Poslovni broj: 78 Gž R-2806/2022-3

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

 

Poslovni broj: 78 Gž R-2806/2022-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

             

Županijski sud u Zagrebu, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Ines Smoljan, predsjednice vijeća, Jadranke Matić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Dubravke Burcar, članice vijeća, upravnoj stvari tužiteljice P. S. iz V. B., OIB: …, koju zastupa punomoćnik R. B., odvjetnik u Z., protiv 1. tuženika H. I. d.o.o., Z., OIB: …, zastupanog po punomoćnici A. A. dipl. iur., zaposlenici tuženika, 2. tuženika H. P. p. d.o.o., Z., OIB: … i 3. tuženika H. C. d.o.o., Z., OIB: …, kojega zastupa punomoćnik D. R., odvjetnik u Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-6749/20-245 od 7. srpnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 7. veljače 2023.

 

 

p r e s u d i o   j e

 

              I. Odbija se žalba tužiteljice P. S. iz V. B., kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-6749/20-245 od 7. srpnja 2022. u dijelu pod točkom II. izreke.

 

              II. Preinačava se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-6749/20-245 od 7. srpnja 2022. u dijelu pod točkom I. te dvjema točkama označenim kao točke III. izreke i sudi:

 

              II. a Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice P. S. iz V. B., za isplatu iznosa od 125.059,65 kn (16.598,27 eur) [1] sa zakonskim zateznim kamatama tekućima:

 

              -za 2001., na iznos od 8.337,31 kn od 1. siječnja 2002. do isplate,

-za 2002., na iznos od 8.337,31 kn od 1. siječnja 2003. do isplate,

              -za 2003., na iznos od 8.337,31 kn od 1. siječnja 2004. do isplate,

-za 2004., na iznos od 8.337,31 kn od 1. siječnja 2005. do isplate,

              -za 2005, na iznos od 8.337,31 kn od 1. siječnja 2006. do isplate,

-za 2006., na iznos od 8.337,31 kn od 1. siječnja 2007. do isplate,

              -za 2007., na iznos od 8.337,31 kn od 1. siječnja 2007. do isplate,

-za 2008., na iznos od 8.337,31 kn od 1. siječnja 2009. do isplate,

              -za 2009., na iznos od 8.337,31 kn od 1. siječnja 2010. do isplate,

-za 2010., na iznos od 8.337,31 kn od 1. siječnja 2011. do isplate,

              -za 2011., na iznos od 8.337,31 kn od 1. siječnja 2012. do isplate,

-za 2012., na iznos od 8.337,31 kn od 1. siječnja 2013. do isplate,

              -za 2013., na iznos od 8.337,31 kn od 1. siječnja 2014. do isplate,

-za 2014., na iznos od 8.337,31 kn od 1. siječnja 2015. do isplate,

              -za 2015., na iznos od 2.779,44 kn od 1. siječnja 2016. do isplate, po stopi kako je određena izrekom prvostupanjske presude.

 

              II. b Svaka stranka snosi svoj parnični trošak.

 

              III. Nalaže se tužiteljici P. S. iz V. B., da II. tuženiku H. P. p. d.o.o., Z., naknadi trošak žalbe u iznosu od 414,76 eur (3.125,00 kn) te da III. tuženiku H. C. d.o.o., Z. naknadi trošak žalbe u iznosu od 627,25 eur (4.726,00 kn), sve u roku 15 dana.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je 1. do 3. tuženicima da solidarno tužiteljici plate 125.059,65 kn sa zateznim kamatama tekućim na pojedine od ukupno navedenog iznosa na način pobliže određen točkom I. izreke te presude i da joj solidarno naknade troškove postupka u iznosu od 153.025,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 7. srpnja 2022. do isplate (točka I. izreke), odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 274.926,92 kn (točka II. izreke), naloženo je tužiteljici da 2. tuženiku H. P. P. d.o.o. naknadi troškove postupka u iznosu od 33.593,75 kn (točka III. izreke) i naloženo je tužiteljici da 3. tuženiku H. C. d.o.o. naknadi troškove postupka u iznosu od 30.937,50 kn (točka IV. izreke).

 

2. Protiv prvostupanjske presude u dijelu pod točkama II. i III. (pravilno III. i IV) izreke i protiv odluke o troškovima postupka pod točkom I. izreke u dijelu kojim zahtjev za naknadu troškova postupka nije prihvaćen preko iznosa 153.025,00 kn žali se tužiteljica pozivom na sve žalbene razloge iz čl. 354. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., dalje: ZPP). Predlaže da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu u žalbom pobijanom dijelu i da joj dosudi iznos za koji je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan te da shodno tome preinači i odluku o troškovima postupka ili da ukine prvostupanjsku presudu u tom dijelu i da predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje te zahtjeva naknadu troška nastalog podnošenjem žalbe.

 

3. Prvostupanjsku presudu u dijelu pod točkom I. izreke pobijaju sva tri tuženika, svi pozivom na sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. točke 1. do 3. ZPP. Predlažu da sud drugoga stupnja u tom dijelu preinači prvostupanjsku presudu na način da tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan kako glede glavne stvari tako i glede troškova postupka priznatih tužiteljici, a samo podredno, 2. i 3. tuženici predlažu u tom dijelu ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje. Također, 2. i 3. tuženici, osporavaju prvostupanjsku odluku u odluci o troškovima u dijelu kojim njihovi zahtjevi za naknadu troškova parničnog postupka nisu prihvaćeni preko iznosa priznatih svakome od njih pojedinačno (2. tuženik preko iznosa od 33.593,75 kn, 3. tuženik preko iznosa od 30.937,50 kn) te u tom dijelu predlažu preinačiti ili ukinuti prvostupanjsku presudu ovisno o odluci o glavnoj stvari. Drugo i treće tuženici zahtijevaju i naknadu troška nastalog im podnošenjem žalbe.

 

4. Žalba tužiteljice nije osnovana, a žalbe tuženih su osnovane.

 

5. U žalbenoj fazi postupka predmet spora ostao je zahtjev tužiteljice, kao pravne slijednice ranijeg tužitelja i oštećenika A. S., za naknadu materijalne/imovinske štete s osnova izgubljene zarade ostvarivane radom u poljoprivredi, uzgojem stoke i peradi, vinograda i voćnjaka, za godine 2001. do svibnja 2015., kada je oštećenik preminuo, sukladno čl. 195. Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99, dalje: ZOO/91), sada čl. 1095. st. 2. ZOO/05 (Nar. nov. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22.).

 

6. U ovom je parničnom predmetu donesena presuda poslovni broj Pr-5490/18-170 od 12. travnja 2019., kojom je u cijelosti odbijen predmetni tužbeni zahtjev, koja presuda je bila potvrđena presudom ovoga suda poslovni broj Gž R-893/19-2 od 9. srpnja 2019., a te su presude ukinute odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-4614/19-2 od 5. svibnja 2020. uz obrazloženje da su u ovoj pravnoj stvari nižestupanjski sudovi, raspravljajući visinu štete kroz dobit koja se je mogla ostvariti na gospodarstvu pogrešno primijenili materijalno pravo jer da:

 

              - nisu vodili računa o shvaćanju toga suda iz odluke Rev-1616/2000-2 od 7. siječnja 2004.

 

              - i da nisu utvrdili odlučne činjenice, na koje je upozoreno ranijim ukidnim rješenjem istoga suda, poslovni broj Revr-789/2018-2 od 18. rujna 2018., jer da nisu s dovoljnom sigurnošću raspravili koje konkretne poslove i u kojem opsegu (koliko radnih sati) je sada pokojni prednik tužiteljice na gospodarstvu, uz svoj redovni rad, obavljao, koja je vrijednost tog rada kroz godinu i bi li po redovnom tijeku stvari, prednik tužiteljice, i nakon što je, kako je utvrđeno, zemlju dao u zakup "iz polovice" i dalje trpio štetu u razlici troškova radne snage koju bi imao i prihoda ostvarenog kroz zakup.

 

7. Sud prvoga stupnja, pozivajući se na uputu revizijskog suda iz prethodne točke ovog obrazloženja, a nakon provedene ocjene dokaza, utvrđuje:

 

              - da iz rezultata dokazivanja proizlazi da se prednik tužiteljice, prije štetnog događaja, kada nije bio na svom radnom mjestu, bavio radovima na svom obiteljskom gospodarstvu i to obrađivanjem zemlje,

- da opseg tih radova nije bilo moguće utvrditi kroz točan broj sati koje je prednik tužiteljice na te radove, nakon radnog vremena, trošio, ali da da je dokazano da je radove u poljoprivredi zaista obavljao,

              - da prednik tužiteljice nije imao novaca platiti radnike koji bi umjesto njega nastavili obrađivati cijelu površinu za koju tvrdi da ju je obrađivao prije štetnog događaja,

- ali da je dokazano da je 6 jutara obradivog zemljišta, nakon štetnog događaja, dano u zakup svjedoku R. M., s kojim je ugovoreno da umjesto plaćanja zakupa polovinu uroda daje predniku tužiteljice,

              - da su prije štetnog događaja prednik tužiteljice i tužiteljica zajednički, u jednakim omjerima, radili na gospodarstvu,

- pa da kada se u obzir uzme rečeno i uračuna dobiveno zakupom te doprinos tužiteljičina prednika šteti da tužiteljici pripada dosuđeni iznos naknade imovinske štete, dok u odnosu na preostali dio tužbenog zahtjeva obrazlaže

              - da nije dokazan osnov korištenja livade za koju tužiteljica tvrdi da je bila u zakupu, kao ni osnov za obrađivanje zemljišta u vlasništvu sina tužiteljice i svekrve A. S., zbog čega u odnosu na taj dio tužbeni zahtjev smatra neosnovanim,

- a smatra da nije dokazana ni visina štete vezano uz voćnjak i vinograd, kao i živad jer da nije dokazana količina voćaka ni brojnost živadi, a time ni činjenica gubitka mjesečne zarade.

 

8. Takvu odluku, u dijelu kojim je tužbeni zahtjev glede glavne stvari prihvaćen, ovaj sud ocjenjuje pogrešnom i smatra da je pravilnom primjenom materijalnog prava, u situaciji da je sud prvoga stupnja sve činjenice pravilno utvrdio i da je dao valjane i jasne razloge za sve odlučne okolnosti o kojima je ovisila odluka o osnovanosti tužbenog zahtjeva, tužbeni zahtjev u dosuđujućem dijelu također trebalo odbiti kao neosnovan. S druge strane ocjenjuje da je odluka suda prvoga stupnja, u  dijelu  kojim je tužbeni zahtjev djelomično odbijen kao neosnovan pravilna, ali iz drugih razloga, što će sve biti obrazloženo u daljnjem dijelu ovog obrazloženja sukladno ovlaštenju iz čl. 373.a st. 1. i st. 5. ZPP.

 

9. Pri tome se ovaj sud neće držati shvaćanja na koje je ukazano ukidnim rješenjem revizijskog suda u vezi s odlukom Rev-1616/2000-2 od 7. siječnja 2004. jer istim nije više vezan (čl. 394.a ZPP brisan je čl. 70. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP, Nar. nov. 80/22. i ta se izmjena, sukladno čl. 107. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a primjenjuje i na ovaj predmet) niti se s istim slaže.

 

10. Shvaćanje je revizijskog suda iz odluke Rev-1616/2000-2 od 7. siječnja 2004. da oštećenik koji se bavio poljoprivredom, a ne može više obavljati određene poslove, ima pravo na naknadu troškova za tuđu radnu snagu radi obavljanja poslova koje više ne može obavljati, a tek u slučaju da u mjestu ne postoji osoba koja bi umjesto oštećenika obavljala takve poslove da ima pravo na naknadu u visini gubitka prihoda u gospodarstvu. To je shvaćanje revizijski sud dodatno pojasnio u odluci poslovni broj Rev-x-651/18-2 od 13. veljače 2019. obrazlažući da upravo šteta za troškove tuđe radne snage predstavlja način utvrđivanja visine štete zbog izgubljene zarade od prihoda u poljoprivredi oštećenika poljoprivrednika, a ne osnovu za naknadu štete u visini izdataka za tuđu radnu snagu, pozivajući se pri tome i na odluku Rev-x 540/15-2 od 26. travnja 2016.

 

10.a Iz takvog shvaćanja proizlazilo bi da je pretpostavka za zahtijevanje naknade štete u visini prihoda (zarade) koji je oštećenik u gospodarstvu ostvarivao prije štetnog događaja da je dokazao da u mjestu ne postoji osoba koja bi umjesto njega obavljala poslove u gospodarstvu, a u suprotnom, ako postoji takva osoba, da bi oštećenik imao pravo na naknadu štete u visini troškova tuđe radne snage jer da šteta za troškove tuđe radne snage predstavlja način utvrđivanja visine štete zbog izgubljene zarade od prihoda u poljoprivredi, a ne osnovu za naknadu štete u visini izdataka za tuđu radnu snagu

 

11. Prema tumačenju ovoga suda iz odredba čl. 195. ZOO/91, a sada 1095. ZOO, ne proizlazi da bi pretpostavka za traženje naknade štete u visini izgubljene zarade ostvarene radom u poljoprivredi/gospodarstvu bila da je oštećenik, prije nego je zatražio takvu naknadu, dokazao da nije mogao zaposliti drugu osobu da obavlja poslove koje je on ranije obavljao. Isto tako, prema shvaćanju ovoga suda iz tih odredbi ne proizlazi da Zakon izjednačava troškove tuđe radne snage sa samom štetom u vidu izgubljene zarade koju oštećenik tvrdi da trpi zbog nemogućnosti bavljenja poljoprivredom. Ovaj sud smatra da okolnost da oštećenik nije angažirao radnu snagu trećih osoba, kako bi i nakon štetnog događaja ostvarivao zaradu iz poljoprivrede ili rada u gospodarstvu, može i smije biti razmatrana samo u okviru, eventualnog, prigovora štetnika da je angažiranjem takve radne snaga šteta mogla biti manja ili izbjegnuta te smatra da trošak nastao angažiranjem tuđe radne snage treba biti i je samostalan osnov za naknadu štete, a ne isto što i izgubljena zarada od rada u gospodarstvu, odnosno poljoprivredi.

 

11.a Jedno od načela obveznog prava glasi da je svatko dužan uzdržati se od postupka kojima se može drugome prouzročiti šteta (čl. 16. ZOO/91., sada čl. 8. ZOO/05.). To znači da je i obveza oštećenika, nakon nastanka štete, poduzeti sve radnje kako bi se šteta koju trpi smanjila ili se ne bi povećala. U suprotnom, svako propuštanje oštećenika da poduzme radnju kojom bi smanjio opseg štete ili zbog kojeg propusta je šteta veća, može se promatrati i cijeniti, zavisno od svakog pojedinog slučaja, kao doprinos oštećenika šteti koju trpi (čl. 192. ZOO/91, sada čl. 1092. ZOO/95). Međutim, da bi sud uopće ušao u ocjenu doprinosa oštećenika šteti koju trpi u smislu rečenog potrebno je da je štetnik takav prigovor istaknuo i da ga je činjenično obrazložio.

 

11.b Zbog navedenog ovaj sud smatra da propust oštećenika da radi smanjenja štete angažira tuđu radnu snagu ili pak njegov propust da u parničnom postupku kakav je predmetni dokazuje da takve radne snage nije bilo, ne smije biti promatran kao pretpostavka o kojoj ovisi pravo zahtijevati naknadu štete zbog izgubljene zarade ostvarivane radom u gospodarstvu/poljoprivredi, kako to proizlazi iz shvaćanja na koje upućuje revizijski sud, već isto treba cijeniti samo kao doprinos oštećenika šteti i to samo ako je takav prigovor istaknut.

 

11.c Također, kako je rečeno, ovaj se sud ne slaže ni sa shvaćanjem revizijskog suda da troškovi tuđe radne snage predstavljaju način utvrđivanja visine štete zbog izgubljene zarade od prihoda u poljoprivredi oštećenika poljoprivrednika, a ne osnovu za naknadu štete u visini izdataka za tuđu radnu snagu. Ovo jer se takvim tumačenjem ograničava pravo oštećenika na popunu naknadu štete (čl. 190. ZOO/91, odnosno čl. 1090. ZOO/05) koja se sastoji i od troškova plaćanja tuđe radne snage, koji trošak prije štetnog događaja oštećenik nije imao pa i time trpi neku imovinsku štetu i, uz to, gubitka zarade od rada u poljoprivredi, u koliko se dokaže da je oštećenik ostvarivao neku zaradu od rada u poljoprivredi/gospodarstvu.

 

12. S obzirom na navedeno, kao i u ranijoj, ukinutoj odluci ovoga suda, ovaj sud ostaje kod stava da u predmetnom slučaju tužbeni zahtjev nije osnovan i to: (1.) jer nije dokazano kako je i na koji način sam oštećenik i u kojem opsegu, uopće obavljao poslove oko voćnjaka i vinograda niti koliku je zaradu od toga ostvarivao, (2.) jer nije dokazana istinitom tvrdnja o veličini poljoprivrednog zemljišta koje je raniji tužitelj i prednik sada tužiteljice tvrdio da je obrađivao i koliku je zaradu od toga rada ostvarivao, (3.) jer nije dokazano da su prednik tužiteljice i tužiteljica u najmu imali veliku površinu livade koju su iskorištavali za ostvarivanje zarade te (4.) jer nije bilo moguće sa sigurnošću utvrditi istinitost tvrdnji o brojnosti živadi na gospodarstvu, opsegu poslova koje je u tom dijelu obavljao oštećenik uz svoj redovni rad, niti je dokazano na koji je način ostvarivana zarada u tom dijelu, a što će sve dalje biti obrazloženo. Naime, da bi oštećenik uspio sa zahtjevom za naknadu štete zbog izgubljene zarade ostvarivane radom u poljoprivredi/gospodarstvu na oštećeniku je, a sada njegovoj pravnoj slijednici, bio teret dokazati koje je poslove obavljao, u kojem opsegu, da zbog štetnog događaja to više nije bio u mogućnosti raditi, da je prije štetnog događaja od proizvedenog ostvarivao neku zaradu, u čemu je, kao posljedica štetnog događaja onemogućen, a bilo bi za očekivati da štetnog događaja nije bilo da bi i dalje obavljao poslove u poljoprivredi ili na gospodarstvu kroz koje bi ostvarivao zaradu i u kojem određenom iznosu.

 

13. Prema kazivanju sada pokojnog oštećenika, proizlazi da su on i tužiteljica uzgajali 7 krava s 5 teladi svake godine, 4 krmače s prosječno 40 odojaka, 4 tovne svinja i 100 komada razne peradi, na koji način da su dobivali meso, 9 000 litara mlijeka godišnje, prosječno 4.000 jaja, pri čemu da je najveći dio uzgojene stoke (telad, odojci, mlijeko, jaja, veći dio peradi) išao u prodaju. No ove brojčane podatke ne potvrđuje tužiteljica, za to nema ni pisanih isprava, isto ne potvrđuju ni svjedoci (B. D. iskazuje da je pokojni oštećenik imao 4 do 5 krava, drugi svjedoci o brojčanom stanju stoke i peradi ili činjenici da je oštećenik uzgajao stoku i perad zbog prihoda ne navode ništa, a sin stranka samo općenito navodi da je oštećenik prodavao jaja, mlijeko, svinje) te nije proveden niti postupak osiguranja dokaza. Stoga, kada se sa sigurnošću nije moglo utvrditi koliko su brojčano stoke/peradi tužiteljica i njezin prednik imali, a niti je iz navedenih dokaza bilo moguće utvrditi koje je poslove i u kojem opsegu oštećenik stvarno obavljao oko živadi i od kojih je proizvoda i kako ostvarivao zaradu u tom dijelu, sve uz rad na polju i uz svoj redovni posao, to se nije mogla prihvatiti kao dokazana niti visina zarade po izračunu bilo kojeg vještaka koji je vještačio na ovu okolnost (B., G.) u ovom dijelu.

 

14. Također, ovaj sud, kao i sud prvoga stupnja, prihvaća kao istinite tvrdnje oštećenika da je imao voćke i vinograd. Isto tako, s obzirom na navedeno u nalazu i mišljenju vještakinje G. koja je obišla posjed tužiteljice i nije, za razliku od vještaka B., mišljenje temeljila samo na osobnom razgovoru vještaka s oštećnikom, mimo ovog postupka, prihvaća da se radilo o voćnjaku i vinogradu kako ga je opisivao prednik tužiteljice, a u bitnome i sama tužiteljica (20 većih stabala jabuka, 200 šljiva, 3 oraha i 1 trešnju). Međutim, osim same tužiteljice, nitko od saslušanih svjedoka, a čak niti njezin prednik, nisu potvrdili njezine navode da su od šljiva dobili oko 100l rakije, a od vinograda 2000l vina, od čega da su dio prodavali, a dio ostavljali za svoje potrebe. Naime, iz iskaza samog oštećenika proizlazi da je prodavao samo ako je netko došao do njega, ali ne i koje proizvode, koju količinu, za koju cijenu, a navode, sada tužiteljice ne potvrđuju ni iskazi drugih svjedoka ili neki drugi dokazi. Uz to nijedan dokaz, ni u ovom dijelu, ne govori o tome koje je radove oko voćaka i vinograda i u kojem opsegu obavljao sam oštećenik te koliko je s obzirom na to mogao ostvariti zaradu što mu je bilo onemogućeno nakon štetnog događaja. Stoga je stav ovoga suda, kao i suda prvoga stupnja, da u takvim okolnostima, u kojima nije dokazano da su voćnjak i vinograd zaista i iskorištavani za proizvodnju proizvoda od kojih se ostvarivala zarada, kao ni udio tužitelja u radu u gospodarstvu u tom dijelu, nije bilo pretpostavki da se prihvati izračun neke potencijalne štete iz nalaza i mišljenja vještaka poljoprivredne struke ni u ovom dijelu i da se time prihvati neki daljnji dio tužbenog zahtjeva.

 

15. Nadalje, pravilno sud prvoga stupnja utvrđuje, iako to utvrđenje detaljno i jasno ne obrazlaže, da se tužitelj uz svoj redovni posao bavio radovima u polju i to na 6 jutara poljoprivrednog zemljišta, ali ne i na poljoprivrednom zemljištu veće površine, kako to proizlazi iz iskaza prednika tužiteljice i same tužiteljice.

 

15.a Naime, iz iskaza prednika tužiteljice (list 109. spisa) proizlazi da su on i sada tužiteljica obrađivali oko 12 jutara zemlje na kojoj su sijali pšenicu na površini od 1 jutra, zob na površini od 1,5 jutara, sadili krumpir na 0,5 jutra i kukuruz na površini od 5 jutara zemlje, kao i da je sjekao travu i sakupljao sijeno s površine od 5 jutara zemlje. Postojanje tolike površine obrađivanog zemljišta, pa i veće, potvrđuje i tužiteljica u svome iskazu (list 568-569 spisa) kada navodi da je zajedno s pokojnim oštećenikom, svojim suprugom, obrađivala 18.000ha (12 jutara njenih i od pokojnog supruga, 4 od sina i 2 od svekrve) i da su imali još 5 jutara zemlje u najmu.

 

15.b Međutim, istinitost njihovih činjeničnih tvrdnji o površini obradivog zemljišta nema uporište u iskazima svjedoka i materijalnim dokazima u spisu i to posjedovnim listovima u vezi s rješenjem o nasljeđivanju iza pokojne A. S., ali i u vezi ugovorom o darovanju koji je sklopljen između sina tužiteljice i njegova djeda S. S. od 21. ožujka 1995. te rješenjem od 26. lipnja 1995. (listovi 100-103 spisa). Ovo jer iz iskaza svjedoka D. S. u vezi s ispravama na listu 100-103 spisa proizlazi da njegov otac, pokojni tužitelj i prednik tužiteljice, nije obrađivao zemljište koje nije bilo na njegovo ili majčino ime, što znači niti zemljište koje je ovaj svjedok dobio darovanjem od svoga djeda. Isto tako, iz rješenja o nasljeđivanju iza pokojne A. S., ne proizlazi da je pokojni prednik tužiteljice naslijedio ukupnu površinu čestica navedenih u posjedovnim listovima na listovima 76-78 spisa (istovjetno na listovima 91-93 spisa) već je, ovisno o čestici, naslijedio 5/6 ili 5/12 pojedine čestice, dok svjedoci o površini obradivog zemljišta ili ne iskazuju ili govore o manjim površinama od onih koje spominju tužiteljica i njezin prednik (R. M. potvrđuje da je nakon štetnog događaja u zakup uzeo 6 rali, S. J. govori o površini od 5 do 10 jutara, B. D. o površini 5 do 6 rali, dok sin tužiteljice D. S. ne iskazuje o površinama obradivog zemljišta).

 

15.c Imajući na umu navedeno ovaj sud kao pravilno prihvaća utvrđenje iz prvostupanjske odluke da se radilo o površini obradivog zemljišta od 6 rali (jutara), kako je to utvrdila i vještakinja K. G., što je nešto manje od površine obradivog zemljišta prema nalazu i mišljenju vještaka B. (koji svoj nalaz nije mogao braniti jer je brisan sa liste stalnih sudskih vještaka te je stoga i provedeno vještačenje po K. G.). Ovo jer je tolika površina dana u daljnji zakup, što potvrđuje i svjedok R. M. kao zakupoprimac, ali i još bitnije, jer je, upravo površina obradivog zemljišta, od koje polazi vještakinja K. G., navedena i u prijavi nadležnim tijelima prilikom registracije obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva (dokazi listovi 173-187 i uz mišljenje vještaka na listovima 690 do 703 spisa), što je ista navela u osnovnom nalazu i mišljenju, pisanoj dopuni, ali i usmenoj dopuni nalaza i mišljenja, čime je na jasan, argumentiran i uvjerljiv način otklonila sve prigovore stavljene u odnosu na ovaj dio nalaza i mišljenja tijekom postupka.

 

15.d Stoga se neosnovano žalbom tužitelja pobija pravilnost činjeničnih utvrđenja u ovom dijelu koji se tiče površine obradivog zemljišta, ali i utvrđenja vezanih uz obradu i iskorištavanje nekoliko jutara livade u zakupu. Ovo prije svega jer tužiteljica nije priložila ni jedan dokaz iz kojeg bi proizlazila istinitost tvrdnje da su ona i suprug, uz poljoprivredno zemljište koje su imali i obrađivali, u zakupu imali nekoliko jutara livade, a sve i da tome nije tako, ni u ovom dijelu, ni iz jednog dokaza, nije bilo moguće utvrditi u kojem je opsegu uopće njezin prednik kao oštećenik bio angažiran oko poslova vezanih uz livadu, a niti proizlazi da je sijeno prodavano radi ostvarivanja zarade. Stoga, kada nije dokazano da je prednik tužiteljice uopće obavljao poljoprivredne radove na poljoprivrednom zemljištu veličine veće od 6 jutara, to nije bilo za očekivati da bi u tom dijelu te poslove obavljao i dalje da nije bilo štetnog događaja, a niti da zbog toga gubi neku zaradu, što se odnosi i na livadu o kojoj govori tužiteljica.

 

16. Glede pak obrade poljoprivrednog zemljišta veličine 6 jutara (rali) ovaj sud prihvaća da su radove na istom obavljali tužiteljica i njezin prednik zajedno. No, suprotno paušalnom i neobrazloženom zaključku suda prvoga stupnja o tome da je udio tužiteljice i njezina prednika u tom radu bio jednak, utvrđuje da je udio rada prednika tužiteljice u obradi poljoprivrednog zemljišta bio veći i da je iznosio 70%. Ovo jer je upravo prednik tužiteljice obavljao najveći dio posla u polju, na način kako je to uvjerljivo tužiteljica i opisala u iskazu na ročištu održanom 21. travnja 2021., kojem iskazu tužena strana nije prigovorila, a isti nije u tom dijelu u kontradikciji ni sa jednim drugim provedenim dokazom tijekom postupka.

 

17. Ovaj sud prihvaća i utvrđenje suda prvoga stupnja da je prednik tužiteljice bio zaposlen, da je uz to obavljao poslove vezane u obradu poljoprivrednog zemljišta i da je za te poslove imao dovoljno vremena, neovisno od svog redovno posla.

 

17.a Naime, prednik tužiteljice u iskazu (list 109) navodi da ne može reći koliko je sati dnevno obrađivao zemlju i bavio se stokom jer da je to ovisilo o vremenskim prilikama, no da je radio sve što je bilo potrebno pa i po cijeli dan. S druge strane tužiteljica u iskazu na ročištu 21. travnja 2021. (list 658), u kojem dijelu iskaz tužiteljice po tuženicima nije osporen, iskazuje da je prednik tužiteljice kada je radio u polju radio 6 do 7 sati, sve s obzirom na organizaciju rada kod poslodavca (jedna dan radio je cijeli dan, drugi dan je radio noćnu smjenu i onda je imao dva dana slobodno) u kojem djelu sud prihvaća iskaz tužiteljice kao iskren i uvjerljiv. Nadalje, u vrijeme nastanka štetnog događaja i nakon štetnog događaj čl. 43. st. 2. Zakona o radu (Nar. nov. 149/09., 61/11., 82/12., 73/13., 93/24., dalje: ZR) bilo je propisano da puno radno vrijeme ne smije biti duže od četrdeset sati tjedno. Stoga kada tuženici nisu ni tvrdili ili dokazivali da je radom, organiziranim na način kako je to tužiteljica opisala, prednik tužiteljice na radu kod poslodavca radio i više od tog propisanog broja radnih sati to ovaj sud vjeruje da je prednik tužiteljice za rad u polju sigurno mogao odvojiti broj sati koji navodi tužiteljica i da je to bilo dovoljno vremena za obavljanje svih poslova u polju za koje je on u tom dijelu bio zadužen, posebice imajući na umu zajednički rad tužiteljice s njim, slobodne dane, neradne dane i godišnji odmor te činjenicu da je poslove obavljao uz pomoć mehanizacije (iskaz tužiteljice na listu 658).

 

18. Također, pravilno je i utvrđenje, što nije ni sporno, da je poljoprivredno zemljište koje je zajedno s tužiteljicom obrađivao njezin prednik dano u zakup svjedoku M., time da zakup nije plaćan, ali je svjedok polovinu uroda ostvarenog radom na poljoprivrednom zemljištu davao ne samo predniku tužiteljice, već njemu i tužiteljici zajedno.

 

19. Time iz utvrđenog proizlazi da je prednik tužiteljice velik dio slobodnog vremena izvan posla trošio na rad u polju površine 6 jutara, da njegov ulog u tom radu iznosi 70%, a tužiteljice 30%, da iz iskaza tužiteljice, njezina prednika te svjedoka M., D., J. i S. proizlazi da je prednik tužiteljice sadio i uzgajao razne kulture, a da je svjedok M. nastavio s obradom tog zemljišta i polovinu uroda davao tužiteljici i njezinu suprugu zajedno, iz čega i bez računanja proizlazi da dobivanjem polovine uroda, koji je pripadao jednako i tužiteljici i njezinom predniku, prednik tužiteljice svakako nije dobio istu količinu plodova rada koje bi imao da je nakon štetnog događaja sam mogao obavljati poslove na poljoprivrednom zemljištu veličine kako je navedena.

 

20. Međutim, činjenično je, s obzirom na navode same tužiteljice kojima je sud kod donošenja odluke vezan, raspravljanje ograničeno na utvrđivanje imovinske/materijale štete zbog gubitka zarade ostvarivane radom u poljoprivredi. To znači da je na tužiteljici bio teret dokazati da je u činjeničnoj situaciji, sumiranoj u prethodnoj točci, kao posljedica štetnog događaja došlo do situacije u kojoj njezin prednik, zbog štetnog događaj, od prodaje plodova svoga rada u polju, više nije mogao ostvariti neku zaradu koju je do prije štetnog događaj uobičajeno ostvarivao i koju bi očekivano ostvarivao da štetnog događaja nije bilo. No, kako: (1.) ni tužiteljica, ni njezin prednik ne obrazlažu i ne dokazuju da su od plodova rada na polju i kojih (uzgajane su razne kulture, raznih vrijednosti), u kojem opsegu (jer dio je po logici stvari korišten za potrebe kućanstva ili ishranu životinja na gospodarstvu) ostvarivali neku zaradu, (2.) a to ne proizlazi ni iz iskaza svjedoka (dapače iz dopunskog iskaza svjedoka M. proizlazi da nije ostvarivana zarada) (3.) niti to potvrđuje bilo koja pisana isprava u spisu, (4.) a nalaz vještaka u takvom je slučaju općenit, jer se temelji na pretpostavkama, a ne na činjenicama koje su dokazane, to u takvoj situaciji, neovisno od činjenice da je oštećenik zaista obavljao radove u polju i time nešto stvarao, nije dokazano da je plod tog njegovog rada bila neka određena zarada, koju nakon štetnog događaja više nije mogao ostvarivati i zbog čega je tužbeni zahtjev i u ovom dijelu neosnovan. S obzirom na navedeno nije bilo potrebe ulaziti u daljnju ocjenu dokaza vezano uz utvrđivanje koliki iznos izgubljene zarade ostaje nakon što se uračuna neka, potencijalna, zarada koja se mogla ostvariti iz polovine uroda dobivene nakon štetnog događaja od zakupnika, posebno jer i sam zakupnik navodi da zarada nije ostvarivana.

 

21. Stoga je pravilnom primjenom prava u odnosu na točku I. izreke pobijane presude odlučeno kao pod točkom II. izreke ove presude na temelju čl. 373. a st. 1. ZPP te kao pod točkom I. izreke ove presude u odnosu na dio za koji je tužbeni zahtjev pravilno odbijen kao neosnovan.

 

22. S obzirom na konačni uspjeh stranaka, kod kojeg treba uzeti u obzir ne samo uspjeh s ovim posljednjim dijelom tužbenog zahtjeva, već i uspjeh u odnosu na zahtjev za naknadu neimovinske štete, imovinske štete u vidu izgubljene zarade iz redovnog rada i rente u vezi s tim, kao i rente za tuđu pomoć i to po osnovi i po visini ovaj je sud stava da je pravilnom primjenom prava valjalo preinačiti i oduku o troškovima postupka na način da svaka stranka snosi svoj trošak. Naime, uspjeh tužiteljice s osnovom, glede svih zahtjeva, osim posljednjeg, o kojem je odlučen ovom drugostupanjskom odlukom, iznosi 100%, dok glede ovog posljednjeg osnova (izgubljena zarada iz poljoprivrede) tužiteljica nije uspjela. Time glede osnove uspjeh tužiteljice iznosi 75%, a tuženika 25%, (uspjela sa tri od četiri osnove za naknadu štete, neimovinska šteta, izgubljena zarada iz rada, renta iz rada i s osnova tuđe pomoći, dok su tuženici uspjeli s jednom vezanom uz naknadu imovinske štete zbog gubitka zarade u poljoprivredi). Nadalje, glede visine u konačnici je veći uspjeh tuženih i iznosi 72% (tužiteljici je kada se uzmu u obzir i petogodišnji iznosi rente i drugi pravomoćno dosuđeni iznosi suđeno ukupno 247.945,55 kn, dok je, isto kada se uračunaju i petogodišnji iznosi rente u dijelu u kojem je taj zahtjev ocijenjen neosnovanim, tužbeni zahtjev odbijen za iznos od 639.010,21 kn). U takvim okolnostima uspjeh tužiteljice iznosi 51.5% (75% + 28% = 103%: 2= 51,5%), a tuženih 48,5% (25% + 72% = 97%: 2 = 48,5%) čime je uspjeh stranaka podjednak i zbog čega je odluka o troškovima sadržana u presudi preinačena na način da svaka stranka snosi svoj trošak (čl. 380. točka 3. u vezi s čl. 166. st. 2. i čl. 154. st. 4. ZPP).

 

23. Tužiteljici trošak žalbe nije priznat jer sa žalbom nije uspjela (čl. 154. st. 1. u vezi s čl. 166. st. 2. ZPP), dok su II. i III. tuženici u cijelosti uspjeli sa žalbom pa im je stoga, sukladno vrijednosti predmeta spora pobijanog dijela, priznat trošak sastava žalbe svakome u iznosu od 414,76 eur (3.125,00 kn, što je 2.500,00 kn + 25% PDV) sukladno Tbr. 10/1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Nar. nov. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, dalje: Tarifa). Uz navedeno, iz stanja spisa proizlazi da je drugotuženik platio sudsku pristojbu na žalbu, ali da naknadu tog troška nije tražio (list 822 spisa) pa mu taj trošak nije ni priznat, dok je trošak pristojbe na žalbu priznat III. tuženiku jer je sa žalbom uspio, trošak je zatražio i u spisu se nalazi dokaz da je isti nastao (list 815 spisa) u iznosu od 212,49 eur (1.601,00 kn).

 

 

U Zagrebu 7. veljače 2023.

 

Predsjednica vijeća:

         Ines Smoljan, v.r.