1

Poslovni broj: Gž-25/2023-2

 

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj Gž-95/2023-2

 

 

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od Biljane Bojanić, predsjednice vijeća, Nataše Babić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Kristine Pavičić-Sirotić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. H. iz Z., OIB ... zastupane po punomoćniku I. Č., odvjetniku u O. društvu P. & P. iz Z., protiv tuženika E. osiguranje d.d. Z., iz Z., OIB... zastupan po punomoćnicama L. K. i I. G. Z., odvjetnicama u O. društvu G. & P. iz Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj 58 Pn-1658/2020-28 od 9. prosinca 2022., u sjednici vijeća održanoj 6. veljače 2023.

 

 

p r e s u d i o j e

 

Odbija se žalba tuženika, te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj 58 Pn-1658/2020-28 od 9. prosinca 2022.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da tužiteljici plati na ime naknade štete 10.700,00 kuna/1.420,13 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 28. veljače 2020. pa do isplate te da joj naknadi parnični trošak u iznosu od 17.250,00 kuna/2.289,47 eura sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja pa do isplate. U preostalom dijelu, od 3.300,00 kuna, koji nije pobijan žalbom, tužbeni zahtjev tužiteljice je odbijen.

 

2. Protiv navedene prvostupanjske presude tuženik je podnio pravovremenu žalbu iz svih žalbenih razloga. Ističe da je tužiteljici nezakonito dosuđena visina naknade štete koja je previsoko odmjerena i kojom se odstupa od svrhe instituta naknade štete ti narušava načelo pravičnosti u odnosu na ostale oštećene za slične ozljede. To stoga što je prvostupanjski sud tužiteljici dosudio naknadu štete uzevši u obzir "nove" Orijentacijske kriterije koji se nisu mogli retroaktivno primijeniti, a kako je to protumačio Vrhovni sud RH u Su IV-47/2020-5. Iz obrazloženja tog pravnog stava jasno proizlazi da se ono primjenjuje na sve parnične postupke za naknadu štete u svim stupnjevima suđenja od dana njihovog prihvaćanja, odnosno 15. lipnja 2020. To znači da se neimovinska šteta koja je nastala prije 15. lipnja 2020. ne bi odnosila na predmetni odštetnopravni zahtjev koji je nastao prije donošenja novih okvirnih mjerila jer se u tom slučaju radi o zabranjenoj retroaktivnosti. Naime, činjenica da nije dovršen sudski postupak za naknadu štete ne znači da odštetnopravni odnos nije dovršen jer je isti dovršen kada su se ispunile pretpostavke odštetnopravne odgovornosti. Pravni stav iz Orijentacijskih kriterija Vrhovnog suda RH je protuustavni i nije zbog toga pravno obvezujući zbog čega je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo, te za očigledno posve laku tjelesnu ozljedu tužiteljici neopravdano utvrdio visinu štete od 15.000,00 kuna. Osporava se i početak tijeka zakonske zatezne kamate iz razloga što bi ona trebale početi teći od dana zaključenja glavne rasprave, kojim danom su utvrđeni svi parametri za utvrđivanje visine neimovinske štete, a što je sukladno i stavu Vrhovnog suda RH broj Revr 655/12 od 23. listopada 2013. prema kojem neimovinska šteta dospijeva na dan utvrđenja iste, odnosno na dan zaključenja glavne rasprave, kad sud svojom presudom utvrdi visinu neimovinske štete. Osporava se i odluka o parničnom trošku jer je trošak obračunat protivno odredbi članka 154. stav 2. Zakona o parničnom postupku, a neki troškovi su tužiteljici priznati suprotno članku 155. Istog zakona. Žalbeni je prijedlog da se prvostupanjska presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev tužiteljice preko nepobijanog iznosa, te da ju se obveže da tuženiku naknadi troškove postupka.

 

3. Sa žalbom tuženika postupljeno je po članku 359. Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, 80/22, 114/22- dalje: ZPP).

 

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

5. Žalba tuženika nije osnovana.

 

6. Prvostupanjski je sud naložio tuženiku da tužiteljici naknadi neimovinsku štetu te imovinsku štetu za tuđu pomoć i njegu u ukupnom iznosu od 10.700,00 kuna/1.420,13 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 28. veljače 2020. pa do isplate s obrazloženjem u bitnome da pasivna legitimacija tuženika i odgovornost tuženika za predmetnu štetu nisu sporni, a visina štete je utvrđena medicinskim vještačenjem. Na temelju utvrđenog činjeničnog stanja tužiteljici je po čl. 1100. stav 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05, 41/08, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO/05) utvrđena neimovinska šteta u iznosu od 15.000,00 kuna te imovinska šteta za tuđu pomoć i njegu u iznosu od 700,00 kuna. Kako je tuženik isplatio tužiteljici nesporni iznos štete od 5.000,00 kuna, to je prvostupanjskom presudom istoj dosuđen preostali iznos od 10.700,00 kuna.

 

7. Takva odluka prvostupanjskog suda pravilna je i zakonita te nije dovedena u pitanje žalbenim razlozima tuženika. Tuženik kao žalbeni razlog ističe apsolutno bitnu povredu parničnog postupka iz članka 354. stav 2. točka 11. ZPP, jer da se presuda ne može ispitati jer nema razloge o odlučnim činjenicama, međutim navedeni žalbeni razlog nije ostvaren, jer presuda ima sve razloge o odlučnim činjenicama, može se ispitati i nije počinjena niti navedena bitna povreda postupka, niti koja druga na koju ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti u smislu članka 365. stav 2. ZPP.

 

8. Činjenično stanje žalitelj s obzirom na sadržaj žalbe niti ne osporava pa je tako utvrđeno da je krivnjom osiguranika tuženika tužiteljica nastradala u prometnoj nesreći 29. svibnja 2019. godine u kojoj je zadobila istegnuće mišića vrata i natučenje lijeve podlaktice te je nakon liječenja provedena fizikalna terapija i liječenje je završeno 20. veljače 2020.

 

8.1. Zbog zadobivenih povreda tužiteljica je trpjela bolove jakog intenziteta jedan dan, srednjeg intenziteta šest dana te manjeg ili slabijeg intenziteta 45 dana, a povremeni bolovi iskazani su u umanjenju životne aktivnosti tužiteljice koje je procijenjeno s 2%. Nadalje, tužiteljica je trpjela primarni strah neposredno kod prometne nesreće koji je bio jačeg intenziteta i kraćeg trajanja, te sekundarni strah jačeg intenziteta u trajanju od kumulativno dva dana, a srednjeg intenziteta kumulativno pet dana, dok manjeg intenziteta kumulativno 14 dana. Utvrđeno je i da je tužiteljici bila potrebna tuđa pomoć i njega 14 dana po dva sata dnevno te još 7 dana po jedan sat za uobičajene kućanske poslove.

 

8.2. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je utvrdio tužiteljici pravičnu novčanu naknadu za neimovinsku štetu zbog povrede prava osobnosti od 15.000,00 kuna te za imovinsku štetu za tuđu pomoć i njegu od 700,00 kuna te s obzirom na nespornu činjenicu da je tuženik izvansudski tužiteljici isplatio 5.000,00 kuna dosuđeno joj je ukupno 10.700,00 kuna temeljem članka 1100. stav 1. i 2. ZOO/05 te temeljem članka 1095. stav 1. istog Zakona.

 

9. Žalitelj osporava dosuđenu visinu naknade neimovinske štete smatrajući da prvostupanjski sud nije pri odmjeravanju visine iste smio koristiti Orijentacijske kriterije donesene na sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 5. ožujka 2020. i 15. lipnja 2020. broj Su IV-47/2020-5 jer da se primjenom novih Orijentacijskih kriterija radi o retroaktivnoj primjeni propisa koja je Ustavom zabranjena.

 

10. Navedeni žalbeni navod nije osnovan jer se prije svega ne radi o propisima na koji se odnosi ustavna kategorija zabrane retroaktivnosti, već se radi o orijentacijskim kriterijima za sudove u svrhu ujednačavanja sudske prakse kod dosude visine naknade neimovinske štete i koji su usklađeni s obzirom da je od donošenja ranijih orijentacijskih kriterija prošlo znatno vremensko razdoblje te da je u međuvremenu stupio na snagu i Zakon o obveznim odnosima (NN br. 35/05), ali i drugi propisi obvezno pravne naravi koji se djelomično odnose na tu pravnu materiju. U stavku 2. navedenog pravnog shvaćanja navodi se da su tako povećani kriteriji u primjeni od stupanja na snagu Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05) kada sudovi odlučuju o visini pravične novčane naknade neimovinske štete u slučaju povrede prava osobnosti i primjenjuju se na obvezne odnose nastale nakon 1. siječnja 2006. i stupanja na snagu Zakona o obveznim odnosima iz 2005. godine.

 

11. Prema tome, žalitelj neosnovano navodi da se u ovoj pravnoj stvari nisu mogli primijeniti kriteriji Vrhovnog suda RH od 5. ožujka 2020. i 15. lipnja 2020. s obzirom da se navedeni orijentacijski kriteriji primjenjuju na sve obvezne odnose kada sudovi odlučuju o visini pravične novčane naknade, a koji su nastali nakon 1. siječnja 2006. godine.

 

12. U ovom slučaju predmetni obvezni odnos odnosno obveza tuženika da tužiteljici naknadi štetu nastala je nakon 1. siječnja 2006. jer se predmetni štetni događaj desio 29. svibnja 2019. pa je taj žalbeni navod žalitelja neosnovan.

 

13. Neosnovan je žalbeni navod žalitelja u pogledu početka tijeka zakonske zatezne kamate jer žalitelj neosnovano smatra da je ista trebala biti dosuđena od zaključenja glavne rasprave. Naime, prvostupanjski sud je utvrdio da je kod tužiteljice liječenje završeno 20. veljače 2020. te da je tužiteljica podnijela izvansudski zahtjev tuženiku 27. veljače 2020. koji je tuženik zaprimio 28. veljače 2020. kada je liječenje tužiteljice već bilo završeno, pa je imao osnove da o tom zahtjevu i odluči. S obzirom na navedeno, pravilno je određen početak tijeka zakonske zatezne kamate od 28. veljače 2020. kao datum zaprimanja izvansudskog zahtjeva, što je sukladno odredbi članka 1103. ZOO/05 ali i članka 12. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (NN.151/05).

 

14. I odluka o parničnom trošku je pravilna i zakonita te se temelji na članku 154. stavak 5. i 155. ZPP jer je trošak odmjeren kako kvalitativno tako i kvantitativno, uzevši u obzir da je tuženik tijekom cijelog prvostupanjskog postupka osporavao osnov zahtjeva tužiteljice s kojim je ona uspjela u cijelosti a nije uspjela s dijelom zahtjeva u pogledu visine za koji nisu nastali posebni troškovi, a s obzirom na kvantitativni uspjeh tužiteljice radi se o trošku iz istog tarifnog razreda. Nadalje, svi troškovi koji su tužiteljici priznati bili su potrebni, sukladno članku 155. stav 1. ZPP te ih je sud odmjerio pravilnom primjenom Tarife o nagradama naknadi troškova za rad odvjetnika.

 

15. Iz navedenog razloga žalba tuženika odbijena je kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda temeljem članka 368. stav 1. ZPP.

 

 

U Puli-Pola 6. veljače 2023.

 

Predsjednica vijeća:

 

Biljana Bojanić,v.r.