Poslovni broj: Gž-97/2023-3

 

 

Poslovni broj: Gž-97/2023-3

 

 

U I M E  R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda i to Nediljke Radić kao predsjednice vijeća, te Miha Mratovića (suca izvjestitelja) i Mirjane Rubić kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja 1. M. L. iz Z., OIB: … i 2. I. L. iz N., OIB: …, oboje zastupani po punomoćnici N. V., odvjetnici u Z., protiv tuženika Grada Z., sa sjedištem u Zagrebu, OIB: …, zastupanog po punomoćnici Ž. K., odvjetnici u Z., radi utvrđenja prava suvlasništva, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 17. listopada 2022. pod poslovnim brojem P-3707/2020, u sjednici vijeća održanoj dana 2. veljače 2023.

 

p r e s u d i o j e

 

Preinačuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 17. listopada 2022. pod poslovnim brojem P-3707/2020, tako da se sudi:

I. Odbija se u cijelosti tužbeni zahtjev koji glasi:

"Utvrđuje se da su tužitelji M. L. iz Z., OIB: … i I. L. iz N., OIB: …, dosjelošću stekli vlasništvo na ravne dijelove na dijelu nekretnine označene kao kč. br. 7352/22, u naravi livada u jarci u gornjem B., upisane u zk. ul. 113 k.o. G. Z., ukupne površine 1201 m2 i to dijela označenog slovima A-B-C-D, površine 104 m2, sve sukladno skici izmjere izrađenoj po dipl. ing. geod. Z. Š. od 12. srpnja 2019., a tuženik G. Z., Z., OIB: …, je dužan trpjeti uknjižbu prava suvlasništva tužitelja u zemljišnim knjigama."

II. Nalaže se tužiteljima naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 4.660,64 Eura (kao protuvrijednost iznosa od 35.115,62 kune prema fiksnom tečaju konverzije koji iznosi 7,53450 kuna, za 1 Euro, a kojeg je odredilo Vijeće Europske unije 12. srpnja 2022.), i to u roku od 15 dana."

 

Obrazloženje

 

1.              Prvostupanjski sud donio je presudu koja u izreci glasi:

 

"I. Utvrđuje se da su tužitelji M. L. iz Z., OIB: … i I. L. iz N., OIB: …, dosjelošću stekli vlasništvo na ravne dijelove na dijelu nekretnine označene kao zkč. br. 7352/22, u naravi livada u jarci u gornjem B., upisane u zk. ul. 113 k.o. G. Z., ukupne površine 1201 m2 i to dijela označenog slovima A-B-C-D, površine 104 m2, sve sukladno skici izmjere izrađenoj po dipl. ing. geod. Z. Š. od 12. srpnja 2019., a tuženik G. Z., Z., OIB: …, je dužan trpjeti uknjižbu prava suvlasništva tužitelja u zemljišnim knjigama.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljima trošak parničnog postupka u iznosu od 21.858,30 kn /2.901,10 EUR/1 sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 17. listopada 2022. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana, nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

III. Odbija se tuženik za zahtjevom za naknadom troškova parničnog postupka."

 

2.              Protiv prvostupanjske presude pravovremeno se žali tuženik osporavajući presudu u cijelosti zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP – "Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22), s prijedlogom da se presuda preinači na način da se u cijelosti odbije eventualno kumulirani tužbeni zahtjev i dosudi tuženiku troškove postupka u cijelosti ili podredno da se presuda ukine te predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

3.              Nije podnesen odgovor na žalbu.

 

4.              Žalba je osnovana.

 

5.              U ovom konkretnom slučaju predmet postupka između stranaka jest zahtjev tužitelja za utvrđenje prava vlasništva dijela nekretnina označene kao čest. zem. 7352/22 u naravi livada u jarci u gornjem B., površine 333,9 m2, odnosno 1201 m2, upisane u zk. ul. 113 k.o. G. Z.

 

6.              Tužitelj je postavio glavni tužbeni zahtjev, te zatim podredni tužbeni zahtjev, te je prvostupanjski sud prihvatio glavni tužbeni zahtjev.

 

7.              Iz utvrđenja prvostupanjskog suda, proizlazi kako sud smatra utvrđenim:

- kako se radi o dijelu nekretnine površine 104 m2, a koji predstavlja dvorište,

- kako su tužitelji kao kupci sklopili 9. travnja 2010. s prodavateljicom S. D. ugovor o prodaji predmetne nekretnine, a kada su tužitelji ušli u posjed predmetne nekretnine,

- kako je S. D. predmetnu nekretninu kupila od obitelji P.,

- kako je obitelj P., po I. P. bila u posjedu predmetne nekretnine od 1964. (po utvrđenju prvostupanjskog suda pasusi 11. i 22.),

- kako su tužitelji bili pošteni posjednici jer im tuženik nikada nije osporavao pravo vlasništvo iako su oni svoja vlasničko pravna ovlaštenja manifestirali svima na očigled,

- kako je tužba podnesena 10. veljače 2014.

 

8.              Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski sud je zaključio kako sukladno odredbi članka 388. stavak 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (dalje ZV – "Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14) valja primijeniti kao materijalno pravo odredbe Zakona o osnovnim vlasničko pravnim odnosima (dalje ZOVO – "Narodne novine" broj 53/91), te da je stoga jer je protekao 20-godišnji rok od 8. listopada 1991. do podnošenja tužbe sukladno odredbi članka 28. stavak 4. ZOVO-a uz primjenu odredbe članka 21. ZOVO-a i prihvaćen tužbeni zahtjev.

 

9.              Zaključci prvostupanjskog suda su nepravilni i ovaj sud ih ne prihvaća, a kako je to uostalom ukazano i ranije prvostupanjskom sudu odlukom od 4. lipnja 2020. pod poslovnim brojem Gž-451/20 (list spisa 100-103).

 

10.              Naime, odredbom članka 388. stavak 2. ZV-a propisano je kako se stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu ZV-a prosuđuju prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka.

 

11.              Posebno je odredbom članka 388. stavak 3. ZV-a propisano kako rokovi koji su za stjecanje i prestanak stvarnih prava određeni ZV-om, ako su bili počeli teći prije nego što je on stupio na snagu nastavljaju teći u skladu s odredbom stavka 2. citiranog članka, ali ne dulje nego što bi trebalo isteći rok određen ZV-om ako bi počeo teći u času njegova stupanja na snagu.

 

12.              Iz ove odredbe upravo suprotno od onog što navodi prvostupanjski sud ne proizlazi mogućnost da se ZOVO koji je prestao važiti stupanjem na snagu ZV-a, odnosno ZOVO je vrijedio do 31. prosinca 1996., a od 1. siječnja 1997. na snazi je ZV, nastavi i dalje primjenjivati, dakle i nakon što taj zakon nije na snazi, a zato što je dosjedanje započeto u vrijeme ZOVO-a.

 

13.              U biti odredba članka 388. stavak 2. i 3. ZV-a je donesena kao odredba iz sudske prakse, odnosno zakonodavac prilikom donošenja pojedinog zakona vrlo često inkorporira, prihvaća, stavove sudske prakse te praktično stav sudske prakse postaje zakonska norma, jer je to upravo tako zakonodavac normirao.

Vrhovni sud RH na sjednici Građanskog odjela održanog 27. veljače 1984. prihvatio je načelne stavove zajedničke sjednice broj 5/83 od 14. i 15. prosinca 1983., a na kojoj sjednici su sudjelovali tada Savezni sud, sudovi socijalističkih republika i vojni sud, a po kojim načelnim stavovima proizlazi:

- za postojanje stvarno pravnih odnosa i sve pravne učinke tih odnosa nastale do stupanja na snagu ZOVO-a mjerodavno je pravo važeće u vrijeme nastanka, a na pravne učinke koji nastaju kasnije primjenjuje se ZOVO,

- ZOVO od stupanja na snagu primjenjuje se na rokove dosjelosti koji su počeli teći prije njegova stupanja na snagu, ako od tog trenutka nisu istekli,

- kada je ZOVO propisao kraći rok, a nakon stupanja na snagu zakona preostalo je vrijeme kraće zakonom propisanog, rok ističe nakon proteka vremena određenog ranijim zakonom,

- ako je od toga roka određeno ranijim zakonom preostalo vrijeme duže od onog predviđenog u novom zakonu, rok ističe istekom vremena propisanog u novom zakonu.

 

14.              Dakle, nije mjerodavno pravo u svezi rokova dosjelosti, po ZOVO-u, ako nije došlo do promjene, odnosno stjecanja nekog stvarnog prava još za vrijeme važenja ZOVO-a.

 

15.              U ovom konkretnom slučaju nema govora da bi se mogao primijeniti ZOVO, jer sigurno niti iz jednog utvrđenja prvostupanjskog suda ne proizlazi da bi tužitelji dosjelošću do 31. prosinca 1996. stekli pravo vlasništva.

Stoga, ako je dosjedanje dovršeno u vrijeme važenja ZV-a za prosudbu stjecanja prava vlasništva primjenjuje se ZV.

 

16.              Kako je to već i ranije ukazano prvostupanjskom sudu, s obzirom na okolnost da je predmetna nekretnina, a upravo prema utvrđenju prvostupanjskog suda uknjižena kao općenarodna imovina na kojoj tuženik ima pravo upravljanja (pasus 12. prvostupanjske presude), to je u ovom konkretnom slučaju da bi tužitelji stekli pravo vlasništva predmetne nekretnine trebao biti ispunjen uvjet iz dosjedanja po odredbi članka 159. stavak 4. ZV-a, time da se moglo uračunati i vrijeme prije 8. listopada 1991., jer nema pravnog utjecaja vrijeme podnošenja tužbe, pod uvjetom da treće osobe ne ostvaruju neka prava na nekretnini koja je predmet postupka, odnosno predmet dosjedanja, ako je treće osobe bi bili raniji bivši vlasnici (tako i Europski sud za ljudska prava u predmetu Trgo protiv Republike Hrvatske i Radomilja protiv Republike Hrvatske).

 

17.              Iako je krajnje suspektno obrazloženje prvostupanjskog suda da treće osobe, i to konkretno Rimokatolička crkva ne polaže nikakva prava na predmetnoj nekretnini, kao što izostalo uostalom i bilo kakva analiza prvostupanjskog suda iskaza ključnog svjedoka, i to S. D. prodavateljice, a što uostalom u žalbi ukazuje tuženik, valja navesti kako Vrhovni sud Republike Hrvatske sukladno odredbi članka 20. točka 1. Zakona o sudovima ("Narodne novine" broj 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22 i 60/22), osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni, a uostalom to je ustavno pravna zadaća Vrhovnog suda RH.

 

18.              Odredbom članka 388. stavak 4. ZV-a bilo je u temeljem tekstu propisano kako se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu kao i za stjecanje stvarnih prva na tim nekretninama dosjelošću računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije tog dana.

 

19.              Odlukom Ustavnog suda RH od 17. studenog 1999. ("Narodne novine" broj 137/99), ukinut je raniji važeći članak 388. stavak 4. ZV-a, te je nakon toga Zakonom o izmjenama i dopunama ZV-a ("Narodne novine" broj 114/01) nadodan novi stavak 4. odredbe članka 388. koja sada odredba glasi: "u rok za stjecanje dosjelošću nekretnine koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, kao i stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću ne računa se i vrijeme posjedovanja proteklo prije tog dana.

 

20.              Vrhovni sud RH protumačio je za sada odredbu članka 388. stavak 4. i mogućnost da se dosjelošću uračunava i vrijeme posjedovanja proteklo prije 8. listopada 1991. ako je dosjedanje dovršeno do 17. studenog 1999. kada je donesena odluka Ustavnog suda.

 

21.              Kako ovaj sud smatra da je poštivajući načelo vladavine prava jednakosti svih pred zakonom praktično vezan pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda RH, te kako po utvrđenju prvostupanjskog suda proizlazi da je posjed prednika tužitelja započeo 1964., to po odredbi članka 159. stavak 4. ZV-a tužitelji nisu mogli steći vlasništvo dosjelošću predmetne nekretnine, jer nije protekao rok od 40 godina kao dvostruki rok za izvanredno dosjedanje na predmetnoj nekretnini, a s obzirom na upisano pravo vlasništva.

 

22.              Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe članka 373. ZPP-a preinačiti prvostupanjsku presudu i odbiti tužbeni zahtjev.

 

23.              Sukladno odredbi članka 166. ZPP-a valjalo je donijeti odluku o troškovima postupka.

 

24.              S obzirom na utvrđenu vrijednost predmeta spora od 201.000,00 kuna, valjalo je priznati trošak tuženiku i to sastava odgovora na tužbu i pristupa na 6 ročišta na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari od 2.500,00 kuna po radnji. Zatim je valjalo priznati tuženiku trošak sastava podneska od 1. rujna 2022. te pristupa na ročište od 2. veljače 2016. i 14. travnja 2016. od 500,00 kuna po radnji. Tuženiku je valjalo priznati trošak sastava prve žalbe od 18. studenog 2019. od 3.125,00 kuna, kao i trošak sastava žalbe protiv napadane presude od 4.687,50 kuna (jer je došlo do povišenja vrijednosti boda s 10,00 na 15,00 kuna), što sveukupno čini iznos od 26.812,50 kuna. Ovaj iznos valjalo je uvećati za PDV u svoti od 6.703,12 kuna, kao i trošak pristojbi žalbi od po 800,00 kuna, a ovo s obzirom na odluke o pristojbi prvostupanjskog suda, što sveukupno čini svotu od 35.115,62 kune. Stoga je nakon izvršene konverzije po fiksnom tečaju koji iznosi 7,53450 kuna za 1 Euro a koji je odredilo Vijeće Europske unije 12. srpnja 2022. valjalo obvezati tužitelje da naknade parnični trošak tuženiku u iznosu od 4.660,64 Eura.

 

25.              Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci.

 

U Splitu 2. veljače 2023.