- 1 -              Poslovni broj: Usž-2943/22-2

Poslovni broj: Usž-2943/22-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A 

              Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Senke Orlić-Zaninović, predsjednice vijeća, Eveline Čolović Tomić i mr. sc. Inge Vezmar Barlek, članica vijeća, te sudske savjetnice Nele Petrović, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja D.-I. d.o.o., K., kojeg zastupa opunomoćenik M. L., odvjetnik iz R., protiv tuženika Primorsko-goranske županije, Upravnog odjela za prostorno uređenje, graditeljstvo i zaštitu okoliša, R., uz sudjelovanje zainteresirane osobe Grada R., R., radi povrata komunalnog doprinosa, odlučujući o žalbi tužitelja, zastupanog po istom opunomoćeniku, protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: 3 UsI-340/2022-10 od 3. lipnja 2022., na sjednici vijeća održanoj 7. veljače 2023.

p r e s u d i o  j e

                            I              Žalba tužitelja se usvaja.

                                          Poništava se presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: 3 UsI-340/2022-10 od 3. lipnja 2022.

                            II              Tužbeni zahtjev tužitelja se usvaja.

1. Poništava se rješenje Primorsko-goranske županije, Upravnog odjela za prostorno uređenje, graditeljstvo i zaštitu okoliša, klasa: UP/II-363-02/21-01/68, urbroj: 2170-03-08/6-22-2 od 25. siječnja 2022.
2. Poništava se rješenje Grada R., Odjela gradske uprave za komunalni sustav, Direkcije plana, razvoja i gradnje, klasa: UP/I-360-01/18-01/234, urbroj: 2170/01-02-10-21-13-AB od 8. rujna 2021.

III              Nalaže se tuženiku da u roku 60 dana od dana dostave ove presude tužitelju nadoknadi troškove upravnog spora u iznosu od 829,51 eura / 6.250,00 kuna.

                                       Obrazloženje

1.              Osporenom presudom prvostupanjskog upravnog suda odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja tuženika, klasa: UP/II-363-02/21-01/68, urbroj: 2170-03-08/6-22-2 od 25. siječnja 2022. i rješenja Grada R., Odjela gradske uprave za komunalni sustav, Direkcije plana, razvoja i gradnje, klasa: UP/I-360-01/18-01/234, urbroj: 2170/01-02-10-21-13-AB od 8. rujna 2021., te se odbija tužiteljev zahtjev za naknadu troška ovog upravnog spora. Navedenim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja od 8. rujna 2021., kojim je odbijen tužiteljev zahtjev za poništenjem rješenja, klasa: UP/I-360-01/18-01/234, urbroj: 2170-01-02-10-19-8-IČ od 6. veljače 2019. i povratom komunalnog doprinosa uplaćenog temeljem predmetnog rješenja.

2.              Tužitelj je protiv osporene presude izjavio žalbu zbog bitne povrede odredaba postupka, nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene zakona. U žalbenim razlozima, u bitnom, ističe da je ishodio građevinsku dozvolu, temeljem koje je prvostupanjsko tijelo utvrdilo iznos i obvezu plaćanja komunalnog doprinosa, a kojeg je tužitelj i platio. Građevinska dozvola prestala je važiti jer investitor nije prijavio početak radova u roku predviđenom građevinskom dozvolom, a nije podnio ni zahtjev za izdavanje rješenja o produženju građevinske dozvole. Međutim, tužitelj nije otpočeo gradnju samo i jedino iz razloga jer zainteresirana osoba nije izgradila pristupnu cestu koju se obvezala izgraditi, a bez koje se ne može prijaviti početak radova. Ugovor kojim se zainteresirana osoba obvezala izgraditi predmetnu pristupnu cestu prileži svezu spisa pa, kako pristupna cesta ni do danas nije izgrađena, to je zainteresirana osoba odgovorna što tužitelj nije mogao otpočeti graditi objekt sukladno građevinskoj dozvoli. Nastavno u žalbi tužitelj iznosi dijelove obrazloženja osporene presude, te s tim u vezi drži pogrešnim stajalište prvostupanjskog suda, prema kojem prvostupanjsko tijelo nije nadležno preispitivati neispunjenje ugovornih obveza i posljedice neispunjenja tih obveza. Pritom upućuje na odluke Upravnog suda u Rijeci i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, donesene u predmetu radi povrata komunalne naknade. Ostaje kod svih navoda koje je iznosio tijekom postupka te predlaže ovom Sudu usvojiti žalbu, preinačiti pobijanu presudu i usvojiti tužbeni zahtjev u cijelosti, podredno, ukinuti pobijanu presudu u cijelosti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

3.              Tuženik, uredno pozvan, nije dostavio odgovor na žalbu.

4.              Zainteresirana osoba, u odgovoru na žalbu, ističe kako tužitelj u žalbi ustraje na pogrešnom pravnom shvaćanju odredaba Zakona o komunalnom gospodarstvu ("Narodne novine", broj 68/18., 110/18. i 32/20. – dalje u tekstu: ZKG) i drugih propisa koji se primjenjuju prilikom donošenja rješenja kojim se utvrđuje obveza plaćanja te pitanje povrata komunalnog doprinosa. Osvrće se na odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, na koju tužitelj upire u žalbi, navodeći da je tom odlukom utvrđeno da se o povratu komunalne naknade odlučuje u upravnom, a ne u parničnom postupku, međutim, iz predmetne odluke je razvidno da je ista donesena s obzirom na to da se, sukladno odredbama članka 23. stavka 5. tada važećeg Zakona o komunalnom gospodarstvu i članka 65. tada važećeg Zakona o porezu na dohodak, glede povrata komunalne naknade plaćene bez pravne osnove primjenjuju odredbe Općeg poreznog zakona, o čemu se ovdje ne radi. Obveza plaćanja komunalnog doprinosa te pitanje povrata istog utvrđeni su odredbama ZKG-a, koji je u ovom slučaju pravilno primijenjen, a pitanja iz obveznopravnog ugovora o kupoprodaji nekretnine predmet su obveznopravnog odnosa između Grada R. i podnositelja zahtjeva te se ista mogu rješavati u drugom postupku. Slijedom svega navedenog, zainteresirana osoba predlaže ovom Sudu odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu.

5.              Žalba je osnovana.

6.              Ispitujući osporenu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, sukladno odredbi članka 73. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj 20/10., 143/12., 152/14., 29/17. i 110/21. – dalje u tekstu: ZUS), ovaj Sud nalazi da prvostupanjski upravni sud nije pravilno postupio kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja, jer nije pravilno protumačio i primijenio odredbe ZKG-a relevantne za donošenje odluke u ovoj stvari.

7.              Naime, prvostupanjski sud je osporenu presudu utemeljio na odredbama članka 87. do 89. ZKG-a, zaključujući da se u konkretnom predmetu ne može odrediti povrat komunalnog doprinosa jer je građevinska dozvola prestala važiti, ali da tužitelj ima pravo tražiti uračunavanje plaćenog dijela komunalnog doprinosa za građenje na istom ili drugom zemljištu na području iste jedinice lokalne samouprave. Pritom prvostupanjski sud upućuje na članak 89. ZKG-a koji, u stavku 1., pored ostalog, propisuje da se iznos komunalnog doprinosa plaćen za građenje građevine na temelju građevinske dozvole koja je prestala važiti jer građenje nije započeto uračunava kao plaćeni dio komunalnog doprinosa koji se plaća za građenje na istom ili drugom zemljištu na području iste jedinice lokalne samouprave, ako to zatraži obveznik komunalnog doprinosa odnosno investitor.

8.              Takvom stajalištu tužitelj se protivi smatrajući da su ostvareni uvjeti za povrat komunalnog doprinosa jer je građevinska dozvola prestala važiti zbog toga što Grad R. nije izgradio pristupnu cestu koju se obvezao izgraditi, a bez koje nije bilo moguće započeti s izvođenjem radova temeljem izdane građevinske dozvole, uz napomenu da cesta ni do danas nije izgrađena.

9.              Imajući u vidu pravno odlučne činjenice u ovoj stvari, a iz kojih proizlazi da je građevinska dozvola prestala važiti jer nije započeto s građenjem po toj dozvoli u propisanom roku, ovaj Sud nalazi da je kod donošenja odluke o zatraženom povratu plaćenog komunalnog doprinosa trebalo imati u vidu odredbe članka 76. i članka 77. ZKG-a, prema kojima je komunalni doprinos novčano javno davanje koje se plaća za korištenje komunalne infrastrukture na području cijele jedinice lokalne samouprave i položajne pogodnosti građevinskog zemljišta u naselju prilikom građenja ili ozakonjenja građevine, a plaća ga vlasnik zemljišta na kojem se gradi građevina.

10.              Naime, navedene zakonske odredbe moraju se dovesti u vezu s građenjem građevine, a ne s planiranom / odobrenom gradnjom, jer smisao naplate komunalnog doprinosa nije u pukom prihodovanju  jedinice lokalne samouprave, već se doprinos plaća zbog toga što se novom gradnjom povećava opterećenost postojeće komunalne infrastrukture pa graditelj stoga sudjeluje u gradnji, održavanju i unapređenju komunalne infrastrukture područja unutar kojeg gradi novu građevinu.

11.              Stoga u situaciji u kojoj se odobrena građevina nije izgradila, a građevinska dozvola više ne važi, što je ovdje slučaj,  nema opravdanja nametanju novčane obveze komunalnog doprinosa tužitelju samo zbog činjenice da je zatražio i ishodio dozvolu za gradnju. U tom kontekstu treba tumačiti i članak 89. stavak 1. ZKG-a, kojim je omogućeno da se komunalni doprinos, plaćen temeljem građevinske dozvole koja je prestala važiti, uračuna prilikom nove gradnje na području iste jedinice lokalne samouprave, ali samo ako to investitor zatraži, što znači da u suprotnom, ako investitor nema namjeru iskoristiti takvu pogodnost (neovisno o razlozima za to), ima pravo tražiti povrat komunalnog doprinosa upravo zbog činjenice što nije niti više može započeti  s gradnjom građevine, a u koju svrhu je zakonom jedino utvrđena obveza plaćanja komunalnog doprinosa.

12.              Kraj takvog stanja stvari, ovaj Sud nalazi osnovanim žalbene prigovore tužitelja usmjerene na pogrešnu primjenu materijalnog prava, radi čega je valjalo usvojiti žalbu i tužbeni zahtjev te poništiti osporenu presudu i upravna rješenja.

13.               Kako je tužitelj u cijelosti uspio u ovom upravnom sporu, to Sud smatra opravdanim  izdacima troškove koje je zatražio tijekom prvostupanjskog spora, koji se sastoje od troškova zastupanja po odvjetniku, i to troška sastava tužbe i pristupa na raspravu (održanu 2. lipnja 2022.), svako u iznosu od 2.500,00 kuna, što uvećano za PDV ukupno iznosi 6.250,00 kuna, odnosno 829,51 eura (primjenom fiksnog tečaja konverzije u iznosu 7.53450 kuna za euro), sve temeljem članka 79 stavka 1., 2. i 4. ZUS-a, u vezi  Tbr. 23. točke 1. podstavka 2., Tbr. 23. točke 2., Tbr 42. i Tbr 50. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15.), radi čega je zahtjev valjalo usvojiti.

14.              Trebalo je stoga, temeljem odredbe članka 74. stavka 2. i članka 79. stavka 6. ZUS-a, odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 7. veljače 2023

Predsjednica vijeća

                                                                                             Senka Orlić-Zaninović, v.r.