Pristupanje sadržaju
REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U SPLITU
ex. Vojarna Sveti Križ
Dračevac, Split
Pn 451/18
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Sandi Petričić, u pravnoj stvari tužiteljice
A. C., OIB:.., iz Ž., zastupane po pun.
I. F. T., odvj. u O. protiv tuženika G. O. d.d.
Z., OIB:…, zastupanog po pun. iz odvj.
društva L., V. & p. u S., radi naknade štete, nakon održane
glavne i javne rasprave zaključene dana 26. rujna 2022. g. u prisutnosti pun. tužiteljice i
pun. tuženika, dana 6. veljače 2023. g.,
p r e s u d i o j e
I.Dužan je tuženik G. o. d.d. Z., OIB:…, u roku od
15 dana isplatiti tužiteljici A. C., OIB:…, na ime neimovinske štete
iznos od 3.318,07 EUR/25.000,00 kn1 sa zateznom kamatom propisanom zakonom
koja teče od 8. rujna 2018. g. do isplate i to po stopi koja se do 31. prosinca 2022. g.
određivala prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje
dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno
razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1.
siječnja 2023. g. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem
kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne
operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg
polugodišta za tri postotna poena,
dok se u preostalom dijelu, kojim je tužiteljica iz ovog osnova zatražila isplatu
iznosa od 3.318,07 EUR/25.000,00 kn s pripadajućim kamatama te u dijelu kojim je na
dosuđeni iznos glavnice zatražila isplatu zatezne kamate koja teče od 9. rujna 2015. g.
do 8. rujna 2018. g., tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.
1 fiksni tečaj konverzije: 7,5345
II.Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici na ime imovinske štete i to
na ime tuđe pomoći i njege iznos od 180,50 EUR/1.360,00 kn sa zateznom kamatom
propisanom zakonom koja teče od 10. listopada 2015. g. do isplate i to po stopi koja se
do 31. prosinca 2022. g. određivala prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita
odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima
izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri
postotna poena, a od 1. siječnja 2023. g. do isplate po stopi koja se određuje, za svako
polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na
svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog
dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena,
dok se u preostalom dijelu, kojim je iz ovog osnova tužiteljica zatražila isplatu
iznosa od 1.146,73 EUR/8.640,00 kn s pripadajućim kamatama te kojim je na dosuđeni
iznos glavnice iz ovog osnova zatražena isplata zatezne kamate koja teče od 15. rujna
do 10. listopada 2015. g., tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.
III.Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici na ime imovinske štete i to
na ime troškova liječenja iznos od 132,72 EUR/1.000,00 kn sa zateznom kamatom
propisanom zakonom koja teče od 15. prosinca 2015. g. do isplate i to po stopi koja se
do 31. prosinca 2022. g. određivala prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita
odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima
izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri
postotna poena, a od 1. siječnja 2023. g. do isplate po stopi koja se određuje, za svako
polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na
svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog
dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena,
dok se u preostalom dijelu, kojim je iz ovog osnova zatražena isplata iznosa od
132,72 EUR/1.000,00 kn s pripadajućim kamatama te u dijelu kojim je na dosuđeni
iznos glavnice tužiteljica zatražila isplatu zatezne kamate koja teče od 15. rujna do 15.
prosinca 2015. g., tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.
IV.Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici na ime imovinske štete i to
na ime oštećenja stvari (odjeće, obuće, torbe i mobitela) iznos od 398,17 EUR/3.000,00
kn sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja teče od 15. rujna 2015. g. do
isplate po stopi koja se do 31. prosinca 2022. g. određivala prema prosječnoj kamatnoj
stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim
trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem
polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. g. do isplate po stopi
koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska
središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je
obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.
V.Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici na ime imovinske štete i to
na ime troškova privatnih satova repeticija iznos od 929,06 EUR/7.000,00 kn sa
zateznom kamatom propisanom zakonom koja teče od 1. srpnja 2016. g. do isplate i to
po stopi koja se do 31. prosinca 2022. g. određivala prema prosječnoj kamatnoj stopi na
stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim
društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu
uvećanoj za tri postotna poena te od 1. siječnja 2023. g. do isplate po stopi koja se
određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja
banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije
prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena,
dok se u preostalom dijelu, kojim je na dosuđeni iznos glavnice tužiteljica zatražila
isplatu zatezne kamate koja teče od 15. rujna 2015. g. do 30. lipnja 2016. g., tužbeni
zahtjev odbija kao neosnovan.
VI.Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici na ime parničnog troška
iznos od 1.157,05 EUR/8.717,80 kn sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja
teče od 6. veljače 2023. g. do isplate i to po stopi koja se određuje, za svako
polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na
svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog
dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.
Obrazloženje
Tužiteljica je ustala tužbom pred ovim sudom dana 8. rujna 2018. g. u kojoj je
navela da je dana 9. rujna 2015. g. kao pješak na pješačkom prijelazu zadobila ozljede
u prometnoj nesreći koju je skrivio J. J. iz P., upravljajući osobnim
automobilom marke Mercedes 250, registarske oznake …bez položenog
vozačkog ispita, vlasništvo B. M., osiguranog kod tuženika policom broj
…. Iz medicinske dokumentacije tužiteljice da je vidljivo da je zadobila
potres mozga uz razderno-gnječnu ranu mekog oglavka tjemena visoko, koja je
obrađena kirurški i radi čega se nalazila na bolničkom liječenju od 9. do 15. rujna 2015.
g. te je pretrpjela strah, bolove te joj je bila potrebna tuđa pomoć i njega, morala je ići na
kontrole kod specijalista i na fizikalnu terapiju u adolescentskoj dobi, radi čega je došlo
do materijalne i nematerijalne štete kod tužiteljice. Tužiteljici da je bila potrebna i
dodatna pomoć i financijska sredstva jer je do nezgode došlo dok je bila maloljetna,
učenica IV. razreda srednje škole O. g. M. M. u S. te je zbog
velikog broja izostanaka i nepohađanja nastave u školskoj godini 2015./2016., a radi
liječenja i zdravstvenih tegoba kao posljedica prometne nezgode taj razred završila
polaganjem razrednog ispita u lipnju 2016. g. Radi toga da je bila prisiljena posljednja tri
mjeseca te školske godine pohađati privatne sate-repeticije iz matematike, hrvatskog
jezika, engleskog jezika i kemije. Osim toga da je imala i financijske izdatke radi odlaska
na preglede i fizikalnu terapiju i to autobusom iz Ž. u S. u pratnji majke.
Tužiteljici je u nesreći oštećena odjeća, obuća, torba i mobitel. Tužiteljica je navela da
joj pripada pravična novčana naknada za pretrpljenu neimovinsku štetu kao i
materijalna šteta koju je imala kao posljedicu štetnog događaja pa je predložila
donošenje presude kojom će se tuženika obvezati isplatiti tužiteljici ukupni iznos od
50.000,00 kn s pripadajućim kamatama na ime neimovinske štete, iznos od 2.000,00 kn
na ime imovinske štete radi troškova liječenja, iznos od 3.000,00 kn na ime oštećenih
stvari (odjeće, obuće, torbe i mobitela), iznos od 10.000,00 kn na ime tuđe pomoći i
njege, iznos od 7.000,00 kn s naslova troškova privatnih satova repeticija radi polaganja razrednog ispita, odnosno ukupno 22.000,00 kn s pripadajućim kamatama.
U odgovoru na tužbu tuženik je priznao nastanak štetnog događaja kao i činjenicu
da je vozilo registarskih oznaka …u vrijeme nastanka štetnog događaja bilo
osigurano kod tuženika. S obzirom da je vozač J. J. osiguranim vozilom upravljao
bez položenog vozačkog ispita predloženo je da sud tu osobu obavijesti o parnici.
Tuženik je osporio odgovornost odnosno podredno istakao prigovor suodgovornosti
tužiteljice nastanku štetnog događaja i nastaloj šteti. Tuženik je osporio i visinu
tužbenog zahtjeva kao i navod tužiteljice da je bila nesposobna pogađati školsku
nastavu tjelesne i zdravstvene kulture u predmetnom periodu. Osporeno je i
potraživanje tužiteljice s naslova troškova odlaska na preglede u pratnji majke kao i
potraživanje s naslova uništene garderobe i stvari te troškova liječenja. Istaknut je i
prigovor zastare te je osporen i zatraženi tijek zateznih kamata. Tužiteljica da se nije
tuženiku prije podnošenja tužbe obratila u mirnom postupku pa je predloženo
odbacivanje tužbe.
U postupku su izvedeni dokazi pregledom cjelokupne medicinske dokumentacije
za tužiteljicu i njenog zdravstvenog kartona, zapisnika o očevidu Postaje prometne
policije od 9. rujna 2015. g., potvrde o sposobnosti sudjelovanja učenika na nastavi
tjelesne i zdravstvene kulture od 25. rujna 2015. g., potvrde o položenom razrednom
ispitu od 7. rujna 2018. g., zahtjeva tužiteljice od 19. rujna 2018. g. upućenog tuženiku u
mirnom postupku, podataka s Interneta o cijenama odjevnih predmeta, torbe i mobitela
koji su uništeni u nezgodi, podataka s Interneta o uobičajenoj cijeni instrukcija za
srednjoškolske predmete, predmeta Postaje prometne policije formiranog u vezi
prometne nesreće od 9. rujna 2015. g., potvrde t.d. P. d.o.o. S. od 12. srpnja
2019. g., zaključka D. z. s.i n. o. L. od 12. lipnja 2018. g.,
Odluke o cijenama usluga u D. L. S. od 20. lipnja 2018. g. i predmeta
Prekršajnog suda u Splitu broj Pp P-6263/15. Sud je izveo dokaz saslušanjem svjedoka
M. K., J. J., M. K., M. K. i A. C. i
tužiteljice u svojstvu parnične stranke i vještačenjem po vještaku prometno-tehničke
struke J. Š. koji je izradio pisani nalaz i mišljenje od 24. studenog 2020. g. i po
vještacima medicinske struke: dr. M. J., neurokirurgu koji je dao usmeni nalaz
i mišljenje na ročištu od 12. ožujka 2021. g. i usmenu dopunu na ročištu od 14. lipnja
2022. g. i dr. S. B., psihijatru.
Stranke su popisale parnični trošak.
Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.
Predmet ovog postupka je zahtjev za naknadu neimovinske štete zbog povrede
prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje koju je tužiteljica pretrpjela u visini od
50.000,00 kn s pripadajućim kamatama te naknade imovinske štete radi potrebe tuđe
njege i pomoći, troškova liječenja, uništene odjeće i obuće i troškova koje je tužiteljica
imala radi instrukcija koji su u uzročno-posljedičnoj vezi s nezgodom u ukupnom iznosu
od 22.000,00 kn s pripadajućim kamatama. Šteta je posljedica prometne nezgode koju
je tužiteljica doživjela 9. rujna 2015. g. kao pješakinja u kojoj je sudjelovalo vozilo kojim
je upravljao J. J., osigurano kod tuženika policom od autoodgovornosti broj…
Tuženik je priznao svoju pasivnu legitimaciju ali je istakao prigovor svoje
odgovornosti odnosno podredno suodgovornosti tužiteljice za nastanak štetnog
događaja pa tako i štete.
Iako je tuženikov prigovor osnova njegove odgovornosti, podredno podijeljene
odgovornosti bio sročen na paušalan i štur način, sud je započeo provoditi dokazni
postupak radi utvrđivanja načina nastanka ove prometne nezgode i ocjene postoji li
suodgovornost tužiteljice kao pješakinje koja je prelazila kolnik J. m. u
mjestu P.-S. preko obilježenog pješačkog prijelaza za nastanak štete
pa je tako saslušan očevidac nezgode svjedok M. K., sama tužiteljica i vozač
vozila Mercedes koje je oborilo tužiteljicu i koje je bilo osigurano kod tuženika J.
J.. Nakon što je svjedok K. u svom iskazu kazao da je vidio da je tužiteljica
oborena na pješačkom prijelazu, a svjedok J. da je vozio u koloni iz smjera O. u
pravcu S. i da nije dovoljno pazio i u trenutku kad mu je popustila pažnja da je
skrenuo pogled i da je baš u tom trenutku djevojka prelazila kolnik preko pješačkog
prijelaza pa je udario tako da je pala na haubu vozila, sud je na zapisniku s ročišta
održanog 7. studenog 2019. g. sročio i uputio poziv tuženiku jasno se očitovati ustraje li
u prigovoru podijeljene odgovornosti i prijedlogu da se u predmetu izvede dokaz
prometno-tehničkim vještačenjem, a s obzirom da tuženik nije pristupao na ročišta. Sud
je smatrao, naime, da su do tada izvedeni dokazi dovoljno jasno ukazivali na isključivu
odgovornost vozača vozila osiguranog kod tuženika za nastanak ove prometne
nezgode.
Tuženik je, međutim, u podnesku od 2. ožujka 2020. g. predložio da se svjedoci
koje je sud pozvao ispitaju na okolnost nastanka štetnog događaja, a posebno kretanja
tužiteljice u odnosu na kolnik i obilježeni pješački prijelaz, kretanja vozila i naleta vozila
osiguranog kod tuženika. Treba napomenuti da su u trenutku kad je tuženik sastavio i
poslao sudu ovaj podnesak svi svjedoci koji su bili sudionici odnosno očevidci nezgode
(svjedoci K. i J.) i sama tužiteljica kao drugi sudionik, već bili saslušani i da ostali
svjedoci nisu ni mogli biti ispitani o bilo kojoj okolnosti nastanka prometne nezgode jer
radi toga nisu bili ni predloženi za saslušanje, a budući da o nastanku nezgode nisu
imali nikakvih neposrednih opažanja.
Nakon što je tuženika počeo zastupati punomoćnik iz redova odvjetnika na ročištu
od 20. listopada 2020. g. tuženik se izjasnio da ustraje u prigovoru suodgovornosti jer iz
samog iskaza tužiteljice proizlazi da je, prelazeći kolnik konkretne prigode, kršila
odredbe Zakona o sigurnosti prometa na cestama jer se, nakon što se upustila u
prelaženje kolnika preko pješačkog prijelaza pune dvije sekunde zadržala na sredini
ceste, a radi se o kolniku tolike širine da ga je u te dvije sekunde mogla slobodno prijeći.
Kod takvog ponašanja tužiteljice da postoji izvjestan doprinos nastanku nezgode jer
pješak, kada se odluči na prelazak kolnika, to mora učiniti što je moguće prije. Tuženik
se izjasnio i da ustraje u prijedlogu da sud odredi i provede dokaz prometno-tehničkim
vještačenjem, a radi utvrđivanja dinamike nastanka prometne nezgode, a posebno
kretanja svakog od sudionika u prometu te mogućnosti međusobnog uočavanja i
eventualnog kašnjenja u reakciji.
Tužiteljica je, zaista, u svom iskazu navela da je prelazila J. m. po
obilježenom pješačkom prijelazu, da je prvo pogledala dolaze li vozila iz smjera S. i
kad je vidjela da se s te strane promet raščistio, da je prešla cestu do sredine ceste, da
se tu se zaustavila i osmotrila cestu desno iz smjera O. i vidjela da se približava
automobil koji je imao upaljena svjetla i koji joj je bio dobro vidljiv. Na tom mjestu da je
stajala sigurno dvije sekunde i, ocijenivši da taj auto usporava i koči i da će se do
pješačkog prijelaza zaustaviti, počela prelaziti i drugu polovicu kolnika. Međutim, to se
nije dogodilo i auto je udarilo pri kraju pješačkog prijelaza. Nezgoda da se dogodila blizu
20,00 sati kada je bio sumrak.
Stoga je sud nakon prikupljenih iskaza sudionika i očevidca nezgode odredio i provođenje dokaza prometno-tehničkim vještačenjem po vještaku J. Š..
U odnosu na tužiteljicu, kao pješaka, treba navesti, radi se o odgovornosti za štetu
koja je nastala trećoj osobi po načelu uzročnosti, a prema odredbi čl. 1064. Zakona o
obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje ZOO) koji
treba primijeniti u konkretnom slučaju, a temeljem odredbe čl. 1163. st. 1. tog Zakona.
Stoga se tuženik u ovom postupku mogao osloboditi odgovornosti, potpuno ili
djelomično, da je dokazao da je do štete došlo isključivo radnjom tužiteljice, odnosno da
je tužiteljica kao pješakinja djelomično doprinijela nastanku štete.
Prema ocjeni vještaka prometno-tehničke struke J. Š. automobil Mercedes
kretao se istočnim kolničkim trakom ceste DC8, iz smjera juga u smjeru sjevera,
odnosno iz smjera O. prema S., a tužiteljica je kao pješakinja prelazila kolnik te
ceste preko obilježenog pješačkog prijelaza iz smjera zapada u smjeru istoka, tako da
je vozaču automobila Mercedes dolazila s lijeve na desnu stranu. Uočivši pješakinju,
vozač automobila Mercedes je reagirao na kočnicu kako bi izbjegao sudar s
pješakinjom te je, unatoč tome, došlo do naleta prednjeg desnog dijela automobila
Mercedes na desnu stranu tijela pješakinje koja je pala na poklopac motora vozila, a
zatim je odbačena prema desnom rubu istočnog kolničkog traka, sjeverno od konačnog
položaja automobila, u blizini traga krvi. Mjesto naleta automobila na tužiteljicu da se
nalazi u istočnom kolničkom traku ceste DC8, na obilježenom pješačkom prijelazu.
Neposredno prije reagiranja vozača na kočnicu automobil Mercedes da se kretao
brzinom od oko 46 km/h, a u trenutku naleta na tužiteljicu oko 41 km/h, a tužiteljica se
kretala brzino od oko 5,10 km/h. Nezgoda da bi bila izbjegnuta da je vozač automobila
Mercedes poduzeo intenzivno kočenje na mjestu na kojemu je inače poduzeo kočenje,
odnosno kad je od mjesta naleta udaljen 15 m, da se gibao brzinom od 32 km/h ili bilo
kojom manjom brzinom. Nadalje, u vrijeme nastanka prometne nesreće da je bila noć,
kolnik je bio dobro osvijetljen javnom rasvjetom, a cesta izgrađena kao blagi pregledni
zavoj udesno (gledano u smjeru kretanja automobila Mercedes), a mogućnost
međusobnog uočavanja, odnosno duljina puta horizontalne preglednosti od mjesta
naleta prema jugu, odakle je dolazio automobil Mercedes, da je bila najmanje oko 80-90
m. Dakle, na toj udaljenosti je vozač automobila Mercedes mogao uočiti pješakinju i
pješakinja vozilo, s obzirom na geometrijske elemente ceste, uz uvjet da im vidno polje
ne zaklanjaju druga vozila u prometnom toku koja su se eventualno nalazila između
njih. Kad je vozač automobila Mercedes reagirao na kočnicu u vremenu od 1,21 s prije
naleta, automobil da je od mjesta naleta na tužiteljicu-pješakinju bio udaljen u smjeru
juga oko 15 m, a pješakinja je u istom vremenu udaljena od mjesta naleta u smjeru
zapada oko 1,70 m. Da bi pješakinja došla od zapadnog ruba kolnika, do mjesta naleta
automobila treba prijeći put oko 5,90 m, odnosno potrebno joj je vrijeme oko 4,15 s,
koliko je pješakinja i boravila na kolniku. U tom trenutku, kada pješakinja započinje
prelaziti kolnik, automobil Mercedes je od mjesta naleta bio udaljen u smjeru juga oko
52,50 m.
U odnosu na nalaz i mišljenje vještaka prometno-tehničke struke tuženik se uopće
nije očitovao niti ponovio svoj prigovor neodgovornosti tuženika odnosno
suodgovornosti tužiteljice za nastanak prometne nezgode, a koja je nesporno prelazila
kolnik preko obilježenog pješačkog prijelaza. Za očekivati je bilo da tuženikov svoj
prigovor opravda nekim utvrđenjima vještaka, što je izostalo.
Prema odredbi čl. 38. st. 1. i 2. Zakona o sigurnosti prometa na cestama (Narodne
novine broj 67/08, 48/10, 74/11, 80/13, 158/13, 92/14 i 64/15, dalje ZOSPC), prema
tekstu koji je vrijedio na dan štetnog događaja, vozač je dužan obratiti pažnju na
pješake koji se nalaze na kolniku ili stupaju na kolnik, a kad prilazi obilježenom
pješačkom prijelazu, vozač mora upravljati vozilom s osobitim oprezom i voziti takvom
brzinom da, u slučaju potrebe, može pravodobno zaustaviti vozilo ispred pješačkog
prijelaza.
Prema odredbi čl. 124. st. 1. ZOSPC-a pješak se ne smije kretati ni zadržavati na kolniku.
U odredbi čl. 129. ZOSPC-a propisano je obavezno ponašanje pješaka ukoliko
cesta koju prelazi ima obilježen pješački prijelaz: pješak je dužan pri prelaženju te ceste
kretati se pješačkim prijelazom, osim ako se ne nalazi na većoj udaljenosti od navedene
u ovoj odredbi.
Dodatno, u odredbi čl. 134. st. 1. ZOSPC-a navedeno je da je vozač, koji se
približava obilježenom pješačkom prijelazu (koji nije obilježen uređajima za davanje
prometnih svjetala ili znacima ovlaštene osobe), dužan voziti sigurnosnom brzinom tako
da ne ugrožava pješake, odnosno tako da može zaustaviti svoje vozilo da bi propustio
pješake koji su već stupili na pješački prijelaz.
Prema mišljenju ovog suda zabrana bilo kakvog kretanja i zadržavanja na kolniku
iz odredbe čl. 124. st. 1. ZOSPC-a odnosi se na dijelove kolnika koji nemaju obilježen
pješački prijelaz i vrijedi uz iznimke iz odredbe čl. 131. ZOSPC-a.
S obzirom da je tužiteljica prvi dio magistrale prešla preko obilježenog pješačkog
prijelaza nakon što se uvjerila da s njene lijeve strane ne dolaze vozila iz pravca S.
te s obzirom da je bila noć, ovaj sud smatra da nema nikakve uzročne veze između
radnje kratkog zaustavljanja na sredini pješačkog prijelaza i naleta vozila Mercedes na
tužiteljicu, jer se radi o radnji koju je tužiteljica poduzela iz opreza, pokušavajući
procijeniti brzinu kretanja nadolazećeg vozila. S druge strane vozač vozila osiguranog
kod tuženika nije postupio prema citiranim odredbama ZOSPC-a i to čl. 38. st. 1. i 2. i
134. st. 1. jer se približavao obilježenom pješačkom prijelazu bez potrebne doze
povećanog opreza, kako je to i sam kazao u iskazu, te brzinom kojom se ni uz
pravovremeno kočenje ne bi mogao zaustaviti i ne oboriti tužiteljicu pa je, po ocjeni ovog suda, jedini odgovoran za nastanak ove prometne nezgode.
Stoga je prigovor tuženika ocijenjen u cijelosti neosnovanim.
U odnosu na istaknuti prigovor zastare potraživanja naknade štete, a s obzirom da
je tužiteljica podnijela tužbu unutar trogodišnjeg zastarnog roka za potraživanje
naknade štete, a računajući od nastanka štete odnosno od dana prometne nezgode,
ovaj je prigovor sud ocijenio neosnovanim.
Što se tiče koncepcije neimovinske štete, potrebno je primijeniti odredbe novog
ZOO-a koji je uveo objektivnu koncepciju štete, navodeći u odredbi čl. 1046. da je šteta
povreda prava osobnosti čime je utvrđen pojam neimovinske štete. To znači da šteta
nastaje samom povredom nekog prava osobnosti, a posljedice takve povrede koje se
očituju u fizičkoj i/ili duševnoj boli, predstavljaju kvalifikatorne okolnosti koje utječu na
visinu pravične novčane naknade, a u skladu s odredbom čl. 1100. ZOO-a.
Zaštićena prava osobnosti samo su primjerice nabrojana u odredbi čl. 19. st. 2.
ZOO-a gdje se spominje pravo na život, tjelesno i duševno zdravlje, ugled, čast,
dostojanstvo, ime, privatnost osobnog i obiteljskog života, slobodu i dr.
Prema riječima vještaka neurokirurga dr. M. J. tužiteljica, rođena ...
g., ozlijeđena je u svojoj 18.-oj godini kao pješakinja na način da je oborio osobni
automobil te je isti dan zaprimljena na HKP, pa na Zavod za neurokirurgiju KBC-a S.
te je u bolnici provela šest dana. Tužiteljici su po prijemu učinjene nativne rendgenske
snimke lubanjskih kostiju, prsne kralježnice, prsnog koša, zdjelice i desne natkoljenice,
zatim pretraga CT (kompjuterizirana tomografija) za mozak i za trbušnu šupljinu i
zdjelicu. Utvrđeno je da nije bilo koštanih kao niti drugih patoloških promjena. Za
vrijeme hospitalizacije tužiteljica je primala infuzijske tekućine, lijekove protiv bolova, a
dobila je i antitetanus zaštitu. Otpušena je iz bolnice s dijagnozama: udarno gnječna
rana na tjemenoj regiji glave, potres mozga, udarac u područje leđa, prsnog koša, i
područja trbuha i udarac u područje desne natkoljenice. Tužiteljica da je pri prijemu bila
pospana te se događaja nije sjećala u cijelosti, žalila se na glavobolju te bolove u svim
regijama iz dijagnoze. Rana na glavi primarno je kirurški obrađena. U otpusnom pismu
napomenuto je da se liječi od šećerne bolesti.
Tužiteljica da je bila na kontrolnom pregledu kod neurokirurga 9 dana nakon
nezgode te se i tada žalila na glavobolju, bolove u mišićima uz kralježnicu te bolove uz
natkoljenicu desno. Preporučen joj je pregled kod specijaliste za fizikalnu medicinu te je
tužiteljica tijekom jeseni tri puta bila na pregledima kod fizijatra, i još je dva puta po dva
tjedna odlazila na fizikalnu terapiju u 10. i 11. mjesecu 2015. g. Tužiteljica je u 2018. g.
upućena je na pretrage MR (magnetne rezonancije) za čitavu kralježnicu (za vratnu i za
prsnu te slabino-križnu kralježnicu). Vještak je protumačio da su u nalazima
konstatirane određene promjene, koje se, po njegovom mišljenju, ne mogu dovesti u
vezu s ozljeđivanjem u predmetnoj nesreći, a pogotovo s obzirom da je liječenje
tužiteljice dovršeno tri mjeseca nakon nezgode.
Vještak je konačno zaključio u svom mišljenju da je tužiteljica doživjela blagu
povredu prava osobnosti s minimalnim oštećenjem tjelesnog zdravlja. Naveo je da je
rana na glavi primarno kirurški obrađena i prikrivena kosom pa se ne vidi.
S obzirom da je tužiteljica u nezgodi zadobila niz udaraca naveo je da je trpjela bol
jakog intenziteta kroz 36 sati, srednjeg stupnja 8 dana i bol u blažem intenzitetu 30
dana. Dodatno da je morala trpjeti i bolove za vrijeme fizikalnog liječenja: ukupno 20
terapijskih dana trpjela je bolove blažeg intenziteta 4 sata dnevno, a radi toga što su
fizikalne procedure neugodne pa tako neke i blaže bolne. Osim bolova tužiteljica da je
bila izložena i raznim neugodnostima: odvoženju na HKP, šestodnevnoj hospitalizaciji,
višekratnom rendgenskom zračenju, kontrolnim specijalističkim pregledima i već
spomenutoj fizikalnoj terapiji.
Kod tužiteljice da je preostalo umanjenje životnih aktivnosti zbog pretrpljenog
potresa mozga u drugom stupnju i to u visini od 2%, a uzimajući u obzir da će tužiteljica
povremeno imati blaže zamaranje pri upamćivanju i pri umnim aktivnostima blaže
zamaranje. Na traženje pun. tužiteljice vještak je objasnio razlikovanje oznake
stupnjevanja ozljede potresa mozga te kazao da se u neurokirurškoj praksi ustalila ta
podjela prema kojoj prvi stupanj ne ostavlja posljedice, a treći je povezan s dužim
trajanjem nesvijesti od nekoliko minuta te se posljedice procjenjuju temeljem neuro-
psiholoških testiranja kao i određenih elektroencefalografskih pretraga na posljedice,
koje je uobičajeno cijeniti kao umanjene životne aktivnosti od 4-5%. U konkretnom
slučaju da nije došlo do trećeg stupnja potresa mozga nego da se radi o drugom
stupnju i oštećenju od 2%.
Tužiteljici je, po mišljenju vještaka, bila potrebna pomoć i njega treće osobe i to po
otpustu iz bolnice kroz 10 dana 2 sata u danu, a poslije toga još 2 tjedna 1 sat u danu.
Međutim, kako vještak nije mogao odgonetnuti rukopis liječnika fizijatra, nije
mogao odgovoriti na pitanje pun. tužiteljice iz kojeg je razloga tužiteljica upućena na
fizikalnu terapiju, već je samo iznio svoju pretpostavku da je to bilo zbog bolova u
mišićima, zatezanja u području mišića uz kralježnicu, s tim da je ta terapija u periodu od
5. do15. listopada 2015. g. u cijelosti provedena.
Stoga je sud službenim putem od KBC S. zatražio prijepis nalaza fizijatra te je
vještak, nakon zaprimanja prijepisa, pozvan dopuniti nalaz i mišljenje. U svojoj je dopuni
vještak interpretirao nalaze koje nije mogao ranije pročitati: radi se o nalazu dr. D.
P. od 22. ožujka 2018. g. u kojem se navodi da je tonus mišića povišen, a to da je
jedan od osnova temeljem kojeg se preporuči fizikalna terapija, te je predložena terapija
u trajanju od 2 tjedna. U drugom nalazu od 21. svibnja 2018. g. navedeno je da su
tegobe i nadalje prisutne, da su bolovi u području vrata i prsne kralježnice i preporučeno
je nastaviti s terapijama. Posljednja rečenica da glasi: "s obzirom na MR smetnje se
mogu povezati s ozljedom".
Vještak je ponovio da je tužiteljica napravila magnetnu rezonanciju čitave
kralježnice, da su promjene koje su se vidjele bile spondilodegerativne promjene u
posve blagom stupnju, i da je u svom prvom nalazu i mišljenju ocijenio da nalaz
radiologa nakon te pretrage nije u uzročno-posljedičnoj vezi s ozljeđivanjem u
predmetnoj prometnoj nesreći 2015. g., pri čemu da u cijelosti ostaje.
Proveden je i dokaz vještačenjem po vještakinji psihijatru dr. S. B. koja je,
nakon pregleda cjelokupne medicinske dokumentacije i zdravstvenog kartona tužiteljice,
navela da je tužiteljica i prije predmetnog štetnog događaja i to već od rane
adolescencije imala problema s naslova njene specijalnosti, o čemu da svjedoče i
upisane dijagnoze te potvrđuje nalaz dječjeg i adolescentnog psihijatra od 26. veljače
2016. g. koja je u predmetu i saslušana kao svjedokinja. U nezgodi da je tužiteljica,
pored ostalih tjelesnih ozljeda, zadobila i potres mozga koji skoro redovito ide s
gubitkom svijesti, pa da stoga tužiteljica nije mogla percipirati neposrednu opasnost za
svoj tjelesni integritet. Dakle, da primarnog straha nje bilo, no kad je tužiteljica došla
svijesti da je trpjela sekundarni strah jakog intenziteta u trajanju od 5 dana, potom
srednjeg intenziteta od 2-3 tjedna te strah blažeg intenziteta u različitim intervalima u
vremenu od 6-8 tjedana. Kod tužiteljice da nisu preostale trajne posljedice pretrpljenog
straha, ali da je bila izložena osjećajima zabrinutosti, potištenosti, napetosti i straha.
Prema odredbi čl. 1100. ZOO-a u slučaju povrede prava osobnosti sud će, ako
nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu
naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema. Pri odlučivanju o
visini pravične novčane naknade sud će voditi računa o jačini i trajanju povredom
izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojem služi ta naknada, ali i o tome da
se njom ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njezinom naravi i društvenom
svrhom.
Prilikom odlučivanja o visini pravične novčane naknade koja pripada tužiteljici sud
je vodio računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha,
jer su to upravo osnovne kvalifikatorne okolnosti o kojima ovisi visina novčane
satisfakcije. Tako je sud vodio računa o duljini i intenzitetu fizičkih bolova kojima je bila
izložena tužiteljica, o tome da se radi o posve mladoj i osjetljivoj osobi koja je stradala u
dobi od 18 godina, te da će tužiteljica povremeno osjećati posljedice ove nezgode jer će
imati tegobe pamćenja te će se pri umnim naporima zamarati u blažem stupnju. Sud je
uzeo u obzir i kakav je strah morala proživjeti tužiteljica neposredno nakon nezgode i
kasnije tijekom liječenja.
Radi svega navedenog tužiteljici, po ocjeni ovog suda, pripada iznos od 25.000,00
kn kao iznos novčane satisfakcije radi povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno
zdravlje, a uzimajući u obzir da je došlo do promjene Orijentacijskih kriterija i iznosa za
utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete VSRH od 29.
studenog 2002. g. na način da se prihvaćeni iznosi naznačeni u novčanim jedinicama
(kn) povećavaju za 50%.
U preostalom dijelu, kojim je iz ovog osnova tužiteljica zatražila isplatu iznosa od
25.000,00 kn s pripadajućim kamatama, tužbeni zahtjev trebalo je odbiti kao
neosnovan.
Na dosuđeni iznos tužiteljica je zatražila isplatu zatezne kamate i to počevši od dana štetnog događaja (9. rujna 2015. g.) do isplate.
Prema odredbi čl. 1103. ZOO-a obveza pravične novčane naknade dospijeva danom podnošenja pisanog zahtjeva ili tužbe, osim ako je šteta nastala nakon toga.
Tužiteljica je dostavila u spis dokaz da je tuženiku poslala pisani zahtjev za isplatu
naknade štete dana 19. rujna 2018. g., a tužba je podnesena 8. rujna 2018. g.
S obzirom da je tužiteljica ozlijeđena u nezgodi 9. rujna 2015. g., a da je, po
izjašnjenju vještaka J. liječenje tužiteljice završilo tri mjeseca nakon
ozljeđivanja, jasno je da šteta nije nastala nakon podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari
pa da je zahtjev za isplatu zatezne kamate na dosuđeni iznos neimovinske štete
osnovan u dijelu kojim je zatražena isplata zatezne kamate koja teče od podnošenja
tužbe odnosno od 8. rujna 2018. g. do isplate, dok je u preostalom dijelu, kojim je
tužiteljica na dosuđeni iznos glavnice zatražila isplatu zatezne kamate koja teče od 9.
rujna 2015. g. do 8. rujna 2018. g. tužbeni zahtjev trebalo odbiti kao neosnovan i odlučiti
kao u izreci presude pod točkom I.
Sud je u izreci presude odredio i stopu zatezne kamate propisane zakonom po
stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na
stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim
društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu
uvećanoj za tri postotna poena, a u skladu s odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a. Nadalje,
prema ovoj odredbi, koja je izmijenjena novelama iz Narodnih novina broj 114/22 i
156/22, na iznos glavnice tužiteljici nakon 1. siječnja 2023. g. zatezna kamata pripada
po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je
Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja
koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna
poena, pa je tako sud odlučio u izreci.
Tužiteljica je, nadalje, navela da joj pripada i imovinska šteta radi toga što joj je
bila potrebna tuđa njega i pomoć u ukupnom trajanju od 34 sata, s tim da je u spis
nakon zaključenja prethodnog postupka od strane tužiteljice dostavljena Odluka D.
zs.n.o. L. o cijeni izvaninstitucionalnih usluga u spornom
razdoblju iz kojeg proizlazi da je cijena sata održavanja osobne higijene, što je jedan od
aspekata pružanja nemedicinske njege i pomoći 40,00 kn, što bi iznosilo 1.360,00 kn u
kojem je dijelu zahtjev tužiteljice osnovan. U preostalom dijelu, a s obzirom da je
tužiteljica iz ovog osnova zatražila isplatu ukupnog iznosa od 10.000,00 kn s
pripadajućim kamatama, odnosno za iznos od 8.640,00 kn s pripadajućim kamatama,
tužbeni zahtjev trebalo je odbiti kao neosnovan i odlučiti kao u izreci presude pod
točkom II.
Predajući na ročištu na kojem je zaključeno raspravljanje Zaključak i Odluku D.
L., pun. tužiteljice predložila je pregled ovih isprava navodeći da je za postojanje
Odluke saznala nakon zaključenja prethodnog postupka, što je sud odlučio prihvatiti i
pregledati ove isprave u dokazne svrhe.
Prema stajalištu sudske prakse, treba dodati, cijenu nemedicinske kućne pomoći
potrebno je utvrditi pribavljanjem podataka od osoba koje pružaju takvu vrstu pomoći
trećima, primjerice od ustanova koje pružaju nemedicinsku skrb osobama kojima je
takva pomoć potrebna i to ponajprije na području na kojem oštećenik živi.
Na iznos imovinske štete radi potrebe tuđe njege i pomoći tužiteljica je tužbi
zatražila isplatu zatezne kamate propisane zakonom koja teče od 15. rujna 2015. g. do
isplate, odnosno od dana izlaska iz bolnice nakon ozljeđivanja u nezgodi.
Tužiteljici, po ocjeni ovog suda, na dosuđeni iznos imovinske štete zbog potrebe
tuđe njege i pomoći zatezna kamate pripada od dana kad je prestala potreba za
pružanjem te vrste nemedicinske pomoći i njege, odnosno od 10. listopada 2015. g. do
isplate.
To znači da je u preostalom dijelu, kojim je na dosuđeni iznos glavnice za ovaj vid
štete tužiteljica zatražila isplatu zatezne kamate koja teče od 15. rujna do 10. listopada
2015. g., tužbeni zahtjev trebalo odbiti kao neosnovan.
Tužiteljica je, nadalje, navela da je bila izložena troškovima liječenja te je zatražila
isplatu iznosa od 2.000,00 kn iz ovog osnova, navodeći da je imala izdatke radi
odlaženja na preglede i fizikalnu terapiju autobusom uz pratnju majke, i to iz Ž.,
gdje živi, do S..
Nije bilo sporno da je cijena autobusne karte S.-Ž. u jednom smjeru u vrijeme kad je tužiteljica putovala u S. na preglede, pretrage i terapiju iznosila 13,00 kn.
Tužiteljica je u svom iskazu navela da su je na preglede i terapije vodile ili majka ili baka jer joj je bio problem ući u autobus.
Prema odredbi čl. 1095. st. 1. ZOO-a osoba koja drugome nanese tjelesnu ozljedu
ili naruši zdravlje dužna je naknaditi mu troškove oko liječenja i druge potrebne troškove
s tim u vezi, a i zaradu izgubljenu zbog nesposobnosti za rad za vrijeme liječenja.
Nadalje, prema odredbi čl. 223. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne
novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11,
148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22, dalje ZPP), ako se utvrdi da stranci
pripada pravo na naknadu štete, na novčanu svotu ili zamjenjive stvari, ali se visina
svote odnosno količina stvari ne može utvrditi ili bi se mogla utvrditi samo s
nerazmjernim teškoćama, sud će o tome odlučiti prema slobodnoj ocjeni.
Sud je prihvatio da je tužiteljica bila izložena troškovima prijevoza radi odlazaka na
preglede, pretrage i terapiju u pratnji još jedne osobe pa je, uz ovlaštenje iz odredbe čl.
223. st. 1. ZPP-a, sud ocijenio da se radi o ukupnom iznosu od 1.000,00 kn i da je to
iznos opravdanih troškova vezanih uz liječenje tužiteljice, što znači da je u preostalom
dijelu, za isplatu iznosa od 1.000,00 kn s pripadajućim kamatama, tužbeni zahtjev iz
ovog osnova trebalo odbiti kao neosnovan i odlučiti kao u izreci presude pod točkom III.
Nadalje, na dosuđeni iznos imovinske štete radi troškova liječenja tužiteljici bi
pripadala zatezna kamata od dana kad je bila izložena tim troškovima. S obzirom da je
tužiteljica završila svoje liječenje tri mjeseca od nezgode, sud je smatrao da joj na iznos
određen prema slobodnoj ocjeni iz ovog osnova pripada kamata počevši od 9. prosinca
2015. g. jer su tim danom završeni svi postupci i terapije koje je trebala poduzeti
tužiteljica u svrhu poboljšanja svog zdravstvenog stanja narušenog i oštećenog radi
prometne nezgode. To znači da je u preostalom dijelu, kojim je tužiteljica zatražila
isplatu zatezne kamate koja na dosuđeni iznos glavnice teče od 15. rujna do 15.
prosinca 2015. g., tužbeni zahtjev trebalo odbiti kao neosnovan.
Odlučiti je trebalo i o naknadi imovinske štete koju je tužiteljica zatražila zbog toga
što joj je u nezgodi oštećena odjeća, obuća i stvari u iznosu od 3.000,00 kn. S obzirom
da je se tužiteljica ozlijedila na način da je radi naleta automobila odbačena na haubu i
prednje staklo automobila te potom zatečena na kolniku, na kojem su ostali i tragovi
njene krvi, sud je prihvatio navode tužiteljice da joj je sva odjeća i osobne stvari (torba i
mobitel) u ovoj nezgodi oštećena.
S obzirom da je bilo kasno ljeto sud je prihvatio navod iz iskaza tužiteljice da je bila
odjevena u duge hlače i majicu ¾ rukava (kao i cipele) te da je uz sebe imala i torbu i
mobitel i da je sve nakon nezgode bilo pokidano, uništeno i razbijeno, što je potvrdila i
majka tužiteljice, saslušana svjedokinja M. K..
Uz primjenu već citirane odredbe čl. 223. st. 1. ZPP-a te nakon pregleda cijena
nove odjeće, obuće, torbe i mobitela, sud prihvatio navod tužiteljice da se radi o
ukupnom iznosu od 3.000,00 kn.
Na dosuđeni iznos imovinske štete zbog uništene odnosno oštećene obuće i
odjevnih predmeta tužiteljici bi pripadala zatezna kamata od dana kad su predmeti
uništeni, a tužiteljica je na iznos glavnice iz ovog osnova zatražila isplatu zatezne
kamate koja teče od 15. rujna 2015. g. do isplate, pa je njen zahtjev u ovom dijelu, a
budući da je postavljen nakon proteka dana kad je po ocjeni suda zatezna kamata
počela teći, u cijelosti osnovan, radi čega je odlučeno kao u izreci presude pod točkom
IV.
Tužiteljica je navela da je pretrpjela imovinsku štetu i zbog toga što je radi
nezgode te liječenja, a posebno odlazaka na bolne terapije i općenito svog oporavka
izostajala s nastave te morala pohađati instrukcije radi nadoknade, polaganja državne
mature i razrednog ispita, a budući da školsku godinu u kojoj je ozlijeđena nije završila
na redovan način.
Prema već citiranoj odredbi čl. 1095. st. 1. ZOO-a, radilo bi se o drugim potrebnim troškovima vezanim za ozljeđivanje tužiteljice.
Tužiteljica je u svom iskazu sudu ispričala da joj je radi nezgode bilo dodatno
otežano pohađanje nastave u četvrtom razredu u gimnaziji M. M. u S.
(četvrti razred srednje škole), s tim da je i prije nezgode imala zdravstvenih problema
radi kojih joj je bilo otežano pohađanje nastave: dijabetes tipa II. i metabolički sindrom,
a nakon nezgode da se njeno stanje dodatno pogoršalo jer radi ozlijeđene kralježnice
nije mogla dugo sjediti te je gotovo svakodnevno trpjela bolove i morala ići na fizikalnu
terapiju. Radi svega navedenog da je tu školsku godinu završila razrednim ispitom koji
joj je bio najavljen u prosincu, s tim da se radilo o završnoj godini srednje škole kada je
morala polagati državnu maturu, pa je morala angažirati pomoć putem instrukcija
profesora iz matematike, fizike, kemije, hrvatskog i engleskog jezika. Usprkos tome, da
nije bila zadovoljna rezultatima mature i nije mogla upisati željeni fakultet pa je pauzirala
godinu i državnu maturu polagala ponovno slijedeće godine, što je isto dovela u vezu s
prometnom nezgodom. Od najave razrednog ispita u prosincu 2015. g. pa do lipnja
2016. g., kada su počeli državni ispiti, s tim da su dva tjedna prije toga bili razredni ispiti,
da je išla na instrukcije sigurno dva puta tjedno te imala po blok sat iz svih predmeta
koje je sudu nabrojala. Spomenula je i cijene satova davanja instrukcija: sat hrvatskog
da se plaćao 80,00 kn, matematike 50,00 kn, engleskog 60,00 kn, a fizike i kemije po
100,00 kn, s tim da su to cijene za jedan sat. Za instrukcije iz matematike da je imala
povoljniju cijenu jer ih je držao obiteljski prijatelj.
Iskaz svjedokinje M. K., majke tužiteljice, u cijelosti je potvrdio sve
navode tužiteljice vezano za duljinu trajanja instrukcija koje je morala pohađati tužiteljica
radi pripreme za razredni ispit ali i samu državnu maturu, te cijene satova.
Da je tužiteljica morala uzimati instrukcije potvrdila je i saslušana svjedokinja A.
C., po struci dipl. ing. matematike, koje je navela da se ranije bavila davanjem
instrukcija ali da je to prestala te da pomaže pojedinim učenicima samo na molbu ako te
ljude poznaje, da je tužiteljici i prije nezgode znala, ali samo povremeno, davati
instrukcije radi poboljšanja uspjeha u školi jer je imala svojih prijašnjih zdravstvenih
problema, ali ne u opsegu kako joj je to bilo potrebno nakon nezgode, da joj je
najintenzivnija pomoć bila potrebna od prosinca 2015. g. pa sve do lipnja 2016. g. kroz
njen četvrti razred srednje škole jer nakon nezgode puna dva mjeseca nije ni išla u
školu pa je nakon povratka u školu morala ''hvatati'' gradivo. Već se tada znalo da joj je
izgledan razredni ispit te je majka tužiteljice zamolila za pomoć tužiteljici vezano za
matematiku, koju je na kraju ipak tužiteljici pružila jedna druga osoba na preporuku
svjedokinje i to po cijeni od 100,00 kn za jedan blok sat, koji da se inače plaćao i do
200,00 kn. Osim matematike tužiteljici da su instrukcije trebale iz fizike, hrvatskog,
engleskog i kemije i to minimalno po jedan blok sat tjedno.
Prema ocjeni ovog suda troškovi za instrukcije koje je morala podmirivati tužiteljica
u uzročno-posljedičnoj su vezi s njenim stradavanjem u konkretnoj prometnoj nezgodi
jer je radi liječenja, terapija, oporavka i svog lošijeg zdravstvenog stanja izostala s
nastave, trebala izostalo gradivo nadoknađivati te se pripremati za razredni ispit
istovremeno kad i za završnu državnu maturu, što je bilo daleko teže nego što je to bilo
ostalim učenicima.
Sud je, stoga, prihvatio navod iz iskaza tužiteljice da je instrukcije uporno i redovito
uzimala kroz cijelu školsku godinu četvrtog razreda srednje škole nakon povratka u
školu i to iz pet predmeta po dva puta tjedno u trajanju blok-sata (2 puta po 45 minuta),
što bi, uvažavajući da je tužiteljica i prije povremeno uzimala instrukcije radi svog
osjetljivog zdravstvenog stanja i ambicije upisati fakultet nakon završene srednje škole,
da nije bila ozlijeđena u nezgodi bilo daleko manje i to, po ocjeni suda, za čak 2/3
manje. Ako se uzme cijena blok sata instrukcija od minimalnih 100,00 kn dobije se više
od dvostruko veći iznos za povećani opseg instrukcija koje je morala uzimati tužiteljica,
a radi ozljeđivanja u prometnoj nezgodi.
Stoga je sud, i uz primjenu već citirane odredbe čl. 223. st. 1. ZPP-a, prihvatio
navod tužiteljice da se radi o ukupnom iznosu od 7.000,00 kn.
Na dosuđeni iznos imovinske štete zbog troškova koje je imala radi plaćanja
instrukcije tužiteljici bi pripadala zatezna kamata od dana kad je tim troškovima bila
izložena, a tužiteljica je na iznos glavnice iz ovog osnova zatražila isplatu zatezne
kamate koja teče od 15. rujna 2015. g. do isplate. Sud je smatrao da tužiteljici na
dosuđeni iznos iz ovog osnova pripada kamata počevši od 1. srpnja 2016. g. jer je s tim
danom završen period u kojem je tužiteljica imala povećanu potrebu za instrukcijama,
koristeći pri tom još jednom ovlaštenje iz odredbe čl. 223. st. 1. ZPP-a. To znači da je u
preostalom dijelu, kojim je tužiteljica zatražila isplatu zatezne kamate koja na dosuđeni
iznos glavnice teče od 15. rujna 2015. g. do 1. srpnja 2016. g. tužbeni zahtjev trebalo
odbiti kao neosnovan i odlučiti kao u izreci pod točkom V.
Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a, jer je
uspjeh stranaka u parnici djelomičan. Prema ovoj odredbi ako su stranke djelomično
uspjele u parnici, sud će najprije utvrditi postotak u kojemu je svaka od njih uspjela,
zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one
stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos
ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za
svrhovito vođenje postupka te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih
troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka
u kojima su stranke uspjele u parnici. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema
konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u
pogledu osnove zahtjeva. Ocjenjujući uspjeh stranaka u ovoj parnici vezano za osnov i
visinu zahtjeva sud je ocijenio da je tužiteljica uspjela u dijelu od 76%, a tuženik u dijelu
od 24%. Primjenom citirane odredbe ZPP-a tužiteljici je od troška postupka koji će sud
utvrditi da su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka trebalo odmjeriti naknadu dijela
troškova koji odgovara postotku od 52%.
Tužiteljici je trebalo priznati trošak sastava tužbe i zastupanja na ročištima od 7.
studenog 2019. g., 26. veljače i 20. listopada 2020. g., 12. ožujka 2021. g. i 14. lipnja i
2. rujna 2022. g. po 100 bodova (ukupno 700 bodova) i trošak zastupanja na ročištima
od 12. prosinca 2018. g., 5. veljače i 6. lipnja 2019. g. i 26. rujna 2022. g. po 25 bodova
(ukupno 100 bodova).
Ukupan broj bodova od 800 trebalo je pomnožiti s vrijednošću boda iz Tbr. 50.
Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/12,
103/14, 118/14 i 107/15). Iznos koji se tim postupkom dobije (8.000,00 kn) trebalo je
uvećati za zatraženi PDV i zatraženu pristojbu tužbe i presude (po 1.070,00 kn) te tako
dobiveni iznos (12.140,00 kn) umanjiti te ocijeniti da tužiteljici, u skladu s odredbom čl.
154. st. 2. ZPP-a, pripada 52% ovog iznosa odnosno 6.312,80 kn. Ovaj iznos trebalo je
uvećati za trošak koji je tužiteljica podmirila za vještačenje (1.600,00 kn + 805,00 kn =
2.405,00 kn) i tako dobiti iznos od 8.717,80 kn, što predstavlja trošak koji je trebalo
priznati tužiteljici i koji je dužan podmiriti tuženik, zbog čega je odlučeno kao u točki VI.
izreke presude.
Tužiteljici nije priznat trošak sastava prijedloga za sporazumnu naknadu štete
tuženiku od 7. rujna 2018. g. jer je taj prijedlog podnesen nakon podnošenja tužbe pa
ga je sud ocijenio nepotrebnim kao ni trošak zastupanja na ročištu od 10. studenog
2021. g. i trošak sastava podnesaka od 22. srpnja 2019. g. i 26. travnja 2022. g. jer je
sud smatrao da i taj trošak nije bio potreban za vođenje parnice, a u smislu odredbe čl.
155. st. 1. ZPP-a.
Na dosuđeni iznos parničnog troška tužiteljici je trebalo priznati i zatraženu
zateznu kamatu propisanu zakonom koja, u skladu s odredbom čl. 151. st. 3. ZPP-a,
tužiteljici pripada od dana donošenja odluke do isplate, kako je i presuđeno te je sud u
izreci presude odredio i stopu ove kamate.
Svi iznosi iz izreke presude izraženi su i u valuti EUR s fiksnim tečajem konverzije
7,5345, a u skladu s odredbom čl. 43. st. 1. Zakona o uvođenju eura kao službene
valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine broj 57/22 i 88/22) i Odluke Vlade RH o
objavi uvođenja eura kao službene valute u RH iz Narodnih novina broj 85/22, prema
kojima razdoblje obveznog dvojnog iskazivanja traje do 31. prosinca 2023. g. Valuta
EUR, a kao uvedeno službeno sredstvo plaćanja u RH od 1. siječnja 2023. g.,
navedena je prva u dvojnom iskazivanju.
U Splitu, 6. veljače 2023. g.
S U D A C :
SANDI PETRIČIĆ, v.r.
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može
podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba se podnosi
nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u 3 primjerka.
Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je
uredno obaviještena o tom ročištu na koje nije pristupila, smatra se da je dostava
presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.
Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje
smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka (čl.
335. st. 7., 8., 9. i 11. ZPP-a).