Pristupanje sadržaju
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd 4807/2022-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Slavka
Pavkovića predsjednika vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja,
Damira Kontreca člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i mr. sc. Igora
Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja NI-AL d.o.o. iz Velike Gorice, Kralja
Petra Svačića kbr. 2 (OIB: 35649512672), kojeg zastupa punomoćnica Nicole
Kwiatkowski, odvjetnica iz Zagreba, protiv tuženice Addiko bank d.d. iz Zagreba,
Slavonska avenija kbr. 6 (OIB: 14036333877), koju zastupa punomoćnik Domagoj
Petrinović, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Kožul i Petrinović d.o.o. iz Zagreba, radi
isplate, odlučujući o prijedlogu tuženice da joj se dopusti revizija protiv presude
Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-2976/2022-2 od 12. rujna
2022., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-
1197/2020 od 5. svibnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 7. veljače 2023.,
r i j e š i o j e:
I. Prijedlog tuženice za dopuštenje revizije odbija se.
II. Tužitelju se ne dosuđuje naknada troška odgovora na reviziju.
Obrazloženje
1. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženice kao neosnovana i
potvrđena prvostupanjska presuda u pobijanim točkama I. (u odluci kojom je tuženici
naloženo isplatiti tužitelju 51.503,57 kn sa pripadajućim i u izreci presude određenim
zateznim kamatama obračunatim za razdoblje od dospijeća svakog pojedinog
iznosa) i III. (u odluci kojom je odbijen kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu
parničnog troška) njene izreke.
2. Tuženica je sukladno čl. 387. i 385. Zakona o parničnom postupku podnijela prijedlog da joj se protiv te drugostupanjske presude dopusti revizija, a sve zbog
pravnih pitanja koje (kako navodi) drži važnim za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni:
(i.) Protivi li se odredbi čl. 190. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne
Novine broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005,
2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019),
povećanje tužbenog zahtjeva nakon zaključenja prethodnog postupka, jer je
provedenim vještačenjem utvrđena visina novčanog zahtjeva na temelju koje je
tužbeni zahtjev povećan?
(ii.) Može li se korisnik kredita koji je trgovac i ima obvezu postupanja s
povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima - pažnjom dobrog
stručnjaka, u sporu s kreditorom oko tumačenja odredbi o načinu određivanja
kamatne stope vezane za jednomjesečni LIBOR, sa dodatkom marže, a promjenjive
sukladno odluci o kamatnim stopama kreditora solemniziranog ugovora o kreditu,
osnovano pozivati na to da u spornim odredbama sklopljenog ugovora o kreditu nije
sadržana prava volja stranaka?
(iii.) Primjenjuju li se na pravni odnos korisnika kredita i kreditora, koji je
naplaćivao ugovornu kamatu na način koji nije u skladu s odredbama ugovora o
kreditu sklopljenog između korisnika kredita i kreditora, pravna pravila o stečenom
bez osnove iz odredbe čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ili pravna pravila o
obvezi naknade prouzročene štete iz odredbe čl. 342. st. 2. u vezi s čl. 1045. st. 1.
Zakona o obveznim odnosima?
(iv.) Je li zakonita odluka suda o pravu korisnika kredita na isplatu zakonskih
zateznih kamata od dana kojega je kreditor stekao iznose naplaćene protivno
odredbama ugovora o kreditu sklopljenog između korisnika kredita i kreditora, ako
zahtjev korisnika kredita proizlazi iz tumačenja spornih ugovornih odredbi iz čl. 319.
st. 2. Zakona o obveznim odnosima?
3. Tužitelj je odgovorio na prijedlog za dopuštenje revizije i predložio da se ovaj odbaci podredno odbije.
4. Prijedlog ne udovoljava uvjetima da bi se prihvatio osnovanim.
5. Pobijana drugostupanjska presuda donesena je 12. rujna 2022., slijedom čega se,
a na temelju odredbe čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o
parničnom postupku ("Narodne novine", broj 80/22), na snazi od 19. srpnja 2022.
(prema kojoj: "Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, odredbe članaka 58. do
73. ovoga Zakona o reviziji primjenjivati će se i na sve postupke u tijeku u kojima do
stupanja na snagu ovoga Zakona nije donesena drugostupanjska odluka."), na ovaj
spor glede dopuštenosti revizije (prema njegovom sadržaju) primjenjuje novelirana
odredba čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91,
91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11
pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP-a), prema kojoj
stranke mogu podnijeti reviziju "protiv drugostupanjske presude ako je Vrhovni sud
Republike Hrvatske dopustio podnošenje revizije."
6. Podneseni prijedlog valja razmotriti u smislu odredaba ZPP-a koje uređuju pitanje dopuštenosti revizije, i to:
- odredaba čl. 387., koje propisuju obvezatni sadržaj prijedloga stranke za
dopuštenost revizije - da bi on bio dopušten, a prema kojima: (...) "Prijedlog za
dopuštenje revizije, osim podataka koje mora sadržavati svaki podnesak, treba
sadržavati: (...) 2) određeno naznačeno pravno pitanje iz članka 385.a stavka 1.
ovoga Zakona ili određeno naznačeno temeljno ljudsko pravo iz članka 385.a stavka
2. ovoga Zakona za koje stranka smatra da joj je u postupku povrijeđeno uz dokaz
da je u vezi s tim stranka iscrpila dopušteni pravni put, 3) jasno naznačene razloge
zbog kojih stranka smatra da joj Vrhovni sud Republike Hrvatske treba dopustiti
reviziju u smislu članka 385.a stavaka 1. ili 2. ovoga Zakona uz određeno pozivanje
na relevantne propise i dijelove sudskih odluka. (...) Ako se prijedlog za dopuštenje
revizije podnosi zbog različite prakse viših sudova, stranka je uz prijedlog za
dopuštenje revizije dužna dostaviti sudske odluke na koje se poziva ili ih određeno
naznačiti.“,
- odredbe čl. 385.a st. 1., prema kojoj: „Vrhovni sud Republike Hrvatske
dopustit će reviziju ako se u povodu nje može očekivati odluka o pravnom pitanju
koje su nižestupanjski sudovi u tom sporu razmatrali, a koje je važno za odluku u
sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj
primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi,...“.
7. Predmetom spora zahtjev je tužitelja na obvezivanje tuženice isplatiti mu ono što
je stekla bez osnove „naplaćujući ugovornu kamatu određenu na način koji nije u
skladu s čl. 3. Ugovora“.
8. Drugostupanjski sud je zahtjev tužitelja ocijenio osnovanim i (potvrđivanjem prvostupanjske presude) prihvatio.
9. Postavljena pitanja iz podnesenog prijedloga u odnosu na tu presudu valja
sagledati imajući na umu da odredbe čl. 385.a ZPP-a predviđaju postojanje u
prijedlogu za dopuštenje revizije određeno formuliranog pravnog pitanja zbog kojeg
se prijedlog podnosi i postojanje u osporenoj odluci pravnog shvaćanja koje je
suprotno sudskoj praksi ili (u očekivanju) nesigurno ili neujednačeno, toliko da ga
treba još i tumačiti - sve kako bi u odnosu na postavljeno pitanje i to shvaćanje
Vrhovni sud Republike Hrvatske imao opravdani razlog i mogao ispuniti svoju svrhu
(„osigurati jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni“),
tumačenjem zakona i ujednačavanjem sudske prakse.
10. Polazeći od toga i odredaba čl. 389.b ZPP-a, prema kojima:
„Vrhovni sud Republike Hrvatske odbit će prijedlog za dopuštenje revizije ako
na temelju onoga što mu je dostavljeno ocijeni da u prijedlogu nije riječ o važnom
pravnom pitanju u smislu članka 385.a stavka 1. ovoga Zakona.
U rješenju kojim se prijedlog za dopuštenje revizije odbija sud će određeno
navesti razlog odbijanja upućujući, ako je to moguće, na svoju prijašnju praksu.
Iznimno, ako ocijeni da je to u interesu javnosti, sud rješenje može i iscrpnije
obrazložiti....“,
u prijedlogu tuženice postavljena pitanja Vrhovni sud Republike Hrvatske ne
ocjenjuje važnim prema smislu navedene odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP-a: osporena
presuda je u odnosu na:
10.1. drugo, treće i četvrto pitanje iz prijedloga temeljena na suđenju prema
specifičnim okolnostima konkretnog slučaja, a prijedlog u svezi tih pitanja, gledano u
svezi tih okolnosti, ne sadrži i navedene (određene) razloge iz odredaba čl. 387. i
385.a stavka 1. ZPP-a: da o postavljenim pitanjima u činjeničnim okolnostima
konkretnog slučaja postoji neujednačena ili nesigurna sudska praksa ili shvaćanje
koje nije podudarno s (ovdje odlučno) pravnim shvaćanjem iz osporene odluke i
shvaćanjem nekog drugog suda, ili da se o njima može očekivati neujednačena
praksa - tako da bi ipak bar zbog toga bila važna (bitno za dopuštenost revizije) za
osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni
(konkretno: za ujednačavanje sudske prakse). Na suprotno ne ukazuju odluke, na
koje se predlagateljica poziva - uspoređujući ih sa ovdje osporenom: te se odluke ne
mogu uspoređivati po činjenicama na kojima su utemeljene, glede po sudu utvrđenog
sadržaja odnosa stranaka i primijenjenog prava, bar ne prema onome (a to je ovdje
jedino relevantno, budući da je revizijski sud vezan postavljenim pitanjem i
specifičnim okolnostima kakve su utvrđene u ovome slučaju) kako je to u ovdje
osporavanoj presudi obrazloženo.
Pored toga, tuženica nije istakla razumne, određene razloge iz kojih bi
proizlazilo vjerojatnim da je povrijeđeno neko njezino temeljno ljudsko pravo iz članka
385.a stavka 2. ZPP-a, i da bi joj zbog toga trebalo pružiti traženu zaštitu.
10.2. dok je odgovor na prvo pitanje iz prijedloga revizijski sud određeno izrazio i u
bitnome obrazložio u rješenju posl. br. Revd 961/2021-2 od 7. prosinca 2021., a
prema njemu postavljeno pitanje nije važno „..za osiguranje jedinstvene primjene
prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, budući je preinaka tužbe, u
konkretnom slučaju, dopuštena nakon zaključenja prethodnog postupka i to po
provedenom medicinskom vještačenju, pri čemu je sud svoju odluku utemeljio na
odredbi noveliranog čl. 190. st. 2. ZPP-a“,
a u okolnostima konkretnog slučaja (uvažavajući i visinu iznosa za koji je
preinačena tužba), kada je preinačenje tužbe uslijedilo po provedenom vještačenju -
po kojemu je tužitelj svoj zahtjev postavio prema utvrđenju iz tog vještačenja, taj
odgovor proizlazi upravo iz razumnog tumačenja novelirane odredbe čl. 190. st. 2.
ZPP-a, prema kojoj: „Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, tužitelj može
preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao
preinačiti do zaključenja prethodnog postupka.“, u svezi sa odredbom čl. 250. ZPP-a,
prema kojoj: „Sud će izvesti dokaz vještačenjem kad je radi utvrđivanja ili
razjašnjenja kakve činjenice potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže“: to
imajući na umu da se u postupku u kojemu je sud prihvatio izvesti dokaz
vještačenjem radi utvrđivanja ili razjašnjenja kakve činjenice, dakle - nalazeći (po
tome) da niti on „ne raspolaže“ za to potrebnim stručnim znanjem, ne može „u
krivnju“ tužitelja staviti to što niti on nije do zaključenja prethodnog postupka i
provedenog vještačenja znao ili mogao znati (obzirom da nije imao „potrebno stručno
znanje“) sve okolnosti za maksimalno precizno određivanje visine svoga potraživanja
i (time) što tužbu nije preinačio (odnosno „mogao preinačiti“) do zaključenja prethodnog postupka.
Konkretno, odgovor na prvo u prijedlogu postavljeno pitanje ne može za sve
situacije biti jednoznačan: to obzirom da zavisi od okolnosti konkretnog slučaja, a u
ovome je sporu, prema okolnostima konkretnog slučaja - odgovor na to pitanje
pravilno primijenjen.
11. Sukladno tome, ovdje je za prihvatiti:
- da pitanja iz prijedloga tuženice nisu važna za odluku o konkretnom
predmetu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj
primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu: obzirom na to kako su formulirana i
situaciju u ovome predmetu, Vrhovni sud Republike Hrvatske u odnosu na osporenu
presudu nema razloga ujednačavati primjenu prava i preispitivati sudsku praksu - niti
smatrati (što za pitanje dopuštenosti revizije nije zanemarivo) da u svezi postavljenih
pitanja postoji neujednačena ili nesigurna sudska praksa,
- da u odnosu na ta pitanja ne postoje pretpostavke za podnošenje revizije: čime podneseni prijedlog ne ispunjava pretpostavke za njegovu dopuštenost.
12. U konačnom valja primijetiti da se ovaj postupak, po svojoj prirodi, ne može
poistovjetiti, kako bi to predlagateljica htjela (navodom o važnosti trećeg i četvrtog
pitanja: samo tvrdnjom da o ovima nema prakse revizijskog suda), onome što je
svojstveno samo oglednom postupku kojeg uređuju odredbe čl. 502.i do 502.n ZPP-
a, a (tek) u kojemu bi Vrhovni sud Republike Hrvatske imao ovlasti i mogao odlučivati
(izraziti shvaćanje) u slučaju kakav je ovdje (kada, kako tuženica ističe, jedino ili
samo ne postoji stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske) - o pitanju važnom za
jedinstvenu primjenu prava u situaciji kada ne postoji (bar na to ovdje ne ukazuje
predlagateljica) nesigurna i neujednačena sudska praksa.
13. Stoga je prijedlog tuženice za dopuštenje revizije valjalo (i to ne spada u
"pretjerani formalizam", kojeg revizijski sud ne može dopustiti - već je riječ samo o
pravilnoj i dosljednoj primjeni odredaba ZPP-a koje uređuju obvezatni sadržaj
prijedloga za dopuštenje revizije i dopuštenost toga prijedloga) odbiti odlukom iz
izreke ovoga rješenja (primjenom navedenih odredaba čl. 389.b ZPP-a).
13.1. Tužitelju nije dosuđena naknada troška odgovora na reviziju jer isti nije bio
potreban za vođenje ovoga postupka (čl. 155. st. 1. ZPP-a).
Zagreb, 7. veljače 2023.
Predsjednik vijeća:
Slavko Pavković
Kontrolni broj: 02045-80ebc-05166
Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom: CN=SLAVKO PAVKOVIĆ, L=ZAGREB, O=VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, C=HR
Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi: https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/
unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.
Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja
prikazati izvornik ovog dokumenta.
Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Vrhovni sud Republike Hrvatske potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.