1

Poslovni broj: 31 Gž-1720/2022-7

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 31 Gž-1720/2022-7

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

I

 

R J E Š E NJ E

 

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vande Senta kao predsjednice vijeća, Marijana Vugića kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Renate Đaković Vranković kao člana vijeća, u pravnoj stvari prvotužitelja-protutuženika J. T. iz Z., OIB: … i drugotužiteljice-protutuženice M. T. iz Z., OIB: …, oboje zastupani po punomoćniku T. Č., odvjetnik u Z., protiv prvotuženice-protutužiteljice D. K.1 iz Z., OIB: …, drugotuženika Z. K. iz Z., OIB: … i trećetuženice S. K. iz Z., OIB: …, svi zastupani po punomoćniku I. C., odvjetniku u Z., radi utvrđenja ništetnosti ugovora, odlučujući o žalbama prvotuženice-protutužiteljice D. K.1, drugotuženika Z. K. i trećetužene S. K. protiv dijela presude i rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4646/20-43 od 24. veljače 2022. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 7. veljače 2023. godine

 

p r e s u d i o   j e

 

I              Odbija se žalba prvotuženice-protutužiteljice D. K.1 kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4646/20-43 od 24. veljače 2022. godine pod točkom I izreke.

 

II              Odbija se prvotuženica-protutužiteljica D. K.1 sa zahtjevom za naknadu troška postupka u povodu pravnog lijeka.

 

r i j e š i o   j e

 

I              Uvažava se žalba drugotuženika Z. K. i trećetužene S. K. kao osnovana, ukida se rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4646/20-43 od 24. veljače 2022. godine pod točkom I izreke i u tom dijelu predmet vraća istom sudu na ponovan postupak.

 

II              Odbija se žalba prvotuženice-protutužiteljice D. K.1 kao neosnovana i potvrđuje se navedeno rješenje pod točkom II izreke.

 

III              Ostavlja se da se o troškovima postupka u povodu pravnog lijeka drugo i trećetuženika odluči u konačnoj odluci.

 

Obrazloženje

 

1. Presudom i rješenjem suda prvog stupnja odlučeno je:

"I Utvrđuje se da su tužitelji J. T. i M. T. stekli pravo vlasništva nekretnine i to z.k.č.br. 8935 livada, … površine 974 m2 upisana u z.k.ul. 4209 k.o. S. kod zemljišnoknjižnog odjela Samobor, kod Općinskog suda u Novom Zagrebu, što je tuženica D. K.1 dužna priznati i trpjeti da se tužitelji upišu kao vlasnici te nekretnine u zemljišnoj knjizi.

II Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

"Utvrđuje se da su tužitelji J. T. iz Z., OIB: … i M. T. iz Z., OIB: …, temeljem Ugovora o zamjeni od 2.6.1992. stekli pravo na upis prava vlasništva nekretnine i to z.k.č.br. 8935 livada … površine 974 m2 upisana u z.k.ul.br. 4209 k.o. S. N., prema staroj oznaci z.k.č.br. 4140/2 u naravi oranica površine 271 čhv upisane u z.k.ul.br. 3566 k.o. S., pa je tužena D. K.1 iz Z., osobno, a i kao pravna sljednica D. K.2 iz Z., dužna to priznati te trpjeti da se tužitelji upišu kao vlasnici iste nekretnine u zemljišne knjige, uz istovremeno brisanje imena tužene D. K.1 i imena D. K.2, kao i naknaditi trošak ovog postupka, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

Utvrđuje se da su tužitelji J. T. iz Z., OIB: … i M. T. iz Z., OIB: … temeljem Ugovora o zamjeni od 2.6.1992. stekli pravo izvanknjižnog vlasništva nekretnine obiteljske visoke kuće 10x10 m sa verandom 3,50 x 2,80 m, garaže dimenzija 9 x 3,30 m svinjca - kokošinjca dimenzija 4,50 x 2,20 m, upisane u PL 4209 k.o. S, sagrađene na z.k.č.br. 8935 livada … površine 974 m2 upisana u z.k.ul.br. 4209 k.o. S. N., prema staroj oznaci z.k.č.br. 4140/2 u naravi oranica površine 271 čhv upisane u z.k.ul.br. 3566 k.o. S., pa je tužena D. K.1 iz Z., osobno, a i kao pravna sljednica D. K.2 iz Z., dužna to priznati te kada se za to steknu uvjeti trpjeti upis toga prava u korist tužitelja u zemljišne knjige temeljem ove presude, kao i naknaditi trošak ovog postupka, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe."

III Odbija se eventualno kumulirani tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

"Utvrđuje se da su tužitelji J. T. iz Z., OIB: … i M. T. iz Z., dosjelošću stekli pravo izvanknjižnog vlasništva nekretnine obiteljske visoke kuće 10 x 10 m sa verandom 3,50 x 2,80 m, garaže dimenzija 9 x 3,30 m, svinjca - kokošinjca dimenzija 4,50 x 2,20 m, upisane u PL 4209 k.o. S, sagrađene na z.k.č.br. 8935 livada … površine 974 m2 upisana u z.k.ul.br. 4209 k.o. S. N., prema staroj oznaci z.i.č.br. 4140/2 u naravi oranica površine 271 čhv upisane u z.k.ul.br. 3566 k.o. S., pa je tužena D. K.1 iz Z., osobno, a i kao pravna sljednica D. K.2 iz Z., dužna to priznati, te kada se za to steknu uvjeti trpjeti upis toga prava u korist tužitelja u zemljišne knjige temeljem ove presude, kao i naknaditi trošak ovo postupka, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe."

IV Odbija se protutužbeni zahtjev koji glasi:

"Utvrđuje se ništetnim ugovor o zamjeni nekretnina zaključen 2. lipnja 1992. između D. K.2 i J. T., koji ugovor je sastavio odvjetnik F. L. iz B. D. i pred kojim su stranke potpisale ugovor u prisustvu svjedoka M. M. i A. D. Tužitelji - protutuženici dužni su predati tuženoj - protutužiteljici posjed i slobodno raspolaganje nekretnina upisanih kod Općinskog suda u Novom Zagrebu, Zemljišnoknjižni odjel Samobor uz.k.ul. 4209 k.č.br. 8935 k.o. S., livada, površine 974 m2 u naravi izgrađenu obiteljsku kuću, visokoprizemnica veličine 10 x 10 m s verandom veličine 3,50 x 2,80 m, garaža veličine 9 x 3,3 m, svinjac - kokošinjac veličine 4,50 x 2,29 m, slobodno od osoba i pokretnih stvari u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe. "

i

r i j e š i o j e

I Utvrđuje se da je tužba povučena u odnosu na Z. K. i S. K.

II Nalaže se tuženici D. K.1 naknaditi tužiteljima J. T. i M. T. troškove postupka u iznosu od 27.812,50 kn sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 24. veljače 2022. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotnih poena, u roku od 15 dana."

 

2. Protiv ove presude pod točkom I i IV izreke te točke II rješenja žali se prvotuženica-protutužiteljica D. K.1 (dalje prvotužena) a drugo i trećetuženi u odnosu na točku I izreke rješenja, i to iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 – dalje: ZPP) s prijedlogom da se u pobijanom dijelu prvostupanjska presuda i rješenje preinače sukladno žalbenim navodima ili ukinu uz dosudu troška postupka u povodu pravnog lijeka.

 

3. Žalba prvotužene nije osnovana dok je žalba drugo i trećetuženika osnovana.

 

4. Prvostupanjski sud navodi slijedeće:

"Izvršen je uvid u Ugovor o zamjeni nekretnina od 2. lipnja 1992. u kojemu je navedeno da prednici stranaka vrše zamjenu nekretnina na način da J. T. daje D. K.2 svoju nekretninu u B. D. i to prizemnu obiteljsku kuću dimenzija 9 x 10 m s verandom, štalu, ljetnu kuhinju te pripadajuće dvorište i poljoprivredno zemljište 7.271 m2te ostale gospodarske objekte vrijednosti 100.000,00 DEM, a D. K.2 J. T. obiteljsku kuću prizemnicu 10 x 10 m sa verandom, garažu, svinjac - kokošinjac te pripadajuće dvorište, baštu i okućnicu u vrijednosti 100.000,00 DEM. Ugovor sadrži tabularnu izjavu kojom se dozvoljava stranama da izvrše uknjižbu prava vlasništva, vrši se zamjena i pokretnih stvari koje su zatečene u nekretninama osim posteljine i osobnih stvari, spavaće sobe D. K.2 i vozilo D. K.2. Kao razlog sklapanja ugovora u ugovoru je navedeno da su i jednoj i drugoj ugovornoj strani članovi uže obitelji već preseljeni u nova mjesta stanovanja, Z., odnosno B. D. te da se zamjena vrši dobrovoljno i bez ikakvih pritisaka bilo koje vrste.

Uvidom u z.k. izvadak iz 2002. utvrđeno je da je D. K.2 bio uknjižen kao isključivi vlasnik nekretnine u S. u to vrijeme.

 

Ugovor o zamjeni nekretnina od 2. lipnja 1992. jasno sadrži i odredbu prema kojoj je zamjena izvršena iz razloga što su jednoj i drugoj ugovornoj strani članovi uže obitelji već preseljeni u nova mjesta (Z. odnosno B. D.) te da se zamjena vrši dobrovoljno i bez ikakvih pritisaka bilo koje vrste.

Odredbom čl. 99. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 53/91 i 73/91, dalje: ZOO) propisano je da se odredbe ugovora primjenjuju onako kako glase te da se pri tumačenju spornih odredbi ne treba držati doslovnog značenja upotrijebljenih izraza, već treba istražiti zajedničku namjeru ugovaratelja i odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obveznog prava.

Iz citirane odredbe, dakle, proizlazi da kod spornih odredbi treba utvrditi zajedničku namjeru ugovaratelja, a iz gore navedenih činjenica koje su utvrđene u ovome postupku ne proizlazi osnovanost tvrdnje tuženice – protutužiteljice D. K.1, da je u trenutku sklapanja ugovora zajednička namjera ugovaratelja bila privremeno čuvanje kuća, dok rat ne završi. Dakle, sve da je to i bio motiv njezine obitelji, taj motiv nije vidljiv niti iz jedne odredbe samog Ugovora niti iz kakvog drugog dvostranog dokumenta, koji bi bio sastavljen od ugovornih strana, a sami iskazi tužene strane i svjedoka nisu dovoljan dokaz za navedeno, s obzirom da su iskazi suprotstavljenih strana u postupku oprečni u potpunosti u pogledu te činjenice.

Naime, da bi se utvrdilo da je ugovor fiktivan, što tvrdi tuženica, a time i ništetan, potrebno je da je sklopljen suglasnošću volje ugovornih strana da se stvori samo privid (fikcija) o sklapanju ugovora. U ovome postupku tuženica nije dokazala činjenicu da je postojala suglasna volja J. T. i D. K.2 prilikom sklapanja Ugovora o zamjeni nekretnina iz 1992. godine, da taj ugovor stvori samo privid, a da ustvari prikriva drugi ugovor, ugovor kojim se obvezuju čuvati si nekretnine dok rat ne završi. Naime, navedeno ne proizlazi niti iz samog Ugovora, u koji su unesene ugovorne odredbe o svrsi njegova sklapanja i izuzeću stvari koje ne prelaze u vlasništvo T., a ne proizlazi niti iz ostalih okolnosti koje su utvrđene u ovome postupku, a to su nedostatak popratne isprave kojom bi tako nešto bilo dogovoreno, kao i sve okolnosti zbog kojih je J. T. ugovorio zamjenu nekretnina, a koje sve iz gore već obrazloženih razloga upućuju na činjenicu da je njegova volja bila trajna zamjena nekretnina. Posljedično, nisu ispunjene pretpostavke propisane odredbom čl. 66. ZOO-a, kojime je propisana prividnost ugovora i njegovi učinci.

Vezano uz daljnji navod tuženice da je Ugovor o zamjeni nekretnina iz 1992. ništetan, budući da nitko ne može raspolagati s više prava nego što mu pripada, a nekretnina u S. bila je u jednoj polovini njezina bračna stečevina, valja navesti da je odredbom čl. 277. Zakona o braku i porodičnim odnosima (Narodne novine, broj 11/78, 45/89 i 59/90, dalje: ZBPO) propisano da je imovina koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, ili potječe iz te imovine, njihova zajednička imovina, dok je odredbom čl. 283. propisano da bračni drugovi zajedničkom imovinom raspolažu sporazumno.

Iz iskaza tuženice – protutužiteljice D. K.1 proizlazi da je ona znala za sklapanje Ugovora o zamjeni nekretnina te da se o zamjeni nekretnina, zajedno sa suprugom, dogovarala s J. T. U tom dijelu njezin iskaz dan na ročištu za glavnu raspravu održanom 8. srpnja 2021., u suprotnosti je s njezinim iskazom s ročišta za glavnu raspravu održanog 24. travnja 2008. u kojemu je navela da se protivila svemu i da se s time nije slagala. Neuvjerljivost njezina iskaza u dijelu u kojem navodi da nije znala da D. K.2 sklapa ugovor o zamjeni nekretnina i to trajnoj zamjeni, proizlazi i iz utvrđene okolnosti da je cjelokupnu dokumentaciju vezano uz kuću u S. njezin brat koji živi u S. predao T.

Bez obzira što u to vrijeme nije bilo uspostavljeno načelo povjerenja u zemljine knjige, valja uzeti u obzir savjesnost strana prilikom sklapanja predmetnog ugovora o zamjeni nekretnina, kao i činjenicu da je na predmetnoj nekretnini u Z. do 2007. bio upisan kao vlasnik isključivo D. K.2, dok je D. K.1 na ½ nekretnine upisana kao suvlasnica tek 2007., odnosno nakon pokretanja ovoga postupka.

Iz svih okolnosti ovoga predmeta, kao i iz činjenice da je sve pregovore oko sklapanja predmetnog ugovora o zamjeni nekretnina vodio upravo otac tuženice - protutužiteljice, M. M., zaključak je ovog suda da je tuženica znala i pristala na sklapanje predmetnog ugovora o zamjeni i u odnosu na dio nekretnine koji je činio njezinu bračnu stečevinu te da je ovlastila svoga supruga D. K.2 na raspolaganje cijelom nekretninom, koja je činila njihovo zajedničko vlasništvo. S druge strane, niti iz jedne okolnosti koja proizlazi iz ovoga predmeta ne proizlazi da je J. T. znao ili trebao znati da je nekretnina u S. zajedničko vlasništvo D. K.2 i D. K.1, a uzevši u obzir da je u zemljišnoj knjizi bilo upisano isključivo vlasništvo D. K.2, kao i imajući u vidu činjenicu da su u cjelokupnom postupku pregovaranja sudjelovali i D. K.1 i njezin otac M. M., pa nije bilo nikakvog razloga da bi J. T. mogao zaključiti da se radi o zajedničkoj imovini te da D. K.1 sa zamjenom iste nije suglasna ili da joj je zamjena ostala nepoznata.

Stoga, budući da je utvrđeno da je tuženica znala za raspolaganje svoga supruga D. K.2, dok prednik tužitelja J. T. nije znao da nekretnina predstavlja zajedničko vlasništvo D. K.2 i njegove supruge, ovdje tuženice D. K.1, to prednost u zaštiti stečenog prava ima prednik tužitelja, kao treća savjesna osoba koja prilikom sklapanja pravnog posla nije imala razloga sumnjati u činjenicu da je D. K.2 isključivo ovlašten na raspolaganje cijelom nekretninom u S.

Što se tiče navoda iz podneska tuženice - protutužiteljice od 27. prosinca 2021., a kojim upućuje na ništetnost predmetnog ugovora o zamjeni na temelju aneksa G ugovora o sukcesiji koji u odredbama čl. 2. st. 1. toč. B propisuje da bilo kakav prijenos prava na pokretnu i nepokretnu imovinu učinjen nakon 31. prosinca 1990. i zaključen pod prisilom ili protivno pododjeljku a) čl. 2. bit će ništav; valja navesti da niti iz jednog izvedenog dokaza u okviru ovoga postupka ne proizlazi da je bilo koja od ugovornih strana predmetni ugovor o zamjeni nekretnina 1992. sklopila pod prisilom. Naime, i jedna i druga strana imale su svoj interes vezano uz zamjenu nekretnina i nesporno su vodile pregovore prije samog sklapanja ugovora, dok niti jedan dokaz ne upućuje da bi ijedna od tih strana bila pod utjecajem prisile i da bi potpisala ugovor protivno svojoj volji.

Iz svih navedenih razloga proizlazi neosnovanim protutužbeni zahtjev kojim tuženica - protutužiteljica traži od suda da utvrdi ništetnim ugovor o zamjeni nekretnina zaključen 2. lipnja 1992. te kojim traži od suda da naloži tužiteljima - protutuženicima predaju predmetne nekretnine u S. tuženoj - protutužiteljici. Stoga je takav protutužbeni zahtjev valjalo odbiti kao pod točkom IV. izreke ove presude.

Posjed je zakonit ako posjednik ima valjani pravni temelj toga posjedovanja (čl. 18. st. 1. ZV-a). U ovome postupku utvrđeno je kako tužitelji imaju valjani pravni temelj posjedovanja nekretnine u …, a koji pravni temelj predstavlja Ugovor o zamjeni nekretnina iz 1992. čija valjanost je utvrđena u ovome postupku, s obzirom na sve prethodno obrazloženo i bez obzira na njegove manjkavosti u pogledu opisa nekretnine, što je upravo i razlog zbog kojega nije mogao poslužiti kao temelj za uknjižbu prava vlasništva, ali ipak predstavlja temelj za zakonito posjedovanje, budući da je njegova svrha stjecanje vlasništva tužitelja na predmetnoj nekretnini, što proizlazi i iz tabularne izjave koju ugovor sadrži.

Posjed je istinit ako nije pribavljen ni silom ni potajno ili prijevarom niti zlouporabom povjerenja (čl. 18. st. 2. ZV-a). Iz iskaza stranaka i svjedoka saslušanih u ovome postupku, osobito svjedoka S. G.,a utvrđeno je da su tužitelji u nekretninu u … stupili po dogovoru s obitelji K. te da im je susjed po nalogu obitelji K. predao ključeve, a brat tuženice im je dostavio svu dokumentaciju vezanu uz kuću.

Posjed je pošten ako posjednik kada ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga sumnjati da mu ne pripada pravo na posjed (čl. 18. st. 3. ZV-a). Iz dokaza izvedenih u tijeku postupka proizlazi da tužiteljima od trenutka kada su stupili u posjed do danas nitko nije sporio pravo na posjedovanje predmetne nekretnine u … te da oni nesmetano tu nekretninu koriste sve od stupanja u posjed do danas. Činjenica što je prednik tuženika 2002. podnio tužbu radi predaje u posjed predmetne nekretnine ne utječe na poštenje posjeda tužitelja, s obzirom da je takav tužbeni zahtjev prednika tuženice, a na čije mjesto je stupila tuženica, ocijenjen neosnovanim u ovoj parnici po tužbi koja je, radi zajedničkog raspravljanja, spojena na ovaj predmet, a koji protutužbeni zahtjev je preciziran na način naveden u ovoj odluci.

Odredbom čl. 159. st. 1. ZV-a propisano je da se dosjelošću stječe vlasništvo stvari samostalnim posjedom te stvari ako taj ima zakonom određenu kakvoću i neprekidno traje zakonom određeno vrijeme, a posjednik je sposoban da bude vlasnikom te stvari.

Kako je prethodno utvrđeno da je posjed tužitelja, kao i njihovog prednika D. T., a i njegovog prednika J. T., imao zakonom određenu kakvoću, s obzirom da je zakonit, istinit i pošten te kako je utvrđeno da isti traje neprekidno od kolovoza 1992. do danas, a tužitelji kao i njihovi prednici D. T. i J. T. su nekretninu posjedovali kao da su njezini vlasnici (čl. 11. st. 1. ZV-a), s obzirom da su nekretninu dogradili i u nju ulagali, s obzirom da je proteklo i više od 10 godina neprekidnog samostalnog posjedovanja, na temelju odredbe čl. 159. st. 2. ZV-a utvrđeno da su tužitelji u kolovozu 2002. stekli dosjelošću vlasništvo nekretnine u ... Iz toga razloga prihvaćen je eventualno kumulirani zahtjev sadržan pod točkom I eventualnog kumuliranog zahtjeva."

 

5. Prvostupanjski sud smatra da time što su tužitelji uredili tužbeni zahtjev na način da su kao jedinu tuženicu naznačili D. K.1, time i povukli tužbu u odnosu na drugo i trećetužene pa u odnosu na njih odlučuje kao pod točkom I izreke pobijanog rješenja.

 

6. Prvotužena D. K.1 ističe da je prvostupanjski sud učinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka jer da je tužbeni zahtjev prekoračen.

 

7. Sukladno čl. 369. st. 4. ZPP, ako se utvrdi da je prvostupanjskom presudom prekoračen tužbeni zahtjev na način da je odlučeno o nečem drugom, a ne onome što je traženo, tada drugostupanjski sud rješenjem ukida presudu prvostupanjskog suda i predmet vraća na ponovno suđenje, dok po stavku 5., ako se utvrdi da je prvostupanjskom presudom prekoračen tužbeni zahtjev na način da je dosuđeno više od onoga što je traženo, drugostupanjski sud će rješenjem ukinuti presudu prvostupanjskog suda u dijelu u kojem je prekoračen tužbeni zahtjev.

 

8. Prvostupanjski sud je prihvatio kao osnovan tužbeni zahtjev pod točkom I eventualne kumulacije tužbenih zahtjeva gdje su tužitelji tražili da su "dosjelošću stekli valjani pravni osnov za uknjižbu prava vlasništva" međutim, prvostupanjski sud presuđuje da su tužitelji "stekli pravo vlasništva nekretnine".

 

9. Po mišljenju ovog suda, prvostupanjski sud nije dosudio ništa više od onoga što je traženo, niti nešto drugo od onoga što su tužitelji tražili. Naime, kao što je to razvidno, prvostupanjski sud je samo izostavio riječi "dosjelošću" i "pravni osnov".

 

10. Naime, tužitelji su tražili da je prvotužena dužna priznati i trpjeti da se tužitelji upišu kao vlasnici nekretnine u zemljišnoj knjizi smatrajući da su vlasništvo nekretnine stekli primjenom instituta dosjelosti, a upravo prvostupanjski sud pravnu zaštitu tužiteljima pruža upravo temeljem tog istog instituta.

 

11. Pritom glede izraza "pravni osnov" valja ukazati na odredbu čl. 114. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine broj 91/96, 73/00, 114/01, 141/06 i 146/08 – dalje: ZVDSP) koji govori o pravnom temelju stjecanja vlasništva, pa između ostalog navodi se i da je pravni temelj stjecanja na temelju zakona, dakle, dosjelošću, a stavkom 2. je propisano da na temelju stavka 1. tog članka stečeno je pravo vlasništva kad su ispunjene sve pretpostavke određene zakonom.

 

12. Pritom valja reći da i na način kako su tužitelji postavili tužbeni zahtjev, kao i na način kako je u odnosu na taj tužbeni zahtjev sudio prvostupanjski sud ovaj sud ne vidi nikakvu zapreku od strane zemljišnoknjižnog suda za provedbu upisa na temelju odluke suda, pa stoga, po mišljenju ovog suda, nije došlo do prekoračenja tužbenog zahtjeva na način kako to prvotužena tvrdi u svojoj žalbi.

 

13. Naime, sukladno čl. 130. st. 1. ZVDSP, tko stekne pravo vlasništva na temelju zakona, ovlašten je ishoditi upis stečenog prava vlasništva u zemljišnoj knjizi.

 

14. Radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja ovaj sud ukazuje na pravilno i dostatno obrazloženje iz pobijane presude u dijelu gdje je utvrđeno da su tužitelji kao zakoniti istiniti i pošteni posjednici dosjelošću stekli vlasništvo samostalnim posjedovanjem i to protekom 10 godina neprekidnog samostalnog posjedovanja predmetne nekretnine.

 

15. Glede zakonitosti posjeda tužena je u tijeku čitavog postupka isticala da Ugovor o zamjeni nekretnina u biti prikriva ugovor o privremenoj zamjeni nekretnina obzirom da je volja ugovornih strana bila "čuvanje" nekretnina dok je završe ratna zbivanja a nakon toga svaka od stranaka bi se vratila u zamijenjene nekretnine, dakle, prednik tužene u nekretninu u Z. a prednik tužitelja u nekretninu u B. D.

 

16. Međutim, protivno takvom stavu tužene, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je prava volja stranaka bila da se trajno zamijene nekretnine polazeći ispravno, prije svega, od sadržaja Ugovora o zamjeni nekretnina i to primarno čl. 7. Ugovora u kojem se navodi da zamjenu nekretnina ugovorne stranke vrše iz razloga što su i jednoj i drugoj ugovornoj stranci članovi uže porodice već preseljeni u nova mjesta stanovanja, Z., odnosno B. D. te da se zamjena vrši dobrovoljno i bez ikakvih pritisaka bilo koje vrste.

 

17. I zaista, prednik tužene D. K.2 iz Z. je otišao negdje sredinom 1991. godine, dok je njegova obitelj, ovdje tužena i djeca su otišli iz Z. u mjesecu prosincu 1991. godine s tim da roditelji tužene su živjeli u B. D.

 

18. S druge strane, J. T., a kako to proizlazi iz iskaza D. T. uselio se u kuću u Z. u mjesecu kolovozu 1992. godine (preminuo je 1993. godine), pri čemu ovaj sud ukazuje na iskaz, kako D. T., tako i I. Č., a pogotovo M. M., oca tužene, koji suglasno iskazuju da su djeca J. T. živjela u Z., tamo je živjela i njegova supruga kod djece obzirom da je bila bolesna, pa je ovom sudu razumno za zaključiti, a radi sjedinjenja obitelji, da je J. T. imao i namjeru trajno se nastaniti u Z.

 

19. Pritom, na tu namjeru ukazuje i iskaz D. T. koji je naveo da i prije izvršene zamjene je J. T. pokušavao zamijeniti nekretninu, dakle, radi sjedinjenja obitelji pa, dakle, barem s njegove strane nije opravdano za zaključiti  da bi isti sklopio takav ugovor gdje se radi samo o privremenoj zamjeni.

 

20. Radi opravdanja svoje tvrdnje da se radilo samo o privremenoj zamjeni, a na što bi ukazivalo loše stanje kuće J. T. u B. D. a iz kojeg razloga, a kako to tužena navodi, nisu se niti uselili u kuću, valja ukazati na iskaz oca tužene M. M. koji je naveo da se je tužena s obitelji uselila u kuću, a da je to tako proizlazi i iz zapisnika o uvođenju u posjed Republike S., ministarstva, Odsjek P. iz 2006. godine a u odnosu na nekretninu u B. D. a iz kojeg proizlazi da je tamo tužena dala izjavu da se je zajedno sa suprugom uselila u tu nekretninu.

 

21. Odgovaraju navodi žalbe da iz iskaza saslušanih svjedoka O. Š., M. S., oca tužene M. M. kao i V. B. bi proizlazilo da bi se radilo samo o privremenoj zamjeni nekretnina dok traje ratno stanje, međutim, s druge strane imamo iskaze B. T., D. T. te I. Č. koji iskazuju na način da se je radilo o Ugovoru o zamjeni nekretnina koji nije imao privremeni karakter nego se je radilo o trajnoj zamjeni.

 

22. Spisu prileže i tvrdnje tužene da je Ugovor o zamjeni nekretnina sklopljen takvog sadržaja iz razloga jer J. T. nije mogao napustiti Republiku S. a da prethodno nije njoj ili nekom od ljudi srpske nacionalnosti ostavio u vlasništvo, te da je ugovor takvog sadržaja učinjen upravo iz razloga da mu bi se omogućilo napuštanje B. D., međutim, valja reći da je i prednik tužene s obitelji dobio u vlasništvo kuću prednika tužitelja te se je u istu uselio sa svojom obitelji pa se stoga ne mogu prihvatiti tvrdnje tužene o privremenom karakteru takvog ugovora, a niti su stranke sačinile bilo kakav interni ugovor iz kojeg bi proizlazila privremenost ugovora o zamjeni.

 

23. Stoga je pravilan zaključak prvostupanjskog suda o zakonitosti posjeda, kako tužitelja, tako i njihovih prednika D. i J. T., a glede njihovog poštenja, oni, a na temelju zakonitosti svoga posjeda nisu imali razloga sumnjati da im ne pripada pravo na posjed.

 

24. Kao što je prethodno rečeno, prednik tužitelja je stupio u posjed predmetne nekretnine u mjesecu kolovozu 1992. godine, u roku potrebnom za dosjelost nitko mu nije osporavao taj posjed, na utuženoj nekretnini su vršeni građevinski radovi, dakle vršena su vlasničkopravna ovlaštenja s tim da je prednik tužene 2002. godine podnio tužbu radi predaje u posjed predmetne nekretnine.

 

25. Na navode žalbe valja reći da ta tužba iz 2002. godine tužitelja D. K.2 protiv tuženika D. T. radi predaje u posjed koja je podnesena dana 17. listopada 2002. godine rješenjem prvostupanjskog suda od 20. rujna 2017. godine spojena na ovaj predmet koji se tada vodio pod poslovnim brojem P-5112/91 (list 259 spisa), a taj predmet radi iseljenja se je vodio pod poslovnim brojem P-4847/17 (ranije P-10942/02) te kompletan taj predmet prileži ovom spisu od stranice 260 pa do stranice 324, te je stoga i ovdje tužena kao protutužiteljica sukladno tome svoj protutužbeni zahtjev (list 410 spisa) utemeljila, osim na traženju da se utvrdi ništavim ugovor o zamjeni nekretnina, također pod točkom II i predaju u posjed a o čemu je prvostupanjski sud odlučio pod točkom IV izreke kada je odbio protutužbeni zahtjev za utvrđenjem ništavosti i predajom u posjed, pa se ne može reći da je predmet pod poslovnim brojem P-10942/02 u prekidu.

 

26. Dakle, ne dolazi u obzir primjena odredbe čl. 18. st. 4. ZVDSP jer je ovdje tužena odbijena s tužbenim zahtjevom za predajom u posjed i utvrđenjem ništavosti pa se ne može reći da je posjed tužitelja postao nepošten od časa kada su primili takvu tužbu.

 

27. Odgovara da u vrijeme sklapanja Ugovora o zamjeni u zemljišnim knjigama je bio upisan prednik tužene kao isključivi vlasnik nekretnine, odgovara da iz spisu priležećeg rješenja iz 1982. godine proizlazi da je prednik tužene K. B. bio investitor građenja stambenog objekta pa je razumno za zaključiti, a obzirom na vrijeme gradnje nekretnine, a što uostalom čini i prvostupanjski sud, da predmetna nekretnina predstavlja zajedničko vlasništvo ovdje tužene i njezinog supruga D. K.2, međutim, a kako je to pravilno zaključio prvostupanjski sud, kada ta okolnost prilikom sklapanja ugovora J. T. nije bila poznata obzirom da je D. K.2 bio upisan kao samovlasnik na predmetnoj nekretnini, a niti mu je to od bilo koga dovedeno u sumnju, a tužena do sklapanja ugovora o zamjeni nekretnina je bila pasivna te nije upisala u zemljišne knjige zajedničko vlasništvo na predmetnoj nekretnini u Z., nego je tu činjenicu počela isticati tek u povodu podnesene tužbe od D. T. 2005. godine, a upisala se tek 2007. godine.

 

28. Nesporno je da je opće načelo prava da nitko ne može na drugog prenijeti više prava nego što ga sam ima, ali u tom slučaju prijenos mora biti u skladu s drugim općim načelima prava u koje spada i načelo savjesnosti i poštenja u pravnom prometu a to znači da je potrebno ispitati savjesno svakog od sudionika pravnog posla.

 

29. Pritom valja reći da prema odredbi čl. 274. Zakona o braku i porodičnim odnosima pravo vlasništva bračnih drugova na nekretninama koje su njihova zajednička imovina upisuje se u zemljišnu knjigu na ime oba bračna druga kao njihovo skupno vlasništvo, međutim u situaciji kada je samo prednik tužene bio upisan u zemljišnim knjigama kao isključivi vlasnik u vrijeme sklapanja ugovora, prednik tužitelja se bio pouzdao u zemljišnu knjigu kako glasi, a tužena nije poduzela nikakve radnje za upis predmetne nekretnine u zemljišnim knjigama kao zajedničke imovine, onda prednost treba dati predniku tužitelja kao poštenom stjecatelju.

 

30. Odgovara da je rok za stjecanje vlasništva dosjelošću počeo teći u vrijeme važenja Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (Narodne novine broj 53/91 –dalje: ZOVO) koji je također u čl. 28. st. 2. propisivao isti rok od 10 godina za stjecanje vlasništva dosjelošću glede zakonitog poštenog i istinitog posjednika pa primjenom odredbe čl. 388. st. 2. i 3. ZVDSP, u svakom slučaju do podnošenja tužbe je protekao rok za stjecanje vlasništva dosjelošću od 10 godina pa čak i pod uvjetom, a kako se navodi u žalbi, da je do posjedovanja došlo tek u 6. mjesecu 1993. godine uz napomenu da tužitelji tužbom od 2005. godine su samo tražili da im se izda valjana tabularna isprava, a tek kasnije u tijeku postupka su tužbeni zahtjev temeljili na institutu dosjelosti.

 

31. Na daljnje navode žalbe valja reći da ovjera potpisa nije uvjet za valjanost ugovora o zamjeni, već za uknjižbu u zemljišnim knjigama, a niti činjenica da tužitelji nisu na temelju tog ugovora se upisali u zemljišnim knjigama kao vlasnici sama po sebi, uz ostale izvedene dokaze ne ukazuje na to da su ugovorne stranke imale drugačiju namjeru od one koja proizlazi iz ugovora.

 

32. Glede primjene aneksa G, valja ukazati Zakon o potvrđivanju ugovora o pitanjima sukcesije (Narodne novine MU 2/04) gdje je  u čl. 2. st. 1. (b) po kojoj bilo kakav navodni prijenos prava na pokretnu i nepokretnu imovinu učinjen nakon 31. prosinca 1990. godine i zaključen pod prisilom ili protivnom pododjeljku (a) tog članka, biti će ništav, međutim, u konkretnoj situaciji, kada je došlo do zamjene nekretnina, a tužena ni ne tvrdi da je to bilo pod prisilom nego tvrdi da se je radilo samo o privremenoj zamjeni, tada nema uvjeta za direktnu primjenu navedenog članka. Tužena, ako smatra suprotno, može sukladno čl. 2. st. 1. (a) tog zakona ostvarivati pravo na naknadu u skladu s normama građanskog i međunarodnog prava.

 

33. Stoga, kako je prvostupanjski sud pravilno utvrdio činjenično stanje i na njega pravilno primijenio materijalno pravo valjalo je odbiti prvotužene kao neosnovanu.

 

34. U povodu žalbe drugo i trećetužene valjalo je ukinuti prvostupanjsko rješenje pod točkom I izreke.

 

35. Naime, odgovara da nakon smrti D. K.2 postupak je nastavljen s ovdje prvotuženom i s drugo i trećetuženima kao njegovim univerzalnim sukcesorima pri čemu se radi o takozvanoj čistoj procesnoj sukcesiji koja nastupa uslijed procesnih razloga, dakle, uslijed događaja u samoj parnici tj. iz razloga koji su potpuno nezavisni od materijalno pravne sukcesije i koja stoga i ne dovodi do materijalno pravne sukcesije a što je razvidno iz rješenja o nasljeđivanju, a što stranke ne čine niti prijepornim, da je ovdje samo prvotužena naslijedila nekretninu koja je predmet tužbe.

 

36. Međutim, nije dovoljno samo da tužitelji specificiraju tužbeni zahtjev u odnosu samo na prvotuženu pa da bi se time smatralo da je tužba povučena u odnosu na drugo i trećetužene nego tužitelji moraju dati izričitu izjavu da povlače tužbu da bi onda drugo i trećetuženi mogli sukladno tome odlučiti da li pristaju ili ne na povlačenje tužbe u smislu odredbe čl. 193. st. 2. ZPP obzirom da su oni stupili u procesnu poziciju svoga prednika.

 

37. U situaciji kada ne postoji takva izjava tužitelja a slijedom toga nije mogla tuženima niti biti upućena obavijest o povlačenju tužbe takvo postupanje suda je bilo od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne odluke u odnosu na drugo i trećetužene pa je valjalo ukinuti prvostupanjsko rješenje pod točkom I izreke.

 

38. Zbog navedenog, a temeljem čl. 368. st. 1. ZPP i čl. 380. toč. 2. i 3. ZPP odlučeno je kao u izreci.

 

39. Odluka o trošku postupka u povodu pravnog lijeka prvotužene temelji se na odredbi čl. 166. st. 1. u vezi čl. 154. st. 1. ZPP.

             

U Zagrebu, 7. veljače 2023. godine

 

Predsjednica vijeća:

                        Vanda Senta, v.r.