1              Poslovni broj: I Kž-449/2022-4

Poslovni broj: I Kž-449/2022-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Horvatovića predsjednika vijeća, te Sanje Katušić-Jergović i Marije Balenović članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Marine Kapikul zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog B. P. zbog kaznenih djela iz članka 110. i drugih Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18. i 126/19., dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženog B. P. podnesenima protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 29. rujna 2022. broj K-6/2022., u sjednici održanoj 7. veljače 2023.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

 

I Djelomično se prihvaća žalba državnog odvjetnika, preinačuje se osuđujući dio prvostupanjske presude u odluci o kazni, te se optuženi B. P. za kazneno djelo iz članka 110. u vezi s člankom 34. KZ/11. za koje je tom presudom proglašen krivim na temelju članka 110. KZ/11. osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 5 (pet) godina, u koju mu se na temelju članka 54. KZ/11. uračunava vrijeme provedeno u uhićenju i istražnom zatvoru od 8. rujna 2021. nadalje.

 

II Odbijaju se u ostalom dijelu žalba državnog odvjetnika i u cijelosti žalba optuženog B. P., te se u ostalom pobijanom a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Pobijanom presudom optuženi B. P. je na temelju članka 453. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19., dalje: ZKP/08.) oslobođen je od optužbe da bi počinio kazneno djelo protiv čovječnosti i ljudskog dostojanstva, trgovanje ljudima iz članka 106. stavak 1. KZ/11., činjenično i pravno opisano u točki I. izreke.

1.1. Nasuprot tome, optuženi B. P. je osuđujućim dijelom te presude proglašen krivim za kazneno djelo protiv života i tijela, ubojstva u pokušaju iz članka 110. u vezi s člankom 34. KZ/11., činjenično i pravno opisano u točki II. izreke, pa je na temelju članka 110. u vezi s člankom 34. stavak 1. KZ/11. uz primjenu članka 48. stavak 1. i 2. i članka 49. stavak 1. točka 2. KZ/11. osuđen na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine, a na temelju članka 54. KZ/11. optuženiku je u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u uhićenju i u istražnom zatvoru od 8. rujna 2021. nadalje.

 

1.2. Na temelju članka 79. stavak 2. i 6. KZ/11. od optuženog B. P. je oduzet predmet uporabljen za počinjenje kaznenog djela, crni skalpel dužine 10 cm privremeno oduzet temeljem potvrde o privremenom oduzimanju predmeta serijski broj 0987924 PU Zagrebačke, IV PP broj 511-19-30/2-3543/21 te je određeno da se isti ima uništiti.

 

1.3. Na temelju članka 148. stavak 1. i 6. u vezi s člankom 145. stavak 1. i 2. točke 1. do 6. ZKP/08. optuženi B. P. oslobođen je obveze naknade troškova kaznenog postupka.

 

2. Protiv te presude žalbe su podnijeli Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu i optuženi B. P.

 

2.1. Državni odvjetnik pobija oslobađajući dio prvostupanjske presude zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja a osuđujući dio zbog odluke o kazni i predlaže da se "pobijana presuda preinači u dijelu odluke o kazni okrivljenika i da ga se osudi na bezuvjetnu kaznu zatvora u duljem adekvatnijem trajanju u odnosu na kazneno djelo pokušaja ubojstva iz članka 110. u vezi s člankom 34. KZ/11., odnosno da se pobijana presuda u odnosu na kazneno djelo trgovanja ljudima iz članka 106. stavak 1. KZ/11. ukine i predmet vrati na ponovno suđenje".

 

2.2. Optuženi B. P. se žali po branitelju J. K., odvjetniku iz Z., u odnosu na osuđujući dio presude i to zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog "odluke o kazni i djelomičnoj uvjetnoj osudi", s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u pogledu odluke o kazni.

 

3. Odgovor na žalbu državnog odvjetnika podnio je optuženi B. P. po branitelju odvjetniku J. K. s prijedlogom da se žalba državnog odvjetnika odbije kao neosnovana.

 

4. Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavak 1. ZKP/08., dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

5. Žalba državnog odvjetnika je djelomično osnovana, dok žalba optuženika nije osnovana.

 

U odnosu na osuđujući dio prvostupanjske presude

 

6. Prije svega, povodom podnesenih žalbi stranaka, ovaj drugostupanjski sud je po službenoj dužnosti na temelju članka 476. stavak 1. ZKP/08. ispitao osuđujući dio prvostupanjske presude i utvrdio da nije počinjena niti jedna bitna povreda odredaba kaznenog postupka niti je na štetu optuženika povrijeđen kazneni zakon.

 

7. Optuženik pobija ispravnost zaključka prvostupanjskog suda o obliku krivnje s kojim je postupao, a smatra i da iz njegovih postupaka ne proizlazi ostvarenje objektivnih obilježja kaznenog djela iz članka 110. u vezi s člankom 34. KZ/11., nego sugerira da se eventualno može raditi o nekom blažem kaznenom djelu. Nalazi također da prvostupanjski sud nije dovoljno pažljivo i kritično analizirao i ocijenio sve dokaze, te da je olako povjerovao oštećenici, čiji iskaz se po mišljenju žalitelja razlikuje u bitnim dijelovima od iskaza svjedoka J. Konačno, drži da je prvostupanjski sud trebao "provesti dopunu svjedočkih iskaza kako bi se otklonile nejasnoće, a osobito suočenje optuženika i oštećene", a što je obrana i predlagala.

 

7.1. Međutim, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je sud prvog stupnja proveo sve potrebne dokaze, koje je savjesno i detaljno analizirao i kritički ocijenio i to pojedinačno i u međusobnoj povezanosti, pa se zaključcima do kojih je na takav, logički neupitan način došao, nema što prigovoriti.

 

7.2. Svoj zaključak o kronologiji i dinamici zbivanja prvostupanjski sud je donio na temelju prihvaćenog iskaza oštećene E. P., koji iskaz je u suglasnosti s iskazima svjedoka Z. M., A. G. i I. B., redom potpuno nezainteresiranih svjedoka, i koji prije ovog događaja nisu poznavali ni optuženika ni oštećenicu, pri čemu ti iskazi sadržajno odgovaraju onome što je zabilježeno na dvije snimke nadzornih kamera. Optuženik u žalbi ponavlja ono što je iznio u obrani, odnosno da u autobusu kojim su se vozili on i oštećenica nije bilo fizičkog nasilja, kako to tvrdi oštećenica, nego da su samo vikali jedno na drugog, pozivajući se pritom na iskaz vozača autobusa svjedoka I. J. Optuženik također naglašava da nitko od svjedoka nije vidio niti je iskazivao o događaju koji je prethodio svađi optuženika i oštećenice.

 

7.3. Optuženik, međutim, gubi iz vida činjenicu da je svjedok I. J., vozač autobusa, izjavio da je tada u autobusu bilo malo putnika, da je čuo viku koja je dolazila iz prostora iza svjedoka, te je pogledao u unutarnje retrovizorsko ogledalo koje mu omogućuje vidik na unutrašnjost autobusa, ali su muškarac i žena koji su proizvodili viku sjedili odmah iza njega u prvom redu sjedala pa ih nije mogao vidjeti u tom ogledalu. Dodao je da nije okretao glavu jer je bio usredotočen na vožnju. S obzirom na sve to, njegova izjava da nije vidio nikakvo fizičko nasilje između muškarca i žene mora se uzeti s oprezom, jer je očito da u retrovizorskom ogledalu nije mogao vidjeti aktere. Upravo je to ispravno učinio prvostupanjski sud, pa se inzistiranje optuženika na navodu svjedoka da nije vidio fizičko nasilje ne može prihvatiti, jer je ta izjava izvučena iz konteksta i ne podrazumijeva da nasilja nije bilo.

 

7.4. Nadalje, opravdano i životno prvostupanjski sud povezuje s inkriminiranim djelom incident koji je izazvao optuženik dok su on i oštećenica bili u posjeti kod bračnog para P., kada je oštećenicu ničim izazvan (što proizlazi iz suglasnih iskaza svjedoka Ž. i R. P.) ošamario. Takav postupak koji je neposredno prethodio odlasku optuženika i oštećenice iz kuće nesumnjivo je bio početak optuženikove agresije na oštećenicu te večeri, a što je kulminiralo u pečenjari M. K. Evidentno je da je u autobusu progredirala agresija optuženika i da se žrtva barem verbalno branila, odnosno ušla u prepirku s optuženikom. Također je prvostupanjski sud povezujući iskaze oštećene E. P., svjedoka I. J. i trojice svjedoka iz pečenjare M. K. i to I. B., A. G. i Z. M., ispravno zaključio da je oštećenica gotovo odmah po izlasku iz autobusa, nakon vrlo kratke glasne prepirke koja se nastavila na autobusnoj stanici (kako to vrlo slikovito i detaljno navodi svjedok M.) očito u namjeri da pokuša pobjeći i zaštiti se od daljnjeg napada optuženika, utrčala u tu pečenjaru, da bi neposredno nakon nje u pečenjaru ušao optuženik koji je odmah počeo zamahivati rukom u kojoj je držao skalpel prema oštećenici, i to prema njezinom vratu i prsima. Uostalom, taj dio događaja je snimljen na obje nadzorne kamere i odgovara u cijelosti onom što su o dinamici i načinu odvijanja događaja izjavili svjedoci očevici B., G. i M. i sama oštećenica.

 

7.5. Konačno, prema nalazu i mišljenju sudskomedicinskog vještaka oštećenica je zadobila najmanje 8 reznih rana koje su zadane s najmanje 5 zamaha nožem, odnosno nožu sličnim sredstvom, a to odgovara i onom što je zabilježeno nadzornim kamerama. Također se međusobni položaj aktera, kako ga je definirao sudskomedicinski vještak, podudara s prizorom vidljivim iz dviju snimki nadzornih kamera. Kraj takvog stanja stvari nema nikakve dileme da je optuženik zamahujući skalpelom duljine oštrice 10 cm prema vitalnim dijelovima tijela i to vratu i prsima (pri čemu je oštećenica zadobila jednu reznu ranu duljine 13 cm lokaliziranu na tek 2 cm ispod lijeve ključne kosti), gdje se nalaze velike krvne žile, što je općepoznato, postupao svjestan da upotrijebljenim sredstvom – oštrim skalpelom zarezivanjem vrata i prsa može ozlijediti velike krvne žile i time prouzročiti po život opasne ozljede i nastup smrtne posljedice, a to je očito i htio, kako to potvrđuje broj zamaha skalpelom. Uz to ispravno prvostupanjski sud naglašava da se oštećenica nastojala zaštititi, i to kako uzmicanjem i izmicanjem, tako i postavljajući instinktivno ruke ispred sebe, zbog čega je zadobila i ozljede na području lijevog zgloba, čime je nesumnjivo uspjela izbjeći teže i ozbiljnije ozljede i smrt. Konačno, napad optuženika nije prestao njegovom voljom, nego je spriječen u daljnjem postupanju intervencijom svjedoka M.. Sve te okolnosti ne samo što suglasno proizlaze iz iskaza oštećenice, svjedoka M., G. i B., nego su dobro i jasno vidljive iz dviju snimki nadzornih kamera. Stoga nisu prihvatljivi prigovori optuženika kojima nastoji osporiti subjektivni element inkriminacije pledirajući za blaže djelo, a niti je za kvalifikaciju postupaka optuženika opisanih u činjenično opisu inkriminacije odlučno je li on prethodno htio dati skalpel svjedoku P., odnosno je li mogao i ranije te večeri napasti skalpelom oštećenicu. Isto vrijedi i za prigovor optuženika kako je oštećenica odbila pomoć nakon ranjavanja, a, ima li se na umu sve gore izneseno, nije bitno ni kakve je ozljede kritične zgode zadobila.

 

7.6. Nadalje, neprihvatljiva je optuženikova teza o tome da je postupao u afektu. Ne samo što to ne proizlazi iz kronologije zbivanja kako ju je točno i ispravno utvrdio prvostupanjski sud, a o čemu je bilo govora i u ovoj odluci pod točkom 7.4., nego je to i u suprotnosti s onim što je naveo psihijatrijski vještak, čiji je nalaz i mišljenje prvostupanjski sud osnovano prihvatio. Da bi se uopće moglo govoriti o afektu optuženik je morao biti izazvan nekim ponašanjem oštećenice, njezinim napadom, teškim vrijeđanjem i slično, o čemu nema nikakvog dokaza, već svi izvedeni dokazi upućuju na optuženika kao inicijatora sukoba, napada i svađe.

 

7.7. Neosnovano optuženik nastoji osporiti ispravnost odluke prvostupanjskog suda o odbijanju njegovih dokaznih prijedloga za dodatno ispitivanje svjedoka, jer su svjedoci iskazivali o svemu što je bitno, pri čemu su stranke imale mogućnost i priliku postavljati pitanja svjedocima. Također je ispravna odluka prvostupanjskog suda kojom je odbijen dokazni prijedlog za suočenje između njega i oštećenice, jer bi se oštećenica time nepotrebno dodatno traumatizirala, a u svom je iskazu detaljno i jasno opisala sve što je relevantno, pa se tim dokazom ne bi ništa novo ni bitno drugačije utvrdilo.

 

7.8. Iz izloženih razloga žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana.

 

8. Obje stranke žale se zbog odluke o kazni. Državni odvjetnik smatra da su precijenjene olakotne a istodobno podcijenjene otegotne okolnosti, naglašavajući da je predmetno kazneno djelo zapravo kulminacija optuženikovih postupaka i agresije koju je prema istoj oštećenici pokazivao u ranijem razdoblju. Također naglašava da je sud premalo cijenio činjenicu da je napad prestao samo zbog pravovremene i adekvatne reakcije jednog od gostiju, te da u takvoj situaciji nije bilo mjesta primjeni instituta ublažavanja kazne ispod zakonskog minimuma. Optuženik pak smatra da nije dovoljno cijenjeno njegovo priznanje, te njegov raniji život (višestruko odlikovani hrvatski branitelj), dok je istodobno precijenjena njegova ranija prekršajna osuđivanost, jer "veći dio prekršaja nema veze s elementima nasilja". Uz to ističe da je izrazio žaljenje i kajanje.

 

8.1. Ovaj drugostupanjski sud ispitao je izrečenu kaznu u svjetlu ovako suprotstavljenih stanovišta stranaka i zaključio da opravdano državni odvjetnik prigovara primjeni instituta ublažavanja kazne. Naime, u situaciji kada optuženik nasrće na fizički inferiornu ženu zamahujući skalpelom više puta, a ciljajući prema njezinom vratu i prsima, a posebno respektirajući činjenicu da do težih posljedica nije došlo samo spletom sretnih okolnosti – jer se žrtva branila postavljajući ruke ispred sebe, te uzmičući i zahvaljujući pravodobnoj intervenciji svjedoka M. koji je onesposobio optuženika u daljnjem napadu udarcem s leđa u glavu, a istodobno imajući na umu da je optuženik ranije prekršajno osuđivan zbog prekršaja iz Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira s elementima nasilja, te cijeneći da je djelo počinjeno na javnom mjestu pri čemu je optuženik pokazao bezobzirnost i snažnu kriminalnu volju, brojnost i priroda utvrđenih olakotnih okolnosti nije takva da bi opravdavala ublažavanje kazne ispod zakonom zapriječenog minimuma za kazneno djelo ubojstva. Optuženikovo sudioništvo u Domovinskom ratu za koje je i odlikovan je nesumnjivo podatak koji je pozitivan i prikazuje određenu pozitivnu fazu njegovog života, no to, kao ni djelomično priznanje i verbalizirano kajanje i žaljenje ne može rezultirati blažom kaznom kraj činjenice da je predmetno djelo tek kulminacija njegovih agresivnih postupaka prema oštećenici, pri čemu za bilo kakvu agresiju nije bilo baš nikakvog povoda. Iz tih razloga Visoki kazneni sud Republike Hrvatske kao drugostupanjski sud preinačio je pobijanu presudu u odluci o kazni i optuženika za kazneno djelo pokušaja ubojstva iz članka 110. u vezi s člankom 34. KZ/11. na temelju tih zakonskih propisa osudio na kaznu zatvora u trajanju od pet godina, koju nalazi odgovarajućom svim utvrđenim okolnostima, težini i opasnosti počinjenog djela, te podobnom za ostvarenje svrhe kažnjavanja iz članka 41. KZ/11.

 

8.2. U skladu s odredbom članka 478. ZKP/08. ispitana je prvostupanjska presuda i u odluci o oduzimanju predmeta te je utvrđeno da su se za primjenu te mjere stekle sve činjenične i zakonske pretpostavke.

 

U odnosu na oslobađajući dio prvostupanjske presude

9. Državni odvjetnik smatra da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje, a takav stav argumentira navodom da je neopravdano i olako prihvaćena obrana optuženika, iako iz suglasnih iskaza svjedoka oštećenice E. P., njezine majke S. M. O. i M. Č. proizlazi da je oštećenica bila nezaposlena i bez novca i da ju je optuženik fizički i verbalno zlostavljao. Državni odvjetnik nadalje ustraje u tvrdnji da je optuženik oštećenici oduzeo mobilni telefon, neovisno o iskazu svjedoka S. M. O., jer to što je ona razgovarala sa oštećenicom preko mobitela ne predstavlja osporavanje ovog navoda. Također smatra da izvedeni dokazi upućuju na to da je optuženik oštećenicu zaključavao u stanu kada bi ujutro izlazio a ona ostajala spavati, pa s obzirom da ključ nije imala nije mogla izaći iz stana. Drži i da nema sumnje da je optuženik oštećenicu gotovo svakodnevno fizički zlostavljao, napominjući da su u vezi s tim tražili medicinsku pomoć između 20 do 30 puta, dodajući da su verbalna zlostavljanja bila stalna. Sugerira da je zbog nezaposlenosti oštećenica bila bez financijskih sredstava za stanovanje pa je stupajući u vezu s optuženikom ujedno postala ovisna o njemu jer je on imao osiguran smještaj na dvije adrese u Z. Nalazi da financijsku ovisnost oštećenice o optuženiku potvrđuje sam optuženik koji navodi da je privređivao skupljajući boce, a to proizlazi i iz navoda svjedokinje S. M. O. koja je oštećenici poslala sveukupno 20.000,00 kn, no oštećenica je taj novac u strahu od zlostavljanja predavala optuženiku. Najzad, državni odvjetnik zaključuje da je optuženik koristio emocionalnu ovisnost oštećenice o njemu, kao i materijalnu te okolnost njezinog ozbiljnog straha od gotovo svakodnevnog fizičkog i verbalnog zlostavljanja i da je upravo zbog toga oštećenica pod utjecajem optuženika vršila kaznena djela krađe i otuđene predmete predavala optuženiku koji ih je potom prodavao. Državni odvjetnik kritizira argument prvostupanjskog suda koji se oslonio na nalaz i mišljenje dr.sc. J. Z. u pogledu toga je li oštećenica svojom voljom vršila kaznena djela ili je to radila pod utjecajem i zbog straha od optuženika.

 

9.1. Izloženim navodima žalbe državni odvjetnik zapravo tek ponavlja sve ono što je izneseno u činjeničnom opisu inkriminacije – kaznenog djela iz članka 106. stavka 1. KZ/11. ne prihvaćajući niti jedan od zaključaka prvostupanjskog suda i ustrajući na vlastitoj analizi i ocjeni izvedenih dokaza, pri čemu se u suštini oslanja isključivo na neke dijelove iskaza oštećenice, a ostale dokaze prihvaća u onoj mjeri i onim dijelovima u kojima sadržajno odgovaraju svim dijelovima iskaza oštećenice.

 

9.2. Međutim, ovaj drugostupanjski sud je, temeljito razmotrivši kako izvedene dokaze, tako i argumente prvostupanjskog suda, zaključio da je sud prvog stupnja izvevši sve raspoložive dokaze iste savjesno i detaljno analizirao i kritički ocijenio i to kako pojedinačno tako i u međusobnoj povezanosti. Zaključci do kojih je na takav način došao i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda su logični, razumljivi i konzistentni i ne nalazi im prigovora.

 

9.3. Prvostupanjski sud je prije svega identificirao što je u odnosu na to kazneno djelo nesporno, a što sporno, da bi potom nakon analize i ocjene izvedenih dokaza utvrdio sporne činjenice i postoji li i kakva veza između pojedinih činjenica, a koja je nužna za ostvarenje bića kaznenog djela iz članka 106. stavak 1. KZ/11., kako je to činjenično i pravno opisao državni odvjetnik u optužnici. Kritika državnog odvjetnika zanemaruje da mora postojati povezanost između pojedinih od tih činjenica, te ih razmatra izolirano, a to nije prihvatljivo. Tako, primjerice, prvostupanjski sud prihvaća kao nesporne podatke da je oštećenica tempore criminis bila nezaposlena i bez redovnih prihoda, da joj je novac slala njezina majka, da je optuženik zarađivao skupljajući boce i prodajući ih, da su se optuženik i oštećenica u srpnju 2021. posvađali na javnom mjestu kada su intervenirali policajci a oni su oboje odvedeni u nadležnu policijsku postaju i potom sankcionirani i pušteni, nakon čega je oštećenica otišla od optuženika i neko vrijeme boravila u stanu M. Č., te da je u inkriminiranom razdoblju oštećenica u više navrata odlazila od optuženika i potom se istom vraćala. Prvostupanjski je sud također ispravno i točno utvrdio da je bitno utvrditi je li optuženik prema oštećenici primjenjivao silu i prijetnju s ciljem da uspostavi potpuni nadzor nad njom kako bi je iskorištavao i izrabljivao i je li oštećenica o njemu bila ovisna, kao i na koji je način on zlouporabio odnos ovisnosti, te je li oštećenicu odvodio u razne prodavaonice i prisiljavao je da krade kako bi se on materijalno okoristio, te konačno je li optuženik u razdoblju kada je oštećenica boravila kod M. Č. nju presreo i odveo u svoj stan.

 

9.4. Ni državni odvjetnik ne osporava da su optuženik i oštećenica bili u ljubavnoj vezi, ali osporava da je kod oštećenice postojala dobrovoljnost, sugerirajući tezu da je ona u tu vezu ušla i u njoj ostala prvenstveno zbog financijske ovisnosti i teškog materijalnog stanja. No, opravdano prvostupanjski sud tu tezu ne prihvaća jer iz iskaza svjedoka Ž. i R. P., pa i oštećeničine majke S. M. O. proizlazi da ni optuženik ni oštećenica nisu bili zaposleni, ali je optuženik namicao sredstva za život skupljanjem boca, a oštećenica je redovito dobivala novac od majke, kada god je to tražila. S obzirom na podatak da je S. M. O. oštećenici doznačavala i slala novac i prije nego što je oštećenica ušla u vezu s optuženikom opravdano je prvostupanjski sud zaključio da nema temelja za zaključak o tome da je oštećenica bila financijski ovisna o optuženiku, pa to nije mogao biti niti razlog zbog kojeg je oštećenica ušla u vezu s optuženikom i u toj vezi bila kroz inkriminirano razdoblje. Emocionalnu ovisnost oštećenice o optuženiku državni odvjetnik iznosi tek u žalbi, no to nije dio činjeničnog opisa inkriminacije pa se eventualno postojanje tog oblika ovisnosti ne može razmatrati u okviru ovog postupka.

 

9.5. Prvostupanjski sud, nadalje, ispravno i osnovano nalazi dokazanim da je oštećenica tijekom veze s optuženikom bila izložena fizičkom i psihičkom nasilju, pozivajući se, kako to navodi i državni odvjetnik, kako na iskaz same oštećenice, tako i na podupiruće iskaze svjedoka M. Č. kojem se oštećenica o tome povjerila i svjedoka Ž. i R. P. koji su iskazivali o događajima 7. rujna 2021. u njihovoj kući, te svjedokinje S. M. O. koja je opisala fotografiju masnice na tijelu oštećenice, a koju joj je oštećenica poslala na mobitel. Dakle, prvostupanjski sud uopće ne dvoji o tome da je oštećenica u inkriminiranom razdoblju bila žrtva fizičkog i psihičkog nasilja. Istodobno, dimenzije tog nasilja prvostupanjski sud ispravno i opravdano cijeni kroz nalaz i mišljenje vještakinje dr.sc. J. Z. koja je utvrdila da oštećenica ima sklonost preuveličavanju i pretjerivanju u opisu događaja u kojem je afektivno angažirana, da ima nestabilnu strukturu ličnosti a to podrazumijeva promjene u emocionalnom predznaku prema drugima i prema sebi. Ovakvu rezervu u pogledu točnosti i preciznosti navoda oštećenice potvrđuje opis događaja 7. rujna 2021. koji su suglasno dali svjedoci Ž. i R. P., a koji opis se značajno razlikuje po ozbiljnosti situacije od onog prikazanog po oštećenici. Nadalje, prvostupanjski sud u tom kontekstu ispravno kritički ocjenjuje navod oštećenice da ju je u inkriminiranom razdoblju optuženik u 20 do 30 navrata iznimno surovo fizički napadao, primjećujući da pritom žrtva nije nikada zatražila liječničku pomoć niti intervenciju policije, iako je s druge strane oštećenica izjavila da je optuženik, kada se jednom zgodom s njim posvađala i povisila na njega ton, pozvao policiju i da su oboje završili u policijskoj postaji. Ovaj drugostupanjski sud nalazi da je, imajući u vidu takva nelogična odstupanja u ponašanju oštećenice, kako ih sama ona prikazuje, a respektirajući i sve ono što je navela vještakinja dr.sc. J. Z., opravdano prvostupanjski sud zaključio da oštećenica nije ušla u emotivnu vezu s optuženikom zbog svoje financijske ovisnosti, niti je ostala u toj vezi iz takvih razloga, nego da se radi o jednoj toksičnoj vezi koja je dobrovoljno održavana od strane obaju sudionika, u kojoj je nesumnjivo već zbog fizičke nadmoći optuženika oštećenica bila u lošijem položaju, ali istodobno da optuženik nije iskorištavao oštećenicu, uskraćivao joj slobodu i kretanje i kontrolirao je niti je prisiljavao da krade.

 

9.6. Za naglasiti je pritom da je sama oštećenica izjavila kako su oboje krali, a objašnjenje koje je dala za vlastita kaznena djela krađe navodeći da bi optuženik potrošio na kocku novac koji joj je njezina majka poslala, pa je morala krasti ako je htjela kupiti wc papir ili vlažne maramice, ispravno je prvostupanjski sud sagledao u kontekstu nalaza i mišljenja vještakinje dr.sc. J. Z. koja je u odnosu na činjenje kaznenih djela oštećenice izjavila da su ta djela rezultat voljnog djelovanja same oštećenice, da se radi o njezinim cilju usmjerenim djelovanjima neovisnima od drugih ljudi. Odluku oštećenice da ostane živjeti s optuženikom u opisanim okolnostima, dakle, nije moguće protumačiti njezinom financijskom ovisnošću, a u kojoj je mjeri i zbog čega postala emotivno ovisna o optuženiku, kako je to već navedeno, nije odlučno kraj činjeničnog opisa inkriminacije koji to ne sadrži. Pravilno u tom dijelu prvostupanjski sud konstatira da su optuženik i oštećenica u inkriminiranom periodu živjeli stilom koji nije društveno prihvatljiv kršeći zakon da namaknu sredstva za egzistenciju, a budući da je optuženik dio sredstava koji su pribavili u skladu sa zakonom potrošio na kocku.

 

9.7. Prvostupanjski sud je također kritički i detaljno razmotrio okolnosti trajanja veze između optuženika i oštećenice i utvrdio da nema dokaza da je optuženik oduzeo mobitel oštećenici, iako je točno da je njezine poruke i pozive nadzirao, što ispravno dovodi u vezu s nalazom i mišljenjem vještaka psihijatra koji je utvrdio da je optuženik patološki ljubomoran muškarac, koji je oštećenici branio kontakte, razgovore s drugim muškarcima, s dijagnosticiranim narcističkim i disocijalnim obilježjima ličnosti, simptomima PTSP-a, paranoidnošću, rigidnošću, pretjeranom interpersonalnom osjetljivošću itd. Drugim riječima, optuženikovo patološko kontroliranje poziva i poruka na mobitelu oštećenice nije bilo u funkciji njezinog izrabljivanja. Nadalje, ovaj drugostupanjski sud u cijelosti prihvaća i zaključak prvostupanjskog suda kako nije dokazano da je optuženik zabranio oštećenici da posjeduje ključ od stana tako da ne bi mogla pobjeći, a sve s ciljem njezinog iskorištavanja i izrabljivanja. To doista proizlazi iz podatka da je oštećenica u nekoliko navrata odlazila od optuženika i potom mu se vraćala, u čemu je nije osujetilo to što joj optuženik doista u određenom periodu nije napravio ključ od stana. Taj podatak također prvostupanjski sud osnovano dovodi u vezu s iskazom oštećenićine majke svjedokinje S. M. O., a čiji iskaz ne potkrjepljuje navode oštećenice o ovim okolnostima. Isto tako prvostupanjski sud je opravdano ocijenio neistinitim navode oštećenice o brojnom oružju optuženika, ističući da ništa nalik tome nije pronađeno. Konačno, prvostupanjski sud je detaljno razjasnio i utvrdio okolnosti u kojima je oštećenica boravila kod svjedoka M. Č. i na koji je način i zbog čega od tog svjedoka otišla. Naime, sam svjedok Č. potvrdio je da je oštećenica kod njega boravila mjesec dana i kroz to razdoblje komunicirala mobitelom s optuženikom, što mu je i sama rekla, a to je priznala i oštećenica. Svjedok Č. decidirano je ustvrdio da je oštećenica jedan dan odlučila naći se s optuženikom u obližnjem kafiću, a potom su zajedno došli kod svjedoka u stan i uzela je svoje stvari i otišla s optuženikom. Stoga ni taj, posljednji navod optužbe iz činjeničnog opisa nije dokazan i ispravno je prvostupanjski sud zaključio da one činjenice koje su dokazane ne tvore u svojoj povezanosti supstrat koji je potreban za ostvarenje bitnih elemenata kaznenog djela iz članka 106. stavak 1. KZ/11., napominjući ispravno da bi prekoračio optužbu kada bi dokazane činjenice podveo pod neko drugo kazneno djelo, a imajući na umu zaštitni objekt djela koje je kvalificirano u optužnici.

 

10. Iz iznesenih razloga nije osnovana žalba državnog odvjetnika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a ispitivanjem u skladu s obvezom iz članka 476. stavak 1. točke 1. ZKP/08. oslobađajućeg dijela presude ovaj drugostupanjski sud je utvrdio da nije počinjena niti jedna bitna postupovna povreda na koju pazi po službenoj dužnosti.

 

11. Slijedom izloženog, odlučeno je kao u izreci ove presude na temelju članka 486. stavak 1. i članka 482. ZKP/08.

 

 

U Zagrebu, 7. veljače 2023.