1

Poslovni broj Gž-756/2020-

Poslovni broj: Gž-756/2020-

 

U  I M  E   R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Butković Brljačić predsjednice vijeća, Duška Abramovića suca izvjestitelja i člana vijeća te Barbare Bosner članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. B., iz Nj., OIB: … ,zastupanog po punomoćniku D. M., odvjetniku u S., protiv tuženice Z. L. C. iz S.,  OIB: …, zastupane po punomoćniku R. V., odvjetniku u S., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-5580/2018 od 18. listopada 2019., u sjednici vijeća 2. veljače 2023. 

 

p r e s u d i o   j e

 

              I Odbija se žalba tuženice kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-5580/2018 od 18. listopada 2019. u dosuđujućem dijelu točke I. i točki II. izreke.

 

              II Odbija se zahtjev tuženice za naknadu žalbenog troška kao i zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na žalbu. 

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom presudom u točki I. izreke tuženici je naloženo isplatiti tužitelju iznos od 52.061,67 kn sa zateznom kamatom od 8. veljače 2014. do isplate po stopi kao u izreci presude,  dok je u preostalom dijelu zahtjev za isplatu preko tog iznosa do iznosa kunske protuvrijednosti iznosa od 7.332,00 eur prema prodajnom tečaju HNB na dan isplate, te u odnosu na tijek zatezne kamate od  1. siječnja 2013. do 8. veljače 2014. odbijen kao neosnovan.

 

2. Točkom II. izreke naloženo je tuženici naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 9.939,00 kn sa zateznom kamatom.

 

3. Protiv te presude u dosuđujućem dijelu točke I. izreke i točke II. izreke žalbu je podnijela tuženica zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22; dalje ZPP) s prijedlogom da se presuda preinači odbijanjem tužbenog zahtjeva te obveže tužitelja na naknadu parničnog troška uvećanog za žalbeni trošak ili podredno da se presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

4. Tužitelj je odgovorio na žalbu tuženice, sve žalbene navode smatra neosnovanim te predlaže da se žalba odbije i presuda suda prvog stupnja u pobijanom dijelu potvrdi uz naknadu troška odgovora na žalbu.

 

5. Žalba nije osnovana.

 

6. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga pritom pazeći po službenoj dužnosti na postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. u vezi čl. 365. st. 2. ZPP-a ovaj sud nije utvrdio postojanje koje od tih bitnih povreda odredaba postupka.

 

7. Suprotno žalbenim navodima činjenično stanje je pravilno i potpuno utvrđeno te je i prema shvaćanju ovoga suda materijalno pravo pravilno primijenjeno kada je tužbeni zahtjev djelomično prihvaćen kao u dosuđujućem dijelu točke I. i točki II. izreke.

 

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 7.332,00 eur u protuvrijednosti u kunama sa zateznom kamatom.

 

9. U provedenom postupku prvostupanjski sud je u bitnom utvrdio:

 

-da je tužitelj u travnju 2010. tuženici doznačio iznos od 10.000,00 eur koji je tuženica primila i primitak potvrdila potvrdom od 11. svibnja 2011.,

 

-da je tužitelj taj novčani iznos tuženici doznačio na temelju dogovora stranaka za naknadu troškova potrebnih za legalizaciju tužiteljeve kuće u P., te je na temelju tih činjenica zaključio da između stranaka nije zaključen usmeni ugovor o zajmu i da se ne radi o kratkoročnoj pozajmici tuženici, da je taj pravni posao fiktivan (prividan) te da prikriva ugovor o djelu.

 

10. Ocjenom iskaza stranaka, iskaza svjedoka I. I. te uvidom u cjelokupnu dokumentaciju u spisu sud je u bitnome utvrdio da je tužitelj prilikom susreta s tuženicima u K. tijekom 2009. u razgovoru s njom naveo da ima poteškoća u vezi legalizacije kupljene kuće u P., da je tuženica u to vrijeme radila u Županijskom uredu, te navela da ona može pogledati dokumentaciju kojom je raspolagao tužitelj, da se tuženica nakon toga telefonom javila sinu tužitelja i zatražila da joj hitno pošalje iznos od 10.000,00 eur potreban za troškove legalizacije kuće, da je tuženici 7. travnja 2010. tužitelj doznačio taj novčani iznos, da je tuženica, budući je utvrdila da je kuća upisana na imenu tužiteljeve supruge i sina zatražila da joj tužiteljeva supruga i sin izdaju punomoć što su oni i učinili, da je tužitelj putem punomoćnika prije podnošenja tužbe tuženici 25. studenog 2014. uputio dopis kojim ju je pozvao na vraćanje dužnog iznosa umanjenog za iznos izvršenih plaćanja po osnovi naknade za zadržavanje nezakonito izgrađene zgrade u iznosu od 8.260,20 kn kao i iznosa kojeg je tuženica platila za izradu arhitektonskog projekta, te nadalje da je tužitelj dopisom od 7. siječnja 2015., a povodom odgovora tuženice od 9. prosinca 2014. obavijestio tuženicu da je spreman priznati svaki iznos koji je ona utrošila za obavljanje navedenog posla, kao i da mu dostavi dokaze o izvršenim plaćanjima u ime i za račun tužitelja.

 

11. U odnosu na sporno pitanje iznosa koji je tuženica utrošila za obavljanje predmetnog posla, ocjenom naprijed navedenih dokaza utvrdio je da je tuženica na zahtjev tužitelja istome predočila tri računa i to račun o zadržavanju nekretnine u prostoru na 8.260,20 kn, račun za plaćanje angažiranog arhitekta od 9.626,40 kn (protuvrijednost iznosa od  1.260,00 eur) i račun za troškove geodeta u iznosu od 2.500,00 kn, ili sveukupno 20.386,60 kn koje tužitelj priznaje slijedom čega da je prema tvrdnjama tužitelja ostao nepotrošen iznos od 52.421,67 kn koji treba umanjiti za iznos od 350,00 kn kojim je tužena platila trošak za kućni broj, te za 80,00 kn po osnovi takse te da konačan nepotrošeni iznos iznosi 52.061,67 kn.

 

12. U odnosu na tvrdnje tuženice da je prilikom obavljanja predmetnog posla imala izdatke u većem iznosu i to daljnjeg iznosa od 600,00 eur za koji navodi da je platila društvu T. za obavljanje geodetskih poslova pored iznosa od 2.500,00 kn sud je ocijenio da tuženica ove navode nikakvom dokumentacijom nije dokazala.

 

13. U odnosu na daljnje tvrdnje tuženice da je društvu B. d.o.o. S. prema računu od 15. travnja 2010. platila iznos od 72.574,50 kn sud je, ocjenom iskaza stranaka, svjedoka I. I. te uvidom u dokumentaciju u spisu ocijenio da ovi navodi tuženice također nisu vjerodostojni i dokazani, uz obrazloženje da iz dopisa Porezne uprave, Ispostava S. od 7. listopada 2015. i dostavljene prijave poreza na dodanu vrijednost za 2010. za društvo B. d.o.o., čiji je direktor u to vrijeme bio I. I. proizlazi da su Poreznoj upravi u 2010. za ovo društvo dostavljeni svi PDV obrasci, ali bez iskazanih vrijednosti isporuka. Cijeneći da i iz iskaza svjedoka I. proizlazi da njegovo društvo B. u to vrijeme nije poslovala, sud je zaključio da račun od 15. travnja 2010. nije vjerodostojan, odnosno da se radi o fiktivnom računu koji tužena u naznačenom iznosu od 72.574,50 kn društvu B. nije platila.

 

14. S obzirom na to zaključio je da društvo B. u naznačenom razdoblju suprotno tvrdnjama tuženice i svjedoka I., da je tuženica tom društvu povjerila izvršenje svih poslova potrebnih za legalizaciju tužiteljeve kuće i da to društvo nikakve poslove nije izvršilo, te zaključio da tuženica ničim nije dokazala da bi za obavljene poslove za potrebe tužitelja, pored iznosa od 20.816,60 kn koji tužitelj priznaje, platila i neki daljnji novčani iznos.

 

15. Stoga je tužbeni zahtjev tužitelja u iznosu od 52.061,67 kn sa zateznom kamatom od 8. veljače 2014. prihvatio, pri čemu je tijek zatezne kamate od 8. veljače 2014. odredio s obzirom na datum kada je rješenje o izvedenom stanju postalo pravomoćno pa je stoga odlučio kao u točki I. izreke dok je o naknadi parničnog troška odlučio kao u točki II. izreke primjenom odredbi čl. 154. st. 5. i čl. 155. ZPP-a.

 

16. Sva opisana činjenična utvrđenja te zaključke prvostupanjskog suda u odnosu na sporna činjenična i pravna pitanja kao pravilna prihvaća i ovaj sud, jer ista proizlazi iz pravilne ocjene svih izvedenih dokaza, a ista, žalbenim navodima tuženice nisu dovedeni u sumnju.

 

17. Tuženica u žalbi, osporavajući pravilnost i zakonitost pobijane presude navodi da je rješenje ovog suda broj Gž-537/2018 od 22. studenog 2018., kojim je, povodom žalbe tužitelja ukinuto prvostupanjsko rješenje o presumiranom povlačenju tužbe broj Pi-226/16 od 8. studenog 2018. nezakonito, u suprotnosti s odlukama Vrhovnog suda RH, navodeći da je sud u nastavku postupka trebao donijeti novo rješenje kojim se utvrđuje da je tužba povučena.

 

18. Treba istaći da su, ovi žalbeni navodi u ovoj fazi postupka nedopušteni, jer je prvostupanjski sud, u nastavku postupka nakon donošenja ukidnog rješenja ovog suda od 22. studenog 2018., te budući da nisu bili ispunjeni uvjeti za donošenje rješenja o presumiranom povlačenju tužbe trebao nastaviti postupak i meritorno odlučiti o tužbenom zahtjevu, pri čemu, se ukazuje da tuženica protiv navedenog drugostupanjskog rješenja nije mogla dopušteno podnijeti bilo koji izvanredni pravni lijek jer se radi o ukidnom rješenju.

 

19. Tuženica u žalbi dalje navodi da je prvostupanjski sud zaključio kako između stranaka nije zaključen ugovor o zajmu već ugovor o djelu te ukazuje da iz iskaza stranaka proizlazi da između njih (tužitelja i tuženice) nije bio sklopljen bilo kakav ugovor prema kojem je tužena  trebala biti izvođač posla. U vezi s tim navodi da iz stanja u spisu proizlazi da je predmetna nekretnina za koju se provodio postupak ozakonjenja u vlasništvu P. i F. B. (supruge i sina tužitelja), a ne tužitelja te s obzirom na to smatra da tužitelj nije aktivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari.

 

20. Opisani žalbeni navodi nisu osnovani.

 

21. Prvostupanjski sud je pravilno zaključio da ugovor o zajmu (kratkoročnoj pozajmici) na 10.000,00 eur jest prividan pravni posao u smislu odredbe čl. 285. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj  35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 45/21 - dalje ZOO), i da taj ugovor prikriva ugovor o djelu, za koji je sud analizom stranačkih iskaza te dokumentacije u spisu pravilno utvrdio da je zaključen između stranaka u smislu odredbe čl. 590. ZOO-a.

 

22. S tim u vezi neosnovani su i žalbeni prigovori o nedostatku aktivne legitimacije tužitelja, jer iz cjelokupnog dokaznog postupka proizlazi da je isključivo tužitelj u vezi navedenog posla pregovarao s tuženicom, počevši od njihovog prvog susreta u K. kada je tuženici predočio da ima problem s legalizacijom kupljene kuće, te je u vezi obavljanja tog posla, pa sve do njegova završetka,  te konačno u vezi neisplate dužnog iznosa isključivo tužitelj pregovarao s tuženicom. Iz stanja u spisu proizlazi da je tuženica, nakon što joj je tužitelj povjerio obavljanje predmetnog posla uvidom u mjerodavnu dokumentaciju utvrdila da su kao vlasnici kuće upisani supruga i sin tužitelja te je tuženica samo  s obzirom na ovu okolnost, kako bi posao mogla obaviti, zatražila od sina i supruge tužitelja da joj dostave pisanu punomoć što su oni i učinili. Međutim, ova okolnost ne ukazuje da je ugovor sklopljen između tužiteljeve supruge i sina i tuženice, već, kao što je to navedeno, između tužitelja, kao naručitelja i tuženice kao izvođača.

 

              23. Tuženica u daljnjem sadržaju žalbe osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja i zaključak prvostupanjskog suda o tome da je od tuženici isplaćenih 10.000,00 eur, nakon podmirenja svih troškova koje je imala ostao neutrošen (nepodmiren) iznos od 52.061,67 kn. U vezi toga tuženica u žalbi ponavlja da ona osobno, kao državni službenik, zaposlena u Županijskom uredu državne uprave nije mogla obaviti predmetni posao već da je obavljanje predmetnog posla povjerila društvu B. d.o.o. odnosno njegovom direktoru I. I. koji je za obavljanje predmetnog posla angažirao druge izvođače koji su obavili potrebne poslove (arhitekt, geodet i sl.), a kojim izvođačima da je tuženica, na temelju računa i zahtjeva društva B. odnosno I. I. iz primljenog novčanog iznosa podmirila tražene iznose. Smatra da iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da su svi poslovi koje je bilo potrebno obaviti u vezi legalizacije tužiteljeve kuće obavljeni, da se radi o zahtjevnim poslovima,  za čije obavljanje su bili potrebni daleko veći iznosi od primljenog iznosa od 10.000,00 eur, te u konačnici ukazuje da i ona ima pravo na nagradu u vezi obavljanja tog posla.

              24. Opisani žalbeni navodi nisu osnovani te ne dovode u sumnju pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja kao ni pravilnost u primjeni materijalnog prava.

              25. Iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da je tuženica već prilikom prvog susreta sa tužiteljem istom predočila da je zaposlena u Županijskom uredu, da ima poznanstva s osobama koje je potrebno angažirati u obavljanju predmetnog posla. Nadalje, suprotno tvrdnjama tuženice iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da društvo B. d.o.o. u spornom razdoblju uopće nije poslovalo, što potvrđuje i zz tog društva I. I. saslušan kao svjedok, a identično proizlazi i iz prijave poreza na dodanu vrijednost za 2010. za to trgovačko društvo (list 159-160).

              26. Stoga, suprotno tvrdnjama tuženice, društvo B. d.o.o. nije moglo zakonito ispostaviti tuženici račun za obavljene usluge, te je pravilan zaključak suda da račun od 15. travnja 2010. na iznos od 72.574,50 kn nije vjerodostojan. Isto tako, iz priložene prijave poreza na dodanu vrijednost za 2010., proizlazi da taj račun društvu B. d.o.o. nije plaćen jer društvo u toj godini nije ostvarilo bilo kakav prihod budući da nije poslovalo.

              27. U takvim okolnostima, te budući da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je tuženica dokazala da je iz primljenog novčanog iznosa u ime i za račun tužitelja za obavljanje predmetnog posla platila ukupan iznos od 20.816,60 kn a koji i tužitelj priznaje proizlazi da je ostao neutrošen iznos od 52.061,67 kn koji je tuženica u obvezi vratiti tužitelju.

              28. Iako bi iz odredbe čl. 613. ZOO-a proizlazilo da izvođač ima pravo na nagradu (naknadu)  za obavljani posao, iz provedenog dokaznog postupka, među ostalim i stranačkog iskaza tuženice proizlazi da tuženica za sebe nagradu za ugovoreni posao nije tražila, što nije niti mogla s obzirom na posao državne službenice u Županijskom uredu S..

              29. Zbog tih razloga je tužbeni zahtjev tužitelja za navedeni novčani iznos pravilno prihvaćen kao osnovan, s zateznom kamatom od 8. veljače 2014., kada je postalo pravomoćno rješenje o izvedenom stanju u odnosu na objekt tužitelja, a kojim danom se ima smatrati da je predmetni posao završen.

              30. Pravilna je i zakonita odluka o naknadi parničnog troška koja je donijeta uz pravilnu primjenu odredbi čl. 154. st. 5. i čl. 155. ZPP-a.

              31. Slijedom obrazloženog žalbu tuženice trebalo je odbiti kao neosnovanu, te primjenom odredbi čl. 368. st. 1. i čl. 166. st. 1. ZPP-a odlučiti kao u izreci ove presude.

              32. Tužitelju nije dosuđen trošak sastava odgovora na žalbu jer isti nije bio potreban za vođenje parnice (čl. 155. ZPP-a).

              33. Prvostupanjska presuda u odbijajućem dijelu točke I izreke kao nepobijena ostaje neizmijenjena.

U Rijeci 2. veljače 2023.

 

Predsjednica vijeća

Dubravka Butković Brljačić