REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U SPLITU
ex. Vojarna Sveti Križ
Dračevac, Split
Povrv 1308/18
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Sandi Petričić, u pravnoj stvari
tužitelja pod 1) Ž. B., OIB:…, iz S., i pod
2) G. S., iz S. OIB:…, , kao suvlasnika
stambene zgrade u S., zastupani po upravitelju S.-u. d.o.o.
S., OIB: …,zastupanog po direktoru M. Š., a on po pun.
A. B., odvj. u S. protiv tuženika I. M., OIB: …,
iz S., radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene
dana 27. rujna 2022. g. u prisutnosti zamjenice pun. tužitelja i tuženika osobno, dana
6. veljače 2023. g.,
p r e s u d i o j e :
Ukida se platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi broj Ovrv-246/17 od 23.
veljače 2017. g. u dijelu kojim je tuženiku naloženo u roku od 8 dana isplatiti
tužiteljima pod 1) i 2) ukupan iznos od 556,44 EUR/4.192,52 kn1 s pripadajućim
kamatama, u dijelu kojim je tuženiku naloženo u roku od 8 dana isplatiti tužiteljima
pod 1) i 2) nastali trošak postupka ovrhe od 119,45 EUR/900,00 kn te u dijelu kojim je
posebno naznačen predvidivi trošak postupka od 67,19 EUR/506,25 kn, jer je tužbeni
zahtjev u cijelosti neosnovan.
Obrazloženje
Dana 23. veljače 2017. g. javni bilježnik u S. A. Z. zaprimio je
prijedlog za ovrhu ovrhovoditelja označenih kao B. Ž. i dr., kao suvlasnici
stambene zgrade u S., radi naplate iznosa od 4.192,52 kn s
pripadajućim zateznim kamatama. Rješenjem o ovrsi koje je donio javni bilježnik pod
brojem Ovrv-246/17 od 23. veljače 2017. g. određena je predložena ovrha. U
zakonskom roku tuženik je izjavio prigovor, te je stoga rješenjem ovog suda broj
1 fiksni tečaj konverzije: 7,53450
Ovrv-1340/17 od 6. srpnja 2017. g. stavljeno izvan snage rješenje o ovrsi u dijelu
kojim je određena ovrha uz ukidanje provedenih radnji te odlučeno da će se
postupak nastaviti kao u povodu prigovora protiv platnog naloga. Predmet je dobio
poslovni broj Povrv 1308/18.
U odgovoru na tužbu odnosno prigovoru protiv rješenja o ovrsi tuženik je
naveo da nije dužnik u sredstvima pričuve već da su, obratno, sredstva pričuve
njegov dužnik. Tužitelji zastupani po S. da očito, falsificirajući financijske
isprave i činjenično stanje, dolaze do tražbine koja u odnosu na njega kao suvlasnika
zgrade ne postoji, a budući da je samo jednim beskamatnim ulaganjem u bojanje
fasade zgrade organiziranim preko S. podmirio svoju pričuvu nekako do
sredine 2017. g. Kao dokaz da je priložio natječajnu dokumentaciju t.d. V. K. i
G. S. za uređenje i bojanje istočne fasade, južne fasade, rezanje napuklih
okapnica oko stambene zgrade … od 15. veljače 2003. g. S. da je
prihvatila ponudu t.d. V. K. te je tuženik S. uplatio 9.227,68 kn koji je
proslijeđen odabranom t.d. kao akontacija radova. Tijekom izvođenja radova da je
uplatio preostali iznos odnosno ukupno 27.903,20 kn. Na taj način da je uplatio cijeli
iznos po ponudi od 37.903,20 kn. Iza tih radova da je u dogovoru sa S.
nastavio financirati popravke dimnjaka, zatim krovne ploče, popločavanje dvorišta
oko zgrade i pred ulazom u zgradu, popravak ulaznih vrata, plombiranje i oblaganje
ogradnog zida oko kuće. Iz S. da su mu sugerirali da račune dostavi
direktno suvlasnicima, a ako se oni ogluše da ih donese po isteku ''naravnanja'' prvog
kreditiranja zgrade. Dostavio je navedene račune ispostavljene suvlasnicima zgrade.
Rješenjem broj Povrv 1308/18 od 12. prosinca 2019. g. tužiteljima je vraćena
tužba radi ispravka i dopune jer u uvodu tužbe tužitelji kao suvlasnici zgrade
označeni kao Ž. B. i dr. nisu poimenično označeni (imena, prezimena,
prebivalište odnosno boravište i OIB-i).
U podnesku tužitelja od 24. prosinca 2019. g. kao tužitelji označeni su: pod 1) Ž. B. i pod 2) G. S..
U postupku su izvedeni dokazi pregledom izvoda otvorenih stavaka za
razdoblje od 1. siječnja do 31. prosinca 2015. g., ponude broj 95 za sanaciju objekta
od 15. svibnja 2003. g., troškovnika t.d. V. d.o.o. K., uplatnice od 17.
srpnja 2003. g., popisa radova izvršenih za kompletiranje sanacije zgrade po
troškovniku i ugovoru od 3. prosinca 2003. g., uplatnica broj 18, 20 i 23/03, fotografija
predanih u spis uz prigovor protiv rješenja o ovrsi odnosno odgovor na tužbu, dopisa
tuženika od 8. prosinca 2003. g., 30. rujna 2006. g., 3. veljače 2006. g., 30. svibnja
2006. g., 23. rujna 2002. g., 9. siječnja 2004. g., 26. travnja 2004. g., 11. studenog
2004. g., 17. rujna 2004. g., 15. prosinca 2004. g., 15. studenog 2005. g., troška
bojanja od 2. siječnja 2007. g., Ugovora o upravljanju zgradom u S., i
Međuvlasničkog ugovora s popisom suvlasnika, knjižnog zapisa ispravka 06/00001
od 8. srpnja 2020. g., rješenja ovog suda broj Ovrv-4182/05 od 30. studenog 2005. g.
i predmeta ovog suda broj Povrv 2529/18.
Tužitelj je popisao parnični trošak.
Tužbeni zahtjev nije osnovan.
Radi se o sporu male vrijednosti, zbog čega je u postupku trebalo primijeniti
odredbe čl. 457. do 467. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91,
91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni
tekst, 25/13 i 89/14), jer se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu koje ne
prelazi svotu od 10.000,00 kn.
Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja pod 1) i 2), koji su se legitimirali
kao suvlasnici stambene zgrade u S., , za isplatu neplaćenih dospjelih
obveza za sredstva zajedničke pričuve u visini od 4.192,52 kn, za period od 1.
siječnja do 31. prosinca 2015. g.
U odnosu na dostavljeni Međuvlasnički ugovor s popisom suvlasnika ovaj sud
je primijetio da je u popisu suvlasnika stambene zgrade … navedena još jedna
suvlasnica koja nije ustala tužbom u ovoj pravnoj stvari: M. E..
Prema odredbi čl. 46. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima
(Narodne novine broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06,
141/06, 146/08, 38/09 i 153/09, dalje ZV) svaki suvlasnik ima pravo glede cijele stvari
postavljati svojim suvlasnicima one zahtjeve koji proizlaze iz njegova suvlasništva,
što znači da je tužbom kojom su ustala dva od tri suvlasnika zgrade mogla biti
zatražena isplata samo dijela dugovanog iznosa pričuve razmjerno suvlasničkim
udjelima suvlasnika koji su ustali tužbom.
Potrebno je navesti da su vlasnici stana odnosno poslovnog prostora kao
posebnog dijela zgrade odnosno suvlasnici zgrade u Splitu anagrafske oznake Viška
24 obveznici plaćanja doprinosa za zajedničku pričuvu radi pokrića troškova
održavanja i poboljšavanja nekretnine koju, u smislu odredbe čl. 89. st. 2. ZV-a,
snose svi suvlasnici razmjerno svojim suvlasničkim dijelovima i kojom oni, odnosno
upravitelj nekretnine, upravlja kao imovinom odvojenom od imovine bilo kojeg
suvlasnika, a prema odredbi čl. 90. st. 3. ZV-a.
Prema odredbi čl. 90. st. 1. ZV-a, zajednička pričuva iz odredbe čl. 85. st. 2.
ZV-a je namjenski vezana zajednička imovina svih suvlasnika nekretnine
namijenjena za pokriće troškova održavanja i poboljšanja nekretnine te za
otplaćivanje zajma za pokriće tih troškova.
Tuženik je u odgovoru na tužbu odnosno prigovoru protiv rješenja o ovrsi
naveo da nije dužan plaćati pričuvu jer je sa suvlasnicima i upraviteljem zgrade
postigao dogovor da se troškovi popravka zajedničkih dijelova zgrade, koje je snosio
iz svojih sredstava, prebiju s iznosima pričuve. Kao dokaz svojih tvrdnji dostavio je u
spis uplatnice kojima je plaćao troškove popravaka.
U pregledanom predmetu ovog suda broj Povrv 2529/18, koji se vodi između
istih stranaka s razlikom što je u tom predmetu suvlasnica M. E. tužiteljica,
radi iste pravne stvari samo za drugo razdoblje, i u kojem je donesena
prvostupanjska presuda od 15. prosinca 2021. g. koja nije postala pravomoćna,
tuženik je predložio i izvođenje dokaza vještačenjem po vještaku računovodstveno-
financijske struke.
Pregledom izvatka iz poslovnih knjiga za period od 1. siječnja do 31. prosinca
2015. ovaj sud je utvrdio da je ukupno dugovanje tuženika iznos od 263,48 kn za
ožujak 2015. g. te iznosi od po 436,56 kn za preostalih devet (9) mjeseci do kraja te
godine, odnosno ukupno 4.192,52 kn, koliko tužitelji pod 1) i 2) ovom tužbom
potražuju.
Nadalje, iz priznanice od 17. srpnja 2003. g. proizlazi da je tuženik izvršio
uplatu upravitelju zgrade u iznosu od 9.227,68 kn, označavajući kao svrhu doznake:
dug pričuve.
Iz Izjave suvlasnice M. E. (iz predmeta Povrv 2529/18), koju je
suvlasnica dala i kao predstavnica stanara, proizlazi da je tuženik u dogovoru s
upraviteljem zgrade u periodu od 2003. do 2007. g. izvodio radove na zajedničkim
dijelovima zgrade te da je imao dogovoreno prebijanje s budućom pričuvom radi
plaćanja izvedenih radova.
U tom je predmetu izveden i dokaz saslušanjem svjedoka L. V. koji
je naveo kako se javio na javni natječaj kojeg je objavilo t.d. S.-u. i dao
ponudu za izvođenje radova, a radilo se o uređenju fasade na zgradi u…, u
S.. Po toj ponudi da je izabran i da je obavio te radove, a nadzorni inženjer S.-
u. da je potvrdio da su radovi izvršeni te da mu je sve plaćeno preko računa
S.-u. . U to vrijeme tuženik da je bio predstavnik stanara, ali da s njim nije
imao nikakvu poslovnu suradnju te za izvedene radove da nije ništa primio od
tuženika.
Sud je u pregledanom predmetu saslušao i radnika upravitelja zgrade tužitelja
Z. G. koji je u svom iskazu naveo da je zaposlen na poslovima održavanja i
da mu je poznato da su se tijekom 2012. g. vršila ulaganja odnosno radovi na
popravcima okapnice, fasade, krovišta i sl. na maloj zgradi u S., da je u
vezi tih radova zgrada podigla kredit radi čega je pričuva stanarima bila podignuta, a
radove je izvodilo t.d. V. d.o.o. te su radovi izvođaču plaćeni s računa zgrade. Nije
imao saznanja da su se izvodili radovi izvan tog troškovnika niti da je neke radove
financirao tuženik. Stoga, da nema saznanja da bi postojao bilo kakav dogovor
između tuženika i upravitelja. O radovima koji su navodno izvršeni 2003. g. nije imao
saznanja ali je naveo da mu je iz prakse poznato da su se ranije znali izvoditi radovi
na način da su stanari sami podmirivali izvođaču troškove, s tim da je bila potrebna
suglasnost 51% suvlasnika.
I konačno, u pregledanom predmetu Povrv 2529/18 proveden je dokaz
vještačenjem po vještaku knjigovodstvene struke A. B. koji je, prije svega,
naveo da je dokumentacije za tuženika manjkava, neuredna i nepotpuna jer
nedostaje dokumentacija za 2003., 2004., 2005., 2006., 2007., i 2016. g., jer
zaključni saldo kartice za 2014. g. u iznosu od -2.355,88 kn ne odgovara početnom
saldu 2015. g. od 609,64 kn, a trebalo bi se raditi o istom iznosu, jer razlika između
završnog salda 2014. g. i 2015. g. iznosi 1.746,24 kn na štetu tuženika, jer nedostaju
zaduženja pričuve za studeni, listopad i prosinac 2014. g., a ukoliko bi pričuva za to
razdoblje bila zadužena onda bi zaključno stanje 2014. g. odgovaralo početnom
stanju 2015. g.
Što se tiče knjižnog zapisa-ispravak 06/00001 od 14. ožujka 2006. g. koji je
izdan dana 8. srpnja 2020. g. da se taj dokument nalazi u evidenciji upravitelja
zgrade i to na svim karticama od osam dostavljenih godina.
Zbog nedostavljene dokumentacije, a da bi udovoljio nalogu suda: očitovati se
o uplatama pričuve tuženika za razdoblje od 2003. do 2016. g. i o postojanju
eventualnih prebijanja ili oslobođenjima od plaćanje pričuve i o temeljima takvog
eventualnog ''neplaćanja'', vještak je naveo da je trebao izvršiti knjigovodstvenu
rekonstrukciju tako da je:
-u Tablici 1. prikazao obračun pričuve za tuženika od 2003. do 2016. g. bez
prikaza uplata i zatvaranja u navedenom razdoblju. U tom razdoblju tuženik je trebao
platiti s osnove pričuve 42.354,88 kn uz pretpostavku da je pričuva od 2003. do
2008. g. iznosila 164,78 kn mjesečno. Ako se prihvate kao vjerodostojne
knjigovodstvene kartice upravitelja zgrade, one prikazuju na dan 1. siječnja 2008. g.
pretplatu u korist tuženika u iznosu od 18.345,96 kn. Ta pretplata da potvrđuje
tvrdnju tuženika da je knjižni zapis-ispravak 06/00001 vjerodostojan iako nije ovjeren
i potpisan od odgovorne osobe jer prikazuje ista stanja kao i kartice upravitelja
zgrade. Ukoliko se pretplati na dan 1. siječnja 2008. g. u iznosu od 18.345,96 kn
dodaju iznosi koje je tuženik trebao platiti od 1. ožujka 2003. g. do 1. siječnja 2008. g.
u iznosu od 9.557,24 kn (58 x 164,78 kn = 9.557,24 kn), dobije se iznos od 27.903,20
kn, što je iznos izvršenih radova prema ponudi t.d. Vrul d.o.o. Da se u 2012. g. iznos
visine pričuve nije povećao i to dva puta i to: s 164,78 kn na 299,60 kn mjesečno i s
299,60 kn na 436,56 kn mjesečno, tuženik bi uistinu na temelju obračuna bio
oslobođen plaćanja pričuve u razdoblju od ukupno četrnaest (14) godina i jedan (1)
mjesec,
-u Tablici 2. prikazao rekonstrukciju knjigovodstvenih kartica za tuženika od
2003. do 2016. g. uz pretpostavke da su iznosi u redu 1. i redu 2. plaćeni na temelju
uplatnice od 17. srpnja 2003. g., da je od reda 1. (1. siječnja 2003. g.) do reda 112.
(1. travnja 2012. g.) mjesečna pričuva je iznosila 164,78 kn, da je od reda 113. (1.
svibnja 2012. g.) do reda 118. (1. kolovoza 2012. g.) mjesečna pričuva iznosila
299,60 kn, da je od reda 121. (14. rujna 2012. g.) pa nadalje mjesečna pričuva
iznosila 436,56 kn. Obzirom da rekonstruirano stanje odgovara stanju na karticama
dostavljenim od upravitelja zgrade, ali i knjižnom zapisu da se rekonstrukcija može
prihvatiti kao vjerodostojna,
-da se za dodatna ulaganja tuženika kroz 2006. i 2007. g. u spisu ne nalazi
vjerodostojna dokumentacije za navodno obavljene radove, a priloženu
dokumentaciju da je sastavio tuženik, za istu nema računa izdanih od izvršitelja
radova kao ni dokaza o plaćanjima računa.
Vještak je zaključio da na temelju dokumentacije koja mu je bila na
raspolaganju te na temelju rekonstrukcije knjigovodstvenih podataka upravitelja
zgrade od 2003. do 2016. g. može zaključiti da je upravitelj zgrade dogovorio s
tuženikom prijeboj pričuve u iznosu od 27.903,20 kn te da je u tom razdoblju tuženik
s osnove pričuve uplatio ukupan iznos od 5.020,44 kn, pa da ukupan dug tuženika s
osnove pričuve na dan 31. prosinca 2016. g. iznosi 9.431,24 kn.
U pregledanom predmetu Povrv 2529/18 izveden je i dokaz dopunskim
saslušanjem vještaka A. B. koji je naveo da je kod davanja nalaza i mišljenja
koristio dokumentaciju koja je u spisu i koju je dobio od upravitelja zgrade, a za koju
smatra da je vjerodostojna jer odgovara knjigovodstvenom zapisu. U odnosu na
iznos od 9.227,68 kn koje je tuženik još uplatio navodno na ime izvedenih radova, da
na uplatnici stoji da je plaćen dug pričuve, a ne izvršeni radovi radi čega da tu uplatu
nije uvažio. U tom trenutku u knjigovodstvenoj dokumentaciji da stoji da postoji
pretplata. Iznos od 27.903,20 kn da je knjižen na ime pretplate, ali da se ne može
očitovati je li se pretplata koristila za plaćanje troškova radova. Međutim, da je točno
da iz dopisa od 8. prosinca 2003. g. proizlazi da je iznos od 27.903,20 kn vrijednost
drugog dijela radova. Razdoblje oslobođenja od pričuve da se smanjilo radi toga jer
je tužitelj dva puta povećao iznos mjesečne pričuve. Naveo je da u cijelosti ostaje
kao u svom pisanom nalazu i mišljenju.
Sud je u presudi u predmetu Povrv 2529/18 iznio i svoj konačni zaključak:
prihvaćen je u cijelosti pisani nalaz i mišljenje vještaka A. B. kao i usmena
dopuna: da je upravitelj zgrade dogovorio s tuženikom prijeboj pričuve u iznosu od
27.903,20 kn, a da je u tom razdoblju tuženik uplatio s osnove pričuve iznos od
5.020,44 kn, pa da ukupan dug tuženika s osnove pričuve na dan 31. prosinca 2016.
g. iznosi 9.431,24 kn, pod pretpostavkom da nije bilo drugih prijeboja ili uplata u
korist pričuve u daljnjem razdoblju koje je bilo predmet tog postupka: od 1. siječnja do
31. prosinca 2016. g. Stoga da je tuženik na dan 31. prosinca 2016. g. bio u obvezi s
osnove pričuve podmiriti iznos od 9.431,24 kn. Međutim, i pored toga što se na uplati
tuženika od 17. srpnja 2003. g. navodi da se radi o plaćanju duga pričuve (9.226,68
kn), a ne za izvršene radove, sud je poklonio vjeru tuženiku da se radilo o plaćanju
za izvedene radove, a sve uzimajući u obzir da se taj iznos nije mogao povezati s
eventualnim dugom iz ranijih godina te s obzirom na cijeli odnos stranaka i činjenicu
izvršenih radova te je ocijenjeno da je i taj iznos valjalo uračunati u pričuvu koju je
tuženik podmirio plaćanjem izvedenih radova. Pri tome je ocijenjeno da su navodi
upravitelja zgrade odnosno tužitelja da tuženik nije podmirio pričuvu i potpuno
ignoriranje uplata tuženika, a kod nedostatka knjigovodstvene dokumentacije,
neprimjereni i nepošteni. Stoga je ocijenjeno da je dug tuženika na dan 31. prosinca
2016. g. bio u visini 203,56 kn, u odnosu na koji je iznos tužbeni zahtjev prihvaćen, a
za preostali iznos tužbeni zahtjev odbijen je kao neosnovan.
Ovaj sud je u cijelosti prihvatio navod tuženika da je postojao dogovor između
upravitelja zgrade i tuženika o prebijanju iznosa pričuve kroz dugi niz godina i
troškova popravaka zgrade koje je snosio tuženik kao suvlasnik zgrade, jer je u
cijelosti prihvaćen nalaz i mišljenje sudskog vještaka A. B. te isprava koju je u
spis i u ovom predmetu dostavio tuženik nazvana knjižni zapis ispravka 06/00001 od
8. srpnja 2020. g. jer nije postojalo nikakvo drugo objašnjenje za sastav ove isprave
osim priznanja da je tuženik imao dogovor o prebijanju troškova i računa za pričuvu.
Osim toga, sud je smatrao da treba uzeti i uplatu iznosa od 9.226,68 kn koji je
tuženik uplatio 17. srpnja 2003. g. na ime duga pričuve kao trošak koji se odnosi na
sanaciju i plaćanje radova jer u tom trenutku tuženik nikakav dug na ime pričuve nije
imao, a kako je to detaljno, logično i vjerodostojno obrazložio vještak B..
Stoga je trebalo ocijeniti da je tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan. Naime, kako je zaključak suda u predmetu Povrv 2529/18 da je dug tuženika na dan 31.
prosinca 2016. g. postojao u visini od 203,56 kn, jasno je da na dan 31. prosinca
2015. g. nikakvog dugovanja nije bilo.
Stoga je trebalo ukinuti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi broj Ovrv-
246/17 od 23. veljače 2017. g. u dijelu kojim je tuženiku naloženo u roku od 8 dana
isplatiti tužiteljima pod 1) i 2) iznos od 4.192,52 kn s pripadajućim kamatama te u
dijelu kojim je tuženiku u roku od 8 dana naloženo isplatiti tužiteljima pod 1) i 2)
nastali trošak postupka ovrhe od 900,00 kn i u dijelu kojim je posebno naznačen
predvidivi trošak postupka od 506,25 kn, jer je tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan.
Naime, ovaj je postupak započeo prijedlogom za ovrhu temeljem vjerodostojne
isprave, te je temeljem prigovora ovršenice rješenje o ovrsi ukinuto u dijelu kojim je
određena ovrha, a postupak nastavljen kao u povodu prigovora protiv platnog
naloga, pa je trebalo, u skladu s odredbom čl. 451. st. 3. Zakona o parničnom
postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08,
96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22, dalje ZPP)
odlukom o glavnoj stvari odlučiti da li se platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi u
cijelosti ili djelomično održava na snazi ili se ukida.
Sud je u izreci sve iznose u kn izrazio u valuti EUR, a u skladu s odredbom čl.
48. st. 1. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj
(Narodne novine broj 57/22 i 88/22), s tim da je iznos u EUR označen kao prvi iznos.
Odluka o parničnom trošku nije donesena jer tuženik, koji je u cijelosti uspio u
sporu, nije popisao parnični trošak.
U Splitu, 6. veljače 2023. g.
S U D A C:
SANDI PETRIČIĆ, v.r.
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka
može podnijeti žalbu u roku od 8 dana od dana dostave presude. Žalba se podnosi
nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u 3 primjerka.
Presuda se može pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog
postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 1.,2.,4.,5.,6.,8.,9.,10. i 11. ZPP-a i zbog pogrešne
primjene materijalnog prava.
Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci
koja je uredno obaviještena o tom ročištu na koje nije pristupila, smatra se da je
dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda
objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda
objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog
otpravka (čl. 335. st. 7., 8., 9. i 11. ZPP-a).
