Republika Hrvatska
Općinski sud u Rijeci
Rijeka, Žrtava fašizma 7

Poslovni broj Pr-592/2018-33

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda Mariji Predovan Matoković, kao sucu
pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja D. Š. iz S., M. 1, OIB: ..., zastupanog po punomoćniku D. R., odvjetniku iz S., protiv tuženika Z. L. R. d.o.o., O., H. 1, OIB: ..., zastupanog po punomoćnici K. M., odvjetnici iz R., radi utvrđenja i dr., nakon glavne javne rasprave, zaključene 16. siječnja 2023. u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužitelja M. B., odvjetnice iz R. i
punomoćnice tuženika, objavljene 3. veljače 2023.,

p r e s u d i o j e

I  Utvrđuje se nezakonitim i nedopuštenim otkaz Ugovora o radu na neodređeno vrijeme Ur.Br. 664/16 od 8. lipnja 2018. iz Odluke o redovitom otkazu tuženika Z. L. R. d.o.o., O., H. 1, OIB: ... od 5. rujna 2018.

II. Nalaže se tuženiku Z. L. R. d.o.o., O., H. 1, OIB: .... da u roku od osam dana i pod prijetnjom ovrhe, vrati tužitelja D. Š. iz S., M. 1, OIB: ...., na radno mjesto samostalnog referenta upravljanja kvalitetom.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi parnični trošak u iznosu od 497,71 eura1/3.750,00 kn uvećan za zakonsku zateznu kamatu tekuću od 3. veljače 2023. do isplate, po stopi koja se obračunava uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od osam dana.

1 Fiksni tečaj konverzije 7,53450

2 Poslovni broj Pr-592/2018-33

r i j e š i o j e

Odbija se prijedlog tuženika radi prekida ovog postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da mu je tuženik Odlukom o redovitom otkazu od 5. rujna

2018. otkazao Ugovor o radu na neodređeno vrijeme Ur.br. 664/16 od08. lipnja 2011.
radi ukidanja radnog mjesta "samostalni referent upravljanja kvalitetom", odnosno
zbog gospodarskih, tehnoloških i/ili organizacijskih razloga. Predmetna Odluka da je
dostavljena tužitelju 15. rujna 2018., a tužitelj da je pravovremeno 28. rujna 2018.
izjavio zahtjev za zaštitu prava iz radnog odnosa kojem da tuženik nije udovoljio.
Nadalje navodi kako Odluka o otkazu Ugovoru o radu nije zakonita jer da je tuženik
kao razlog otkaza naveo da je 16. kolovoza 2018. donio Pravilnik o izmjenama i
dopunama Pravilnika o sistematizaciji poslova u Z.L.R. d.o.o., a kojom

izmjenom da je ukinuo radno mjesto "samostalnog referenta upravljanja kvalitetom",
u smislu Uredbe komisije EU broj: 193/2014 te A. priručnika Z. l.
R. – C. M. M., pa da više ne postoji potreba za tim
radnim mjestom. Tužitelj ističe kako sporna izmjena Pravilnika kojim se ukida isto
radno mjesto nije usklađena s pozitivnim zakonskim propisima koji uređuju
poslovanje Z. luke, i to posebice Uredbe komisije EU broj 139/2014 od 12.
veljače 2014. koja određuje da svaka Z. L.R. mora imati sustav upravljanja koji
uključuje formalno proces za praćenje sukladnosti organizacije s relevantnim
zahtjevom (Compliance Monitoring), a koji sustav upravljanja predstavlja poslove i
procese obuhvaćene izrazom "sustav upravljanja kvalitetom". Isto tako Uredba da je
bila razlog zbog čega je Izmjenom Pravilnika tijekom 2014. dodano predmetno radno
mjesto, a nepuna četiri mjeseca prije donošenja Izmjene Pravilnika od 16. kolovoza

2018., tuženik da je tako Izmjenom Pravilnika za isto radno mjesto predvidio čak dva
izvršitelja. Dakle, nije prestala potreba za obavljanjem poslova radnog mjesta na
kojem je tužitelj bio zaposlen, a predmetni Pravilnik koji nije usklađen sa zakonskim
propisima da je isključivo donesen radi osobnog animoziteta direktora društva spram
tužitelja, odnosno rješavanjem direktoru društva "nepodobnog" radnika. Tuženik da je
još 3. kolovoza 2018., dakle prije donošenja Odluke o Izmjeni Pravilnika tužitelja
svojom Odlukom udaljio sa radnog mjesta "do okončanja postupka pokrenutog radi
teške povrede dužnosti", iako pri tome tužitelju nikada nije uručena odluka o
izvanrednom otkazu, nije pozvan na davanje obrane, niti bi bila donesena bilo kakva
odluka o otkazu. Dakle, razlog otkaza nije donošenje Pravilnika i pretanak potrebe za
obavljanjem poslova tužitelja, već da je razlog donošenja Pravilnika o izmjenama i
dopunama Pravilnika unaprijed donesena odluka direktora tuženika da se riješi
njemu osobno nepodobnog radnika. Pri tome ističe da ovakav način vođenja
kadrovske politike od strane direktora tuženika te u tom smislu zlouporaba prava da
se ukidanjem radnih mjesta rješavaju osobni sukobi direktora tuženika s radnicima da
nije iznimka, već pravilo. Ovakvo ponašanje tuženika da predstavlja zlouporabu
prava, da je protivno načelima savjesnosti i poštenja, te zabrani zlouporabe prava
kao temeljnim načelima obveznog prava, a koje da su stranke dužne primjenjivati i u
radnim odnosima. Slijedom navedenog, kako u ovom slučaju nisu postojali
ekonomski i organizacijski opravdani razlog za ukidanjem radnog mjesta tužitelja, to
da nije ni prestala potreba za obavljanjem njegova posla, slijedom čega ne postoji

3 Poslovni broj Pr-592/2018-33

opravdani razlog za donošenje sporne Odluke u smislu odredbe čl. 115. st. 1. t. 1.
Zakona o radu, pa predlaže da sud usvoji tužbu i tužbeni zahtjev, uz naknadu
parničnog troška.

2. U odgovoru na tužbu tuženik, prije upuštanja u raspravljanje, predlaže da sud
odbaci tužbu kao nepravodobnu iz razloga što da ju je tužitelj podnio izvan
zakonskog roka propisanog čl. 133. st. 2. Zakona o radu. Ukoliko sud ne odbaci
predmetnu tužbu, tada osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Prvenstveno ističe
kako su neosnovani navodi tužitelja da su Izmjene i dopune Pravilnika o
sistematizaciji poslova kod tuženika donesene radi osobnog animoziteta direktora
tuženika spram tužitelja, odnosno rješavanja direktoru tuženika "nepodobnog"
radnika. Naime tužitelj da je kod tuženika bio zaposlen na radnom mjestu samostalni
referent za upravljanje kvalitetom, a osim tih poslova da je obavljao i poslove
voditelja organizacije stručnog osposobljavanja, Safety Managera i Quality
Managera. Nadalje navodi kako je tužitelj poslove voditelja organizacije stručnog
osposobljavanja radnika prestao obavljati na vlastiti zahtjev 1. svibnja 2018., a
poslove Safety Managera, također na vlastiti zahtjev, da je prestao obavljati 1. lipnja

2018. Nadalje, 19. i 20. ožujka 2018. da je održan audit od strane H.A. te da je utvrđeno da tuženik nije u cijelosti implementirao
Politiku upravljanja sigurnošću, a što da je bilo u djelokrugu rada tužitelja, a isto da je
utvrđeno i auditom održanim 5. lipnja 2018. od strane C. A.-a. S obzirom
da tužitelj očito nije adekvatno obavljao poslove svog radnog mjesta odnosno
poslove Quality Managera, tuženik da je bio primoran zaključiti s kvalificiranim
vanjskim izvršiteljem F. I. d.o.o. (koji da je prihvaćen od strane H.
A.) ugovor kojim će isti obavljati navedene poslove,
budući da isti odgovara za sve propuste u tom segmentu. Konačno, tuženik kao
poslodavac da ima pravo biti autonoman u određivanju organizacije svog posla, što
znači kako ima pravo ukinuti radno mjesto i povjeriti obavljanje tih poslova vanjskom
partneru, a pri čemu da su pravno apsolutno nebitni razlozi takvog njegovog
postupanja, pa čak i u slučaju kada su za tuženika financijski isplativiji. Iako je tuženik
(osim zbog neovlaštenog slikanja zrakoplova zbog čega je donio odluku o udaljenju
tužitelja s radnog mjesta) imao ranije čak nekoliko opravdanih razloga za donošenje
odluke o izvanrednom otkazu tužitelju, isti da je ipak donio odluku o redovitom otkazu
budući da je u međuvremenu pokrenuo proceduru ukidanja radnog mjesta na kojem
je bio zaposlen tužitelj (donošenje Pravilnika o izmjenama i dopunama pravilnika o
sistematizaciji poslova kod tuženika), a i iz razloga kako bi tužitelj mogao ostvarivati
prava koja mu kod redovitog otkaza pripadaju, a na koja ne bi imao pravo kod
izvanrednog otkaza. Da je tuženik donio odluku o otkazu iz razloga da se riješi
nepodobnog radnika, kako to tvrdi tužitelj, isti da zasigurno ne bi išao u korist tužitelja
i donio odluku o otkazu temeljem koje tužitelj ima pravo na otpremninu i otkazni rok.
Pravilnik o izmjena i dopunama Pravilnika o sistematizaciji poslova kod tuženika da je
donesen prvenstveno iz razloga što je tužitelj na vlastiti zahtjev prestao obavljati
poslove Voditelja organizacije stručnog osposobljavanja i Safety Managera, te iz
razloga što je tuženik na temelju provedenih audita zaključio da tužitelj očigledno
nema dovoljno znanja i iskustva da adekvatno obavlja poslove Quality Managera,
zbog čega je bio primoran te poslove povjeriti vanjskom izvršitelju. Slijedom
navedenog, tuženik da je utvrdio kako ne postoji potreba za radom radnika na
radnom mjestu samostalni referent upravljanja kvalitetom. Također ističe i to da
radničko vijeće nikada nije pokrenulo postupak radi utvrđenja ništetnosti Pravilnika o
izmjenama i dopunama Pravilnika o sistematizaciji poslova kod tuženika kojim je

4 Poslovni broj Pr-592/2018-33

ukinuto radno mjesto tužitelja. Nadalje navodi kako Uredba komisije EU broj
139/2014 od 12. veljače 2014. određuje da svaka zračna luka mora imati sustav
upravljanja koji uključuje formalni proces za praćenje sukladnosti organizacije s
relevantnim zahtjevom (Compilance Monitoring) a koji sustav upravljanja predstavlja
poslove i procese obuhvaćene izrazom "sustav upravljanja kvalitetom". Iako ta
Uredba propisuje da svaka zračna luka mora imati sustav upravljanja, ista da ne
propisuje da zračne luke u svojoj sistematizaciji radnih mjesta moraju imati propisano
"klasično" radno mjesto za obavljanje tih poslova, već da se ti poslovi mogu povjeriti
vanjskim izvršiteljima i/ili se mogu uz postojeće radno mjesto radniku dodijeliti kao
dodatne funkcije koje obavlja po odobrenju H.A. toga tuženik da nije u obvezi u sistematizaciji radnih mjesta imati
propisano radno mjesto referent upravljanja kvalitetom ili sličnog naziva, odnosno
predmetne izmjene i dopune Pravilnika o sistematizaciji poslova kojima se ukida
radno mjesto tužitelja da su u skladu s pozitivnim zakonskim propisima jer je tuženik
poslove upravljanja kvalitetom povjerio vanjskom izvršitelju. Slijedom navedenog,
predlaže da sud odbije tužbu i tužbeni zahtjev kao neosnovane, uz naknadu
parničnog troška.

3. Radi pravilnog i potpunog utvrđenja činjeničnog stanja sud je proveo dokaz
uvidom u cjelokupnu materijalnu dokumentaciju priležeću spisu, te je proveden dokaz
saslušanjem svjedoka B. F. (stranica 317-319 spisa), A. K.
(stranica 323-326 spisa) i N. T. (stranica 327-330 spisa), te tužitelja
(stranica 310-313 spisa) i z.z. tuženika T. P. (stranica 314-317 spisa)
kao stranaka.

4. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno, kao i svih dokaza
zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno članku 8. Zakona o
parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03,
88/05, 2/07 - odluka USRH, 84/08, 96/08 - odluka USRH, 123/08 - ispr., 57/11,
25/13, 89/14 - odluka USRH, 70/19 i 80/22 - dalje ZPP), ovaj sud smatra tužbeni
zahtjev osnovanim.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrdi nedopuštenom Odluka tuženika o redovitom otkazu ugovora o radu od 5. rujna 2018. te, posljedično tome, povratak na rad.

6. Među strankama nije sporno da je tužitelj kod tuženika kao poslodavca bio
zaposlen na radnom mjestu samostalnog referenta upravljanja kvalitetom, temeljem
Ugovora o radu na neodređeno vrijeme, sklopljenog 8. lipnja 2016. (stranica 4-11
spisa), kao i činjenica da mu je tuženik Odlukom o redovitom otkazu Ur. broj: 1802/18
od 5. rujna 2018. (stranica 12-17 spisa) otkazao citirani ugovor, koji prestaje istekom
otkaznog roka u trajanju od mjesec dana i dva tjedna, s time da je tužitelj bio
oslobođen obveze rada tijekom otkaznog roka, s pravom na otpremninu u iznosu od
jedne trećine prosječne mjesečne plaće koju je ostvario u tri mjeseca prije prestanka
ugovora o radu, za svaku navršenu godinu rada kod tuženika.

7. Međutim, prijeporno je pitanje je li tuženik imao ili ne opravdane razloge za otkaz
ugovora o radu na neodređeno vrijeme za poslove radnog mjesta samostalnog
referenta upravljanja kvalitetom u smislu odredbe čl. 115. ZR-a, te je li poštovan
postupak pri donošenju odluke o otkazu ugovora o radu tužitelju.

5 Poslovni broj Pr-592/2018-33

8. Sudska zaštita prava iz radnog odnosa uređena je čl. 133. st. 1. Zakona o radu
(„Narodne novine“ br. 93/14, 127/17 i 98/19; dalje ZR) kojim je propisano da radnik
koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku
od 15 dana od dana dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od
dana saznanja za povredu prava, zahtijevati od poslodavca ostvarenje nekog prava,
dok je stavkom 2. propisano da ako poslodavac u roku od 15 dana od dana dostave
zahtjeva radnika iz stavka 1. ne udovolji tom zahtjevu, radnik može u daljnjem roku
od 15 dana zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom.

9. Tijekom postupka utvrđeno je kako je tužitelj Odluku o redovitom otkazu ugovora o
radu od 5. rujna 2018. zaprimio 15. rujna 2018. (navedeno proizlazi iz navoda tužbe i
zahtjeva za zaštitu prava, koji nije osporavan od strane tuženika), protiv koje je
izjavio Zahtjev za zaštitu prava od 27. rujna 2018. (stranica 20-21 spisa), kojeg je
tuženiku preporučenom pošiljkom uputio 28. rujna 2018. (navedeno proizlazi iz
povratnice sa stranice 22 spisa). Kako je među strankama nesporno da je tuženik
Odlukom od 16. listopada 2018. odlučio o osnovanosti tužiteljeva zahtjeva za zaštitu
prava na način da je isti odbio (stranica 23-25 spisa), odnosno upustio se u
ocjenjivanje tog zahtjeva, to je tuženik omogućio tužitelju da u daljnjem roku od 15
dana podnese tužbu, što je tužitelj i učinio obzirom da je tužbu radi zaštite svojih
prava iz radnog odnosa sudu podnio preporučenom pošiljkom predanom pošti 30.
listopada 2018. (kako to proizlazi iz omotnice koja prileži spisu između stranica 3 i 4
spisa), slijedom čega nema osnove za odbacivanje tužbe jer je ista podnesena sudu
u roku od 15 dana računajući od prijema tuženikove odluke, odnosno odgovora na
zahtjev za zaštitu prava.

10. Odredbama čl. 115. st. 1. ZR-a propisano je da poslodavac može otkazati ugovor
o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdani
razlog, između ostalog i u slučaju (podstavak 1. toga članka) ako prestane potreba za
obavljanjem određenog posla zbog gospodarskih, tehnoloških ili organizacijskih
razloga (poslovno uvjetovani otkaz), uz napomenu da je stavkom 2. istog članka
propisano da pri odlučivanju o poslovno uvjetovanom otkazu, poslodavac mora voditi
računa o trajanju radnog odnosa, starosti i obvezama uzdržavanja koje terete
radnika, a odredbom st. 3. iste zakonske odredbe propisano je da se odredbe st. 2.
ovog članka ne primjenjuju na otkaz ako poslodavac zapošljava manje od dvadeset
radnika.

10.1. Imajući u vidu činjenicu da je svjedok B. F., tada predsjednik
radničkog vijeća kod tuženika, u svom iskazu naveo (stranica 314-317 spisa) da je
kod tuženika u vrijeme kad je tužitelj dobio otkaz bilo oko 70 zaposlenih, to je prilikom
donošenja odluke o otkazu ugovora o radu tuženik bio vezan ograničenjima koja za
poslodavca nameću odredbe čl. 115. st. 2. ZR-a, uz napomenu da i sam tuženik u
obrazloženju sporne odluke navodi da je pri odlučivanju kod donošenja iste vodio
računa o trajanju radnog odnosa, starosti i obvezama koje terete tužitelja.

11. Pored toga, sukladno čl. 150. st. 1. ZR-a poslodavac se prije donošenja odluke
važne za položaj radnika mora savjetovati s radničkim vijećem o namjeravanoj odluci
te mora radničkom vijeću dostaviti podatke važne za donošenje odluke i
sagledavanje njezinog utjecaja na položaj radnika, dok je st. 4. citiranog članka
propisano da se podaci o namjeravanoj odluci moraju dostaviti radničkom vijeću
potpuno i pravodobno, tako da mu se omogući davanje primjedbi i prijedloga, kako bi

6 Poslovni broj Pr-592/2018-33

rezultati rasprave stvarno mogli utjecati na donošenje odluke. U st. 7. citiranog članka
propisano je da se radničko vijeće može protiviti otkazu ako poslodavac nema
opravdani razlog za otkaz ili ako nije proveden postupak otkazivanja predviđen ovim
ZR-om.

11.1. U svezi pitanja savjetovanja s radničkim vijećem tuženik u obrazloženju sporne odluke o otkazu navodi da je proveo savjetovanje sukladno odredbama ZR-a.

12. Uvidom u očitovanje radničkog vijeća od 31. kolovoza 2018. (stranica 187-188
spisa) utvrđeno je da se radničko vijeće ne slaže i da ne daje suglasnost na
namjeravanu odluku Direktora društva Ur.broj 1666/18 od 17. kolovoza 2018. o
redovitom otkazivanju ugovora o radu tužitelju za obavljanje poslova radnog mjesta
"Samostalni referent upravljanja kvalitetom" zbog gospodarskih, tehnoloških i/ili
organizacijskih razloga (poslovno uvjetovani otkaz). Navedeno iz razloga što da se
tuženik u obrazloženju te odluke ponovno poziva na tzv. "Analizu postojeće
organizacije rada" temeljem koje da je utvrdio da ne postoji više potreba poslodavca
za navedenim radnim mjestom, a radničkom vijeću da nije poznato da je kod
tuženika donesena, barem u skladu s odredbama Zakona o radu, bilo kakva "Analiza
postojeće organizacije rada" temeljem koje bi se razumjela Odluka direktora o
smanjenju broja radnika na bilo kojem radnom mjestu ili ukidanju bilo kojeg radnog
mjesta. Ukoliko postoji takva analiza, tada moli da se radničko vijeće obavijesti tko ju
je i kada usvojio, a da nije provedeno obvezno savjetovanje s radničkim vijećem u
skladu s čl. 150. Zakona o radu. Kako ista nikada nije dostavljena na savjetovanje, to
da se postavlja pitanje postoji li uopće, a ako i postoji, onda da nije donesena u
skladu sa Zakonom o radu, slijedom čega da je pravno nevažeća i ne može biti
temelj donošenja odluka poslodavca. Nadalje se navodi da je iz samog obrazloženja
vidljivo kako potreba za obavljanjem poslova iz opisa poslova samostalni referent
upravljanja kvalitetom itekako postoji, pa će se, kako u obrazloženju navodi i sam
direktor, angažirati vanjski izvršitelj, a istovremeno da se otkazuje ugovor o radu
radniku koji te poslove obavlja, a u skladu tzv. "Analize postojeće organizacije rada".
Obrazloženje direktora da tužitelj više nema dovoljno znanja i iskustva da obavlja
poslove svog radnog mjesta kao razlog otkazivanja Ugovora o radu da je
neutemeljena i sasvim u suprotnosti sa svim dosadašnjim odlukama direktora
počevši od Aneksa ugovora o radu kojim da je ta ista uprava tužitelju povećala
koeficijent složenosti poslova od 8. lipnja 2016. s početnih 2,95 na 4,73 za obavljanje
poslova na tom radnom mjestu. Napominje se da je povećanje koeficijenta složenosti
poslova valjda proizašlo iz kvalitetnog obavljanja tih poslova od strane tužitelja koji
sada odjednom po mišljenju te iste Uprave više nema ni znanja ni iskustva za
obavljanje tih poslova. Pored toga, u tom razdoblju tužitelj da je obavljao i poslove
Voditelja organizacije stručnog osposobljavanja te poslove Safety Managera, što da
samo po sebi govorio njegovoj stručnosti i znanju, slijedom čega da čudi
obrazloženje koje uprava navodi u svom dopisu.

13. Vezano za sporno pitanje je li tuženik poštovao postupak pri donošenju odluke o
otkazu ugovora o radu tužitelju ističe se da je uvidom u Kolektivni ugovor o pravima i
obvezama radnika i poslodavca u Z. L. R. d.o.o. sklopljenog 12.
listopada 2006. (stranica 66-111 spisa), kao i pripadajuće Anekse (stranica 112-143
spisa), utvrđeno da je institut otkaza reguliran u čl. 132.-153., dok je ostvarivanje
prava i obveza iz radnog odnosa regulirano čl. 154.-158. citiranog Kolektivnog
ugovora.

7 Poslovni broj Pr-592/2018-33

14. Među strankama nesporna je i činjenica da je tuženik otkazao citirani Kolektivni
ugovor obzirom da spisu prileži presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gž
8/2019-2 od 24. lipnja 2019. (stranica 62-65 spisa) kojom je odbijena kao
neosnovana žalba ovdje tuženika i potvrđena presuda Županijskog suda u Rijeci
poslovni broj P-1/2019-21 od 3. svibnja 2019. kojom je poništena Odluka tuženika od

29. siječnja 2018. o otkazu Kolektivnog ugovora o pravima i obvezama radnika i
poslodavca u Z. L. R. d.o.o., sklopljenog 12. listopada 2006., a koji
je izmijenjen i dopunjen Aneksima broj 1/07 od 27. srpnja 2007., broj 2/08 od 4.
ožujka 2008., broj 3/12 od 25. srpnja 2012., broj 4/13 od 4. srpnja 2013., broj 5/14 od

17. travnja 2014., broj 6/14 od 16. listopada 2014. i broj 7/15 od 1. lipnja 2015.

15. Imajući u vidu da je poništena Odluka tuženika od 29. siječnja 2018. o otkazu
citiranog Kolektivnog ugovora sklopljenog 12. listopada 2006., izmijenjenog i
dopunjenog Aneksima, to posljedice poništaja Odluke o otkazu nastupaju ex tunc,
slijedom čega se ima smatrati kao da nije ni donesena, sve sukladno čl. 332. Zakona
o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18,
126/21, 114/22 i 156/22 - dalje ZOO).

16. Slijedom navedenog, tuženik je prilikom otkazivanja ugovora o radu tužitelju bio
dužan pridržavati se i odredbi citiranog Kolektivnog ugovora, napose odredbe čl. 139.
istog koja propisuje da se odluka o otkazu ne može donijeti bez suglasnosti
radničkog vijeća ako je radnik, između ostalog, dragovoljac Domovinskog rata.

16.1. Uvidom u potvrdu Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave
Zagrebačke broj: 511-19-04-1209-11-18 od 27. travnja 2018. (stranica 144 spisa)
utvrđeno je da se istom potvrđuje da je tužitelj sudjelovao u Domovinskom ratu u
razdoblju od 18. kolovoza do 31. prosinca 1991., te od 1. siječnja do 2. svibnja 1992.,
te da je stekao status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata – dragovoljca.

17. Sud ne prihvaća navod tuženika da ga tužitelj nikada nije obavijestio da je
dragovoljac Domovinskog rata jer je prilikom donošenja sporne odluke, a imajući u
vidu da je citiranim Kolektivnim ugovorom predvidio zaštićenu kategoriju radnika
prilikom otkazivanja ugovora o radu, morao utvrditi status tužitelja, odnosno je li isti
dragovoljac Domovinskog rata, napose kraj činjenice što je tužitelj u svom životopisu
(koji prileži na stranici 151-153 spisa) kojeg je priložio prilikom prijave na oglas za
popunjavanje radnog mjesta "Samostalni referent upravljanja kvalitetom" (molba
prileži na stanici 151 spisa) izričito naveo, i to u dijelu koji se odnosi na radno
iskustvo, da je od srpnja 1991. do ožujka 1992. bio djelatnik MUP-a na Z.L.
Z.. Navedeno i iz razloga što u životopisu, u dijelu koji se odnosi na edukaciju,
tužitelj navodi da je završio F. P.Z. u Z. i Z.
centar u Z., slijedom čega je činjenica što je tijekom trajanja
Domovinskog rata bio djelatnik MUP-a tuženiku trebala jasno ukazivati da je tužitelj
bio sudionikom Domovinskog rata.

17.1. Slijedom navedenog, neosnovan je navod tuženika kako tužitelj nije postupio
sukladno odredbi čl. 66. st. 1. Kolektivnog ugovora o pravima i obvezama radnika i
poslodavca u Z. L. R. d.o.o., sklopljenog 12. listopada 2006.,s
pripadajućim Aneksima kojim je propisano da je radnik obvezan poslodavcu dostaviti
sve osobne podatke utvrđene u svezi s radnim odnosom, a radi ostvarivanja prava i
obveza iz radnog odnosa jer iz provedenog postupka proizlazi upravo suprotno.

8 Poslovni broj Pr-592/2018-33

18. Imajući u vidu navedeno, kao i činjenicu što tuženik prilikom donošenja sporne
odluke nije primijenio odredbu čl. 139. st. 1. Kolektivnog ugovora o pravima i
obvezama radnika i poslodavca u Z. L. R. d.o.o., sklopljenog 12.
listopada 2006., a koji je izmijenjen i dopunjen Aneksima broj 1/07 od 27. srpnja

2007., broj 2/08 od 4. ožujka 2008., broj 3/12 od 25. srpnja 2012., broj 4/13 od 4.
srpnja 2013., broj 5/14 od 17. travnja 2014., broj 6/14 od 16. listopada 2014. i broj
7/15 od 1. lipnja 2015. o suglasnosti radničkog vijeća za otkaz dragovoljcu
Domovinskog rata, to odluka o otkazu ugovora o radu tužitelju nije dopuštena.

19. Naime, sam tuženik u Kolektivnom ugovoru o pravima i obvezama radnika i
poslodavca u Z. L. R. d.o.o., sklopljenog 12. listopada 2006., a koji
je izmijenjen i dopunjen naprijed navedenim Aneksima, u čl. 139. uređuje
suodlučivanje radničkog vijeća s poslodavcem u taksativno navedenim slučajevima,
a taj je i kad je riječ o otkazu dragovoljcu Domovinskog rata. Kako je tužitelj tijekom
postupka tvrdio i dokazao da je dragovoljac Domovinskog rata, propust tuženika kao
poslodavca što prije otkazivanja ugovora o radu za tužitelja kao dragovoljca
Domovinskog rata nije ishodio potrebnu suglasnost radničkog vijeća o namjeri
otkazivanja ugovora o radu niti je tu suglasnost nadomjestila sudska ili arbitražna
odluka, ima za posljedicu ništetnost odluke o otkazu. Navedeno iz razloga što
predmetna odredba Kolektivnog ugovora o pravima i obvezama radnika i poslodavca
u Z. L. R. d.o.o., sklopljenog 12. listopada 2006., s pripadajućim
Aneksima, predstavlja normativnu odredbu koja ima snagu pravne norme za one na
koje se odnosi.

20. Kako je sporna odluka donijeta protivno odredbi čl. 139. st. 1. Kolektivnog
ugovora o pravima i obvezama radnika i poslodavca u Z. L. R.
d.o.o., sklopljenog 12. listopada 2006., a koji je izmijenjen i dopunjen Aneksima broj
1/07 od 27. srpnja 2007., broj 2/08 od 4. ožujka 2008., broj 3/12 od 25. srpnja 2012.,
broj 4/13 od 4. srpnja 2013., broj 5/14 od 17. travnja 2014., broj 6/14 od 16. listopada

2014. i broj 7/15 od 1. lipnja 2015., to je valjalo usvojiti tužbeni zahtjev tužitelja i
presuditi kao u točki I. izreke.

21. Slijedom svega navedenog, sud je primjenom odredbe čl. 124. st. 1. ZR-a
naložio tuženiku vratiti tužitelja na radno mjesto samostalnog referenta upravljanja
kvalitetom jer se u slučaju nedopuštenosti otkaza ugovora o radu radniku uspostavlja
njegov radnopravni status koji je postojao prije otkazivanja, odnosno dolazi u pravni
položaj kao da mu svojstvo radnika nije ni prestalo, slijedom čega je uslijedila odluka
kao pod točkom II. izreke.

22. Kako je za postojanje nedopuštenosti otkaza dovoljno postojanje naprijed
navedenog razloga, to sud nije ulazio u ocjenu opravdanosti razloga navedenih u
odluci o otkazu ugovora o radu tužitelja, niti je obrazlagao ostale provedene dokaze,
a u smislu odredbe čl. 300. ZPP-a sud je odbio predložene dokaze tužitelja i
tuženika, smatrajući kako je činjenično stanje u dovoljnoj mjeri utvrđeno i da
provođenje daljnjih dokaza ne bi pridonijelo potpunijem utvrđenju istog.

23. Odluka o parničnim troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak

1., u svezi s čl. 155. ZPP-a i važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad
odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22 -
dalje Tarifa) pa je tužitelju priznat trošak zastupanja u jednokratnom iznosu od

9 Poslovni broj Pr-592/2018-33

3.000,00 kn sukladno Tbr. 7. t. 2. Tarife, što uvećano za trošak PDV-a od 25%
(750,00 kn) daje ukupan iznos od 3.750,00 kn/497,71 eura. Na taj parnični trošak
tužitelju je dosuđena zatezna kamata tekuća od presuđenja do isplate sukladno čl.

30. st. 2. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/12, 25/13, 93/14, 65/16 i
73/17) u visini određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.

23.1. Ovdje se ističe da je sud prilikom donošenja odluke vodio računa da je stupio
na snagu Zakon o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj
("Narodne novine" broj 57/22 i 88/22), slijedom čega je konverzija izvršena sukladno
odredbi članka 48. navedenog Zakona (fiksni tečaj konverzije kune u euro: 1 euro =
7,53450 kuna).

24. Sud nije prihvatio prijedlog tuženika glede prekida ovog postupka do okončanja
postupka koji se pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske vodi po tužbi ovdje
tuženika (broj: U-III-3583/2019), na temelju čl. 62. Ustavnog zakona o Ustavnom
sudu Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 99/99, 29/02 i 49/02), a obzirom da
je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gž 8/2019 od 24. lipnja 2019.
odbijena kao neosnovana žalba tuženika i potvrđena presuda Županijskog suda u
Rijeci poslovni broj P-1/2019 od 3. svibnja 2019. kojom je poništena Odluka tuženika
od 29. siječnja 2018. o otkazu Kolektivnog ugovora o pravima i obvezama radnika i
poslodavca u Z. L. R. d.o.o., sklopljenog 12. listopada 2006., a koji
je izmijenjen i dopunjen Aneksima broj 1/07 od 27. srpnja 2007., broj 2/08 od 4.
ožujka 2008., broj 3/12 od 25. srpnja 2012., broj 4/13 od 4. srpnja 2013., broj 5/14 od

17. travnja 2014., broj 6/14 od 16. listopada 2014. i broj 7/15 od 1. lipnja 2015.

25. Po mišljenju ovoga suda, kada je o prethodnom pitanju odlučeno u drugom
sudskom postupku pravomoćnom presudom, kao što je ovdje slučaj, tada činjenica
što je protiv te pravomoćne presude izjavljena ustavna tužba kao posebno
ustavnopravno sredstvo zaštite Ustavom zajamčenih ljudskih prava i temeljnih
sloboda ne predstavlja razlog za prekid postupka prema čl. 213. st. 1. t. 1. ZPP-a u
ovoj pravnoj stvari, slijedom čega je riješeno kao u izreci.

U Rijeci 3. veljače 2023.

Sudac

Marija Predovan Matoković

Uputa o pravnom lijeku

Protiv ovih odluka dopuštena je žalba koja se može podnijeti u roku od osam
dana od dana primitka prijepisa odluke. Žalba se podnosi pismeno u tri primjerka
nadležnom Županijskom sudu, a putem ovog suda.

10 Poslovni broj Pr-592/2018-33

DNA:

- pun. tužitelja
- pun. tuženika