Pr-1902/2022

Republika Hrvatska

Općinski sud u Splitu

Ex vojarna Sv. Križ, Dračevac

21000 Split

U   I M E    R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A   

              Općinski sud u Splitu po sucu ovog suda Jeleni Kvarantan Karuza, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja J. P., OIB: …, iz D., S., …, zastupan po punomoćniku B. S., odvjetniku u S., protiv tuženika I. d.o.o., OIB: …, iz Z., …, zastupan po punomoćniku S. B., odvjetnik u O. S. i partneri d.o.o., odvjetnicima u R., radi utvrđenja, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 11. ožujka 2020.g., u nazočnosti tužitelja te punomoćnika B. S. i zamjenika punomoćnika tuženika B. B., a po objavi presude dana 2. veljače 2022.

p r e s u d i o   j e

I.Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

" Utvrđuje se da je nedopuštena i nezakonita Odluka o redovitom otkazu

ugovora o radu od 14.3.2022. Broj: IMS-ROT-7/2022 te da radni odnos               tužitelja kod tuženika zasnovan na temelju Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 1.2.2020. nije prestao.

Nalaže se tuženiku u roku osam dana vratiti tužitelja na njegovo radno

mjesto na način da mu povjeri obavljanje poslova koje je tužitelj obavljao

temeljem Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 1.2.2020. do donošenja

pobijane Odluke o redovitom otkazu ugovora o radu ili da tužitelju osigura drugo odgovarajuće radno mjesto.

Dužan je tuženik u roku osam dana naknaditi tužitelju trošak ovog postupka zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od presuđenja               pa do isplate."

II.Dužan je tužitelj naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 497,50 eura sve u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

1.U tužbi koja je podnijeta ovom sudu dana 3. svibnja 2022. tužitelj navodi da je u radnom odnosu kod tuženika na temelju Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 1. veljače 2020. i to više od 14 godina u neprekidnom radnom odnosu u I. grupaciji na radnom mjestu prodavač u maloprodajnom području S.-sjever, R. j.. Iz ove činjenica da proizlazi i mjesna nadležnost naslovnog suda sukladno članku 65. Zakona o parničnom postupku. Dana 14. ožujka 2022. godine tuženik da je, kao poslodavac, donio Odluku o redovitom otkazu Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 1.veljače 2020. iako da se radi o nastavku Ugovora o radu u neprekidnom trajanju od preko 14 godina koji nikada nije stavljen izvan snage, već je samo iz formalnih razloga potpisan ugovor od 1.veljače.2020., a navedenu je Odluku o pobijanom otkazu ugovora o radu tužitelj da je kao radnik zaprimio dana 18. ožujka 2022. godine. Tužitelj da je 31. ožujka 2022. godine, u zakonskom roku, preko punomoćnika podnio Zahtjev za zaštitu prava iz radnog odnosa koji je tuženik zaprimio dana 5.travnja 2022.g. i na isti se oglušio u ostavljenom zakonskom roku od 15 dana, pa da je tužitelj u daljnjem zakonskom roku od 15 dana podnio ovu tužbu. Naime, pobijanom odlukom od 14. ožujka 2022. tužitelju da je otkazan Ugovor o radu sklopljen dana 1. veljače 2020. godine s obrazloženjem da je kao radnik počinio osobito teške povrede obveza iz radnog odnosa navedene u članku 111. Pravilnika o radu I. M. servisi d.o.o., a u obrazloženju pobijane odluke da se navodi kako je tuženik kao poslodavac izvršio internu istragu u periodu od 10. svibnja 2021. do 16. studenog 2021., a prilikom koje istrage da su utvrđena navodna nepravilna postupanja tužitelja kao radnika. Ovim putem da se ističe kako su i sama pobijana odluka poslodavca, a i zaključci iz iste u potpunosti pogrešni i neutemeljeni te da nije došlo do počinjenja osobito teške povrede obveza iz radnog odnosa, budući da se na strani tužitelja radilo o postupanjima koja su se dogodila u razmaku od svega nekoliko sati u jednom radnom danu - 5. svibnja 2021., a koja da nisu za posljedicu imala bilo kakvu štetu za tuženika, budući da se navedena šteta od 70,00 kuna štetom ne može ni smatrati, budući da iznos iste predstavlja prije svega zanemariv iznos u kontekstu ne samo 14-godišnjeg radnog odnosa, već i uopće, a čitavi iznos čak i tako zanemarive štete da je tuženiku u cijelosti nadoknađen. Isto tako, takvo ponašanje tužitelja svakako da predstavlja i ponašanje koje da se ne može okarakterizirati kao uobičajeno, s predumišljajem ili kao kontinuirano s njegove strane. Radi se, dakle, o izdvojenoj situaciji u kojoj da je tužitelj uslijed povećanog opsega posla, propustio učiniti manje bitnu poslovnu zadaću, kako bi ispunio onu bitniju. Što se, pak, druge izdvojene situacije, one od 5. listopada 2021. tiče, prilikom iste doista, doslovno da nije ni nastala šteta za tuženika niti je prekršena bilo kakva zakonska ili moralna obveza, kao ni obveza iz radnog odnosa. U svakom slučaju, tužitelj da je kroz dugogodišnji staž kao radnik za I. grupaciju pokazao da se ne radi o osobi koja je sklona bilo kakvom obliku kršenja zakonskih propisa ili radne discipline kao ni morala, a ovakav je razvoj situacije kod tužitelja prouzročio poremećaj zdravlja zbog čega je odlučio potražiti i liječničku pomoć te mu je od strane specijalista psihijatrije dijagnosticiran akutni stresni poremećaj i da su mu pripisani lijekovi za smirenje. U prilog svemu navedenome da ide i činjenica da radnik nijednom nije upozoren na bilo kakvo kršenje obveze iz radnog odnosa niti na svoje ophođenje prema poslu ili prema klijentima. U svakom slučaju da je pogrešno shvaćanje tuženika koje je izraženo pobijanoj odluci o tome kako navedene okolnosti predstavljaju tešku povredu obveze iz radnog odnosa te da ne postoji osnova za donošenje odluke o otkazu ugovora o radu koja je najstroži oblik kažnjavanja radnika, budući da se radilo  uistinu o izdvojenom slučaju omaške u obavljanju radnog zadatka koja da se svakome može dogoditi, a koja za posljedicu praktički da nije imala nikakvu štetu te je po svojoj naravi zanemariva i koja se, uvažavajući sve radne i životne okolnosti, apsolutno može i mora tolerirati te da nije imala za posljedicu narušavanje odnosa između poslodavca i radnika kao ni između radnika i ostalih zaposlenika poslodavca te na strani radnika da nije bilo nikakve namjere ni za stjecanjem materijalne koristi ni za nanošenjem štete poslodavcu, a isto tako je riječ, u hijerarhijskom smislu, o omašci koja da se dogodila prilikom obavljanja radnog zadatka koji ima najniži značaj u odnosu na sve ono što radnik u obavljanju svojeg posla obavlja na svom radnom mjestu. Nadalje, postupak prije otkazivanja ugovora o radu jasno da je definiran člankom 119. Zakona o radu i propisano da je kako je prije redovitog otkazivanja uvjetovanog ponašanjem radnika, poslodavac dužan radnika pisano upozoriti na obvezu iz radnog odnosa i ukazati mu na mogućnost otkaza u slučaju nastavka povrede te obveze. Dakle, poslodavac navedenim upozorenjem daje radniku do znanja da je utvrdio nepravilnosti u njegovom radu i da takvo ponašanje ubuduće neće tolerirati, te da je dužan omogućiti radniku iznošenje obrane kako bi on eventualno opravdao svoje ponašanje i odvratio poslodavca od donošenja odluke o otkazu. U konkretnom slučaju tuženik da je radniku dao pravo da iznese obranu, ali radnika da nijednom nije upozorio niti ukazao na mogućnost otkaza u slučaju nastavka povrede obveze iz radnog odnosa čime da je prekršio proceduru propisanu Zakonom o radu te da je samim time odluka tuženika nezakonita i nedopuštena. Iz svega navedenog da je jasno kako pobijana odluka o otkazu ugovora o radu nije dopuštena niti utemeljena na valjanim razlozima te važećim odredbama Zakona o radu koje propisuju razloge i postupak otkazivanja ugovora o radu.

2. U odgovoru na tužbu zaprimljenom kod ovog suda dana 18. svibnja 2022. tuženik navodi da osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Tužitelj da u tužbi kao svoj glavni argument navodi da za tuženika nije nastala nikakva šteta, odnosno da je nastala zanemariva šteta od 70,00 kuna. U odnosu na te navode tužitelja, tuženik ističe da je i iz same tužbe razvidno da je šteta nastala, pri čemu je, u kontekstu teških povreda obveza iz radnog odnosa koje je tužitelj počinio, potpuno nebitan iznos štete kojim je tužitelj oštetio tuženika, odnosno čak je i nebitno je li uopće došlo do materijalne štete za tuženika kao poslodavca. S tim u svezi, tuženik ukazuje i na sudsku praksu VS RH (VSRH, Revr-178/13-2 od 08.05.2013.) Dakle, obzirom na navedeno shvaćanje VS, da nije čak ni bitno je li radnik ostvario imovinsku korist ili financijski oštetio poslodavca, već da se radi o postupanju radnika uslijed kojeg poslodavac opravdano više nema povjerenja u njega. Nadalje, tužitelj u tužbi navodi da se radilo o ponašanju koje se ne može okarakterizirati kao uobičajeno, s predumišljajem ili kao kontinuirano s njegove strane, već da se radilo o izdvojenoj situaciji u kojoj je tužitelj uslijed povećanog obima posla propustio učiniti manje bitnu poslovnu zadaću kako bi ispunio onu bitniju. Protivno tome, tuženik ističe kako je iz Izvješća – Interna istraga – poslovanje na M. K. S. – s. (S.) broj 50390495-11-PT-053/21 od 16.11.2021., sasvim razvidno da se radi o svjesnom i namjernom ponašanju tužitelja kojim da je on narušio odnos povjerenja između tuženika kao poslodavca i sebe kao radnika. Naime, već i na prvi pogled da je jasno da se radi o upornom neizdavanju računa ili izdavanju računa samo za neke artikle koje su kupci kupili, do čega ne može doći ni na koji način osim s predumišljajem, već i samo kad se uzme u obzir 14-godišnji radni odnos na koji se poziva tužitelj, tijekom kojeg da je tužitelj zasigurno shvatio i morao shvatiti da ni u kom slučaju nije dopušteno kupcu ne izdati račun za robu koju kupi. Sve to tim više što tužitelj u tužbi uopće ne negira da je njegovim postupanjem došlo do štete, makar i u navodno „zanemarivom iznosu“, pa da se očito radi o iznosima koje je tužitelj zadržao za sebe, do čega ne može doći slučajno ni nekakvim „popuštanjem koncentracije“ kod tužitelja. Isto da vrijedi i za situaciju iz 05. listopada 2021. – postupanje tužitelja (koji u tužbi ne negira opis te situacije) da nije ni na koji način moglo biti slučajno i bez predumišljaja, jer da je tužitelj očito svjesno i namjerno, nakon što ni u ovom slučaju kupcu nije izdao račun, provukao O. poklon bon karticu koju je izvukao iz svog novčanika i uzeo si iz kase 150,00 kuna gotovine. U ovakvoj situaciji i ovakvom postupanju tužitelja, njegove tvrdnje o navodnom nepostojanju štete da su potpuno promašene i irelevantne. Slijedom prednjeg, tuženik smatra da je zaista više nego očito da se radi o svjesnom i namjernom postupanju tužitelja, koje da predstavlja osobito teške povrede obveza iz radnog odnosa, uslijed kojih da je narušen odnos povjerenja tuženika kao poslodavca u tužitelja kao radnika, te nastavak radnog odnosa nije moguć. Iz tog razloga, tvrdnje tužitelja da on nije osoba sklona kršenju zakonskih propisa, radne discipline ili morala ukazuju se nažalost nedovoljnim i promašenim za sve predmetne situacije. Isto da vrijedi i za tvrdnje tužitelja da bi se radilo o „izdvojenom slučaju omaške koja se svakome može dogoditi“ te da na njegovoj strani „nije bilo nikakve namjere ni za stjecanjem materijalne koristi ni za nanošenjem štete poslodavcu“. Potpuno da je neosnovana tvrdnja tužitelja da bi tuženik prekršio proceduru propisanu Zakonom o radu jer da tužitelja nijednom nije upozorio niti mu ukazao na mogućnost otkaza u slučaju nastavka povrede obveze iz radnog odnosa. Naime, tužitelj da gubi iz vida da relevantna odredba čl. 119. st. 1. Zakona o radu glasi: „Prije redovitog otkazivanja uvjetovanog ponašanjem radnika, poslodavac je dužan radnika pisano upozoriti na obvezu iz radnog odnosa i ukazati mu na mogućnost otkaza u slučaju nastavka povrede te obveze, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini.“ Obzirom na prednje navedeno, očito da je da takve okolnosti postoje. Tuženik da nije pisano upozorio tužitelja na obveze iz radnog odnosa jer obzirom na povrede obveza iz radnog odnosa koje je tužitelj počinio to jednostavno da ne bi imalo smisla niti bi logički i pravno bilo opravdano. To da je potvrđeno i u sudskoj praksi: (VSRH, Revr-800/05-2 od 04.04.2006.). Tuženik da se prije otkaza ugovora o radu tužitelja savjetovao s Radničkim vijećem, koje da se nije očitovalo na namjeravanu odluku o otkazu ugovora o radu, čime se smatra da je s istom suglasno.

3. U dokaznom postupku sud je pregledao Odluku o redovitom otkazu ugovora o radu od 14. ožujka 2022. , Zahtjev za zaštitu prava iz radnog odnosa, mail korespondencija, Prijedlog za donošenje redovitog otkaza ugovora o radu, Ugovor o radu od 1. veljače 2020., Izvješće od 16. studenog 2021., Izjava tužitelja od 13. ožujka 2021. , Pravilnik o radu ( list spisa 71-122), Uputa izdavanje računa na maloprodajnim mjestima ( list spisa 123- 146), Postupak kvalitete usluge na maloprodajnim mjestima ( list spisa 147-156), Katalog poslova i radnim mjesta u I. d.o.o., ( list spisa 158- 192), saslušanje tužitelja, svjedoka M. M., A. P., M. J. i S. B..

4.Tužbeni zahtjev nije osnovan.

5.Među strankama nije sporno:

-da je tužitelj bio u radnom odnosu kod tuženika temeljem Ugovora o radu br: MS-905729/20-2 od 14. ožujka 2022., s primjenom od 1. veljače 2020.,

-da je protiv tužitelja pokrenuta interna istraga od strane tuženika te je sačinjeno Izvješće broj 50390495-11-PT-053/21 od 16. studenog 2021.

Kao sporno ostalo je za raspraviti je li pobijana odluka o otkazu ugovora o radu  dopuštena odnosno utemeljena na valjanim razlozima te važećim odredbama Zakona o radu koje propisuju razloge i postupak otkazivanja ugovora o radu.

6.U svom iskazu na ročištu dana 9. studenog 2022. tužitelj navodi da je radio kod tuženika na temelju Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 1. veljače 2020. međutim da je već 15 godina bio u neprekidnom radnom odnosu, i to na radnom mjestu prodavač u maloprodajnom području MPM K. S. -  S.. Dana 14. ožujka 2022. da je dobio odluku o otkazu Ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja i otkazan mu je ugovor, a u odluci da se navodi da je teško povrijedio obvezu iz radnog odnosa i to u više navrata dana 5. svibnja 2021. kao i 5. listopada 2021. Što se tiče događaja od 5. svibnja 2021., navodi da je točno da je u četiri navrata u vremenskim razmacima kako je to zabilježeno i video nadzorom propustio izdati račun kupcima, odnosno u jednom slučaju da je izdao smanjeni račun, a u jednom slučaju da je umjesto izdavanja računa skenirao svoju bocu vode koju je pio taj dan. Isti da je svjestan da su to propusti koji su protivni zakonu i poslovima koje je obvezan voditi, međutim, navodi da on to nije napravio svjesno, jer da mu je bio takav dan, te obzirom da imaju uputu da prate kupce kad uzimaju kavu na aparatu za kavu kod toga da se zna dogoditi ovakav propust jer da je njegova pažnja  usmjerena na nešto drugo a ne na izdavanje računa. Isto tako u dosta slučajeva ljudi da ostave novac i odu i ne čekaju izdavanje računa tako da zbog toga da je propustio izdati račun. Po zaključenju blagajne da se utvrdi predmetni višak konkretno taj dan da je bilo 70,00 kn koje da su podijelili on i kolega što inače rade u takvim slučajevima. Napominje da to nije napravio svjesno nego da su to bili njegovi propusti bez namjere da ošteti poslodavca. Što se tiče događaja od 5. listopada 2021. kad nije izdao račun na iznos od 200,00 kn i kad je vratio kupcu 50,00 kn, a svoju poklon bon karticu provukao i iz kase uzeo 150,00 kn, napominje da je to napravio svjesno jer da obzirom da nema automobil, da nije znao kako na drugi način realizirati taj poklon bon, pa da je smatrao da iako to nije bio zakonom ispravan način da nikoga time nije oštetio, a posebno ne svog poslodavca. Isti da je bio pozvan na davanje obrane i da je dao  svoju izjavu vezano za predmetne događaje te da je istakao da mu nije bila namjera oštetiti poslodavca i da mu je žao zbog svega što se dogodilo jer da se i ne radi o nekoj velikoj imovinskoj koristi. O tome da li je ranije bio upozoravan odnosno opomenut zbog kršenja radne obveze pred otkaz navodi da se 2010. godine na istoj B. dogodila pljačka u njegovoj smjeni i tu da je propustio izvaditi jednu količinu novca iz kase u konkretnom slučaju radilo se o 2.000,00 kn koje da je nakon ponoći trebao izuzeti iz kase, a u 1,30 sati da se dogodila pljačka tako da su on i kolega taj minus i pokrili. O tome da li je prije zaprimanja ove odluke o otkazu bio pismeno upozoren na kršenje obveze iz radnog odnosa i na mogućnost otkaza u odnosu na ovu povredu navodi da nije. Isti da ne zna što je trebao učiniti sa viškom nakon zaključene blagajne obzirom da se te situacije rijetko događaju, ali da je praksa bila ta da se taj višak podijeli.

7.U svom iskazu na ročištu dana 9. studenog 2022. svjedok M. M. navodi da  je zaposlen kod tuženika od 1. listopada 2010. kao regionalni voditelj maloprodaje i direktno da je nadređen voditelju predmetnog maloprodajnog mjesta na kojem da je radio tužitelj. Što se tiče samog događaja vezano za kršenje radnih obveza tužitelja od 5. svibnja 2021. vjerojatno da je obzirom na protek vremena prijavu dobio od voditelja poslovanja gospodina P. i nakon čega da je išao prema internoj kontroli da se provede istraga vezano za predmetna događanja, tako da je ta interna kontrola radila kontrolu od svibnja pa negdje do studenog 2021. Nakon što interna kontrola dostavi izvješće tada da on predlaže mjeru direktoru regije J. I. S. što da je i napravio, a s čime da se on i suglasio. Naime, kršenje radnih obveza tužitelja koja da su utvrđena 5. svibnja 2021. da su teška kršenja radnih obveza i isti da smatra da se to ne može tolerirati i da se to tako ne radi  i da se ne može raditi o nenamjernoj grešci. Isto tako uvidom u karton tužitelja utvrdio da je on već u rujnu 2016. bio opomenut odnosno upozoren pred otkaz također zbog neizdavanja računa, a da mu je poznata i situacija iz 2010. kada je bila pljačka te B. kada on i kolega nisu izdvojili određeni novčani iznos iz kase nakon ponoći. Koliko da mu je poznato kolega J. koji je proveo internu istragu da je uzeo izjavu odnosno obranu od tužitelja vezano za predmetna događanja. Što se tiče događaja od 5. listopada 2021. da misli da je isti prelio čašu nakon svih ovih povreda koje su utvrđene, a nezakonitost samog čina da  je bespredmetno komentirati. O tome koji je propis tužitelj povrijedio kod provlačenja poklon bon kartice i uzimanjem gotovine isto da je propisano da se to ne može raditi na takav način. O tome kakva je praksa prodavača kod zaključenja blagajne u slučaju utvrđenja viška novca, praksa da je kad se radi o manjim iznosima da se isti ne prijavljuju, ali da je sigurno da bi se veći iznosi trebali prijaviti voditelju i u slučaju manjka i u slučaju viška. O tome zbog čega je tek 10 mjeseci od povrede tužitelj dobio otkaz obzirom da se radi o teškoj povredi, naime isti da su velika firma u kojoj procedura oko davanja otkaza traje dugo vjerojatno i zbog manjka stručnog osoblja i da je to vjerojatno razlog.

8. U svom iskazu na ročištu dana 9. studenog 2022. svjedok A. P. navodi da je voditelj maloprodajnog mjesta na kojem da je radio tužitelj već 6 godina, a da je počeo 20. rujna 2016. i tamo da je tužitelja već zatekao kao prodavača. Što se tiče teških povreda radnih obveza koje se tužitelju stavljaju na teret a koje se odnose pretežito na dan 5. svibnja 2021. koliko se sjeća da je bilo sporno sedam kava za koje taj dan nisu izdani računi. Naime, da bi se znalo događati u smjeni tužitelja da se za dvije do tri kave ne izdaju računi i isti da bi ga na to upozorio i on bi to podmirio, međutim, ovdje da se radilo o većem broju neizdanih  računa pa da je te propuste prijavio regionalnom voditelju, nakon te prijave on i regionalni voditelj da su pregledali video snimke da bi bili sigurni da se radilo o propustu tužitelja i nakon što su to utvrdili da je obaviještena interna kontrola i da je provedena i interna istraga. Što se tiče propusta tužitelja od 5. listopada 2021., kad kupcu nije izdao račun na iznos od 200,00 kn već da je provukao svoju poklon bon karticu te uzeo u gotovini 150,00 kn može reći da to nije način realizacije poklon bon kartice, naime, ona da se na takav način ne unovčuje. Tu karticu djelatnici osim kupnje benzina mogu koristiti i za kupnju svih drugih proizvoda na njihovoj B. a obzirom da je tužitelj radnik koji svakodnevnu kupuje vodu za piće te ostale potrepštine to da je mogao koristiti putem poklon bon kartice zato da ne postoji opravdanje za takav čin. K. je istom poznato tužitelj da je svoju obranu dao M. J., a on da je s njim obavio razgovor nakon njegove izjave. On da je u svojoj izjavi naveo da to nije bilo s namjerom međutim on da je upoznat da svi djelatnici na kraju smjene vode evidenciju o prodanim kavama koja mora biti u skladu sa brojem kava koje su izdane na aparatu koji također bilježi broj izdanih kava i ti brojevi da se moraju podudarati. Točno da je da svaki djelatnik mora kontrolirati koja se kava uzima iz aparata jer da nemaju sve kave istu cijenu, međutim, isto tako ukoliko kupac ostavi novac i ne sačeka račun obavezno se za tu kavu mora izdati račun kako se upravo ne bi događalo da ne odgovaraju brojevi kava prema onima koji da su zabilježeni na aparatu i onima za koje je izdan račun.

9. U svom iskazu na ročištu dana 9. studenog 2022. svjedok M. J. navodi da je već tri godine zaposlen kod tuženika kao stručnjak za sigurnosne operacije te da je po nalogu direktorice istrage S. B. bio angažiran za slučaj tužitelja vezano za ove manjkavosti koje da su utvrđene putem video nadzora. Isti da ima mogućnost i da ne dolazi na B. pregledati sve snimke video nadzora kao i izliste računa toga dana, što da je i napravio i kad je utvrdio da je stvarno došlo do propusta tada da je došao na B. i obavio razgovor sa tužiteljem. On da mu je tada rekao da je jednostavno taj dan imao loš dan i da mu je žao zbog svega što se dogodilo ali koliko je njemu poznato sukladno neizdanim računima da je utvrđen  manjak od 70,00 kn otprilike. Misli da je sve detaljno navedeno u izvješću tako da pretpostavlja. Što se tiče događaja od 5. listopada 2021. također da je iz video nadzora bilo razvidno da je tužitelj novac koji je dobio od kupca umjesto da mu za izvršenu uslugu izda račun on naplatio uslugu putem svoje O. poklon bon kartice na način da je zadržao novac kod sebe i nije izdao račun. Naime, svi ti propusti da su protivni Zakonu o fiskalizaciji za koje poslodavac može biti kažnjen visokim novčanim kaznama. Što se tiče istrage koju da je vidio i činjenica koje da je utvrdio isti da je u roku od 10-ak dana nakon razgovora s tužiteljem za slučaj od 5. svibnja 2021. i za slučaj od 5. listopada 2021. svoje izvješće dao nadređenima u roku od nekih 10 dana a što su oni dalje radili i koje su mjere poduzimali istom da nije poznato.

10. U svom iskazu na ročištu dana 9. studenog 2022. svjedok S. B. navodi da je direktorica internih istraga od 1. mjeseca 2021. i vezano za ovaj konkretan slučaj da su dobili prijavu od strane regionalnog voditelja maloprodaje ali da se zna dogoditi da i sami utvrde određene propuste djelatnika. Nakon zaprimanja te prijave sigurnosno operativni centar po njenom nalogu vrši pregled snimki video nadzora i izdanih računa a ista da je angažirala i kolegu J. koji da je pregledao snimke video nadzora uzeo izjavu od tužitelja kako bi kompletirali cijelo izvješće. Naime, vrlo je bitno brzo postupanje obzirom da snimke video nadzora su ograničenog trajanja jer da se iz tehničkih razloga presnimavaju. Istoj da je poznato da su oni svoja utvrđenja i izvješće dostavili nadležnima u studenom 2021. i to Odjelu ljudskih resursa, pravnoj službi  i direktoru maloprodajnih servisa gospodinu B., a koje da su mjere oni poduzimali prema tužitelju istoj da nije poznato, s tim da oni predlažu da se pokrene postupak obzirom na utvrđene povrede i od njih dobiju povratnu informaciju nakon nekog vremena što se poduzelo. Napominje da tih slučajeva na mjesečnoj bazi bude 4 do 5 na području RH i da je to uobičajen način prijevara u trgovačkom poslovanju, neizdavanje računa, nenaplaćivanje kupcu, manipuliranje robe koja da se izda itd.

11.Analizom i ocjenom cjelokupnog dokaznog postupka, svih dokaza zajedno i NNsvakog dokaza zasebno sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku („“ br. 53/91, 91/92, 112/93, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 25/13 – u daljnjem tekstu ZPP), tužbeni zahtjev nije osnovan.

12. Temeljem čl. 115. Zakona o radu Zakon o radu (NN 93/14 , 127/17, 98/19 i 151/22- u daljnjem tekstu ZR-a) poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok ( redoviti otkaz) , ako za to ima opravdani razlog , u konkretnom slučaju ako radnik krši obveze iz radnog odnosa ( otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika). Zakon o radu ne propisuje što se smatra kršenjem obveze iz radnog odnosa skrivljenim ponašanjem radnika. Opravdani razlog za otkaz u slučaju takvog ponašanja procjenjuje se prema okolnostima svakog pojedinog slučaja. Poslodavac je taj koji odlučuje hoće li se u slučaju utvrđenog počinjenja osobito teške povrede radne obveze odlučiti za izvanredni ili redoviti otkaz ugovora o radu, bez obzira što je u konkretnom slučaju poslodavac više mjeseci prije donošenja odluke o otkazu imao sva saznanja o povredama tužitelja zbog kojih je naknadno tužitelju redovito otkazan ugovor o radu, jer za isti ne postoji prekluzivni rok.

13. Analiziranjem iskaza tužitelja razvidno je da tužitelj ne spori da je dana 5. svibnja 2021., u četiri navrata u vremenskim razmacima kako je to zabilježeno i video nadzorom propustio izdati račun kupcima, odnosno u jednom slučaju da je izdao smanjeni račun, a u jednom slučaju da je umjesto izdavanja računa skenirao svoju bocu vode koju je pio taj dan, kao i nepropisnu realizaciju poklon bon kartice. Isti je potvrdio da je svjestan da su to propusti koji su protivni zakonu i poslovima koje je obvezan voditi, međutim, navodi da on to nije napravio svjesno, jer da mu je bio takav dan. To što tužitelj opravdava svoje ponašanje ističući da to nije napravio svjesno jer da mu je bio takav dan, te da za tuženika nije nastala imovinska šteta, su u cijelosti neosnovani i apsurdni razlozi koji ni na koji način ne mogu opravdavati takav postupak tužitelja. Iskazima saslušanih svjedoka M. M. regionalnog voditelja maloprodaje, A. P. voditelja maloprodajnog mjesta na kojem da je radio tužitelj, M. J. koji je proveo internu istragu kao stručnjak za sigurnosne operacije i S. B. direktorice internih istraga, ovaj sud u cijelosti poklanja vjeru jer su isti iskazivali vjerodostojno i u skladu sa svim provedenim dokazima, te iz istih kao i iz Izvješće broj 50390495-11-PT-053/21 od 16. studenog 2021., jasno proizlazi da je tužitelj kao dugogodišnji djelatnik i svi zaposlenici tuženika u sektoru maloprodaje u koji spadaju sve benzinske postaje bili upozoreni i da nema opravdanja za neizdavanje računa te da je tužitelj znao i morao znati da takvim radnjama krši odredbe niz zakona između ostalih Zakona o fiskalizaciji u prometu gotovinom, Opći porezni zakon, Zakona  o porezu na dodanu vrijednost kao i interne propise, što je svakako po ocjeni ovog suda osobito teška povreda obveze iz radnog odnosa koja je propisana i čl. 111 Pravilnika o radu tuženika kao neizvršavanje, nesavjesno, nepravovremeno i nemarno  izvršavanje radnih obveza, nepridržavanje odredbi zakona i dr. Valja napomenuti da za takve propuste tužitelja tuženik može biti kažnjen visokim novčanim kaznama. To što tužitelj pokušava opravdati svoje propuste koje je u pravilu potvrdio da su se upravo tako i dogodili na način da za tuženika nije nastala nikakva ili neznatna imovinska šteta, nije od utjecaja na težinu povrede obveze iz radnog odnosa obzirom da je nedvojbeno svjesno izvršio niz povreda zakonskih propisa koji na tom radnom mjestu ne smije i ne može izvršiti i to opravdavati činjenicom da mu je bio takav dan. Naime, radi se o propustima kojima je nepovratno narušen odnos povjerenja tuženika kao poslodavca prema tužitelju kao radniku te nastavak radnog odnosa nije moguć. Tvrdnje tužitelja da on nije osoba sklona kršenju zakonskih propisa te da ga tuženik nijednom nije upozorio niti mu ukazao na mogućnost otkaza u slučaju nastavka povrede iz radnog odnosa nisu osnovane. Sukladno čl. 119. st. 1. Zakona o radu poslodavac u slučaju kada postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati da to učini nije dužan prije redovitog otkazivanja uvjetovanog ponašanjem radnika dužan radnika pisano upozoriti. Dakle, u konkretnom slučaju nije ni bilo potrebe za takvim upozorenjem jer bi takvo kršenje radnih obveza koje je tužitelj počinio ostalo bez posljedica, a radi se o ponašanju koje je opće društveno neprihvatljivo, stoga je izostanak spomenutog upozorenja prije otkazivanja ugovora o radu ne čini otkaz nezakonitim.

14.Slijedom navedenog valjalo je odbiti tužbeni zahtjev tužitelja i odlučiti kao u izreci ove presude jer ovaj sud smatra da je tuženik postupio sukladno čl. 115. ZR-a.

15.Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154 st.1. Zakona o parničnom postupku, a u skladu s točkom 7. st. 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, pa je pun. tuženika  priznat parnični trošak koji se sastoji od jednokratne nagrade za cijeli prvostupanjski postupak 200 bodova ( vrijednost 1 boda 1,99eura) , + 25% PDV, tako da ukupno obistinjeni trošak tuženiku iznosi 497,50 eura.

                                                        U Splitu, 2. veljače 2022.

                                                                                       Sudac

                                                                                Jelena Kvarantan Karuza,v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove odluke može se izjaviti žalba Županijskom sudu u Splitu. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri primjerka u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka iste.