Poslovni broj 79 Gž-4571/2022-3

 

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

 

Poslovni broj 79 Gž-4571/2022-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Vlaste Mrzljak, predsjednice vijeća, Milene Frankić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Koraljke Glušić, članice vijeća u pravnoj stvari tužitelja M. B., OIB: …, iz S., kojeg zastupa punomoćnik J. C., odvjetnik iz S., protiv tuženika H. I. d.o.o., OIB: …, Z., radi donošenja presude koja zamjenjuje ugovor o najmu stana, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj Ps-26/18 od 20. listopada 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 7. veljače 2023.

 

 

p r e s u d i o   j e

 

              I. Odbija se žalba tužitelja M. B., kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Ps-26/18 od 20. listopada 2022. pod toč. I. izreke presude.

 

              II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

 

Obrazloženje

 

1. Presudom prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja radi donošenje presude koja zamjenjuje Ugovor o najmu stana u S., površine 74,25 m2, koji se nalazi u prizemlju stambenog objekta, sadržaja pobliže navedenog u izreci presude, kao i zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška (toč. I. izreke presude). Odbijen je i prijedlog tuženika za naknadu parničnog troška (toč. II. izreke)

 

2. Protiv navedene presude žali se tužitelj.

 

3. Tužitelj se žali sadržajno protiv toč. I. izreke presude zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22-dalje: ZPP). Predlaže presudu preinačiti sukladno navodima žalbe, podredno ukinuti i predmet vrati istom sudu na ponovno suđenje, uz naknadu troškova žalbenog postupka.

 

4. Žalba tužitelja nije osnovana.

 

5. Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji joj je prethodio ovaj sud je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti.

 

6. Pobijana presuda se može ispitati, ima razloge o svim odlučnim činjenicama, a razlozi o odlučnim činjenicama nisu nejasni niti međusobno proturječni, zbog čega nije ostvarena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju ukazuje tužitelj u svojoj žalbi.

 

7. Također nisu osnovani žalbeni navodi koji upiru na ostvarenje žalbenih razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a time ni pogrešne primjene materijalnog prava pri odlučivanju o osnovanosti tužitelja zahtjeva tužitelja.

 

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja radi donošenje presude koja zamjenjuje Ugovor o najmu predmetnog stana (sa zaštićenom najamninom), sadržaja pobliže navedenog u izreci presude (toč. I. izreke).

 

9. Sud prvog stupnja, ocjenom izvedenih dokaza utvrđuje slijedeće činjenično stanje:

              -da je tužitelj bio zaposlenih H. ž. 42 godine nakon čega je otišao u mirovinu

-da je tužitelj uz znanje prednika tuženika, uselio u postrojenje tuženika, te je na taj način riješio svoje stambeno pitanje

              -da je tuženik 1998. uselio u tadašnju baraku koju je pretvorio u stan površine 74,26 m2

-da je između tužitelja i tuženika sklopljen Ugovor o korištenu stana za službene potrebe 2002.

              -da je između stranaka sklopljen Ugovor o najmu sa slobodno ugovorenom najamninom 2. travnja 2003.

 

10. Slijedom iznesenih utvrđenja, sud prvog stupnja zaključuje da tužitelj, koji je u prostorije tuženika uselio 1998., bez pravomoćne odluke o dodjeli stana ili bilo kakve druge osnove i to za vrijeme važenja Zakona o stambenim odnosima ("Narodne novine", broj: 51/85, 42/86, 22/92 i 70/93-dalje: ZSO) nije mogao steći status nositelja stanarskog prava u smislu čl. 59. ZSO niti je prešutno mogao dobiti od prednika tuženika stan na korištenje jer se radi o baraki-poslovnim prostorijama (o čemu su iskazivali svjedoci S. M., I. G., a i sam tužitelj) pa se pravni osnov ne može prosuđivati prema odredbi čl. 31. Zakona o najmu stanova ("Narodne novine", broj: 91/96, 48/98, 66/98 i 22/06, dalje: ZNS).

 

11. Osim toga, sud prvog stupnja zaključuje da je tužitelj sklopio pravovaljani Ugovor o najmu stana sa slobodno ugovorenom najamninom, što znači da je i pristao na posljedice koje iz takvog ugovora proizlaze.

 

12. Konačno, po ocjeni suda prvog stupnja, sve i da je stekao stanarsko pravo, tužitelj nije postupio sukladno odredbi čl. 33. st. 2. ZNS, odnosno podnio vlasniku stana zahtjev za sklapanje Ugovora o najmu već je 2003. sklopio Ugovor o najmu sa slobodno ugovorenom najamninom. U tom slučaju, kako je tužitelj tužbu radi donošenje presude koja zamjenjuje Ugovor o najmu stana podnio je 7. listopada 2006., po proteku 20 godina od stupanja na snagu ZNS-a, to je pravo zbog nepoduzimanja pravnih radnji propisanih ZNS-om kroz razumno vrijeme izgubio

 

13. Stoga, odbija zahtjev tužitelja i odlučuje kao pod toč. I. izreke presude.

 

14. Sporno je u ovom žalbenom stadiju postupku temeljno pitanje je li tužitelj useljenjem u predmetni stan (ranije baraku) uz znanje i odobrenje tuženika i bez pisane odluke izvršavajući sadržaj stanarskog prava i ponašajući se kao osoba koja ima zaključen pisani ugovor o najmu stana stekao stanarsko pravo (čl. 59. ZSO), odnosno stupanjem na snagu ZNS-a status zaštićenog najmoprimca (čl. 30. ZNS).

 

15. U svezi iznesenih žalbenih navoda valja odgovoriti da bi netko stekao status zaštićenog najmoprimca u smislu odredbe čl. 30. st. 1. i 2. ZNS potrebno je da je stekao stanarsko pravo prema propisima koji su vrijedili do stupanja na snagu ZNS-a, a to znači da je stekao uvjete propisane odredbom čl. 59. st. 1. ranije važećeg ZSO-a, prema kojoj odredbi se je stanarsko pravo steklo danom useljenja u stan na osnovi pravomoćne odluke o davanju stana na korištenje ili koje druge valjane pravne osnove, ako spomenutim zakonom nije drugačije određeno.

 

16. Drugim riječima, samo osoba koja ima stanarsko pravo stečeno prema propisima koji su vrijedili do dana stupanja na snagu ZNS-a, stupanjem na snagu tog Zakona, stječe prava i obveze najmoprimca (čl. 30. st. 1. i 2. ZNS).

 

17. Kako to proizlazi iz iskaza samog tužitelja, tužitelj je u predmetni stan (tada baraku) sa članovima obitelji uselio 1998., dakle nakon stupanja na snagu ZNS (koji zakon je stupio na snagu 5. studenog 1996.), pa u času useljenja više nije bilo moguće stjecati stanarsko pravo i posljedično tome nije ni mogao steći prava i obveze najmoprimca iz odredaba ZNS-a.

 

18. Osnovani su žalbeni navodi da je sudska praksa priznavala stjecanje stanarskog prava i bez zaključenja formalnog ugovora o korištenju stana ali pod uvjetom da je bio zaključen usmeni ugovor i da se iz ponašanja vlasnika i korisnika stana moglo izvesti zaključak da dugotrajno korištenje stana i izvršavanje svih sadržaja takvog usmenog ugovora proizvodi pravni učinak stjecanja stanarskog prava. Međutim takovo dugotrajno korištenje stana, uz izvršavanje svih sadržaja stanarskog prava, (i bez pisane odluke o dodjeli stana) moralo je bi ostvareno do stupanja na snagu ZNS-a, a ne i nakon toga. Utoliko su izneseni žalbeni navodi bez utjecaja na pravilnost odluke.

 

19. Kako tužitelj stupanjem na snagu ZNS-a nije stekao status najmoprimca (čl. 30. st. 2. ZNS-a) u odnosu na istog ne postoje niti zakonske pretpostavke za donošenjem presude koja zamjenjuje Ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom, pa je odbijanjem zahtjeva tužitelja (pod toč. I. izreke) materijalno pravo pravilno primijenjeno.

 

20. Pored iznesenog, ostali žalbeni navodi kojima tužitelj osporava pravilnost utvrđenja da se radilo o poslovnim prostorijama tuženika (koje je tužitelj prenamijenio u stan), kao i gubitku prava i obveza najmoprimca, zbog propusta tužitelja da u primjerenom i razumnom roku postupi prema odredbi čl. 33. st. 2. ZNS nisu od odlučnog značenja za odluku o žalbi tužitelja pa ih ovaj sud drugoga stupnja nije posebno cijenio (čl. 375. st. 1. ZPP).

 

21. Zbog svega navedenog valjalo je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučiti kao u izreci.

 

22. Tužitelj nije uspio sa žalbom pa mu ne pripadaju troškovi žalbenog postupka (čl. 154. st. 1. u vezi s čl. 166. st. 1. ZPP-a).

 

 

U Zagrebu 7. veljače 2023.

 

 

              Predsjednica vijeća:

Vlasta Mrzljak, v.r.