1

Poslovni broj: 32 UsI-1968/2020-31

 

 

                       

 

  Republika Hrvatska

   Upravni sud u Zagrebu

Zagreb, Avenija Dubrovnik 6 i 8

 

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

 

P R E S U D A

 

 

Upravni sud u Zagrebu, po sucu Janji Topol, uz sudjelovanje zapisničarke Spomenke Đurđević, u upravnom sporu tužitelja R. B., OIB…., iz V., kojeg zastupa V. R., odvjetnik u Z., protiv tuženika Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, OIB…., Direkcije, Z., uz sudjelovanje zainteresirane osobe Ministarstva financija, OIB…., Z., radi prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja s osnova ozljede na radu, 2. veljače 2023.,

 

p r e s u d i o j e 

 

I              Poništava se rješenje tuženika rješenje Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Direkcije, klasa: UP/II-502-03/20-01/329, ur. broj: 338-01-06-05-20-03 od 19. lipnja 2020.     

 

II              Poništava se rješenje Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Regionalnog ureda Z., klasa: UP/I-502-03/19-02/100, ur. broj: 338-21-02-02-20-13 od 14. veljače 2020.

 

III              Osiguraniku R. B. iz V., OIB…., priznaju se dijagnoze šifre prema MKB-10 klasifikaciji: S04.6, H93.1 i H91.2 ozljedom na radu nastalom 31. prosinca 2018. te mu se u vezi navedene dijagnoze priznaju prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja za slučaj ozljede na radu.

 

IV              Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak ovog upravnog spora u iznosu od 2.211,49 Eura[1] /16.662,50 kn u roku od 15 dana od dana primitka pravomoćne presude.

 

V              Zahtjev tužitelja za naknadu troškova spora se u preostalom dijelu odbija.

 

 

Obrazloženje 

 

1.               Osporavanim rješenjem tuženika klasa: UP/II-502-03/20-01/329, ur. broj: 338-01-06-05-20-03 od 19. lipnja 2020. odbijena je žalba tužitelja podnesena protiv rješenja Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Regionalnog ureda Z., klasa: UP/I-502-03/19-02/100, ur. broj: 338-02-02-20-13 od 14. veljače 2020. kojim tužitelju dijagnoze šifre prema MKB-10 klasifikaciji: S04.6 (ozljeda akustikusa (akustičkog živca)), H93.1 (Tinnitus (šum u uhu)) i H91.2 (iznenadni idiopatski gubitak sluha) nisu priznate ozljedom na radu pretrpljenom 31. prosinca 2018. te mu u vezi navedene dijagnoze nisu priznata prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja za slučaj ozljede na radu.

 

2.               Pravodobno podnesenom tužbom tužitelj osporava zakonitost rješenja tuženika i prvostupanjskog rješenja smatrajući da mu se navedene dijagnoze moraju priznati ozljedom na radu. Tužitelj je istaknuo odlučan propust javnopravnih tijela da se pribavi specifikacija predmetnog alarmnog uređaja (razina buke koju proizvodi i potrebne ateste) u ono vrijeme kada se štetni događaj desio, dakle na dan 31. prosinca 2018., a ne na dan 11. studenog 2019., budući da je uređaj bio neispravan i da su u međuvremenu više puta vršeni popravci i zamjene na predmetnom alarmu. Radi navedenog, smatra da kontrola alarmnog uređaja izvršena gotovo godinu dana nakon štetnog događaja (i na ispravnom i zamijenjenom uređaju) nije smjela biti uzeta u obzir kao pouzdana osnova za provođenje vještačenja i donošenje osporavanih odluka, radi čega tužitelj osporava istinitost  i vjerodostojnost dokaza - Izvješća o obavljenom ispitivanju buke u radnom okolišu od 11. studenog 2019. izrađenom od strane društva Atest –kontrola d.o.o. na zahtjev zainteresirane osobe. Ističe da, budući da je za predmetni alarmni uređaj od strane proizvođača deklarirana maksimalna razina buke od 110 dB, navedeno nedvojbeno ukazuje na činjenicu da je (neispravan) alarm mogao proizvesti deklariranu razinu buke od 110 dB. Tužitelj je prekomjernoj buci bio izložen u trajanju od 15 minuta. 

 

Tužitelj zahtijeva poništavanje drugostupanjskog i prvostupanjskog rješenja te priznavanje dijagnoza ozljedom na radu.

 

3.               Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio tužbu i tužbeni zahtjev, pri čemu je ostao kod argumenata iznesenih u drugostupanjskom rješenju.

 

4.               Zainteresirana osoba (poslodavac tužitelja), iako uredno pozvana, nije dostavila odgovor na tužbu.

 

5.               Sud je održao javnu raspravu, čime je strankama dana mogućnost izjasniti se o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora sukladno odredbi čl. 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine broj 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. 110/21., dalje ZUS).

 

6.               Ocjenjujući zakonitost osporavanih rješenja, sud je pročitao isprave u spisu i spis tuženika te je proveo dokaz vještačenjem po stalnom sudskom vještaku specijalistu medicine rada A. H. –R..

 

7.               Tužbeni zahtjev je osnovan.

 

8.               Odredbama članka 66. točaka 1. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju (Narodne novine broj 80/2013, 137/2013, dalje ZOZO) propisano je da se ozljedom na radu prema ovome Zakonu smatra: 1. ozljeda izazvana neposrednim i kratkotrajnim mehaničkim, fizikalnim ili kemijskim djelovanjem te ozljeda prouzročena naglim promjenama položaja tijela, iznenadnim opterećenjem tijela ili drugim promjenama fiziološkog stanja organizma, ako je uzročno vezana uz obavljanje poslova, odnosno djelatnosti na osnovi koje je ozlijeđena osoba osigurana u obveznom zdravstvenom osiguranju, kao i ozljeda nastala tijekom obveznoga kondicijskog treninga vezanog uz održavanje psihofizičke spremnosti za obavljanje određenih poslova, sukladno posebnim propisima.

 

9.               Odredbom članka 25. stavka 1. Zakona o zaštiti na radu (Narodne novine broj 71/2014, 118/2014, 154/2014, 94/2018, 96/2018, dalje ZZR) propisano je da se za ozljedu na radu koju je radnik pretrpio obavljajući poslove za poslodavca smatra da potječe od rada i poslodavac za nju odgovara po načelu objektivne odgovornosti.

 

Odredbom članka 25. stavka 2. ZZR-a propisano je da poslodavac može biti oslobođen odgovornosti ili se njegova odgovornost može umanjiti ako je šteta nastala zbog više sile, odnosno namjerom ili krajnjom nepažnjom radnika ili treće osobe, na koje poslodavac nije mogao utjecati niti je njihove posljedice mogao izbjeći, unatoč provedenoj zaštiti na radu.

 

10.          U predmetnom slučaju ozljeda tužitelja nastala je 31. prosinca 2018. na radnom mjestu tužitelja, uslijed pokušaja isključivanja alarmnog sustava od strane ovlaštene osobe, kada se uključio nesporno iznimno glasan i neprirodan zvuk alarma koji je isključen nakon 15 minuta.

 

Zahtjev tužitelja odbijen je, jer je vještačenjima u upravnom postupku (stručno-medicinsko vještačenje liječničkog povjerenstva Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo (dalje HZJZ), Službe za medicinu rada, Regionalnog ureda Z., Područne službe K., od 7. veljače 2020. i stručno-medicinsko vještačenje liječničkog povjerenstva Direkcije HZZO od 15. svibnja 2020.) utvrđeno da se dijagnoze H93.1, S04.6 i H91.2 ne mogu uzročno - posljedično povezati uz predmetni događaj, jer jednokratna izloženost (u trajanju od oko 15 minuta) izmjerenim razinama buke (72 dB na ulazu u hodnik i 96 dB neposredno kraj izvora) nije mogla dovesti do opisanog oštećenja sluha.

 

Vještačenja su provedena na temelju Izvješća o obavljenom ispitivanju buke u radnom okolišu od 11. studenog 2019. izrađenom od strane društva Atest –kontrola d.o.o. na zahtjev zainteresirane osobe (poslodavca).

 

11.          Iz obrazloženja rješenja tuženika razvidno je da se tuženik uopće nije očitovao na odlučne žalbene navode tužitelja da nema dokaza o razini buke na dan događaja i na neispravnom uređaju predmetnog dana, da je atest alarma izvršen gotovo godinu dana nakon štetnog događaja, da je atest izvršen na novom i ispravnom uređaju, odnosno nakon što je alarm više puta popravljan i mijenjan te na navod da je (neispravan) uređaj mogao proizvesti razinu buke od 110 dB.

 

12.          Iz spisa proizlazi da između stranaka nije bilo sporno:

 

-                      da je tužitelj bio izložen buci alarma u trajanju od 15 minuta (razvidno iz osporavanih rješenja, Prijave ozljede na radu od 24. siječnja 2019., izjava tužitelja te svjedoka B. A., D. J. i Ž. R.)

-                      da na dan ozljeđivanja (31. prosinca 2018.) nije provedeno ispitivanje ispravnosti alarmnog sustava i pripadajućih uređaja, niti je mjerena razina buke koju je mogao proizvesti ili je proizveo alarmni sustav na taj dan

-                      da je kontrola alarmnog uređaja provedena za potrebe upravnog postupka tek 11. studenog 2019., kada je  utvrđena razina buke od 72 dB do 96 dB (Izvješće o obavljenom ispitivanju buke u radnom okolišu od 11. studenog 2019. izrađena od strane Atest-kontrola d.o.o.)

-                      da je od strane proizvođača alarmnog sustava deklarirano da uređaj može doseći maksimalnu razinu buke od 110 dB.

-                      da kod tužitelja ne postoje stručno-medicinske zapreke za priznavanje oštećenja sluha ozljedom na radu u smislu članka 67. ZOZO-a (razvidno iz očitovanja tuženika i Liječničkog povjerenstva Direkcije od 7. prosinca 2021., list 75 spisa).

 

13.          Između stranaka su sporne slijedeće odlučne činjenice:

 

-                      da li Izvješće o obavljenom ispitivanju buke u radnom okolišu od 11. studenog 2019. predstavlja podoban i odgovarajući dokaz za utvrđivanje odlučnih spornih činjenica

-                      kojoj je razini buke bio izložen tužitelj prilikom ozljeđivanja

-                      da li je izloženost takvoj buci u trajanju od 15 minuta kod tužitelja prouzročila ozljede opisane dijagnozama H93.1, S04.6, H91.2, u kojem slučaju se iste moraju priznati kao ozljeda na radu.

 

14.          Tijekom ovog spora sud je pribavio od tuženika, odnosno od HZJZ, Službe za medicinu rada, očitovanje od 27. srpnja 2021. (list 60 spisa) u kojem je navedeno da je nalaz i mišljenje vještaka u upravnom postupku izrađen samo na temelju Izvješća o obavljenom ispitivanju buke u radnom okolišu od 11. studenog 2019.

 

15.          Sud je čitanjem Izvješća od 11. studenog 2019. utvrdio da je ispitivanje buke nastale uključivanjem alarma protuprovalnog sustava započeto i dovršeno 11. studenog 2019., prilikom čega je utvrđeno da je na dan ispitivanja protuprovalni sustav izveden prema projektnoj dokumentacije i pravilima struke te da je izvor buke u skladu s projektiranim. Utvrđeno je da izmjerene razine buke ne mogu doseći maksimalnu razinu buke koju je proizvođač deklarirao u tehničkim podacima (110 dB), već da dosežu 72 dB na ulazu u hodnik i 96 dB neposredno kraj izvora.

 

16.          Sud je, nadalje, od zainteresirane osobe zatražio dostavu podataka o predmetnom alarmnom sustavu na dan 31. prosinca 2018. (sve raspoložive podatke o ugrađenom alarmnom sustavu na dan 31. prosinca 2018., a što uključuje projektnu dokumentaciju, ateste, certifikate o sukladnosti i drugo vezano za predmetni alarmni sustav iz razdoblja prije štetnog događaja i neposredno nakon istog), podataka o tome da li postoje atesti ili druga dokumentacija te da li je mjerena razina buke za taj konkretan alarmni sustav neposredno prije i nakon štetnog događaja, kao i na dan samog štetnog događaja (31. prosinca 2018.) te dokumentaciju iz koje će biti vidljivo koji su sve popravci vršeni na alarmnom sustavu u razdoblju nakon štetnog događaja od 31. prosinca 2018. do 11. studeni 2019.

 

Zainteresirana osoba je ovom sudu dostavila očitovanje od 6. kolovoza 2021. (list 67 spisa) u kojem je potvrdila da je ispitivanje razine buke izvršeno tek i samo 11. studenog 2019., dakle gotovo godinu dana nakon štetnog događaja.

 

Zainteresirana osoba je uz očitovanje dostavila i dokumentaciju uz napomenu da je ista označena kao „poslovna tajna“, radi čega sud u obrazloženju ove presude ne iznosi sadržaj iste, no utvrđuje da mjerenje provedeno na uređaju tek 11. studenog 2019. nije odlučan dokaz u ovom sporu.

 

17.          Na temelju svega navedenog, sud je utvrdio da Izvješće o obavljenom ispitivanju buke u radnom okolišu od 11. studenog 2019. ne predstavlja podoban i odgovarajući dokaz za utvrđivanje odlučne sporne činjenice - razine buke na dan događaja 31. prosinca 2018., jer istim nije bilo moguće dokazati kolika je bila razina buke na taj dan i prilikom štetnog događaja (uzimajući u obzir činjenicu da uređaj nije bilo moguće isključiti 15 minuta, što notorno ukazuje na sumnju na neispravnost uređaja, kao i da je maksimalna razina buke koju može proizvesti deklarirana na 110 dB).

 

18.          Slijedom navedenog, budući da je ozljeda tužitelja nastala na radnom mjestu, u radno vrijeme, tijekom obavljanja poslova za poslodavca, na temelju odredbe članka 25. stavka 1. ZZR-a smatra se da potječe od rada i poslodavac za nju odgovara po načelu objektivne odgovornosti.

 

Na temelju odredbe članka 25. stavka 2. ZZR-a teret dokazivanja suprotnog bio je na poslodavcu, koji mora dokazati da postoje razlozi za isključenje ili ograničenje njegove odgovornosti. Prema stavu suda, jedini odgovarajući dokaz bilo bi testiranje alarma neposredno nakon događaja, koje zainteresirana osoba nije poduzela.

 

Budući da nema dokaza o tome da je prilikom konkretnog događaja razina buke bila ispod 100 dB (odnosno ispod mogućih110 dB), kao niti dokaza o tome da je alarmni uređaj bio ispravan, a teret dokazivanja ove činjenice bio je na poslodavcu, sud smatra da se navedeno ne može tumačiti na štetu radnika.

 

19.          Radi navedenog, budući da nema dokaza o tome da je tužitelj bio izložen manjoj buci od deklariranih 110 dB, da nema dokaza o ispravnosti alarmnog uređaja, da je radnik ozljedu pretrpio obavljajući poslove za poslodavca i da se time smatra da ozljeda potječe od rada, sud je zauzeo stav da se činjenično stanje mora utvrđivati uz presumpciju da je tužitelj bio izložen buci od maksimalnih 110 dB.

 

20.          Sud je u tom smislu zatražio (list 70 spisa) očitovanje od Liječničkog povjerenstva Direkcije HZZO, koje je u svom očitovanju od 7. prosinca 2021. (list 73 do 75 spisa) ostalo kod svog nalaza i mišljenja, ali je navelo i dopunsko očitovanje: „Prosječna osoba izložena glasnom zvuku –buci jačine više od 100 dB (pa tako i 110 dB) u trajanju dužem od 10 minuta (pa tako i 15 minuta) zadobit će akutnu akustičku traumu unutarnjeg uha sa (obično prolaznim) oštećenjem sluha na visokim frekvencijama (kao što je opisano u nalazima audiovestibulografije osiguranika od 7.1., 25.2. i 12.3.2019.). Oštećenje se u pravilu javlja na oba uha, a kod osiguranika je prisutno samo na lijevom uhu. U okolnostima kad osoba zadobije ozljedu  - akutnu akustičku traumu kao što je ranije opisano, ispravno je zaključivati da je zadobila H83.3(posljedicu djelovanja buke na unutrašnje uho), a daljnje posljedice tog oštećenja unutarnjeg uha mogu biti H90.4 (zamjedbeni gubitak sluha, jednostrani, s očuvanim sluhom na suprotnoj strani) i H93.1 (šum u ušima).“

 

21.          Budući da su i nakon pribavljenog očitovanja bile sporne medicinske činjenice, sud je proveo dokaz vještačenjem po stalnom sudskom vještaku medicine rada A. H. R., kojem je dao u zadatak da utvrdi da li se dijagnoze za koje je podnesena prijava ozljede na radu za tužitelja (S04.6, H93.1 i H91.2) mogu povezati s događajem ozljeđivanja tužitelja od 31. prosinca 2018. u slučaju da je razina buke kojoj je tužitelj tog dana bio izložen oko 15 minuta bila razine 110 dB, dakle, da li bi se u tom slučaju navedene ozljede morale priznati ozljedom na radu.

 

Vještak je u svom pisanom nalazu i mišljenju od 16. rujna 2022. na temelju medicinske dokumentacije tužitelja detaljno opisao zadobivene ozljede tužitelja te dinamiku i tijek liječenja tužitelja. Zaključno je naveo da je tužitelj tijekom izloženosti zvuku alarma osjetio iznenadnu jaku bol u ušima s popratnim zujanjem. Šum u ušima i bol nastavili su se i narednih dana te je tužitelj hitno hospitaliziranradi oštećenja sluha u lijevom uhu i šuma u uhu. Liječen je hiperbaričnom oksigenaterapijom 40 tretmana te postepeno dolazi do subjektivnog i objektivnog poboljšanja. Kontrola nakon dvije godine od štetnog događaja pokazuje zamjedbeno oštećenje do 70 dB u višim frekvencijama.

 

22.          Vještak je obrazložio da se izloženost buci višoj od 100 dB kroz duže od 10 minuta može dovesti do akutne akustičke traume uha s oštećenjem sluha na visokim frekvencijama. Tužitelj je bio izložen intenzivnoj buci u trajanju od 15 minuta,a prema specifikaciji proizvođača alarma intenzitet buke može biti do 110 dB. Vještak je utvrdio da Izloženost ovakvoj buci može dovesti do ozljeda opisanih dijagnozama S04.6, H93.1 i H91.2. Nadalje je utvrdio da je iz zdravstvenog kartona tužitelja jasno vidljivo da tužitelj do štetnog događaja nije imao oštećenje sluha, niti drugih zdravstvenih problema koji bi bili prepreka priznavanju ozljeda ozljedom na radu prema odredbi članka 67. ZOZO-a. Na temelju svega navedenog vještak je utvrdio je da se predmetne dijagnoze mogu povezati s predmetnim događajem od 31. prosinca 2018. te da se moraju priznati ozljedom na radu.

 

23.          Tuženik je imao primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka u kojima je u bitnom istaknuo da je isto dano površno, jer nije uzeto u obzir da se tužitelj kretao i da nije stalno bio izložen istoj razini buke, da su se zaposlenici udaljili od izvora buke te da četvero drugih zaposlenika nije zadobilo ozljede. Nadalje je tuženik ostao kod svog stava iznesenog u očitovanju Liječničkog povjerenstva Direkcije HZZO od 7. prosinca 2021. (list 73 do 75 spisa).

 

24.          Stalni sudski vještak je na primjedbe tuženika odgovorio na ročištu održanom 25. siječnja 2022., na kojem je naveo da u cijelosti ostaje kod pisanog nalaza i mišljenja. Vezano za primjedbe tuženika u kojima tuženik ističe kako smatra da izloženost buci kojoj je bio izložen tužitelj (72 dB i 96 dB) nije mogla dovesti do opisanog oštećenja sluha pod šiframa H93.1, S04.6 i H91.2. vještak je naveo da mu nije poznata razine buke u tom štetnom događaju (vještačenje je provedeno prema nalogu suda za razinu buke od 110 dB), ali da je izloženost buci više od 100 decibela kroz duže od 10 minuta može dovesti do akutne akustičke traume uha sa oštećenjem sluha na visokim frekvencijama. Na primjedbu kako se oštećenje u pravilu dešava na oba uha, vještak je obrazložio da je u stručnoj literaturi i praksi zabilježeno da u nekim slučajevima može doći i do jednostranog oštećenja, i to kod osjetljivijeg uha.

 

U pogledu novih dijagnoza koje navodi tužitelj (H83.3 i H90.4), vještak je pojasnio da iste znače: djelovanje buke na unutarnje uho (H83.3) i osjetilni gubitak sluha na jednom uhu (H90.4) te su iste nedvojbeno nastale jer ove dijagnoze opisno također opisuju stanje tužitelja, ali da nisu dovoljno konkretne, jer ne stavljaju naglasak i ne daju poveznicu na konkretan štetni događaj. Vještak  je naveo da su u potpunosti ispravno i konkretno postavljene dijagnoze od strane liječnika specijaliste koje su predmet ovog spora S04.6, H93.1, H91.2. Vještak smatra da dijagnoza S04.6 (ozljeda slušnog živca) primjerenije odgovara štetnom događaju, jer naglašava ozljedu koja se desila u štetnom događaju. Dijagnoze H93.1. (šum u uhu) i H91.2 (akutno oštećenje sluha) su dijagnoze koje je postavio liječnik specijalista koji je pregledavao tužitelja u bolnici te su iste nedvojbeno nastale prilikom predmetnog štetnog događaja.

 

Vezano za primjedbe da se tužitelj kretao te da se udaljio od izvora buke, vještak je naveo da u konkretnom slučaju tužitelj prije štetnog događaja nije imao nikakvih problema sa sluhom te da su ovi problemi izravna posljedica štetnog događaja. U odnosu na navode tuženika da četvero ljudi nije izgubilo sluh, vještak ističe da se radi paušalnim navodima te da je osjetljivost uha na razini buke individualna, dakle različita kod svakog pojedinca.

              ­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­

25.          Tužitelj nije imao prigovore na nalaz i mišljenje vještaka. Tuženik nije pristupio na ročište na kojem je proveden dokaz saslušanjem vještaka, iako je na isto bio uredno pozvan uz naznaku da će biti proveden dokaz saslušanjem vještaka.

 

26.          Prema ocjeni suda nalaz i mišljenje sudskog vještaka sačinjen je neovisno i nepristrano, sukladno pravilima struke, valjano je obrazložen te sadrži sve medicinski odlučne činjenice za donošenje zakonite odluke, te je isti izrađen na temelju medicinske dokumentacije tužitelja koja prileži sudskom spisu, slijedom čega je sud svoju odluku utemeljio na ovom dokazu.

 

27.          Nadalje, činjenica da li se tuženik kretao i udaljio od izvora buke može biti predmet utvrđivanja suodgovornosti u eventualnom postupku naknade štete radnika prema poslodavcu, no navedeno ne utječe na činjenicu da se ozljeda desila na radu, u vezi s radom, u radnom prostoru poslodavca te da poslodavac nije isključio neispravnost uređaja, a time i svoju odgovornost.

 

28.          Na temelju provedenih dokaza sud je utvrdio da je osporavanim rješenjima povrijeđen zakon na štetu tužitelja, radi čega je sud je na temelju odredbe čl. 58. stavak 1. ZUS-a poništio osporavane odluke i na temelju ovlaštenja iz istog članka sam riješio ovu upravnu stvar na način da je tužitelju priznao predmetne dijagnoze ozljedom na radu, te mu je u vezi navedenih dijagnoza priznao prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja za slučaj ozljede na radu.

 

29.          Tužitelju je, s obzirom na potpuni uspjeh u sporu na temelju članka 79. ZUS-a i odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15.), dosuđen trošak zastupanja po opunomoćeniku odvjetniku za sastav tužbe iznos od 2.500,00 kn + PDV (Tbr. 23.1, Tbr. 42.), sastav podneska  od 8. srpnja 2022., trošak zastupanja na dva ročišta za svako iznos od 2.500,00 kn + PDV( Tbr. 23.2, Tbr. 42.) te trošak vještačenja u iznosu od 2.600,00 kn, tako da ukupno dosuđeni trošak tužitelju iznosi 2.211,49 Eura[2] /16.662,50 kn.

 

30.          Tužitelju nije priznat zatraženi trošak za sastav podnesaka od 21.7.2020., 30.11.2021. te trošak sudske pristojbe jer isti nije niti nastao, trošak sastava podneska od 20.5.2022. jer isti predstavlja dostavu dokaza o plaćenom vještačenju, trošak sastava podneska od 17.10.22., jer je tužitelj sadržaj istog mogao iznijeti i na predstojećem ročištu te ovi troškovi nisu bili opravdani izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu spora.

 

U Zagrebu, 2. veljače 2023.

 

              Sudac:

Janja Topol, v.r.

 

 

Uputa o pravnom lijeku:

 

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 66. i članak 70. ZUS-a).