku br. 29562/z.k. ul. 4442 k.o. Grad Z. te je tuženica Republika Hrvatska, OIB: ... dužna trpjeti upis prava vlasništva na predmetnoj nekretnini u zemljišnoj knjizi u korist tužitelja."

 

2. Protiv navedene drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju tvrdeći da su počinjene postupovne povrede i pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Predložio je drugostupanjsku presudu preinačiti, podredno ukinuti nižestupanjske presude i predmet vrati na ponovno suđenje.

 

3. Na reviziju nije odgovoreno.

4. U ovoj pravnoj stvari dopuštena je revizija iz čl. 382. st. 1. t. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13. i 89/14.- Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske - dalje: ZPP) s obzirom na vrijednost predmeta spora iznad 200.000,00 kuna.

 

5. Sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje njegova prava vlasništva na ½ dijela stana pobliže opisanog u odlomku 1. obrazloženja ove odluke (dalje: sporni stan). Taj zahtjev temelji na tvrdnjama da je njegova prednica, majka, otkupila ½ dijela tog stana na kojem je njegov otac imao stanarsko pravo, a da druga polovica nije mogla biti otkupljena jer da je bila u privatnom vlasništvu. Protiv tih (su)vlasnika da je ishodio pravomoćnu sudsku odluku da je on vlasnik tog preostalog dijela ½ stana, pa kako se na temelju sudske odluke nije mogao upisati kao vlasnik preostale ½ dijela stana u zemljišnim knjigama, traži u ovoj parnici utvrđenje prava vlasništva na toj ½ na kojoj je sada kao vlasnik upisana tuženica Republika Hrvatska.

 

7. U provedenom postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

- da je prednik tužitelja B. B. bio nositelj stanarskog prava na predmetnom stanu, a članovi njegovog domaćinstva supruga D. B., te sinovi

- da je 4. ožujka 1998. između D. B. kao kupca i Grada Z. kao prodavatelja sklopljen ugovor o prodaji stana, prema kojem prodavatelj prodaje kupcu 3/6 dijela stana u Z., 

- da su u preostalom dijelu kao vlasnici tog stana u zemljišnim knjigama upisani V. R., I. R. i L. R. svaki u 1/6 dijela, a čije suvlasničke dijelove prednica tuženika nije mogla otkupiti,

- da je pravomoćnom presudom zbog ogluhe Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5602/2007 od 24. rujna 2007. utvrđeno da je tužitelj vlasnik ½ dijela stana i tuženicima V. R., I. R. i L. R. naloženo je tužitelju izdati tabularnu ispravu za upis tužiteljevog prava vlasništva,

- da je zahtjev tužitelja da se navedena presuda provede u zemljišnim knjigama odbačen (rješenjem Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Z-34706/2009 od 10. prosinca 2010.) iz razloga što predlagatelj, ovdje tužitelj, nije u određenom roku dostavio uvjerenje nadležnog tijela uprave o slijedu promijene adrese prebivališta V. R., I. R. i L. R., ispravu nadležnog tijela uprave o promjeni prezimena I. R. i podatke o osobnom identifikacijskom broju (OIB) i matičnom broju građana (MBG) svih stranaka u postupku jer se podaci u zemljišnim knjigama razlikuju od podataka u presudi na temelju koje se upis zahtjeva, odnosno da nije otklonio nedostatak u smislu čl. 44. Zakona o zemljišnim knjigama („Narodne novine“ br. 91/96, 68/98, 137/99, 73/00, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, 126/10, 55/13 i 60/13; dalje ZZK),

- da je 12. studenog 2009. Ured za imovinsko pravne poslove i imovinu grada, Odjel za upravno pravne poslove, donio rješenje Ur.broj 251-14-02/203-09/29, da je Republika Hrvatska vlasnica odgovarajućeg suvlasničkog dijela nekretnine i to kuće popisni broj 1960, dvorišta i vrta u Z., sagrađene na k.č.br. 5156, površine 815 m2, upisane u zk.ul. 4442 k.o. Grad Z., s kojim je neodvojivo povezano u ½ dijela suvlasništva posebnog dijela nekretnine u naravi četverosobni stan na prvom katu zgrade u površini od 126,54 m2, a koji stan koristi suvlasnica D. B. s tim da D. B. na ½ dijela stana stječe status najmoprimca i ima pravo zajedno sa članovima obiteljskog domaćinstva nastaviti koristiti stan sukladno odredbama posebnog Zakona s tim da je Republika Hrvatska vlasništvo stekla na temelju čl. 77. Zakona o naknadi, a koja odluka je postala pravomoćna 23. prosinca 2009. i ista je provedena u zemljišnim knjigama.

 

8. Drugostupanjski sud obrazlaže da:

- je odredbom čl. 77. Zakona o naknadi propisano da Republika Hrvatska stječe pravo vlasništva na imovini koja je predmet naknade na temelju odredaba tog Zakona glede kojih zahtjev za naknadu nije podnesen ili je pravomoćno odbijen, ako Zakonom nije drukčije određeno,

- iz citiranog rješenja Gradskog ureda za imovinsko pravne poslove i imovinu Grada Z., proizlazi da je zgrada u Z., nacionalizirana rješenjem Komisije za nacionalizaciju pri NO Općina Č. broj KN-1891/59 od 11. srpnja 1960., a bila je vlasništvo dr. L. F. u ½ dijela te V. R., I. R. i L. R. svakog u 1/6 dijela, te da je utvrđeno da nije podnesen zahtjev za povrat u vlasništvo predmetne zgrade, pa vlasništvo Republike Hrvatske na predmetnoj zgradi proizlazi iz samog Zakona, protekom roka od šest mjeseci od njegovog stupanja na snagu (1. srpnja 1997.),

- je eventualno nepostojanje pretpostavki za takvo stjecanje na temelju Zakona mogao  tužitelj (prednica) osporavati u tom postupku naknade za oduzetu imovinu,

- stoga tužitelj na temelju presude zbog ogluhe nije mogao steći pravo vlasništva sporne nekretnine po odredbi čl. 127. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (“Narodne novine” br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14; dalje ZV) jer da je prije donošenja te odluke na temelju Zakona tuženica postala vlasnik predmetne nekretnine, što da potvrđuje i navedeno pravomoćno rješenje Gradskog ureda za imovinsko pravne poslove i imovinu Grada Z., kojim je deklarirano pravo vlasništva Republike Hrvatske i potvrđena ispunjenost pretpostavki,

- pored toga iz tog rješenja Gradskog ureda za imovinsko pravne poslove i imovinu Grada, proizlazi da je zgrada u Z., nacionalizirana rješenjem Komisije za nacionalizaciju pri NO Općine Č. KN-1891/59 od 11. srpnja 1960., da je bila je vlasništvo dr. L. F. u ½ dijela te V. R., I. R. i L. R., svakog u 1/6 dijela pa činjenica da to rješenje nije provedeno u zemljišnim knjigama u odnosu na suvlasnički dio V. R., I. R. i L. R., nije od utjecaja. To jer da nekretnine na koje se odnosio Zakon o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta („Službeni list SFRJ“ 52/58; dalje Zakon o nacionalizaciji) na dan stupanja na snagu tog Zakona su prestale biti privatno vlasništvo te su postale društveno vlasništvo i da je rješenje o nacionalizaciji imalo deklaratorni značaj, sukladno odredbi čl. 8. st. 1. Zakona o nacionalizaciji, a kojom odredbom je  propisano da danom stupanja na snagu tog Zakona zgrade, dijelovi zgrada i građevinskog zemljišta postaju društvena imovina. Kako da je u odnosu na nekretnine obuhvaćene tim Zakonom izvršena nacionalizacija po sili zakona (ex lege) da okolnost što nije izvršen zemljišnoknjižni prijenos odnosno da nacionalizacija nije provedena u zemljišnim knjigama nema utjecaja na pravne posljedice nacionalizacije.

 

9. Tužitelj se u predmetnoj reviziji uvodno u razlozima revizije pozvao na odredbu čl. 385. ZPP. Potrebno je naglasiti da revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji (čl. 392.a. st. 1. ZPP). Ovo zakonsko uređenje predstavlja obvezu stranke da određeno obrazloži istaknuti revizijski razlog. Navedenoj obvezi nije udovoljeno općenitim pozivanjem na zakonsku odredbu koja određuje dopuštene žalbene razloge, jer ne predstavlja određeno navedeni revizijski razlog u smislu odredbe čl. 392. a. st. 1. ZPP.

 

10.1. Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava. Podnositelj revizije u bitnome prigovara da postupak u kojem je utvrđeno da je Republika Hrvatska suvlasnica ½ stana nije trebao biti vođen jer da je protivan Zakonu o naknadi jer da je stan bio nacionaliziran u ½ dijela, kojeg je mogla otkupiti prednica tužitelja, što i je, a da drugu polovicu nije bilo moguće otkupiti iz razloga što se nalazila u privatnom vlasništvu.

 

10.2. Tim i ostalim prigovorima iz revizije podnositelj osporava između ostalog i pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, što je bez utjecaja na pravilnost pobijane odluke jer ih u revizijskom stupnju postupka Vrhovni sud Republike Hrvatske ne može ispitivati (arg. iz čl. 385. ZPP).

 

11.1.Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

11.2. S obzirom na navedene prigovore tužitelja za naglasiti je da on tužbom traži utvrđenje prava vlasništva stana. Na ½ dijela upisano je to njegovo pravo. Na drugoj polovici upisano je pravo vlasništva Republike Hrvatske. On spram tog upisanog zemljišnoknjižnog vlasnika nema osnovu s kojom može s uspjehom ostvariti svoje pravo utvrđeno presudom zbog ogluhe u odnosu na tuženike V. R., I. R. i L. R. Osnova stjecanja prava vlasništva tužitelja u odnosu na te osobe je zakon, dosjelošću. Stoga se on pogrešno poziva da je na temelju presude stekao pravo vlasništva, jer je njome utvrđeno njegovo stečeno pravo, a on je stekao pravo vlasništva na temelju zakona. Jednako tako Republika Hrvatska je raspolagala ispravom na temelju kojeg je izvršila upis prava (su)vlasništva u zemljišne knjige. Tužitelj stoga svoje deklarirano pravo vlasništva preostale 1/2 može ostvariti samo u odnosu na one osobe (i njihove pravne slijednike) u odnosu na koje raspolaže sudskom odlukom. On ni ne može zahtijevati uspostavu ranijeg zemljišnoknjižnog stanja jer nije bio nositelj zemljišnoknjižnog prava u odnosu na taj suvlasnički dio. Osobito u odnosu na Republiku Hrvatsku ne može tražiti utvrđenje prava vlasništva pozivom na presudu kojom je utvrđeno njegovo pravo u odnosu na osobu(e) različitu od tuženice. Zbog toga su razlozi drugostupanjske odluke o primjeni materijalnog prava pravilni.

 

12. Kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, na temelju odredbe članka 393. ZPP, odlučeno je kao u izreci.

 

Zagreb, 7. veljače 2023.

 

                                                                                                  Predsjednik vijeća:

                                                                                                  dr. sc. Jadranko Jug, v. r.