Poslovni broj 40 Pn-92/2021-12

 

 

 

 

 

 

                    Poslovni broj 40 Pn-92/2021-12
                                                              

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E H R V A T S K E               

 

P R E S U D A

 

 

              Općinski sud u Puli-Pola, po sutkinji Izabeli Barbić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja I. V. iz P., OIB: 3***, zastupanog po punomoćnici M. B., odvjetnici u P., protiv tuženika D. S. iz P., OIB: 8***, zastupanog po punomoćniku A. P., odvjetniku u P., radi naknade štete, nakon glavne rasprave zaključene 22. studenog 2022. u prisutnosti zamjenice punomoćnice tužitelja I. B., odvjetnice u P. te zamjenika punomoćnika tuženika I. V., odvjetnika u P., 6. veljače 2023. objavio i

 

 

p r e s u d i o  j e

 

I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

 

"Nalaže se tuženiku da tužitelju na ime naknade štete isplati iznos od 40.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na taj iznos od 14. prosinca 2012. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do isplate po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

 

Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na taj iznos od dana presuđenja pa do isplate i to po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena."

 

II Nalaže se tužitelju isplatiti tuženiku parnični trošak u iznosu od 622,13 eura / 4.687,44 kuna[1], u roku od 15 dana.

 

 

Obrazloženje           

 

1.               Tužitelj u tužbi navodi da je tuženik putem portala R. E. - online magazina, koristeći dostupnost medijskog prostora, motiviran osobnom netrpeljivošću prema tužitelju i njegovoj obitelji, napisao i objavio nekoliko novinskih članaka početkom listopada 2012. u kojima je iznio niz laži o tužitelju, istoga vrijeđao i ponižavao, a radi čega se protiv tuženika vodio kazneni postupak pred Općinskim sudom u Puli, a zatim u Pazinu pod poslovnim brojem K- 267/2019 (ranije: K-452/2017). Postupak je obustavljen rješenjem Općinskog suda u Pazinu budući je nastupila apsolutna zastara kaznenog progona, a oštećenik - ovdje tužitelj je sa svojim imovinskopravnim zahtjevom upućen u parnicu. Sukladno odredbama čl. 243. Zakona o obveznim odnosima, tužitelj je dužan u roku od tri mjeseca od pravomoćnosti odluke kojom se sa svojim imovinskopravnim zahtjevom upućuje u parnicu, podnijeti tužbu, što isti i čini.

 

1.1.              Sve je započelo s člankom od 1. listopada 2012. s naslovom „P. socijalni slučaj dobio u zakup hostel „A.“ u F.! kojeg treba plaćati 13.750,00 kuna mjesečno“. U navedenom članku tuženik za tužitelja, između ostalog navodi: „paradoks ovog slučaja leži u činjenici da se na natječaj za zakup…javio I. V., sa adrese u P., u kojoj sa svojom obitelji od svibnja 2004. koristi gradski socijalni stan, a koji je njegovom ocu i obitelji V. oduzet zbog zlouporabe odlukom gradonačelnika P. B. M.… u kojem ista ta obitelj V. prethodno čak šest godina nije platila troškove stanovanja…istodobno se na Općinskom sudu u Puli vodi postupak za prisilno iseljenje iz predmetnog socijalnog stana…no ti podaci nisu brinuli čelnike Općine F.….čelnike Općine F. ovaj je novinar upozorio da je dotični I. V. pravomoćno osuđen…zbog prijetnje…čini se da unatoč ekonomskoj krizi, posla očito ima za evidentirane i osuđene nasilnike…“. Tuženik je uložio veliki trud kako bi sabotirao poslovni pothvat tužitelja i istoga javno ponizio, te se čak obratio i D. K. koji je u to vrijeme bio potpredsjednik I**-a, saborski zastupnik i općenito medijski vrlo izložena osoba, kojemu je tuženik „svojim riječima“ prepričao sklapanje ugovora o zakupu između tužitelja i Općine F., što tuženik na vlastitu ruku naziva pompozno i „Afera Hostel u F.“. Naravno da je gospodin K., s obzirom na ono što mu je tuženik ispričao, rekao da je takvo što po njegovom mišljenju nedopustivo, pa je i njegovu izjavu tuženik iskoristio za novi medijski linč na tuženika pod naslovnom „Ovo je gruba i teška namještaljka“. U tijeku kaznenog postupka protiv tuženika, kao svjedok saslušan je D. K. koji je tom prilikom objasnio kako on nije imao na raspolaganju sve informacije, nego samo ono što mu je tuženik rekao, vjerujući da ga isti ne bi lagao, te se tužitelju i A. D. gospodin K. ispričao jer ga je tuženik doveo u zabludu. Nadalje, u članku od 3. listopada 2012. tuženik nastavlja provlačiti tužiteljevo ime i prezime s adresom prebivališta nazivajući ga „p. socijalnim slučajem“, potencira kako sigurno tužitelj neće plaćati svoje obveze na ime zakupa Općini F. te „upozorava“ kako se ovakvom suradnjom Općina samo izlaže problemima. Drugim riječima, na sve načine pokušava stvoriti pritisak Općini F. i sabotirati sklopljeni ugovor o zakupu. Tuženik ide toliko daleko da načelnicu Općine F. proziva radi nemoralnosti, jer je sklopila ugovor sa takvim kriminalcem, pa čak i najavljuje kako će zbog ovakve odluke na slijedećim izborima sigurno izgubiti lokalnu vlast. Tužitelj naglašava kako je u kritično vrijeme predmetni portal R. E. bio jedan od najčitanijih portala u regiji, pa se „Afera Hostela u F.“, kako je to tuženik sam nazvao, vrlo brzo proširila po svim portalima diljem Republike Hrvatske i susjednih država. Naravno, svi portali imaju i svoje Facebook profile na kojima su se vijesti dijelile, a građani komentirali. Osim samog uvredljivog teksta koji nije istinit, tužitelj se osjećao osramoćeno i poniženo i zbog vrlo grubih komentara građana koji su se javljali ispod navedenih tekstova. Tužitelj je naišao na veliki broj prijetnji, vrijeđanja članova obitelji, psovki i dr., a što je sve vrlo negativno utjecalo na njega kao i na njegovu obitelj, jer su se osjećali posramljeno i izbjegavali izlaziti iz kuće dok tuženik ne prestane sa ovakvim ponašanjem. Zbog svega što je tuženik naveo, tužitelja je i gospođa A. D., koja je u kritično vrijeme bila načelnica Općine F., pozvala na sastanak u Općinu kako bi se očitovao o svemu izloženom od strane tuženika. Nakon što je tužitelj objasnio kako su svi navodi iz članaka neistiniti i kako tuženik koristi medij za svoje osobne potrebe budući njihove obitelji dugi niz godina imaju poremećene odnose, to je i načelnica Općine shvatila o kakvoj je osobi riječ i nije opozvala sklopljeni ugovor o zakupu. Dapače, kroz godine trajanja zakupa, tužitelju je Općina F. dodijelila priznanje za zasluge radi razvoja turizma u Općini F. Tužitelj je i dalje zakupnik navedenog hostela i uredno podmiruje svoje obveze, kao što je to uvijek i činio. U kaznenom postupku protiv tuženika kao svjedokinja ispitana je i gospođa A. D. koja je potvrdila sve navedeno, odnosno da tužitelj uredno plaća svoje obveze i da je općenito pomogao u dovođenju turista u Općinu, a da je tuženik taj koji je na razne načine negativno prikazivao tuženika. Osim napada putem komentara, radi čega tužitelj ni danas više ne čita portale, tužitelja i njegovu obitelj u navedenom razdoblju nazivali su razni ljudi i kako tužitelj navodi „telefoni nisu prestajali zvoniti“. Naravno da nitko ne bi posumnjao da se radi o osobnoj osveti jedne osobe, jer se smatralo notornim da neka informacija prije objave mora biti provjerena odnosno da je to sigurno „tako kako piše“. Tužitelj je kasnije izgubio smisao opravdavati se svakome, budući da je šteta i ovako učinjena. Osim toga, tužitelj se bojao da bi mu netko zaista mogao učiniti nešto nažao, ili još gore nekom drugom članu njegove obitelji, ili da će zbog svega ovog izgubiti zakup hostela u F., ili da će mu poslovanje opasti zbog ovakve vrlo loše reklame.

 

1.2.              Da se radi isključivo o tuženikovom načinu kako da napakosti tužitelju i preko njega drugim članovima obitelji V., govori i zaključak Novinarskog vijeća časti kojim se tuženiku izriče opomena i poziva ga se da prestane pisati o pitanju u kojima ima pravne interese. U navedenom se ujedno navodi kako je tuženik kod f. vlasti nastojao onemogućiti tužitelja u stjecanju zakupa, čime je svoju novinarsku ulogu isprepletao s ulogom stranke u sukobu, te se oglušio o Kodeks časti (…). Tuženik se na navedeni zaključak žalio, a njegova žalba je odbijena na sjednici Središnjeg odbora Hrvatskog novinarskog društva održanoj 2. listopada 2013.

 

1.3.              Tužitelj smatra da je i više no očito kako je tuženiku jedini cilj bio tužitelja poniziti, uvrijediti i naštetiti njegovoj časti i ugledu, koji nije postupao u dobroj vjeri i unatoč tome što je znao da informacije nisu istinite, tužitelja je javno oblatio. Pritom posebno imajući na umu da je F. jedna vrlo mala sredina i kako se tužitelju već unaprijed stvorila „etiketa“ kriminalca, prezadužene osobe, prevaranta i istoga su vrlo teško prihvatili vjerujući da su navodi tuženika istiniti. Svime navedenim tužitelj je radi tuženika pretrpio neimovinsku štetu na ime duševnih boli, straha te povrede časti, ugleda i dostojanstva, sve sukladno odredbama čl. 19. i čl. 1100. Zakona o obveznim odnosima.

 

1.4.              Opreza radi, kako bi se izbjeglo odugovlačenje postupka, tužitelj unaprijed pojašnjava kako eventualni prigovor zastare tražbine u konkretnom slučaju ne bi imao smisla. Naime, podnošenjem imovinskopravnog zahtjeva u okviru kaznenog postupka tužitelj je poduzeo radnju radi namirenja svoje tražbine kojom se prekida zastara u skladu s odredbom čl. 241. Zakona o obveznim odnosima. Sukladno odredbi čl. 243. Zakona o obveznim odnosima, tužitelj je dužan tužbu podnijeti u roku od tri mjeseca od pravomoćnosti odluke kojom se svojim imovinskopravnim zahtjevom upućuje u parnicu, stoga je predmetna tužba nesporno pravovremena. Naime, rješenje kojim se sa kazneni postupak protiv tuženika obustavlja, a tužitelj se sa svojim imovinskopravnim zahtjevom upućuje u parnicu, tužitelj je putem svoje punomoćnice zaprimio 23. travnja 2021., stoga danom dostave rješenja tužitelju počinje teći navedeni rok od 3 mjeseca.

 

1.5.              Slijedom svega navedenog, predlaže da sud nakon provedenog postupka usvoji tužbeni zahtjev i naloži tuženiku da tužitelju naknadi neimovinsku štetu u iznosu od 40.000,00 kuna s pripadajućim zateznim kamatama. Potražuje i parnični trošak.

 

2.              U odgovoru na tužbu tuženik je osporio sve navode iz tužbe te naveo da se protivi tužbenom zahtjevu u cijelosti. Prvenstveno je istaknuo prigovor nedopuštenosti tužbe. Vidljivo je da je tužba podnesena protiv tuženika kao novinara, a uslijed objava portala R. E. - online magazina. Slijedom navedenog, tužitelj je bio dužan u skladu s čl. 22. Zakona o medijima zatražiti od nakladnika objavljivanje ispravka sporne informacije odnosno isprike nakladnika kada ispravak nije moguć. Kako tužitelj nije dostavio dokaz o istom tužbu treba odbaciti. Također, sam tužitelj je na zapisnik od 16. rujna 2016., u predmetu K-712/2012 (strana 4.) na pitanje tuženika odgovorio: "Ja nisam poslao demante redakcijama koje su objavile inkriminirane članke, jer ne mislim da se trebam braniti protiv nečega što nije istina.“ Nesporno je da tuženik nije proglašen krivim za počinjenje kaznenog djela na štetu tužitelja, slijedom čega podnošenje prijedloga za ispravka od nakladnika je pretpostavka za dopuštenost tužbe protiv tužene. Jedino u slučaju da je tuženik možebitno proglašen za kazneno djelo krivim, tužitelj bi eventualno mogao potraživati naknadu štete od novinara, a ne od nakladnika. Slijedom navedenog, tužbeni zahtjev nije osnovan.

 

2.1.              Nadalje, tuženik podsjeća na čl. 23. Zakona o medijima, prema kojem se tužba za naknadu štete može podnijeti u roku od tri mjeseca od dana saznanja za objavu informacije kojom je šteta prouzročena, a što ukazuje na nepravodobnost tužbe.

 

2.2.              Podredno, tuženik ističe prigovor zastare. Naime, tužitelj je tek 2018. u kaznenom postupku podnio imovinsko pravni zahtjev prema tužitelju, nakon proteka roka od pet godina od objave spornih članaka u listopada 2012. Pritom, kako kazneni postupak nije okončan pravomoćnom osuđujućom presudom, vođenjem kaznenog postupka nije nastupio prekid zastare.

 

2.3.              U pogledu navoda iz tužbe, tuženik se poziva na dokumentaciju sadržanu u predmetu poslovni broj: K-712/2012, i to: Odluku Grad P. o otkazu Ugovora o najmu stana zaključenog s B. V. (ocem tužitelja) od 17. lipnja 2010., preslik stranice 13. G. I. od 19. lipnja 2010, kojom je Odluka Grada P. javno objavljena, kao i Očitovanje Grada P., Odsjek za informiranje od 21. veljače 2011., iz kojeg je razvidno da je Grad P. pokrenuo sudski postupak za predaju stana u posjed, a koji postupak se vodi pred Općinskim sudom u Puli – Pola pod poslovnim brojem P-141/2011. Tuženik predlaže da se izvrši uvid u navedeni sudski spis koji je još u tijeku te ujedno predlaže da ga se sasluša. Iz svih navedenih dokaza, razvidno je da tuženik nije prenosio nešto neistinito za tužitelja po pitanju oduzimanju stana od strane Grada P. Svi podaci o statusu stana u vlasništvu Grada P. koji je dodijeljen obitelji V. su točni i istiniti. Ukazuje i na činjenicu da je informacija o odluci Grada P. o otkazu Ugovora o najmu javno objavljena i postala dostupna većem broju osoba i prije tekstova tuženika na koje se tužitelj u tužbi poziva. Iz tekstova tuženika jasno proizlazi da je tuženik preispitivao moralnost i zakonitost postupanja Općine F., ne ulazeći pritom u analizu postupanja tužitelja i članova njegove obitelji, kako mu se to tužbom želi staviti na teret. Ujedno ističe da su svi vidovi neimovinske štete paušalno određeni te se isti osporavaju dok se ne pribavi zdravstveni karton tužitelja. Naime, tužitelj ničim nije dokazao navodni strah ili potrebu za psihijatrijskom pomoći u vezi navodne neimovinske štete na ime duševnih boli, straha te povrede časti i ugleda.

 

2.4.              Slijedom svega navedenoga, tuženik predlaže da sud odbaci tužbu, a podredno da tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan. Potražuje i parnični trošak.

 

3.              U dokaznom postupku pročitane su sve isprave sadržane u spisu i to dokumentacija predana uz tužbu, dokumentacija na listovima 94-95 spisa te je pročitan djelomični preslik spisa Općinskog suda u Pazinu poslovni broj K-267/2019.

 

3.1.              Ostali dokazi nisu izvedeni, jer je stajalište suda da su sve odlučne činjenice utvrđene iz provedenih dokaza.

 

4.               Tužbeni zahtjev nije osnovan upravo zbog izjavljenog prigovora zastare kojeg je sud ocijenio osnovanim.

 

5.               Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete u iznosu od 40.000,00 kuna zbog povrede prava osobnosti, odnosno povrede duševnog zdravlja, časti, ugleda i dostojanstva, a koja šteta mu je, kako navodi, prouzročena od strane tuženika koji je, kao novinar, putem portala R. E., početkom listopada 2012. napisao i objavio nekoliko članaka u kojima je iznio niz laži o tužitelju te istog vrijeđao i ponižavao.

 

6.               Pri tome, nije sporno:

- da je tužitelj upravo radi navedenih članaka 14. prosinca 2012. protiv tuženika podnio privatnu tužbu zbog kaznenih djela klevete i uvrede (list 8-11 spisa);

- da je postupak vođen kod Općinskog suda u Puli-Pola pod poslovnim brojem K-712/2012, a zatim kod Općinskog suda u Pazinu pod poslovnim brojem K-452/2017 (a nastavno pod poslovnim brojem: K-267/2019);

- da je tužitelj u kaznenom postupku podneskom od 23. travnja 2018. postavio imovinsko pravni zahtjev za naknadu neimovinske štete u iznosu od 40.000,00 kuna (list 12-13 spisa); te

- da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Pazinu poslovni broj: K-267/2019-95 od 14. travnja 2021. (list 27-29 spisa) obustavljen kazneni postupak protiv ovdje tuženika (tamo okrivljenika) D. S. uslijed nastupanja zastare, a ovdje tužitelj je s postavljenim imovinskopravnim zahtjevom upućen u parnicu.

 

7.              Prvenstveno, tuženik pogrešno smatra da je tužbu trebalo odbaciti kao  nedopuštenu. Iako Zakon o medijima koji je bio na snazi u vrijeme objavljivanja predmetnih članaka ("Narodne novine" broj 59/04., 84/11., dalje u tekstu: ZM) predviđa odgovornost nakladnika za štetu prouzročenu informacijom objavljenom u mediju, uz obvezu oštećene osobe da prije podnošenja tužbe od nakladnika zatraži objavljivanje ispravka sporne informacije ili isprike kad ispravak nije moguć (čl. 21. i 22. ZM), nema zapreke da tužitelj naknadu štete zahtijeva izravno od tužitelja kao novinara prema odredbama Zakona o obveznim odnosima, tim više što tužitelj ističe da je tuženik u svom postupanju (prilikom pisanja i objavljivanja spornih članaka o njemu) bio motiviran osobnim razlozima i privatnim interesima, a što proizlazi i iz Zaključka Novinarskog vijeća časti od 10. travnja 2013. (list 44-45 spisa).

 

7.1.              Da se tužba za naknadu štete prouzročene informacijom objavljenom u medijima može podnijeti i izravno protiv novinara proizlazi i iz rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev 2074/15-2 od 6. lipnja 2018. u kojem je izraženo pravno shvaćanje da autor teksta odgovara za štetu prema odredbama Zakona o obveznim odnosima te da odredbe Zakona o medijima koje uređuju odgovornost nakladnika za štetu koju informacijom u javnom glasilu prouzroči drugome ne isključuju pravo oštećenika na naknadu štete po pravilima Zakona o obveznim odnosima od onoga čijom mu je radnjom nastala šteta.

 

8.              Prije odluke o meritumu spora valjalo je ispitati osnovanost prigovora zastare. U odnosu na navedeni prigovor, tužitelj je istaknuo kako je podnošenjem imovinsko pravnog zahtjeva u okviru kaznenog postupka poduzeo radnju radi namirenja svoje tražbine kojom je prekinuta zastara, u skladu s odredbom čl. 241. Zakona o obveznim odnosima, a da je tužbu sukladno čl. 243. istog zakona podnio u roku od tri mjeseca od pravomoćnosti odluke kojom je sa svojim imovinskopravnim zahtjevom upućen u parnicu. S druge strane, tuženik se poziva na odredbu čl. 230. Zakona o obveznim odnosima kojom je određen tijek zastare s osnova naknade štete (pri čemu pogrešno navodi da je riječ o odredbi čl. 376. istog zakona, očito citirajući istovjetnu odredbu ZOO/91).

 

8.1.              Prema odredbi čl. 230. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22.; dalje u tekstu: ZOO/05) tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila. U svakom slučaju ta tražbina zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala.

 

8.2.              Nadalje, razmatranjem rokova zastare za naknadu štete koja je prouzročena kaznenim djelom, čl. 231. ZOO/05 određeno je da kada je šteta prouzročena kaznenim djelom, a za kazneni progon je predviđen drugi rok zastare, zahtjev za naknadu štete prema odgovornoj osobi zastarijeva kada istekne vrijeme određeno za zastaru kaznenog progona. Prekid zastare kaznenog progona povlači za sobom i prekid zastare zahtjeva za naknadu štete. Dakle, u odredbi čl. 231. ZOO/05 riječ je o dodatnoj zaštiti oštećenika, jer predviđa da kada je šteta uzrokovana kaznenim djelom, a za kazneno je gonjene predviđen dulji rok zastare, zahtjev za naknadu štete prema odgovornoj osobi zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastaru kaznenog progona. Međutim, taj dulji zastarni rok primjenjuje se samo onda kad je kaznenom presudom utvrđeno da je šteta prouzročena kaznenim djelom. U konkretnom slučaju, kazneni postupak protiv okrivljenika (ovdje tuženika) je pravomoćno obustavljen, dakle kaznenom presudom nije utvrđeno da je riječ o šteti prouzročenoj kaznenim dijelom. Stoga, pitanje zastare tražbine naknade štete valja ocijeniti primjenom čl. 230. ZOO/05, pri čemu se postavljanje imovinsko pravnog zahtjeva u kaznenom postupku smatra danom podnošenja tužbe.

 

8.3.              Nije sporno da je ovdje tužitelj I. V. u kaznenom postupku koji se vodio protiv ovdje tuženika kao okrivljenika tek podneskom od 19. travnja 2018. postavio imovinsko pravni zahtjev kojim na ime neimovinske štete potražuje iznos od 40.000,00 kuna s pripadajućim zateznim kamatama. Uzimajući u obzir da su štetne radnje tuženika (koja se ogledaju u objavljivanju članaka o tuženiku u javnom glasilu) poduzete u listopadu 2012. (u tužbi se spominju članci od 1. i 3. listopada), a da je imovinsko pravni zahtjev postavljen 19. travnja 2018., razvidno je da je do podnošenja imovinsko pravnog zahtjeva istekao subjektivni i objektivni rok određen čl. 230. ZOO/05.

 

9.              Slijedom navedenog, uslijed osnovanosti istaknutog prigovora zastare, tužbeni zahtjev tužitelja odbijen je kao neosnovan.

 

10.              Tuženik je uspio u sporu pa mu je tužitelj na temelju odredbe čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19 i 80/22 – dalje u tekstu: ZPP) dužan naknaditi troškove postupka, dok tužitelju, primjenom iste zakonske odredbe, ne pripada pravo na trošak.

 

10.1.              Tuženiku pripada iznos od 199,08 eura / 1.500,00 kuna za sastav odgovora na tužbu (Tbr. 8.1. u vezi s Tbr. 7.1. i Tbr. 50. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika -„Narodne novine“, broj: 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22. i 126/22., dalje: Tarifa), iznos od 199,08 eura / 1.500,00 kuna za zastupanje na ročištu 22. studenog 2022. (Tbr. 9.1. u vezi s Tbr. 7.1. i Tbr. 50. Tarife) te iznos od 99,54 eura / 750,00 kuna za zastupanje na ročištu 5. travnja 2022. (Tbr. 9.2. u vezi s Tbr. 7.1. i Tbr. 50. Tarife), ukupno 497,70 eura, što uvećano za pripadajući PDV u iznosu od 124,43 eura (Tbr. 42. Tarife) iznosi 622,13 eura / 4.687,44 kuna.

 

U Puli 6. veljače 2023.    

 

        Sutkinja

 

                                                                                               Izabela Barbić   

 

 

 

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

 

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu, u tri istovjetna primjera, u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

 

Dna:

1. Tužitelju po punomoćnici, uz sudsku pristojbu za presudu

2. Tuženiku po punomoćniku