REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: 28 Pž-4092/2022-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca
Maria Vukelića, predsjednika vijeća, doc. dr. sc. Jelene Čuveljak, suca izvjestitelja i
Kamelije Parač, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja CESTA d.o.o. iz Pule,
Strossmayerova 4, OIB 11100535105, kojeg zastupa punomoćnik Milenko Ilić,
odvjetnik u Puli, Mletačka 12/1, protiv 1. tuženika CASSA DI RISPARMIO DELLA
REPUBBLICA DI SAN MARINO S.p.a. iz Republike San Marino, Piazzetta del Titano
2, OIB 49100696810, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici iz Odvjetničkog
društva Hanžeković & Partneri u Zagrebu, Radnička cesta 22, 2. tuženika DRAGANA
VIDOVIĆA iz Kanade, 5907 Coach Hill Rd T3H 1E3 Calgary, Alberta, kojeg zastupa
punomoćnica Vera Miloš, odvjetnica u Puli, 3. tuženika SUZANE VIDOVIĆ iz
Kanade, 5907 Coach Hill Rd T3H 1E3 Calgary, Alberta, koju zastupa punomoćnica
Vera Miloš, odvjetnica u Puli, 4. tuženika BANKA KOVANICA d.d. Varaždin, Petra
Preradovića 29, OIB 33039197637, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici iz
Odvjetničkog društva Hanžeković & Partneri, u Zagrebu, Radnička cesta 22, i 5.
tuženika TIM 90 d.d. u stečaju iz Pule, Koparska 37, OIB 63062784520, kojeg
zastupa stečajni upravitelj Tihomir Zec iz Osijeka, Ulica k. A. Stepinca 4, radi
proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude
Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-361/2019-58 od 14. srpnja 2022., u
sjednici vijeća održanoj 7. veljače 2023.

p r e s u d i o j e

Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-361/2019-58 od 14. srpnja 2022.

Obrazloženje

1. Presudom označenom u izreci ove presude prvostupanjski je sud odbio u
cijelosti (kao neosnovan) konstitutivni tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio od suda
da se proglasi nedopuštenom ovrha određena rješenjima o ovrsi Trgovačkog suda u
Rijeci poslovni broj Ovr-1574/11 od 16. lipnja 2011. i Ovr-1692/11 od 20. srpnja

2011. i ovrhe određene rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u
Poreču poslovni broj Ovr-1676/11 od 11. siječnja 2012. na posebnim dijelovima
nekretnine pobliže navedenima u izreci te presude (točka I. izreke presude).
Rješenjima o troškovima postupka sadržanim u presudi prvostupanjski je sud naložio

Poslovni broj: 28 Pž-4092/2022-2 2

tužitelju da prvotuženiku i četvrtotuženiku u jednakim dijelovima plati troškove
postupka u iznosu od 17.187,50 kn (točka II. izreke presude), a drugotuženiku i
trećetuženiku u jednakim dijelovima plati troškove postupka u iznosu od 10.312,50 kn
(točka III. izreke presude). Tako je prvostupanjski sud presudio jer je nakon
provedenog postupka ocijenio da tužitelj, premda ugovor o zamjeni nekretnina i
ugovor o kupoprodaji nekretnine koje je tužitelj sklopio s petotuženikom 20. ožujka

1997. odnosno 27. rujna 1996. udovoljavaju svim općim i posebnim pretpostavkama
za stjecanje prava vlasništva na nekretnini, tužitelj na temelju tih pravnih poslova nije
stekao pravo vlasništva budući da se pravo vlasništva na nekretnini stječe tek u
trenutku uknjižbe u zemljišnu knjigu sukladno odredbi članka 119. i 120. Zakona o
vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine” broj: 91/96, 68/98, 137/99,
22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14), a
tužitelj svoje pravo vlasništva predmetnih dijelova nekretnine nije upisao u zemljišnu
knjigu. Slijedom navedenog, budući da su tuženici 1. do 4. pokrenuli ovršne postupke
te je i zabilježba ovrhe na temelju rješenja u njihovu korist upisana na predmetnim
nekretninama koje se u zemljišnim knjigama vode na petotuženika, ti tuženici su
sukladno odredbi članka 122. stavka 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim
pravima stjecatelji u dobroj vjeri jer u trenutku pokretanja ovršnog postupka i
zabilježbe ovrhe nisu znali niti su imali dovoljno razloga posumnjati u to da stvar
pripada petotuženiku. Osim toga, prvotuženik i četvrtotuženik (u obrazloženju
presude se pogrešno navodi drugotuženik i trećetuženik) pored zabilježbe ovrhe u
zemljišnim knjigama imaju upisan teret u vidu prisilnog založnog prava temeljem
rješenja o osiguranju poslovni broj Ovr-1061/11 od 12. rujna 2011. i Ovr-1136/11 od

26. rujna 2021. koje je založno pravo upisano 12. i 27. rujna 2011., pa stoga ti
tuženici imaju pravo namirenja tražbine prema petotuženiku iz predmetnih nekretnina
dok izvanknjižno pravo tužitelja prema članku 297. Zakona o vlasništvu i drugim
stvarnim pravima nije od utjecaja na pravo na namirenje. Odluke o troškovima
postupka prvostupanjski je sud donio primjenom odredbe članka 154. stavka 1.
Zakona o parničnom postupku.

2. Protiv presude žalbu je podnio tužitelj pobijajući je zbog bitne povrede
odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i
zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Obrazlažući žalbene razloge žalitelj u
žalbi u bitnom navodi da se pogrešan stav suda da je tužbeni zahtjev neosnovan te
proizlazi iz pogrešnog pravnog pristupa odnosno tumačenja u predmetnoj pravnoj
stvari uz počinjenje bitnih povreda odredaba parničnog postupka. Žalitelj navodi
odredbu članka 8. Zakona o zemljišnim knjigama te napominje da iz odredbe stavka

5. tog članka Zakona o zemljišnim knjigama proizlazi da sudsku zaštitu mogu uživati
samo oni koji štite jedno od svojih knjižnih prava, a u ovom slučaju tuženici nisu štitili
knjižna prava već su štitili svoju procesnu poziciju ovrhovoditelja u ovršnim
postupcima u kojima su stranke budući da su na predmetnim nekretninama zabilježili
ovršne postupke. Zbog navedenog, budući da se radi o zabilježbi, činjenica što oni
nisu uknjižili jedno od zakonom predviđenih knjižnih prava, to isti ne uživaju zaštitu
povjerenja u zemljišnim knjigama pa se na istu ne mogu pozivati. Iz zakonske
formulacije „osoba koja je u dobroj vjeri upisala knjižno pravo”, a tuženici nisu upisali
već zabilježili, a ne radi se o knjižnom pravu već ovrsi, to se oni ne mogu pozivati na
zaštitu povjerenja. Žalitelj ističe da je on dokazao titulus stjecanja prava vlasništva,
posjed nekretnine, plaćanje poreza i neprekinuto vrijeme u kojem ga nitko nije

Poslovni broj: 28 Pž-4092/2022-2 3

sprječavao u tome da posjeduje nekretninu i uživa svoje pravo vlasništva. Osim toga,
tuženici se ne mogu pozivati na načelo povjerenja u zemljišne knjige jer prije
podnošenja prijedloga za ovrhu nisu provjerili da li stanje na terenu odgovara
zemljišnoknjižnom stanju te se kao takvi ne mogu smatrati poštenim. Žalitelj ne
prigovara tuženicima što nisu istraživali izvanknjižno stanje, ali sama činjenica da je u
odnosu na petotuženika otvoren stečajni postupak, da je petotuženik zadužen kod
više fizičkih i pravnih osoba, da nema drugih nekretnina nego sam predmetnu sama
po sebi nameče sumnju u probleme u kojima se neko društvo nalazi pa je onda za
očekivati da se kraj takvog stanja izvrši minimalna provjera izvanknjižnog stanja. Sud
u provedenom postupku uopće nije dovodio u pitanje dobru vjeru tuženika koja je
dovedena u pitanje te su stoga tuženici trebali isto opravdati odnosno nedvojbeno
dokazati ukoliko se pozivaju na načelo povjerenja u zemljišne knjige. Žalitelj se
poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-1654/19 od

9. veljače 2021. prema kojoj je (u tom predmetu) tuženica kupila nekretnine za koje
kao ni prodavatelji ne zna gdje se nalaze i koje joj nisu predane u posjed, a što
predstavlja okolnost da je imala dovoljno razloga posumnjati u to da upisano stanje
nije potpuno ili različito od izvanknjižnog stanja. Žalitelj se ne može oteti dojmu da
tuženicima nije bilo sumnjivo što petotuženik nije imao ni jednu nekretninu osim
predmetne, a ako to nije točno, onda su tuženici navedeno u postupku trebali
dokazati. Zbog navedenog, sud je nepravilno primijenio materijalno pravo
neprihvatljivo tumačeći načela povjerenja u zemljišne knjige, a koja štiti knjižna prava
no ne ovrhovoditelje. Zato je i pogrešna odluka o troškovima postupa pa žalitelj
predlaže drugostupanjskom sudu da pobijanu presudu preinači na način da u cijelosti
prihvati tužbeni zahtjev tužitelja prema tuženicima te istodobno tuženicima naloži da
naknade parnični trošak tužitelju ili podredno da ukine pobijanu presudu i vrati na
ponovni postupak uz obvezu tuženika da tužitelju naknade trošak žalbe u iznosu od

3.906,25 kn.

Odgovori na žalbu nisu podneseni.

3. Tužiteljeva žalba nije osnovana.

Ispitavši pobijanu presudu temeljem odredbe članka 365. stavka 1. i 2. Zakona
o parničnom postupku („Narodne novine” broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03,
88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22 i 114/22) u granicama
razloga određenih u žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredbi
parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o
parničnom postupku i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na
primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, ovaj sud nalazi da je
prvostupanjski sud donio pravilnu i na zakonu osnovanu odluku.

4. Iz spisa proizlazi nespornim, a to uostalom i tužitelj navodi u tužbi, da je on
s (u ovom postupku) petotuženikom 20. ožujka 1997. sklopio Ugovor o zamjeni
nekretnina (str. 17-18. spisa) na temelju kojeg je stekao valjani titulus nekretnine
(poslovnog prostora) koja se nalazi u prizemlju zgrade u Poreču, Obala m. Tita 3a,
površine 25,49 m² označene u planu posebnih dijelova zgrade brojem „P 25” (članak

2. tog Ugovora), dok je Ugovorom o prodaji nekretnina od 27. rujna 1996. sa str. 27.-

29. spisa tužitelj stekao valjani titulus za stjecanjem vlasništva nekretnine u Poreču, u

Poslovni broj: 28 Pž-4092/2022-2 4

ulici P. Kandlera i Obale M. Tita na k.č. 574 k.o. Poreč u prizemlju tog objekta
ukupne površine 47,45 m² označen brojem „P 30”. Međutim, neovisno od
navedenog, tužitelj se nije upisao u zemljišnim knjigama kao vlasnik nekretnine radi
čega je petotuženik i nadalje ostao u zemljišnim knjigama upisan kao vlasnik iste.

Jednako tako, između stranaka nije sporna ni činjenica da su na temelju
rješenja o ovrsi Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj Ovr-1574/11 od 16. lipnja

2011. i Ovr-1692/11 od 20. srpnja 2011. i Općinskog suda u Poreču poslovni broj
Ovr-1676/11 od 11. siječnja 2012. u zemljišnim knjigama upisane zabilježbe ovrha i
to 7. srpnja 2011. (Z-3455/11), 23. kolovoza 2011. (Z-4163/11) i 11. siječnja 2012.
(Z-187/12), a što je vidljivo iz zemljišnoknjižnog izvatka sa str. 14. i 215.-216. spisa.
Između stranaka nije sporno ni da su prvotuženik i četvrtotuženik u zemljišnim
knjigama (osim zabilježbi ovrhe) upisali i založno pravo temeljem rješenja o
osiguranju Općinskog suda u Poreču poslovni broj Ovr-1061/11 od 12. rujna 2011.
(četvrtotuženik) i Ovr-1136/11 od 26. rujna 2011. (prvotuženik) s time da su ti tereti
upisani u zemljišnim knjigama na temelju prijedloga pod brojem Z-4556/11 (koji je
zaprimljen 12. rujna 2011.) i Z-4836/11 (koji je zaprimljen na sud 27. rujna 2011.).
Osim navedenog, iz spisa proizlazi da je tužitelj rješenjem Općinskog suda u Pazinu,
Stalne službe u Poreču-Parenzo poslovni broj Ovr-579/19 od 6. svibnja 2019. upućen
u parnicu radi proglašenja nedopuštenim ovrha određenima navedenim rješenjima o
ovrsi Trgovačkog suda u Rijeci i Općinskog suda u Poreču (str. 5.-7. spisa) slijedom
čega je tužitelj aktivno procesnopravno legitimiran voditi ovaj spor radi proglašenja
ovrha nedopuštenim.

S obzirom na to da su svi tuženici u odgovorima na tužbu sa str. 109.-115.
spisa i 145.-146. spisa isticali činjenicu da je za stjecanje vlasništva potreban upis u
zemljišnu knjigu u smislu članka 119. i 120. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim
pravima a tužitelj svoje vlasništvo nikada nije upisao u zemljišnim knjigama kao i to
da u trenutku donošenja svih rješenja o ovrsi (kao i u trenutku donošenja rješenja o
osiguranju temeljem kojih je u zemljišnim knjigama upisano založno pravo u korist
prvotuženika i četvrtotuženika) vlasništvo tužitelja nije bilo ni predbilježeno niti je
upisana zabilježba, kao i da su tuženici 1 do 4. sukladno odredbi članka 122. Zakona
o vlasništvu i drugim stvarnim pravima te članka 8. Zakona o zemljišnim knjigama
(„Narodne novine” broj: 91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08,
126/10, 55/13 i 60/13) postupali s povjerenjem u zemljišne knjige, a što je tužitelj
osporavao smatrajući u podnesku od 15. veljače 2022. da tuženici kao ovrhovoditelji
ne uživaju zaštitu povjerenja u zemljišnim knjigama (str. 279. spisa), između stranaka
je sporno jesu li predmetne ovrhe nedopuštene zbog toga što je tužitelj prije
određivanja tih ovrha imao valjane tituluse podobne za stjecanje vlasništva.
Prvostupanjski je sud na ročištu od 2. prosinca 2021. proveo dokaz saslušanjem
svjedoka Darka Požarića (ranijeg zastupnika po zakonu petotuženika) i uvid u
presliku dijela ovršnih spisa Općinskog suda u Poreču, sada Općinskog suda u
Pazinu, Stalne službe u Poreču, a na ročištu od 14. lipnja 2022. je izveo dokaz
saslušanjem tužitelja po njegovu zastupniku po zakonu Miro Mirković (str. 290.
spisa). Osim toga, prvostupanjski je sud proveo dokaz uvidom u isprave priložene
spisu te je na temelju tako provedenog postupka donio pobijanu presudu.

Poslovni broj: 28 Pž-4092/2022-2 5

5. Prvostupanjski je sud pravilno odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao
neosnovan. Naime, prema odredbi članka 114. stavka 1. Zakona o vlasništvu i
drugim stvarnim pravima vlasništvo se, između ostalog, može steći na temelju
pravnoga posla, dok prema stavku 2. istoga članka Zakona o vlasništvu i drugim
stvarnim pravima pravo vlasništva je stečeno kad su ispunjene sve pretpostavke
određene zakonom. Nadalje, odredbom članka 119. stavka 1. istoga Zakona je
propisano da se vlasništvo nekretnine stječe zakonom predviđenim upisom
stjecateljeva vlasništva u zemljišnoj knjizi na temelju valjano očitovane volje
dotadašnjega vlasnika usmjerene na to da njegovo vlasništvo prijeđe na stjecatelja,
ako zakonom nije određeno drukčije dok prema članku 120. stavku 1. Zakona o
vlasništvu i drugim stvarnim pravima vlasništvo na nekretninama stječe se uknjižbom
u zemljišnu knjigu, ako zakon ne omogućuje da se vlasništvo nekretnine stekne
nekim drugim upisom u zemljišnu knjigu.

Prema tome, da bi određena osoba postala vlasnik nekretnine, osim valjanog
pravnog posla podobnog za prijenos prava vlasništva (titulus), potreban je i modus,
to jest upis stjecateljeva vlasništva nekretnine u zemljišnu knjigu s time da prema
članku 120. stavku 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima provedena
uknjižba djeluje od trenutka kad je sudu podnesen (uredan) zahtjev za tu uknjižbu.

U konkretnom predmetu između stranaka je nesporno da tužitelj prije upisa u
zemljišnim knjigama svih zabilježbi ovrha čije proglašenje nedopuštenim tužitelj traži
tužbenim zahtjevom (i upisa založnog prava u korist prvotuženika i četvrtotuženika)
nije podnio zemljišno knjižnom odjelu Općinskog suda u Poreču (kasnije Općinskom
sudu u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo) prijedlog za uknjižbu svog prava
vlasništva na tim nekretninama. Slijedom navedenog, neovisno o tome što je tužitelj
s petotuženikom sklopio Ugovor o prodaji nekretnina i Ugovor o zamjeni nekretnina
znatno prije pokretanja predmetnih ovrha, tužitelj nije postao vlasnikom tih nekretnina
na temelju predmetnih pravnih poslova, a što pravilno smatra i prvostupanjski sud.

Nadalje, prema članku 79. stavku 1. Ovršnog zakona („Narodne novine” broj:
7/96, 29/99, 173/03, 88/05 i 67/08) važećeg u vrijeme pokretanja svih ovršnih
postupaka čim donese rješenje o ovrsi, sud će po službenoj dužnosti zatražiti da se u
zemljišnoj knjizi upiše zabilježba ovrhe, a (stavak 2. tog članka) tom zabilježbom
ovrhovoditelj stječe pravo da svoju tražbinu namiri iz nekretnine (pravo na namirenje)
i u slučaju da treća osoba kasnije stekne vlasništvo te nekretnine.

Slijedom navedenog, budući da su tuženici 1. do 4. prije pokretanja ovršnih
postupaka pred Trgovačkim sudom u Rijeci i Općinskim sudom u Pazinu uvidom u
zemljišne knjige utvrdili da je petotuženik upisan u zemljišnim knjigama kao vlasnik
nekretnina - suvlasničkih dijelova nekretnina označenih sa „P 25” i „P 30”; štoviše,
oni su uz prijedloge za ovrhu na nekretnini prema odredbi članka 77. stavka 1.
Ovršnog zakona bili dužni u prijedlog za ovrhu podnijeti izvadak iz zemljišnih knjiga
kao dokaz o tome da je nekretnina upisana kao vlasništvo ovršenika, ovdje
petotuženika jer bez tog izvatka ovršni sud ne može ni donijeti rješenje o ovrsi
(iznimka je propisana člankom 77. stavkom 2. Ovršnog zakona, no to ovdje nije
slučaj), to su oni radi naplate svojih potraživanja prema tom tuženiku osnovano
pokrenuli ovrhe na predmetnim nekretninama. Upravo zato, prvostupanjski sudovi u

Poslovni broj: 28 Pž-4092/2022-2 6

ovršnim postupcima su na temelju tih prijedloga za ovrhu donijeli rješenja o ovrsi
kojima su odredili ovrhe na tim nekretninama i, sukladno članku 79. stavku 1.
Ovršnog zakona, po službenoj dužnosti zatražili da se u zemljišnim knjigama upišu
zabilježbe ovrha, a što je zemljišnoknjižni odjel Općinskog suda u Pazinu, Stalna
služba u Poreču i učinio sukladno članku 70. stavku 2. Zakona o zemljišnim
knjigama. Tim upisima zabilježbi ovrha zemljišnoknjižni sud je prema članku 30.
stavku 4. Zakona o zemljišnim knjigama učinio vidljivima mjerodavne okolnosti za
koje je zakonom određeno da ih se može zabilježiti u zemljišnim knjigama (pravo svih
ovrhovoditelja da svoje tražbine namire iz nekretnine u smislu članka 79. stavka 2.
Ovršnog zakona) te su ujedno time, a sukladno članku 30. stavku 4. Zakona o
zemljišnim knjigama u vezi članka 79. stavka 6. Ovršnog zakona drugotuženik i
trećetuženik (koji za razliku od prvotuženika i četvrtotuženika nisu prije pokretanja
ovrha stekli založno pravo) ujedno stekli pravo na namirenje iz nekretnine prije osoba
koje su kasnije stekle založno pravo ili pravo na namirenje. Prema tome, budući da je
i zabilježba ovrhe koju zemljišnoknjižni sud provodi po donesenom rješenju o ovrsi
ovršnog suda zemljišnoknjižni upis u smislu članka 30. stavka 1. i 4. Zakona o
zemljišnim knjigama, to žalitelj neosnovano u žalbi ističe da tuženici 1. do 4. kao
ovrhovoditelji ne uživanju zaštitu povjerenja u zemljišnim knjigama.

6. Osim toga, tužitelj tijekom prvostupanjskog postupka i u žalbi neosnovano
smatra da se tuženici 1. do 4. ne mogu pozivati na zaštitu povjerenja u zemljišnim
knjigama. Naime, prema članku 122. stavku 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim
pravima smatra se da zemljišna knjiga istinito i potpuno odražava činjenično i pravno
stanje nekretnine, pa tko je u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige,
ne znajući da ono što je u njih upisano nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnog
stanja, uživa glede toga stjecanja zaštitu prema odredbama zakona. Odredbom
članka 122. stavka 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima je propisano da
je stjecatelj bio u dobroj vjeri ako u trenutku sklapanja posla, a ni u trenutku kada je
zahtijevao upis, nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga
posumnjati u to da stvar pripada otuđivatelju dok prema stavku 3. istoga članka
navedenog Zakona nedostatak dobre vjere ne može se prebaciti nikome samo iz
razloga što nije istraživao izvanknjižno stanje.

Jednako tako, i prema članku 8. stavku 1. i 2. Zakona o zemljišnim knjigama
izvaci iz zemljišnih knjiga imaju dokaznu snagu javnih isprava te se smatra da
zemljišna knjiga istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje zemljišta, dok
prema stavku 3. istoga članka Zakona o zemljišnim knjigama stjecatelj koji je u dobroj
vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige, pravno je zaštićen, ako nije znao niti
je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da ono što je upisano nije
potpuno ili da je različito od izvanknjižnog stanja te se (kao i prema članku 122.
stavku 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima) nedostatak dobre vjere ne
može se prebaciti nikome samo iz razloga što nije istraživao izvanknjižno stanje.

Pogrešno tužitelj u podnesku od 15. veljače 2022. sa str. 279. spisa smatra da
se tuženici 1. do 4. ne mogu pozivati na zaštitu povjerenja u zemljišne knjige jer nisu
štitili knjižna prava nego svoju procesnu poziciju ovrhovoditelja i zato jer nisu prije
podnošenja prijedloga za ovrhu provjerili da li stanje na terenu odgovara
zemljišnoknjižnom stanju pa se kao takvi ne mogu smatrati poštenim. Naime,

Poslovni broj: 28 Pž-4092/2022-2 7

neovisno od toga što Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima u članku 122.
stavku 2. kao i Zakon o zemljišnim knjigama u članku 8. stavku 3. spominje
stjecatelja, pod pojmom „stjecatelja” ne smatra se samo stjecatelj nekretnine već se
zaštita povjerenja u zemljišne knjige odnosi na sve osobe koje na temelju zemljišnih
knjiga (izvadaka iz zemljišnih knjiga) ostvaruju (stječu) neka prava – u konkretnom
slučaju tuženike 1. do 4. kao ovrhovoditelje koji su temeljem izvadaka iz zemljišnih
knjiga i, sukladno tim izvacima, izdanim rješenjima o ovrsi zabilježbom ovrha u
zemljišnim knjigama stekli pravo na namirenje svojih tražbina iz nekretnine koja se u
zemljišnim knjigama vodi kao vlasništvo ovršenika.

Jednako tako, budući da se nedostatak dobre vjere ne može prigovoriti
nikome samo iz razloga što nije istraživao izvanknjižno stanje, to su tuženici 1. do 4.
nakon što su pribavili zemljišnoknjižne izvatke iz kojih proizlazi da je petotuženik kao
ovršenik upisan u zemljišnim knjigama kao vlasnik nekretnine postupali u dobroj vjeri
prilikom podnošenja sudu prijedloga za ovrhu kojima su radi namirenja svojih
tražbina predlagali ovrhe na nekretnini petotuženika. Naime, u konkretnom slučaju ne
postoje nikakve okolnosti koje dovode u sumnju postupanje tuženika 1. do 4. prilikom
podnošenja prijedloga za ovrhu odnosno na njihovo znanje da je izvanknjižno stanje
drugačije od onoga kako je upisano u zemljišne knjige. Naprotiv, pozivanje tužitelja u
žalbi na činjenicu što je nad petotuženikom otvoren stečajni postupak nema nikakvog
utjecaja na ovaj spor jer je stečaj nad petotuženikom otvoren na temelju rješenja
Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj St-919/16 od 28. listopada 2016. (na temelju
zaključka Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj St-919/16 od 20. rujna 2017. u
zemljišnim knjigama je 21. rujna 2017. upisana zabilježba otvaranja stečajnog
postupka) dok su tuženici 1. do 4. zemljišnoknjižne izvatke prema kojima je ovršni
sud izdao rješenja o ovrsi pribavili još prije izdavanje rješenja o ovrsi – dakle, još
tijekom 2011. godine jer je najkasnija zabilježba ovrhe upisana u zemljišne knjige na
temelju rješenja o ovrsi poslovni broj Ovr-1676/11 koje je doneseno na prijedlog
(ovdje) drugotuženika i trećetuženika koji je podnesen Općinskom sudu u Poreču 20.
prosinca 2011. (str. 230. spisa). Prema tome, tuženici 1. do 4. u vrijeme kada su
ishodili zemljišnoknjižne izvatke na temelju kojih su predložili sudu ovrhu na
nekretnini petotuženika nisu mogli znati da će se petotuženikom nakon pet godina
otvoriti stečaj. Osim toga, ni navod žalitelja da je petotuženiku to jedina nekretnina
(osim što je tužitelj prvi put iznosi tek u žalbi, a što ne može činiti prema članku 352.
Zakona o parničnom postupku) nije ničim dokazan, a k tome čak i kada bi ta
činjenica bila istinita, to nema nikakvog utjecaja na to da tuženici 1. do 4. nisu
postupali s povjerenjem u zemljišne knjige. Jednako tako, pozivanje tužitelja tijekom
prvostupanjskog postupka i u žalbi na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske
poslovni broj Rev-1654/19 od 9. veljače 2021. nema nikakvog utjecaja na ovaj spor
jer tuženici 1. do 4. pokretanjem ovršnih postupaka (na temelju zemljišnoknjižnih
izvadaka prema kojima je petotuženik vlasnik nekretnine) nisu ostvarili titulus za
stjecanje vlasništva nekretnine nego pravo na namirenje svoje tražbine iz vrijednosti
nekretnine ovršenika pa (i) zato nisu ni trebali ispitivati tko je eventualni izvanknjižni
vlasnik nekretnine koja se u zemljišnim knjigama vodi kao vlasništvo (ovdje)
petotuženika tim više što tužitelj kao (eventualni) izvanknjižni vlasnik nije u smislu
članka 224. stavka 2. Zakona o zemljišnim knjigama do 1. siječnja 2007. pokrenuo
postupak za upis svog prava vlasništva u zemljišnu knjigu (a ni nakon toga datuma).

Poslovni broj: 28 Pž-4092/2022-2 8

7. Osim toga, premda tužitelj u žalbi to izričito ne osporava, ovaj sud
napominje da je prvostupanjski sud pravilno ocijenio da činjenica što je presudom na
temelju priznanja Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-388/19 od 11. ožujka

2020. utvrđeno da je tužitelj vlasnik predmetnih nekretnina (koje je prema činjeničnoj
osnovi tužbe sa str. 8.-10. spisa stekao dosjelošću) nema nikakvog utjecaja na ovaj
spor. Naime, prema odredbi članka 130. stavka 2. Zakona o vlasništvu i drugim
stvarnim pravima vlasništvo nekretnine stečene na temelju zakona ne može se
suprotstaviti pravu onoga koji je, postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige, u
dobroj vjeri upisao svoje pravo na nekretnini dok još pravo koje je bilo stečeno na
temelju zakona nije bilo upisano. Prema tome, budući da tužitelj nesporno nije
uknjižio svoje pravo vlasništva u trenutku pokretanja svih ovršnih postupaka čije
proglašenje nedopuštenim tužitelj traži tužbenim zahtjevom (i prije zabilježbi ovrha),
to presuda na temelju priznanja Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-388/19 od

11. ožujka 2020. nema utjecaja na ovaj spor. Podredno, ovaj sud napominje da ni
(eventualna) činjenica što je tužitelj prema iskazu svog zastupnika po zakonu Mira
Mirkovića sa str. 290. spisa „tek nedavno upisan u zemljišne knjige kao vlasnik”
također ne utječe na dopuštenost predmetnih ovrha – štoviše, prema članku 79.
stavku 4. Ovršnog zakona promjena vlasnika nekretnine tijekom trajanja ovršnog
postupka ne sprječava da se taj postupak nastavi protiv novoga vlasnika kao
ovršenika, a tuženici 1. do 4. sukladno članku 79. stavku 5. Ovršnog zakona mogu
predložiti sudu da donese rješenje o nastavljanju ovršnih postupaka protiv novoga
vlasnika (dakle, tužitelja) kao ovršenika u tim postupcima dok novi vlasnik (tužitelj)
protiv tog rješenja nema pravo na žalbu.