Poslovni broj: 64 Gž R-2610/2021-2

 

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

 

Poslovni broj: 64 Gž R-2610/2021-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

 

R J E Š E NJ E

 

 

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Roberta Jambora, predsjednika vijeća te članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice Vesne Žulj, i članice vijeća Mirele Mijoč Kramar, u pravnoj stvari tužitelja T. P. iz H. L., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik Ž. B., odvjetnik u Z., protiv tuženika D. P. d.o.o. za prijevoz i trgovinu, Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik H. L., odvjetnik u Odvjetničkom društvu M. & L., Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-6496/2010-79 od 2. lipnja 2021., u sjednici vijeća održanoj 7. veljače 2023.

 

 

r i j e š i o  j e

 

I. Ukida se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-6496/2010-79 od 2. lipnja 2021., i predmet vraća istom sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

II. O troškovima postupka nastalima u povodu pravnog lijeka odlučit će se konačnom odlukom.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev da se naloži tuženiku D. P. d.o.o. za prijevoz i trgovinu, OIB: …, iz Z., da tužitelju P. T., OIB: …, H. L., na ime naknade štete isplati novčani iznos od 335.000,00 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućom od 27. veljače 2009. do 31. srpnja 2015. prema čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do isplate za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, i to sve u roku 15 dana te je odbijen zahtjev tužitelja za nadoknadu troškova parničnog postupka zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena sve u skladu s čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 78/15) tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude pa sve do isplate, i to u roku od 15 dana (točka I. izreke). Naloženo je tužitelju nadoknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 102.000,00 kuna, sve u roku od 15 dana (točka II. izreke).

 

2. Presudu suda prvog stupnja pobija žalbom tužitelj zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 - dalje: ZPP). Predlaže drugostupanjskom sudu preinačiti pobijanu presudu i usvojiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz obvezu nadoknade troškova parničnog postupka, uvećanih za troškove žalbe, a podredno pobijanu presudu ukinuti, i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje

 

3. U odgovoru na žalbu tuženik osporava žalbene navode tužitelja u cijelosti te predlaže odbiti žalbu, uz nadoknadu troškova odgovora na žalbu.

 

4. Žalba je osnovana.

 

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske (duševnih boli zbog smrti oca) i imovinske (troškovi vijenca, cvijeća, svijeća i crnine) štete isplatom iznosa od 335.000,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 27. veljače 2009. do isplate, uzrokovane prometnom nesrećom u kojoj je smrtno stradao otac tužitelja, pok. Ž. P.

 

6. U postupku koji je prethodio žalbi utvrđeno je sljedeće:

 

- da je prednik tužitelja u noćnim uvjetima vožnje tijekom snježne mećave upravljao teretnim skupom kroz duži desni zavoj kolnika prekrivenog neposutim snijegom, kada je na izlaznom dijelu zavoja sletio desno s kolnika pri čemu je teretni skup probio zaštitnu ogradu i prevrnuo se u jarku između ceste i željezničke pruge, da iz materijalnih tragova (jer istih nema) nije moguće utvrditi kojom se brzinom teretni skup kretao ulaskom u desni zavoj pa do trenutka slijetanja, a navodno je prema očitanju tahografskog listića po djelatnicima policije njegova brzina iznosila 85 km/h, da je za takav slučaj brzina kojom se prednik tužitelja kretao s obzirom na djelovanje centrifugalne sile bila uzrokom destabilizacije teretnog skupa i posljedično gubitka kontrole i slijetanja, budući da se ovakva brzina nalazi oko područja granične brzine prolaska zavoja za konkretne uvjete stanja kolnika, da je za teretni skup na mjestu nesreće brzina bila ograničena općim propisom za takvu vrstu vozila na 70 km/h, koja brzina je za stanje kolnika bila neprikladna, jer bi se radilo o oštroj vožnji blizu granice proklizavanja i destabilizacije, ako ne samog tegljača onda poluprikolice koja bi djelovala na tegljač, a za koju okolnost nije sigurno bi li se mogla spriječiti manevrima vozača, da u uvjetima kakvi su vladali nije bilo uputno kretati se brzinama većim od 41 km/h, budući da kod ovakve brzine ne bi smjelo biti nikakvih poteškoća normalnom vožnjom proći zavojem (nalaz i mišljenje vještaka prometne struke);

 

- da će, prema mišljenju vještaka koji se očitovao na primjedbe tužitelja na nalaz i mišljenje, zapis tahografa biti veći od stvarne brzine ako se pogonski kotači okreću brže u kontaktnoj površini s kolnikom no što je normalna rotacija kotača u dodiru s tlom te da će prema tome, ako dolazi do prekomjerne rotacije kotača, biti zabilježena nerealna brzina bez obzira radilo se o proklizavanju u vožnji po kolniku ili u trenutku kada tegljač slijeće s kolnika pa su kotači ili u zraku ili na površini po kojoj se ne mogu opirati, da se iz izvornika tahografskog listića može vidjeti je li došlo do proklizavanja pogonskih kotača ili ne, s obzirom na to da se kod tih nerealnih brzina događa nerealno veliko ubrzanje, da je dokumentacija policijskog očevida sačinjena ispod razine opreme za objektivnog prometno tehničko vještačenja iz razloga jer nije sačinjena skica mjesta nesreće u mjerilu sa zaustavljenim položajem teretnog vozila i mjerilom točne rotacije u odnosu na neku referentnu točku, kao i tragovi koji su pronađeni na mjestu nesreće, a pogotovo ako originalan tahografski listić nije sačuvan već je samo skeniran, pa ako je točno ono što su nacrtali djelatnici policije slobodnom rukom na fotografiju mjesta nesreće, tada se slijetanje događa na samom mostu, a destabilizacija je morala nastupiti ranije, dakle, još dok se teretno vozilo kretalo izraženijim zavojem, nego što je u prelasku samog mosta te da je, dakle, sve uvjetovano točnošću obavljenog policijskog očevida u A. i kolikoj je vjerodostojno nacrtana rukom putanja i položaj teretnog vozila, da je stanje površine kolnika zajedno s brzinom kretanja teretnog vozila od utjecaja na nastanak štetnog događaja, da ne postoje podaci iz kojih bi se moglo utvrditi, što se tiče prometnog vještačenja, vremenski slijed događaja, jer se to može jedino očitanjem tahografskog listića u originalu, te da vještak ne vidi neke tehničke prepreke zbog kojih se ne bi mogla održavati brzina koja bi odgovarala trenutnom stanju površine kolnika, a radilo bi se o smanjenju brzine kako bi se povećala stabilnost teretnog stupa, jer se ne radi o običnom kamionu već o tegljaču s poluprikolicom koji je bitno nestabilniji od samog teretnog vozila koje ne vuče prikolicu (usmeno očitovanje vještaka prometne struke na ročištu od 7. veljače 2020.).

 

7. Polazeći od nespornih činjenica da je prednik tužitelja sada pok. Ž. P. smrtno stradao na radu te utvrđenja iz nalaza i mišljenja vještaka prometne struke te njegova usmenog očitovanja, sud prvog stupnja je zaključio kako je u konkretnom slučaju šteta nastala isključivom krivnjom samog radnika, prednika tužitelja, u vrijeme štetnog događaja, zaposlenika tuženika na radnom mjestu vozača, a s obzirom na to da je prednik tužitelja upravljao teretnim skupom brzinom od 85 km/h, što je za čak 44 km/h veće od brzine koja je bila primjerena stanju i uvjetima na kolniku, pa je na temelju odredbe čl. 1067. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 - dalje: ZOO), odbio tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan.

 

8. Donoseći pobijanu presudu sud prvog stupnja počinio je bitnu povredu odredaba parničnog postupka propisanu odredbom čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju povredu određeno ukazuje žalitelj u žalbi, jer presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, osobito jer presuda ne sadrži jasne, dostatne, logične i neproturječne razloge o činjenicama odlučnim za pravilnu primjenu materijalnog prava.

 

9. U konkretnom slučaju tužitelj je podnio tužbu radi naknade štete zbog smrti oca koji je 27. veljače 2009., kao zaposlenik tuženika, obavljajući poslove prijevoza tereta po nalogu tuženika, smrtno stradao u prometnoj nesreći koja se dogodila na saveznoj cesti u A. (u mjestu R.). Tužitelj u tužbi i tijekom postupka tvrdi da je predmetna prometna nesreća uzrokovana propustom tuženika da kao poslodavac osigura svom radniku, sada pok. Ž. P., uvjete za sigurno obavljanje poslova njegovog radnog mjesta – vozača kamiona, čime je tuženik, prema tvrdnjama tužitelja grubo prekršio važeće odredbe Zakona o radu, Zakona o zaštiti na radu, budući da je, prema tvrdnjama tužitelja, tuženik kao poslodavac forsirao nedopuštenu, višednevnu i kontinuiranu vožnju svog radnika pok. Ž. P., radi ispunjenja plana vožnji i ukrcaja tereta kojeg je odredio sam tuženik u cilju stjecanja što veće imovinske koristi, a sve to itekako svjestan realne opasnosti koju takav raspored vožnje bez adekvatnog odmora može imati za svakog vozača. Tužitelj u tužbi nadalje tvrdi kako tuženik kao poslodavac niti najmanje nije vodio računa o zaštiti svog radnika na njegovu radnom mjestu (potrebnom odmoru vozača između vožnji, dužini i trajanju pojedine vožnje ukupnog 9-to dnevnog kontinuiranog putovanja, vrsti tereta koja se prevozi, osposobljenosti vozača za prijevoz i dr.), a kako je to bio dužan, u skladu s navedenim zakonskim odredbama, niti je organizirao rad svog vozača za siguran prijevoz na način kako to propisuje Zakon o radnom vremenu, obveznim odmorima mobilnih radnika i uređajima za bilježenje u cestovnom prometu.

 

10. Prema odredbi u ovom slučaju mjerodavnog čl. 102. st. 1. Zakona o radu (Narodne novine, br. 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, 142/03, 30/04, 137/04 – dalje: ZR) ako zaposlenik pretrpi štetu na radu ili u svezi s radom, poslodavac je dužan zaposleniku naknaditi štetu po općim propisima obveznoga prava.

 

11. Prema mjerodavnoj odredbi čl. 15. Zakona o zaštiti na radu (Narodne novine, br. 59/96, 114/03, 86/08 – dalje: ZZR) poslodavac odgovara zaposleniku za štetu uzrokovanu ozljedom na radu, profesionalnom bolešću ili bolešću u svezi s radom po načelu objektivne odgovornosti (uzročnosti), a prema općim propisima obveznog prava.

 

12. Dakle, iz citiranih odredaba proizlazi kako je odredba čl. 102. st. 1. ZR upućivala na primjenu općih propisa obveznog prava (dakle bez upućivanja na objektivnu odgovornost poslodavca). Međutim, mjerodavna odredba čl. 15. ZZR, izravno je upućivala na objektivnu odgovornost poslodavca, pa stoga, u konkretnom slučaju, odgovornost tuženika valja prosuđivati kroz odredbu čl. 15. ZZR, kao posebnu odredbu (lex specialis).

 

13. Kako se dakle radi o objektivnoj odgovornosti, to su razlozi za oslobođenje od odgovornosti propisani u čl. 1067. ZOO. S obzirom na to da je odredbom čl. 15. ZZR, propisana objektivna odgovornost poslodavca, to proizlazi da je na poslodavcu teret dokazivanja postojanja onih činjenica koje bi mogle dovesti do njegovog oslobođenja od odgovornosti (viša sila, radnja trećeg, krivnja samog oštećenika) s time da je kod krivnje radnika poslodavac dužan dokazati postojanje namjere ili krajnju nepažnju radnika.

 

14. U konkretnom slučaju, a imajući u vidu prethodno izložene činjenice navedene u tužbi, tužitelj u žalbi osnovano upire kako je sud prvog stupnja propustio utvrditi je li predmetna prometna nesreća uzrokovana propustom tuženika da kao poslodavac osigura svom radniku, predniku tužitelja, sada pok. Ž. P., uvjete za sigurno obavljanje poslova njegovog radnog mjesta – vozača kamiona, u skladu s odredbama ZR i ZZR te mjerodavnih odredaba Zakona o radnom vremenu, obveznim odmorima mobilnih radnika i uređajima za bilježenje u cestovnom prijevozu (Narodne novine, br. 60/08) te je li propust poslodavca u uzročno - posljedičnoj vezi s nastankom predmetne prometne nesreće sa smrtnom posljedicom i tek potom postoje li zakonski uvjeti za djelomično ili potpuno oslobođenje tuženika kao poslodavca za štetu koja je nastupila tužitelju gubitkom njegova oca.

 

15. Naime, prema odredbi čl. 10. st. 1. Zakona o radnom vremenu, obveznim odmorima mobilnih radnika i uređajima za bilježenje u cestovnom prijevozu, koja je bila na snazi u vrijeme nastanka predmetne prometne nesreće (čl. 53.), dnevno vrijeme vožnje ne smije biti dulje od devet sati. Iznimno, dnevno vrijeme vožnje može se produljiti na najviše deset sati, ali ne više od dvaput tjedno. Tjedno vrijeme vožnje ne smije biti dulje od 56 sati i ne smije prekoračiti maksimalno tjedno radno vrijeme (st. 2.). Ukupno vrijeme vožnje tijekom bilo koja dva uzastopna tjedna ne smije biti dulje od 90 sati (st. 3.). Vozač je dužan evidentirati ostale poslove u skladu s odredbom čl. 3. toč. 15. ovoga Zakona, kao i vrijeme provedeno u upravljanju vozilom koje se koristi za javni prijevoz, a na koji se ne primjenjuje ovaj Zakon (st. 4.). Vozač je dužan evidentirati i vrijeme raspoloživosti sukladno odredbi čl. 3. toč. 21. podtočke a) ovoga Zakona, od posljednjega dnevnog ili tjednog razdoblja odmora (st. 5.)., dok se evidencije iz stavaka 4. i 5. ovoga članka vode ručno na tahografskom listiću, ispisu ili korištenjem opcije ručnog unosa u digitalni tahograf (st. 6.).

 

16. Dakle, u konkretnom slučaju sud prvog stupnja propustio je utvrditi je li tuženik kao poslodavac naložio svom radniku, predniku tužitelja višednevnu i kontinuiranu vožnju protivno odredbama citiranog Zakona o radnom vremenu, obveznim odmorima mobilnih radnika i uređajima za bilježenje u cestovnom prijevozu, radi ispunjenja plana vožnji i ukrcaja tereta, odnosno je li tuženik kao poslodavac vodio račina o zaštiti svog radnika na njegovu radnom mjestu, u ovom slučaju, potrebnom odmoru vozača između vožnji, dužini i trajanju pojedine vožnje ukupnog 9-to dnevnog kontinuiranog putovanja, vrsti tereta koja se prevozi, osposobljenosti vozača za prijevoz, a kako to osnovano u žalbi upire tužitelj.

 

17. Slijedom navedenog, sud prvog stupnja nepravilno je odlučio kada je dokazne prijedloge tužitelja predložene na navedene sporne okolnosti (vještačenje radnog vremena prednika tužitelja kao mobilnog radnika, originalni tahografski listić i dr.), odbio, pogrešno ocijenivši izvođenje tih dokaza nepotrebnim, a kako to osnovano upire žalitelj u žalbi.

 

18. Slijedom iznesenih razloga, pobijana presuda sadrži nedostatke zbog kojih se ne može ispitati, zbog čega je valjalo, na temelju odredbe čl. 369. st. 1. ZPP, pobijanu presudu suda prvog stupnja ukinuti, i predmet vratiti istom sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

19. U ponovljenom postupku sud prvog stupnja će otkloniti navedenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka ukazanu ovim rješenjem te će, imajući u vidu prethodno navedeno, utvrditi i raspraviti činjenice odlučne za pravilnu primjenu materijalnog prava u smislu citiranih propisa, s time što će izvesti dokaze koje je tužitelj predložio te će utvrditi je li prednik tužitelja mogao obaviti svoj radni zadatak - prijevoz tereta na siguran način u vremenskom razdoblju od 18. do 27. veljače 2009., a sve imajući u vidu zadani plan puta te, u vrijeme štetnog događaja, citirane važeće odredbe zakona kojima je regulirano radno vrijeme mobilnih radnika, odnosno je li u konkretnom slučaju došlo do propusta poslodavca a koji je u uzročno posljedičnoj vezi s nastankom predmetne prometne nesreće sa smrtnom posljedicom i time nastalom štetom te naposljetku je li tuženik dokazao pretpostavke za svoje djelomično ili potpuno oslobođenje od odgovornosti (namjeru ili krajnju nepažnju prednika tužitelja, kao radnika tuženika) i tek potom će moći donijeti novu odluku o tužbenom zahtjevu tužitelja za naknadu štete zbog smrti oca.

 

20. Budući da je pobijana presuda suda prvog stupnja ukinuta, ostavljeno je, u skladu s odredbom čl. 166. st. 3. ZPP, da se o troškovima postupka nastalima u povodu pravnog lijeka odluči u konačnoj odluci.

 

U Zagrebu 7. veljače 2023.

 

 

        Predsjednik vijeća

        Robert Jambor, v.r.