1

Poslovni broj: Gž-1230/2022-2

 

 

 

Poslovni broj: Gž-1230/2022-2

 

 

 

U   I M E  R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Bjelovaru kao drugostupanjski sud, po sucu toga suda Antunu Dominku, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja H. p. c. – s. p. g. d.o.o. iz Z., OIB: …, zastupan po punomoćniku I. B., odvjetniku u Z., protiv 1. tužene R. G. iz I. G., OIB: … i 2. tuženika M. G. iz I. G., OIB: …, oboje zastupani po punomoćniku G. S., odvjetniku u Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Velikoj Gorici – Stalne službe u Ivanić Gradu poslovni broj Povrv-309/2021-6 od 29. srpnja 2022., 6. veljače 2023.,  

 

 

p r e s u d i o   j e

 

 

Žalba tužitelja djelomično se uvažava kao osnovana a djelomično se odbija kao neosnovana pa se presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici – Stalne službe u Ivanić Gradu poslovni broj Povrv-309/2021-6 od 29. srpnja 2022. godine:

- potvrđuje u točki I. izreke,

- preinačuje u točki II. i točki III. izreke pa se sudi:

1.) Odbija se kao neosnovan protutužbeni zahtjev koji glasi:

„Nalaže se tužitelju H. p. c. – s. p. g. d.o.o., Z., da tuženima R. G. i M. G., oboje iz I. G., isplati iznos od 740,40 kuna / 98,27 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu.“

2.) Nalaže se tužitelju H. p. c. – s. p. g. d.o.o., Z., da tuženiku R. G. i M. G., oboje iz I. G., na ime naknade parničnog troška isplati iznos od 206,80 EUR / 1.558,13 kuna[1], u roku od 15 dana.

 

 

Obrazloženje

 

 

1.) Presudom Općinskog suda u Velikoj Gorici – Stalne službe u Ivanić Gradu poslovni broj Povrv-309/2021-6 od 29. srpnja 2022. godine ukinut je u cijelosti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika S. P. Č. iz S., poslovni broj Ovrv-715/21 od 15. rujna 2021. godine, i u cijelosti je odbijen tužbeni zahtjev da se tužnima R. G. i M. G., oboje iz I. G., naloži da tužitelju H. p. c. – s. p. g. d.o.o., Z., isplate iznos od 65,37 kuna na ime zakonske zatezne kamate tekuće od sljedećeg dana od dospijeća svakog pojedinog iznosa glavnice pa do pojedine uplate, i to kako slijedi: 5,31 kn na iznos od 65,60 kn od 26.04.2020. pa do 07.09.2021.; 9,37 kn na iznos od 123,40 kn od 26.05.2020. do 07.09.2021.; 8,74 kn na iznos od 123,40 kn od 26.06.2020. do 07.09.2021.; 8,14 kn na iznos od 123,40 kn od 26.07.2020. do 07.09.2021.; 7,52 kn na iznos od 123,40 kn od 26.08.2020. do 07.09.2021.; 6,90 kn na iznos od 123,40 kn od 26.09.2020. do 07.09.2021.; 6,31 kn na iznos od 123,40 kn od 26.10.2020. do 07.09.2021.; 5,69 kn na iznos od 123,40 kn od 26.11.2020. do 07.09.2021.; 2,69 kn na iznos od 123,40 kn od 26.04.2021. do 07.09.2021.; 2,09 kn na iznos od 123,40 kn od 26.05.2021. do 07.09.2021.; 1,47 kn na iznos od 123,40 kn od 26.06.2021. do 07.09.2021.; 0,88 kn na iznos od 123,40 kn od 26.07.2021. do 07.09.2021.; 0,26 kn na iznos od 123,40 kn od 26.08.2021. do 07.09.2021., po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu; da im se naloži da naknade trošak sastava prijedloga z ovrhu na temelju vjerodostojne isprave u iznosu od 312,50 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od donošenja rješenja o ovrsi pa do isplate; na im se naloži da naknade trošak određivanja ovrhe po javnom bilježniku u iznosu od 31,25 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od donošenja rješenja o ovrsi, i da im se naloži da naknade preostali trošak ovršnog postupka u iznosu od 175,00 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dostave rješenja o ovrsi pa do naplate (točka I. izreke).

 

1.1.) Istom presudom je naloženo tužitelju H. p. c. – s. p. g. d.o.o., Z., da tuženima R. G. i M. G., oboje iz I. G., isplati iznos od 740,40 kuna / 98,27 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu (točka II. izreke).

 

1.2.) O troškovima parničnog postupka je odlučeno tako da je tužitelju naloženo da tuženima isplati iznos od 2.048,75 kuna / 271,92 EUR (točka III. izreke).

 

2.) Protiv navedene presude žalbu izjavljuje tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. čl.353.st.1. Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., i 70/19. – dalje: ZPP), pa predlaže da ju nadležni drugostupanjski sud uvaži tako da pobijanu presudu preinači u skladu sa žalbenim navodima, ili da ju ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

3.) Odgovor na žalbu nije podnesen.

4.) Žalba je djelomično osnovana.

5.) Predmet spora, po tužbi tužitelja, je tražbina s osnova zajedničke pričuve za stambeni prostor u stambenog zgradi u I. G., čiji su suvlasnici nesporno tuženi, i to za mjesece travanj, svibanj, lipanj, srpanj, kolovoz, rujan, listopad i studeni 2020. godine, i za mjesece travanj, svibanj, lipanj, srpanj i kolovoz 2021. godine, u ukupnom iznosu od 1.546,40 kuna, a po protutužbi tuženih, tražbina povrata dvaput plaćene zajedničke pričuve u iznosu od 740,40 kuna.

5.1.) Pri naprijed navedenom treba reći i to da je tužitelj, nakon prigovora ovršenika te ukidanja rješenje o ovrsi u dijelu u kojem je određena ovrha po javnom bilježniku, ustrajao samo kod zahtjeva za plaćanje obračunate zakonske zatezne kamate u iznosu od 65,37 kuna, i to počevši od dana dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pričuve pa do dana (07.09.2021.) plaćanja, zajedno sa daljnjom zakonskom zateznom kamatom na navedeni iznos.

5.2.) Nije bila sporna aktivna legitimacija tužitelja kao upravitelja navedene stambene zgrade, pasivna legitimacija tuženih kao suvlasnika stambenog prostora u navedenoj zgradi, kao što nije sporan niti mjesečni iznos doprinosa koji su tuženi dužni plaćati u zajedničku pričuvu za stan u svojem suvlasništvu.

5.3.) U postupku pred prvostupanjskim sudom bilo je sporno da li su tuženi pričuvu za naprijed navedeno utuženo vremensko razdoblje platili te kada su to učinili, da li su za neke od navedenih mjeseci utuženog razdoblja dužni iznos pričuve platiti dva puta, te ako jesu imaju li temeljem toga od tužitelja zahtijevati povrat dvostruko plaćenog postavljenim protutužbenim zahtjevom.

6.) Tužbeni zahtjev tužitelja sud prvog stupnja ocjenjuje neosnovanim, a protutužbeni zahtjev tuženih osnovanim, i to nakon što u provedenom postupku, na temelju uvida u priložene isprave nalazi utvrđenim:

-da su tuženi uplatom izvršenom dana 08. prosinca 2020. godine, u kojoj su naznačili mjesece za koje se vrši plaćanje pričuve, podmirili u cijelosti tražbinu pričuve za lipanj, srpanj, kolovoz, rujan, listopad i studeni 2020. godine;

-da su tuženi uplatom izvršenom dana 07. rujna 2021. godine po pozivu javnog bilježnika prije izdavanja rješenja o ovrsi, u kojoj su također naznačili mjesece za koje se vrši plaćanje pričuve, ponovno platili pričuvu za mjesece lipanj, srpanj, kolovoz, rujan, listopad i studeni 2020. godine, i pričuvu za preostale mjesece utuženog razdoblja – za mjesec travanj i svibanj 2020. i za mjesece travanj, svibanj, lipanj, srpanj i kolovoz 2021. godine.

6.1.) Polazeći od navedenih utvrđenja sud prvog stupnja izvodi zaključak da je utužena tražbina tužitelja prestala ispunjenjem (plaćanjem) uplatama izvršenim 08. prosinca 2020. godine i 07. rujna 2020. godine, pa slijedom toga ukida u cijelosti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika i odbija tužbeni zahtjeva tužitelja kao neosnovan.

6.2.) Budući da nalazi utvrđenim da su tuženi, uplatom izvršenom dana 07. rujna 2021. godine, po drugi put (prvi put su to učinili uplatom od 09. prosinca 2020.) platili tražbinu pričuve za mjesece lipanj, srpanj, kolovoz, rujan, listopad i studeni 2020. godine, sud prvog stupnja zaključuje da je tuženik tom drugom uplatom iznos od 740,40 kuna / 98,27 EUR stekao bez pravne osnove, pa stoga za navedeni iznos, temeljem odredbe čl.1113. Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21.  – dalje: ZOO/05), prihvaća protutužbeni zahtjev tuženika.

6.3.) Temeljem odredbe čl.154.st.1. ZPP-a sud prvog stupnja dosuđuje tuženima cjelokupni parnični trošak, jer su isti u cijelosti uspjeli u predmetnom sporu.

7.) Protiv navedene odluke žalbu izjavljuje tužitelj ukazujući, prije svega, na postojanje bitne povrede postupka iz čl.354.st.2.t.11. ZPP-a, jer presuda ne sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama slijedom čega ju nije moguće na valjan način ispitati; da je pogrešan zaključak suda prvog stupnja da je predmetna tražbina tužitelja prestala uplatama izvršenim 08. prosinca 2020. godine i 07. rujna 2021. godine, a to stoga što iz izvatka po transakcijskom računu na navedene datume proizlazi da u njima nije naznačeno za koje mjesece se plaća pričuve pa je tužitelj tim uplatama, u skladu sa odredbom čl.171.st.2. Zakona o obveznim odnosima zatvarao najstarija dugovanja tuženih; da je sud pogrešno odlučio i o protutužbenom zahtjevu prihvaćajući isti pozivom na odredbu čl.1113. Zakona o obveznima odnosima, jer ako su tuženi navedenim uplatama i platila dva puta isti dug to ne znači da imaju pravo na povrat pozivom na navedenu odredbu, a o stoga jer su znali da plaćaju nešto što je već plaćeno; da je sud prvog stupnja posljedično naprijed navedenom pogrešno odlučio i o troškovima parničnog postupka.

7.1.) Naprijed navedene žalbene tvrdnje su djelomično osnovane, a što će biti obrazloženo u nastavku ove odluke.

8.) Prije svega, uvodno valja napomenuti da predmetna parnica predstavlja spor male vrijednosti u smislu odredbe čl.458.st.1. Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/88., 57/11., 25/13., 89/14. i 79/19. – u daljnjem tekstu: ZPP), jer se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu koje ne prelazi svotu od 10.000,00 kuna, a u skladu sa odredbom čl.467.st.1. ZPP-a presudu kojom završava spor male vrijednosti dopušteno je žalbom pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ovoga Zakona, osim zbog povrede iz članka 354. stavka 2. točke 3. ovoga zakona.

 

8.1.) Dakle, predmetnu presudu nije dopušteno pobijati zbog bitne povrede postupka iz odredbe čl.354.st.2.t.3. ZPP-a, zbog relativno bitnih povreda postupka iz čl.354.st.1. ZPP-a, a ni zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

9.) Kada odlučuje o tužbenom zahtjevu tužitelja (platnom nalogu iz rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave), kao razlog za odbijanje tog zahtjeva sud prvog stupnja navodi prestanak utužene tražbine, odnosno navodi da su tuženi tražbinu utuženu u predmetnom postupku podmirili uplatama izvršenim dana 08. prosinca 2020. godine i 07. rujna 2021. godine.

 

9.1.) Pobijajući navedenu odluku tužitelj u žalbi osnovano ukazuje na postojanje bitne povrede postupka iz čl.354.st.2.t.11. ZPP-a, jer presuda u svojim razlozima ne sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, tj. o uplatama temeljem kojih sud zaključuje o prestanku utužene tražbine, no to u predmetnom slučaju, ne predstavlja razlog za njeno ukidanje, jer je navedenu manjkavost bilo moguće otkloniti u ovom žalbenom postupku temeljem odredbe čl.373.a st.1.t.2. u svezi st.3. ZPP-a, što je i učinio ovaj sud drugog stupnja temeljem procesnih ovlasti iz navedene zakonske odredbe.

 

10.) Naime, nije sporno da je tužitelj, kao upravitelj stambene zgrade u I. G., utužio dužnu pričuvu za stan u vlasništvu tuženih u ukupnom iznosu od 1.546,40 kuna – tj. za svaki mjesec utuženog vremenskog razdoblja po 123,40 kuna izuzev mjeseca travnja 2020. za koji je utužen iznos od 65,60 kuna, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog mjesečno iznosa utužene pričuve pa do plaćanja.

 

10.1.) Nakon što je povodom prigovora tuženih rješenjem suda od 07. listopada 2021. godine odlučeno da će se postupak nastaviti kao u povodu prigovora protiv platnog naloga, tužitelj je podneskom podnesenim dana 26. listopada 2021. godine u skladu sa odredbom čl.461.a st.6. ZPP-a, povukao zahtjev za plaćanje glavnog duga (1.546,40 kuna), a ustrajao je kod sporedne tražbine, tj. zahtjeva za plaćanje zatezne kamate, s tim da je istu obračunao od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa utužene pričuve pa do dana plaćanja glavnog duga 07. rujna 2021. godine, a koja kamata prema tom obračunu iznosi 65,37 kuna, a ustrajao je i kod zahtjeva za plaćanje troškova određivanja ovrhe po javnom bilježniku.

 

10.2.) S obzirom na navedeno u prethodnoj točki o djelomičnom povlačenju tužbe za glavnu tražbinu, kojem povlačenju se tuženi nisu protivili, sud prvog stupnja je trebao, u skladu sa odredbom čl.456.st.1. ZPP-a, rješenjem ukinuti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi za iznos glavne tražbine za koju je tužitelj povukao tužbu. Navedeno je sud propustio učiniti, ali niti stranke u tom pravcu nisu predlagale donošenje dopunske odluke.

 

11.) Dakle, donesenom presudom sud je odlučivao o opstojnosti platnog naloga iz rješenja o ovrsi samo glede sporedne tražbine – tražbine zakonske zatezne kamate na tijekom postupka podmirenu glavnu tražbinu. Međutim u obrazloženju sud ne navodi jasne razloge za odluku o tom dijelu tražbine, jer se izneseni razlozi odnose na prestanak glavne tražbine za koju je tužba povućena, zbog čega je pobijana presuda manjkava, ali ne u toj mjeri da ju ovaj sud drugog stupnja ne bi mogao preispitati na temelju stanja predmetnog spisa u skladu sa odredbom čl.373.a st.1.t.2. ZPP-a, što je i učinio pa je na temelju činjenica utvrđenih temeljem procesnih ovlasti iz navedene odredbe našao utvrđenim da je i zahtjev glede sporedne tražbine pravilno odbijen kao neosnovan.

 

11.1.) Naime, iz preslike naloga za plaćanje (list 28), koji su tuženi priložili uz prigovor izjavljen protiv rješenja o ovrsi, koja je potpuno istovjetna izvorniku navedene isprave, koji su tuženi pak predočili sudu na glavnoj raspravi, proizlazi da su tužitelji dana 08. prosinca 2020. godine uplatili ukupni iznos od 987,20 kuna na ime dužne pričuve. Iz navedene uplatnice proizlazi, a što je utvrdio i prvostupanjski sud, da su tuženi u njoj, tj. u opisu plaćanja, naveli da tim iznosom plaćaju pričuvu za 3., 6., 7., 8., 9., 10., 11. i 12. mjesec 2020. godine. Dakle, iz navedene uplatnice jasno proizlazi da su tuženi kao dužnici u njoj naznačili što njome plaćaju, tj. da  plaćanjem navedenog iznosa podmiruju, osim pričuve za mjesec ožujak i prosinac 2020. godine, i pričuvu za šest mjeseci (lipanj, srpanj, kolovoz, rujan, listopad te studeni 2020. godine) vremenskog razdoblja koje je bilo utuženo u predmetnom postupku, za koje vremensko razdoblje pričuva iznosi 740,40 kuna. Dakle, navedeno plaćanje pričuve izvršeno je prije pokretanja predmetnog postupka.

 

11.2.) Nadalje, iz preslike naloga za plaćanje (list 30), koji su tuženi priložili uz prigovor izjavljen protiv rješenja o ovrsi, koja je potpuno istovjetna izvorniku navedene isprave koji su tuženi predočili sudu na glavnoj raspravi, proizlazi da su tužitelji dana 07. rujna 2020. godine uplatili iznos od 1.546,40 kuna na ime dužne pričuve. Iz navedene uplatnice proizlazi, a što je utvrdio i prvostupanjski sud, da su tuženi u njoj, tj. u opisu plaćanja, naveli da tim iznosom plaćaju pričuvu za razdoblje od mjeseca travnja do mjeseca studenog 2020. godine i za razdoblje od mjeseca travnja do mjeseca kolovoza 2021. godine, tj. za cijelo razdoblje utuženo u predmetnoj parnici, a navedeni iznos su uplatili nakon što su zaprimili obavijest (list 29) javnog bilježnika o podnesenom prijedlogu za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave. Dakle, iz navedene uplatnice jasno proizlazi da su tuženi kao dužnici u njoj naznačili što njome plaćaju, tj. da plaćanjem navedenog iznosa plaćaju pričuvu za cijelo vremensko razdoblje utuženo u predmetnoj parnici, što znači da ponovno plaćaju pričuvu i za one mjesece tog razdoblja za koje su plaćanje već izvršili uplatom izvršenom 08. prosinca 2020. godine. Navedena druga uplata izvršena je nakon podnošenja prijedloga za ovrhu javnom bilježniku, ali prije donošenja rješenja o ovrsi te unutar roka u kojem su tuženi od strane javnog bilježnika bili pozvani platiti dug za koji je tužitelj (ovrhovoditelj) namjeravao protiv njih pokrenuti ovrhu.

 

12.) Imajući u vidu naprijed navedeno u točkama 11.1. i 11.2. ovog obrazloženja, tada je sud prvog stupnja izveo pravilan zaključak o prestanku cijele tražbine tužitelja utužene u predmetnom postupku – dakle, i glavne (za koju je tužba povućena) ali i sporedne tražbine (zatezne kamate) o kojoj je odlučeno pobijanom presudom.

 

13.) Naime, pri izvođenju navedenog zaključka o prestanku tražbine tužitelja, osim navedenog u točkama 11.1. i 11.2. obrazloženja, treba imati u vidu odredbe čl.171. Zakona o obveznim odnosima (NN broj (35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 156/2022., 114/2022. – dalje: ZOO/05), kojima je regulirano pitanje uračunavanja ispunjenja.

 

13.1.) Navedenom odredbom je propisano da kad između istih osoba postoji više istorodnih obveza, pa ono što dužnik ispuni nije dovoljno da bi se moglo namiriti sve, onda će se, ako o tome ne postoji sporazum vjerovnika i dužnika, uračunavanje obaviti onim redom koji odredi dužnik najkasnije prilikom ispunjenja (st.1.); da kad nema dužnikove izjave o uračunavanju, obveze se namiruju redom kako je dospjela za ispunjenje (st.2.); da ako je više obveza istodobno dospjelo, prvo se namiruju one koje su najmanje osigurane, a kad su sve podjednako osigurane, prvo se namiruju one koje su dužniku najtegotnije (st.3.); i ako su u svemu naprijed rečenom obveze jednake, namiruju se redom kako su nastale, a ako su istodobno nastale, ono što je dano na ime ispunjenja raspoređuje se na sve obveze razmjerno njihovim iznosima (st.4.).

 

14.) Iz činjenica (točka 11.1. i 11.2.) koje proizlaze iz isprava (naloga o plaćanju) u predmetnom spisu izvjesno proizlazi da su tuženi postupili u skladu sa odredbom čl.171.st.1. ZOO/05, kako kod plaćanja izvršenog dana 09. prosinca 2020. godine, tako i kod plaćanja izvršenog dana 07. rujna 2020. godine, slijedom čega je tužitelj kao vjerovnik tražbine bio u obvezi navedenim uplatama zatvoriti one tražbine koje su u nalogu za plaćanje naznačili tuženi kao dužnici, a tužitelj tako nije postupio jer, kada je riječ o plaćanju izvršenom dana 09. prosinca 2020. godine njime nije izvršio zatvaranje onih dugovanja koje su dužnici naznačili u nalogu za plaćanje, što znači da je postupio upravo suprotno navedenoj zakonskoj odredbi.

 

14.1.) Dakle, uvažavajući naprijed navedeno sud prvog stupnja je izveo pravilan zaključak da je navedenim uplatama prestala tužiteljeva tražbina radi čije naplate je pokrenuo predmetni postupak. To stoga što je uplatom izvršenom 09. prosinca 2020. godine plaćena pričuva za ukupno šest mjeseci utuženog vremenskog razdoblja – za mjesec lipanj, srpanj, kolovoz, rujan, listopad i studeni 2020. godine. Kasnijom uplatom izvršenom 07. rujna 2020. godine, kojom je podmiren iznos utužen za cijelo utuženo vremensko razdoblje, tužitelji su ponovno platili pričuvu za naprijed navedenih šest mjeseci za koje su pričuvu platili uplatom izvršenom 09. prosinca 2020. godine, ali su platili i za preostale mjesece utuženog razdoblja koji nisu bili plaćeni navedenom uplatom – tj. pričuva za travan i svibanj 2020. godine i za mjesece travanj, svibanj, svibanj, lipanj, srpanj i kolovoz 2021. godine.

 

15.) S obzirom na naprijed navedeno – da su plaćanjem izvršenim dana 07. rujna 2021. godine tuženi ponovno, tj. po drugi put platili pričuvu za mjesece lipanj, srpanj, kolovoz, rujan, listopad i studeni 2020. godine, tada proizlazi da su oni time, plaćajući pričuvu za utuženo vremensko razdoblje platili 740,40 kuna više (123,40 kuna x 6 mjeseci) nego što su s osnova pričuve bili dužni za navedeno vremensko razdoblje.

 

16.) Međutim, unatoč naprijed navedenom pravilnom zaključku suda prvog stupnja, tuženima protivno njihovu stavu izraženom u podnesenoj protutužbi a i protivno pravnom stavu suda prvog stupnja, ne pripada pravo podnesenom protutužbom zahtijevati od tužitelja povrat navedenog više plaćenog iznosa pozivom na odredbe ZOO/05 (čl.1111.) o stjecanju bez pravne osnove.

 

16.1.) Naime, imajući u vidu odredbe Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN broj 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 114/01, 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 143/12., 152/14., - dalje: ZVDSP), kojima je regulirano pitanje doprinosa suvlasnika u zajedničku pričuvu, sasvim je jasno da sredstva zajedničke pričuve predstavljaju zajedničku imovinu svih suvlasnika zgrade te suvlasnici svoje doprinose uplaćuju na poseban račun. Dakle, upravitelj zgrade samo upravlja navedenim uplaćenim sredstvima, te je u ime svih suvlasnika dužan voditi brigu o tome da li suvlasnici redovito uplaćuju pričuvu na navedeni račun, pa je u ime suvlasnika ovlašten pokrenuti i postupak protiv suvlasnika radi naplate dužne pričuve. Dakle, tuženi kada su uplatom izvršenom  07. rujan 2021. godine po drugi put platili pričuvu za vremensko razdoblje od lipnja do studenog 2020. godine, oni nisu ništa platili tužitelju, pa slijedom toga u tom slučaju nema niti prelaza imovine jedne strane (tuženih) u imovinu druge strane (tužitelja) što predstavlja temeljnu pretpostavku da se traži vračanje stečenog bez pravne osnove u smislu odredbe čl.1111. ZOO/05.

 

16.2.) Slijedom navedenog osnovana je žalba tužitelja u dijelu u kojem se pobija zakonitost presude kojom je prihvaćen protutužbeni zahtjev tuženih za isplatu – povrat više uplaćenog iznosa od 740,40 kuna.

 

17.) Polazeći od izvoda iz poslovnih knjiga tužitelja (list 8), iz kojeg proizlazi dospijeće utuženih iznosa pričuve, i od toga kada su tuženi izvršili plaćanje (09.12.2020., 07.09.2021.) pričuvu za utuženo vremensko razdoblje, tada sasvim izvjesno proizlazi da je navedena pričuva plaćena sa zakašnjenjem, slijedom čega tužiteljima pripada pravo na zakonsku zateznu kamatu, i to od dana zakašnjenja pa do dana izvršenog plaćanja.

 

17.1.) Navedenu zakonsku kamatu tužitelj je obračunao u iznosu od ukupno 65,37 kuna. Kako su tuženi, nakon plaćanja pričuve dana 09. prosinca 2020. godine uplatom izvršenom dana 07. rujna 2021. godine na ime dužne pričuve za utuženo vremensko razdoblje platili 740,40 kuna više nego što iznosi pričuva za utuženo vremensko razdoblje, tada je uplatom tog iznosa prestala i navedena sporedna tražbina koja iznosi manje od navedenog iznosa jer je zateznu kamatu na plaćenu pričuvu za razdoblje lipanj-studeni 2020. godine trebalo obračunati do 09. prosinca 2020. godine, jer je tada plaćena pričuva za navedeno vremensko razdoblje, a ne do 07. rujna 2021. godine, kako je to izvršio tužitelj. Međutim, čak kada bi pravilno obračunata zakonska zatezna kamata i iznosila onoliko koliko je tužitelj i obračunao, i navedena tražbina je pokrivena više uplaćenim iznosom od 740,40 kuna.

 

18.) Budući da su tuženi dio tražbine utuženog vremenskog razdoblja platili nakon što je podnesen ovršni prijedlog javnom bilježniku, tj. tek kada ih je javni bilježnik pozvao da plate dug jer ovrhovoditelj namjerava protiv njih pokrenuti ovrhu, od troškova određivanja ovrhe tužitelju bi pripadalo pravo samo na trošak sastava prijedloga za ovrhu te njegova podnošenja javnom bilježniku – koji trošak iznosi ukupno 343,75 kuna (312,50 + 31,25), pa imajući u vidu iznos (740,40 kuna) više plaćenog, tada proizlazi zaključak o podmirenju i navedenog dijela tražbine  s osnova troškova ovrhe na koje bi tužitelji imali pravo.

 

19.) Slijedom svega naprijed izloženog valjalo je, temeljem odredbe čl.373.a st.1.t.2. u svezi st.3. ZPP-a, žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu u točki I. izreke.

 

19.1.) Isto tako, slijedom naprijed izloženog valjalo je, temeljem odredbe čl.370.t.3. ZPP-a, žalbu tužitelja djelomično uvažiti kao neosnovanu i preinačiti pobijanu prvostupanjsku presudu u točki II. izreke te odbiti protutužbeni zahtjev tuženih kao neosnovan.

 

20.) Budući da je ovom presudom suda drugog stupnja djelomično preinačena prvostupanjska presuda, valjalo je, u skladu sa odredbom čl.166.st.2. ZPP-a, odlučiti i o troškovima parničnog postupka. Naime, tom je odredbom propisano da kad sud preinači odluku protiv koje je podnesen pravni lijek ili ukine tu odluku i odbaci tužbu, odlučit će o troškovima cijelog postupka jednom odlukom.

 

20.1.) Prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda o troškovima parničnog postupka valjalo je odlučiti u skladu sa odredbom čl.154.st.2. ZPP-a, tj. razmjerno uspjehu u sporu.

 

20.2) Pri zauzimanju navedenog stava ovaj sud drugog stupnja je imao u vidu da u konačnici tužitelj nije uspio sa svojim tužbenim zahtjevom, s tim da je ovaj sud drugog stupnja posebno imao u vidu da su tuženi dio utužene tražbine (za šest od trinaest mjeseci) podmirili prije podnošenja prijedloga za ovrhu, a preostali dio nakon podnošenja prijedloga za ovrhu javnom bilježniku ali unutar roka u kojem su po obavijesti javnog bilježnika mogli podmiriti dug ovrhovoditelju, iz čega proizlazi da u konkretnom slučaju nije niti postojala potreba ni za određivanje ovrhe (ovrhovoditelj je moga o i trebao povući prijedlog za ovrhu), a napose za vođenje predmetne parnice. Kada bi se uzelo u obzir samo navedeno tada bi tuženima pripadalo pravo na trošak koji im je nastao u postupku pred prvostupanjskim sudom u iznosu koji im je i odredio sud prvog stupnja – tj. u iznosu od 2.048,75 kuna.

 

20.3.) Međutim, pri odlučivanju o obvezi naknade parničnog troška ne može se ne uzeti u obzir da su i tuženi u predmetnoj parnici postavili protutužbeni zahtjev, sa kojim su odbijeni presudom ovog drugostupanjskog suda. Naime, u navedenom dijelu ovaj drugostupanjski sud je uvažio žalbu tužitelja te preinačio prvostupanjsku presudu, slijedom čega bi tužitelju pripadalo pravo na trošak izjavljivanja žalbe u iznosu od 490,62 kune, koji se sastoji od troška njenog sastava po punomoćniku u osobi odvjetnika u iznosu od 390,62 kune i od troška sudske pristojbe na žalbu u iznosu od 100,00 kuna.

 

20.4.) Kada se od troška (2.048,75 kuna), koji je tuženima odmjeren po prvostupanjskom sudu, odbije trošak (490,62 kuna) tužitelja iz ovog žalbenog postupka, tada proizlazi da bi tužitelji bili u obvezi naknaditi tuženima trošak predmetne parnice u iznosu od 206,80 EUR / 1.558,13 kuna, koliko im je ovom odlukom i dosuđeno.

 

21.) Slijedom navedenog valjalo je, temeljem odredbe čl.380.t.3. ZPP-a, djelomičnim uvažavanjem žalbe tužitelja, preinačiti odluku o troškovima postupka sadržanu u točki III. izreke presude.

 

 

Bjelovar, 6. veljače 2023.

 

 

Sudac

 

   Antun Dominko v. r.