Poslovni broj: 12 Gž-1227/2022-2

              

        Republika Hrvatska

     Županijski sud u Zadru

Zadar, Ulica plemića Borelli 9

 

                                                                                                          Poslovni broj: 12 Gž-1227/2022-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

                                                                     

R J E Š E NJ E

 

 

              Županijski sud u Zadru, po sutkinji Franki Zenić, u izvanparničnom predmetu predlagateljice J. P., OIB: … iz Č., …, zastupane po punomoćniku R. D., odvjetniku iz Č., …, protiv protustranke I. P., OIB: … iz Č., …, zastupanog po punomoćniku N. D., odvjetniku iz I. G., …, radi diobe suvlasničke zajednice nekretnina, odlučujući o žalbi protustranke protiv rješenja Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Garešnici, poslovni broj R1-62/2022-14 od 10. listopada 2022., dana 6. veljače 2023., 

 

r i j e š i o   j e

 

              Odbija se žalba protustranke I. P. kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Garešnici, poslovni broj R1-62/2022-14 od 10. listopada 2022.

                           

Obrazloženje

 

 

1. Uvodno označenim rješenjem suda prvog stupnja riješeno je:

 

              "Suvlasnička zajednica stranaka na nekretninama upisanim u zk.ul.br.1749 k.o. Č., kč.br. 927/2 Poslovno stambena zgrada i dvorište u ulici … sa 276 čhv (993 m2) i to etažno vlasništvo (E-11) na stanu broj 8 – dvosobni stan na drugom katu sa 57,30 m2 (a koje etažno vlasništvo se odnosi i na zajedničke nedjeljive dijelove zgrade i zemljišta u neopredijeljenom dijelu), razvrgnuti će se prodajom predmetnih nekretnina na javnoj dražbi te podjelom dobivenog iznosa suvlasnicima sukladno veličini suvlasničkih omjera."

 

2. Protiv citiranog rješenja žalbu je izjavila protustranka pobijajući ga zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, te predložila da se žalba uvaži, pobijano rješenje ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovan postupak. U žalbi ističe da je pobijano rješenje doneseno uz apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst i 25/13 - dalje ZPP) jer nema razloga o odlučnim činjenicama i ne može se ispitati. Također, da joj je onemogućeno raspravljanje pred sudom jer sud prvog stupnja nakon ukidnog rješenja nije održao niti jedno ročište niti ponovni očevid, da je vještak za procjenu nekretnina dostavio 9. studenog 2020. svoje očitovanje na koje je iznio prigovore, na koje se vještak nije očitovao a niti je sud zakazao ročište. Suviše toga, vještaku nije niti dostavljen prigovor protustranke od 15. prosinca 2020. na očitovanje. Iz obrazloženja pobijanog rješenja nije vidljivo zbog čega sud prvog stupnja nije odgovorio na prigovore protustranke jer je M. T. dipl. informatičar koji je ovlašteni sudski procjenitelj, te isti ne može dati prijedlog odnosno odgovoriti da li postoji mogućnost geometrijske diobe ili etažiranja. Dakle, osnovni prigovor protustranke je da vještačenje nije obavio ovlašteni vještak, pa je ostalo nejasno i neutvrđeno da li se u konkretnom slučaju može izvršiti geometrijska dioba.   

 

3. U odgovoru na žalbu predlagateljica je istakla neosnovanost žalbenih navoda i razloga te predložila da se žalba odbije kao neosnovana i potvrdi rješenje suda prvog stupnja. 

 

4. Žalba nije osnovana.

 

5. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju protustranka ukazuje u žalbi, jer pobijano rješenje ima razloga o odlučnim činjenicama i može se ispitati.

 

6. Prvostupanjski sud nadalje, nije počinio ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na postojanje kojih ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP.

 

7. Iz spisa predmeta slijedi da je predlagateljica podnijela prijedlog za razvrgnuće suvlasničke zajednice nekretnina i to stana evidentiranog kao etažno vlasništvo E11 koji se nalazi u zgradi koja je sagrađena na čest. zem. 927/2 i upisana u zk. ul. 1749 k.o. Č., koja predstavlja bračnu stečevinu stranaka nakon razvoda braka predlagateljica sa maloljetnom djecom je isti napustila, a taj stan isključivo koristi protustranka.

 

8. Odlučujući o prijedlogu predlagateljice sud prvog stupnja je proveo očevid na licu mjesta uz nazočnost vještaka procjenitelja dipl. inf. M. T. – M. P. d.o.o., koji je u svom nalazu i mišljenju utvrdio vrijednost nekretnine od 35.432,51 EUR (263.000,00 kuna), te suvlasničku zajednicu razvrgnuo civilnom diobom. Imajući u vidu prigovor protustranke, ispitao pretpostavke iz čl. 53. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01,79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 81/15 - pročišćeni tekst - dalje ZV) kojim je propisano da ako suvlasnici suglasno odluče da će umjesto diobe nekretnine svoja suvlasnička prava ograničiti tako što će s određenim idealnim dijelom povezati vlasništvo posebnoga dijela suvlasničke nekretnine (uspostaviti etažno vlasništvo), uzima se da je to njihova odluka o načinu razvrgnuća, pa se na odgovarajući način i na nju primjenjuju pravila o razvrgnuću.

 

9. Dakle, u smislu naprijed citirane odredbe čl. 53. ZV razvrgnuće suvlasništva uspostavom etažnog vlasništva moguće je samo ako to suvlasnici suglasno odluče, a što u ovome predmetu nije slučaj, jer stranke tijekom postupka nisu navele da postoji takva njihova suglasna odluka, a suviše toga predlagateljica je izričito tijekom postupka, navela da želi da se razvrgnuće provede prodajom predmetnog stana i da etažna dioba nije niti moguća. Uz sve navedeno i stranke su na izravno pitanje suda na održanom ročištu izjavile da smatraju da predmetni stan nije etažiranjem moguće podijeliti na dva dijela, a da se zadrži adekvatna funkcija stanovanja.

 

10. Kako sukladno naprijed citiranoj odredbi čl. 53. ZV u predmetnom slučaju razvrgnuće uspostavom etažnog vlasništva nije moguće jer nema suglasne odluke stranaka o uspostavi etažnog vlasništva, a takva dioba nije moguća jer za uspostavu etažnog vlasništva je bitno da svaki novi posebni dio predmetne nekretnine prema čl. 67. st. 1. ZV bude samostalna uporabna cjelina prikladna za samostalno izvršavanje vlasnikovih ovlasti, tj. postojeći stan bi trebalo podijeliti (razdvojiti) na dva zasebna stana koji bi svaki za sebe predstavljali samostalnu uporabnu cjelinu prikladnu za samostalno izvršavanje vlasnikovih ovlasti.

 

11. Prema stavu suda prvog stupnja, a prema opće dostupnim stručnim izvorima stanom se smatra skup prostorija namijenjenih za stanovanje s prijeko potrebnim prostorijama koje čine jednu zatvorenu građevinsku cjelinu i imaju poseban ulaz, prema čl. 2. Zakona o najmu stanova ("Narodne novine", broj 91/96, 48/98, 66/98, 22/06,68/18 i 105/20).

 

12. Dakle, pod pojmom stana podrazumijeva se skup prostorija, pa se jedna prostorija ne može smatrati stanom, a osim toga što jedna prostorija nije stan, nisu to niti dijelovi stana koji se mogu sastojati od više prostorija, ali ne ispunjavaju potrebne preduvjete da bi se smatrali stanom jer bi stan trebao predstavljati zatvorenu građevinsku cjelinu (ulaz "pod jednim ključem" glavnog ulaza), što bi značilo da prostorije koje su fizički udaljene, odnosno odvojene od ostalih na način da se do njih može doći samo preko zajedničkih dijelova (na kojima nije uspostavljeno etažno vlasništvo u korist etažnog vlasnika dotičnog stana) ne mogu se smatrati sastavnim dijelom toga stana. Pri tome nije značajno, da li se u stan ulazi izvana, sa stubišta ili hodnika, već je presudno, da se pri dolasku u stan ne mora prolaziti kroz neki drugi stan.

 

13. Prema postojećoj sudskoj praksi proizlazi i da je potrebno pri ocjeni mogućnosti "geometrijske podjele nekretnina" uzeti još u obzir i minimalne standarde stanovanja za određenu sredinu. Po ocjeni suda prvog stupnja, kako je tijekom postupka utvrđeno da se predmetni stan nalazi u centru grada Č., odnosno u središtu urbanog stanovanja, onda je taj standard zasigurno i viši u odnosu na neke druge neurbanizirane sredine. S tim u svezi je Republika Hrvatska prihvatila 2002. međunarodnu normu ISO 9836 koja se odnosi na norme učinaka u građevini, na određivanje površinskih i prostornih pokazatelja.

 

14. Dakle, stan ili druga samostalna prostorija, u pravnom smislu, jest najmanja samostalna čestica zgrade koja se u pravilu ne može više fizički dijeliti, odnosno, ako bi ipak došlo do diobe, tako nastale cjeline morale bi imati sve potrebne sastojke koje podrazumijeva pojam stana da bi se mogle smatrati stanom. Tako npr. stan čini cjelinu kada ima najmanje: sobu, prostor za pripremanje hrane i prostor za održavanje osobne higijene s nužnikom. Ulazni prostor mora omogućiti nesmetan ulaz i nesmetanu komunikaciju stanara, u prostoru za pripremu hrane mora biti dovod vode, potrebni aparati za zagrijavanje vode, te odvod vode. Veličina prostora za održavanje osobne higijene (kupaonica) pak mora biti takva da osigurava upotrebu opreme predviđene za održavanje osobne higijene, mora biti predviđen dovod vode, potrebni aparati za zagrijavanje vode, te odvod vode. Nadalje, mora se osigurati i mogućnost zagrijavanja stana na siguran način jer stan služi za trajno stanovanje tako da se pod pojmom stana ne smatraju objekti koji služe privremenom smještaju.

 

15. Ako bi pak protustranka i inzistirala da se suvlasništvo razvrgava geometrijskom diobom, odnosno uspostavom etažnog vlasništva, budući da se radi o stanu i to na drugom katu zgrade, onda je za pretpostaviti da pod tim podrazumijeva da bi novi etažni dijelovi trebali odgovarati i po površini, a i po vrijednosti, veličini suvlasničkih dijelova koje su do tada stranke kao suvlasnici imali, a to bi imajući u vidu sve naprijed navedeno bilo nemoguće izvesti, pa je onda i opravdano da je za razvrgnuće suvlasništva uspostavom etažnog vlasništva nužno da postoji suglasna odluka suvlasnika o razvrgnuću uspostavom etažnog vlasništva (koja bi u sebi sadržavala pristanak da se dobiju posebni dijelovi u različitim omjerima po veličini i vrijednosti od omjera dotadašnjih suvlasničkih dijelova). Kada nadležno tijelo određuje aktima o gradnji ili daje potvrdu prema odredbama čl. 37. st. 3. ZV da je određeni stan ili druga prostorija u određenoj zgradi i na određenoj zemljišnoj čestici samostalna uporabna cjelina oni to čine u smislu svega navedenog.

 

16. Prema čl. 48. ZV propisano je da suvlasnik može svoje pravo na razvrgnuće ostvariti zahtijevajući ga potpuno ili pak samo djelomično i to što se tiče suvlasnika s kojima se dijeli ili pak što se tiče stvari glede kojih se suvlasništvo razvrgava (st. 1.). Pravo na razvrgnuće ostvariti će suvlasnik u sporazumu sa svojim suvlasnicima sa kojima razvrgava suvlasništvo (dobrovoljno razvrgnuće) ili putem suda (sudsko razvrgnuće) ako nije što drugo zakonom određeno (st. 2). Kada se provodi sudsko razvrgnuće, sud odlučuje u izvanparničnom postupku, ako zakon ne određuje drugačije (st. 3.), dok je čl. 50. st. 1. ZV nadalje, propisano da kad razvrgnuće provodi sud, vezan je u prvom redu strogim zakonskim odredbama a podredno valjanim sporazumom stranaka o načinu razvrgnuća ako takav postoji, a moguć je i dopušten, a i pravom na razvrgnuće isplatom koje bi imao pojedini suvlasnik na temelju pravnog posla ili zakona. Ako sud nije glede načina razvrgnuća vezan u smislu st. 1. ovog članka, sud će djeljive pokretne stvari dijeliti fizički, a nekretnine geometrijski. Ako dioba iz st. 2. ovog članka nije moguća, a da se znatno ne umanji vrijednost, sud će odlučiti da se stvar proda na javnoj dražbi ili na drugi prikladan način, a dobiveni iznos podijeliti razmjerno suvlasničkim dijelovima (civilno razvrgnuće).

 

17. Prema praksi Europskog suda za ljudska prava prigovor prava na dom takve je prirode da se može istaknuti čak neformalno, ukazivanjem na određene okolnosti koje koincidiraju pravo na dom, što je konvencijsko pravo o kojemu sada valja voditi računa neovisno o ranijoj sudskoj praksi da stanovanje u predmetnoj nekretnini nije osobito ozbiljan razlog za diobom, isplatom u smislu citirane materijalnopravne odredbe. Naime, Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine – Međunarodni ugovori", broj 18/97, 6/99, 14/02, 14/03, 9/05, 1/06 i 2/10 – dalje Konvencija) koja je u odnosu na Republiku Hrvatsku stupila na snagu 5. studenoga 2007. u čl. 8. propisuje da svatko ima pravo na poštivanje svoga privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanje (st. 1.), a u pogledu prigovora i provesti tzv. test razmjernosti u okviru kojeg će ispitati radi li se o pravu koje spada pod doseg čl. 8. Konvencije odnosno može li se sporna nekretnina smatrati domom protustranke pri čemu je potrebno voditi računa o tome da je dom činjenični pojam koji prema  praksi Europskog suda za ljudska prava, čine prostorije s kojim je pojedinac ostvario dovoljno jaku, stvarnu i trajnu (kontinuiranu vezu), dolazi li civilnom prodajom predmetne nekretnine do miješanja u njezino pravo na dom, je li to miješanje u skladu sa zakonom, da li je to miješanje u skladu sa nekim od legitimnih ciljeva navedenih u čl. 8. st. 2. Konvencije, je li to miješanje razmjerno ili nužno u demokratskom društvu. Za navesti je da je pravo na dom u postupku razvrgnuća suvlasničke zajednice na nekretnini (domu) bilo predmetom razmatranja Europskog suda za ljudska prava i to posebno u predmetu Z. protiv Hrvatske – Zahtjev broj 46726/11. Tako i Ustavni sud Republike Hrvatske u odlukama broj U-III-7534/14 i U-III-3039/15 pozivom na odluku Europskog suda za ljudska prava u predmetu Galović protiv Hrvatske upozorava da se u konkretnoj situaciji radi o konkurenciji dva pojedinačna prava (pravo vlasništva predlagateljice i eventualno pravo na dom protustranke kao suvlasnice nekretnine).

 

18. Protustranka je tijekom postupka istakla prigovor da joj je sporna nekretnina jedina nekretnina u kojoj živi, odnosno istakla prigovor prava na dom, koji prigovor je sud ocijenio neosnovanim, ovo iz razloga jer u svom iskazu nije navela razloge koji bi osim njegove komocije (jer mu se kosi trava oko nekretnine koja u naravi je kuća s okućnicom) činili zapreku da on svoje pravo na dom ostvari i u nekoj drugoj nekretnini koju može priuštiti kupnjom. S druge strane, pravo predlagateljice na razvrgnuće da se također može promatrati kao pravo na dom jer tijekom postupka navodi da upravo razvrgnućem suvlasničke zajednice na predmetnom stanu kao jedinim mogućim pravnim i životnim sredstvom želi ostvariti pravo na dom za sebe i svoje dvoje maloljetne djece.

 

19. Dakle, u konkretnom slučaju sud prvog stupnja je odlučio o prigovoru na dom protustranke te proveo test razmjernosti temeljem kojeg je zaključio da postoje osobito valjani razlozi da se u ovom slučaju suvlasnička zajednica nekretnina razvrgne prodajom. Navedeno, kako to pravilno zaključuje sud prvog stupnja, slijedi iz iskaza protustranke koja sama navodi da se stan ne može etažirati kako bi se dobila dva manja zasebna stana, što se tiče isplate da o tome ne želi razgovarati, a da oko Č. ima kućica odnosno vikendica koje bi se mogle kupiti za polovicu vrijednosti ovog stana,dok predlagateljica u svom iskazu navodi da živi kod roditelja, da stan nije moguće etažirati da bi se dobile adekvatne zasebne cjeline, da se u okolici Č. za iznos od 17.453,05 EUR (131.500,00 kuna) može kupiti nekretnina koja bi bila podobna za stanovanje. Što se tiče isplate vrijednosti protustranci, da financijskih sredstava nema i da nije kreditno sposobna. 

 

20. Što se tiče prigovora protustranke da mu je onemogućeno raspravljanje pred sudom, što bi upućivalo na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP odnosno da sud nije raspravio njegove prigovore iznijete na nalaz i mišljenje vještaka, valja navesti da i je sama protustranka u svom iskazu navela da geometrijska dioba nije moguća, a na ročištu održanom 21. srpnja 2022. te prigovore nije ponovila, pa po ocjeni ovog drugostupanjskog suda navedena bitna povreda odredaba parničnog postupka pred sudom prvog stupnja nije počinjena. 

 

21. Stoga je po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, a suprotno žalbenim navodima protustranke, sud prvog stupnja u cijelosti odlučio i raspravio o prigovorima protustranke, pa je pravilno primijenio materijalno pravo kada je odlučio da se suvlasnička zajednica između stranaka razvrgne civilnom diobom, sukladno čl. 50. st. 4. ZV.

 

22. Slijedom navedenog, valjalo je odbiti žalbu protustranke kao neosnovanu i temeljem čl. 380. toč. 2. ZPP potvrditi rješenje suda prvog stupnja. 

 

 

U Zadru, 6. veljače 2023.

 

 

Sutkinja

 

Franka Zenić, v.r.