-1-

Poslovni broj: 4 Us I-77/2023-8

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: 4 Us I-77/2023-8

 

 

 

 

 

 

                      U   I M E  R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

                                              P R E S U D A

 

 

Upravni sud u Osijeku, po sutkinji Valentini Grgić Smoljo, uz sudjelovanje zapisničarke Zdenke Raiz, u upravnom sporu tužiteljice I. Č.i iz V., OIB:.., koju zastupa opunomoćenik B. K., odvjetnik iz O., protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak,  Z., OIB:.., radi prisilne naplate poreza i drugih proračunskih prihoda, 2. veljače 2023.,

 

                                               p r e s u d i o  j e

 

 

I.               Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak KLASA: UP/II-415-01/21-01/158, URBROJ: 513-04-21-2 od 20. rujna 2021. i rješenja o ovrsi Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnog ureda O. KLASA: UP/I-415-02/2021-001/00241, UR.BROJ: 513-007-14/2021-01 od 10. veljače 2021.

 

II.               Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška upravnog spora.

 

 

Obrazloženje

 

 

1.              Rješenjem Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak KLASA: UP/II-415-01/21-01/158, URBROJ: 513-04-21-2 od 20. rujna 2021. odbijena je žalba tužiteljice izjavljena na rješenje o ovrsi Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnog ureda O. KLASA: UP/I-415-02/2021-001/00241, UR.BROJ: 513-007-14/2021-01 od 10. veljače 2021.

2.              Navedenim prvostupanjskim rješenjem o ovrsi utvrđen je dug tužiteljice kao ovršenika, na temelju ovršnih isprava na dana 10. veljače 2021. u iznosu od 518.830,28 kn (glavnica 499.362,06 kn, kamata 19.468,22 kn) te naložena uplata na način određen pod točkama od 1. do 5. tog rješenja. Pod točkom 6. prvostupanjskog rješenja je riješeno da žalba ne odgađa izvršenje rješenja.

              3.              Tužiteljica u tužbi iznosi kronologiju odlučivanja o ovršnoj ispravi, odnosno obvezi tužiteljice utvrđenoj rješenjem Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-215-01/19-01/37, URBROJ: 513-04-19-2 od 16. listopada 2019. i poreznim rješenjem Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnog ureda Z.,, Službe za suzbijanje poreznih prijevara, Odjela za suzbijanje poreznih prijevara, KLASA: OGR-UP/I-215-02/15-01/12, URBROJ: 513-07-01/19-46 od 4. srpnja 2019., a o zakonitosti kojih je, nakon odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske iz odluke broj: U-III-1102/2021 od 11. studenog 2021., u ponovnom postupku trebao odlučivati Upravni sud u Osijeku. Nadalje, smatra kako je nastupila apsolutna zastara prije donošenja prvostupanjskog rješenja jer je protekao rok od 6 godina, te da je zastara nastupila 31. prosinca 2012. Ističe kako je u postupku nadzora prvostupanjsko rješenje doneseno 2. veljače 2016., a drugostupanjsko po žalbi je dostavljeno tužiteljici 4. srpnja 2019., pa da je između donošenja prvostupanjskog i dostave drugostupanjskog rješenja proteklo više od tri godine i nastupila je relativna zastara. S obzirom na nastup zastare, tvrdi kako je otpala pravna osnova, odnosno prestao porezno-dužnički odnos pa predlaže Sudu poništiti pobijana rješenja jer su donesena po proteku zastare. Ujedno traži i naknadu troška upravnog spora pobliže određenog u tužbi (str. 4. spisa).

4.              Tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako tužba nije osnovana iz razloga navedenih u obrazloženju pobijanoga rješenja. S obzirom na navedeno predlaže Sudu odbiti tužbeni zahtjev.

              5.              Budući da je u konkretnom slučaju sporna primjena prava te je Sud činjenice ocijenio nespornima, a da stranke u tužbi i u odgovoru na tužbu ne zahtijevaju održavanje rasprave, Sud je primjenom odredbe članka 36. stavka 1. točke 4. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21., dalje: ZUS) riješio ovaj upravni spor bez rasprave. Pri tome se vodio načelom učinkovitosti iz članka 8. ZUS-a, kako bi se spor proveo brzo i bez odugovlačenja, uz izbjegavanje nepotrebnih radnji i troškova.

              6.              Tijekom dokaznoga postupka Sud je izvršio uvid u spis, spis upravnog postupka i u sve isprave priložene istima te je na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, a u skladu s odredbom članka 55. stavka 3. ZUS-a, utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

7.              Iz spisa upravnoga postupka proizlazi da je rješenjem o ovrsi od 10. veljače 2021. utvrđeno da tužiteljica duguje na temelju ovršnih isprava na dan 10. veljače 2021. iznos od 518.830,28 kn (glavnica 499.362,06 kn, kamata 19.468,22 kn)

              7.1.              Predmetni dug je utvrđen na temelju ovršne isprave, poreznog rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnog ureda Z., Službe za suzbijanje poreznih prijevara, Odjela za suzbijanje poreznih prijevara, KLASA: OGR-UP/I-215-02/15-01/12, URBROJ: 513-07-01/19-46 od 4. srpnja 2019. kojim je tužiteljici utvrđen manje obračunati porez na dohodak za razdoblje od 1. siječnja 2005. do 31. prosinca 2005. u iznosu od 499.362,06 kn.

8.              Odredbom članka 140. Općeg poreznog zakona (Narodne novine, broj: 115/16., 106/18., 121/19., 32/20. i 42/20., dalje: OPZ) propisano je da se ovrha provodi na temelju ovršne ili vjerodostojne isprave (stavak 1.). Ovršne isprave iz stavka 1. ovoga članka jesu: 1. rješenje o utvrđivanju poreza, 2. obračunska prijava koju porezni obveznik podnosi u propisnim rokovima radi obračuna i iskazivanja obveze uplate poreza, a prema odredbama zakona kojima se uređuje pojedina vrsta poreza, 3. jedinstvena ovršna isprava koja se koristi pri naplati stranih tražbina, 4. druga isprava koja se posebnim zakonom određuje kao ovršna isprava, 5. rješenje o ovrsi, 6. upravni ugovor i porezna nagodba (stavak 2.).

9.              U konkretnom slučaju, rješenje o ovrsi je doneseno primjenom članka 153. stavka 1. Općeg poreznog zakona (Narodne novine, broj 115/16., 106/18., 121/19., 32/20. i 42/20., dalje: OPZ) kojim je propisano da se provedba ovrhe na novčanim sredstvima ovršenika obavlja dostavom osnove za plaćanje Financijskoj agenciji sukladno odredbama Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima. Financijska agencija po primitku rješenja o ovrsi i naloga za provedbu ovrhe iz stavka 2. ovog članka, sukladno ovom Zakonu, odmah izdaje nalog za prijenos novčanih sredstava na račun ovrhovoditelja naznačen u osnovi za plaćanje.

10.              Člankom 4. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima (Narodne novine, broj 68/18., 02/20., 46/20. i 47/20.) propisano je da se ovrha na novčanim sredstvima ovršenika provodi na novčanim sredstvima po svim računima i oročenim novčanim sredstvima u svim bankama u kojima ovršenik ima otvorene račune i oročena novčana sredstva, prema osobnom identifikacijskom broju ovršenika, bez njegove suglasnosti, osim ako je osnovom za plaćanje ovrha odnosno osiguranje određeno isključivo na pojedinim računima u kojem slučaju će se ovrha odnosno osiguranje provesti na način i u opsegu kako je osnovom za plaćanje naloženo (stavak 1.). Ovrha se ne provodi na novčanim sredstvima odnosno računima izuzetima od ovrhe na temelju zakona (stavak 3.). Ako ovim Zakonom nije drugačije propisano, na provedbu ovrhe odgovarajuće se primjenjuju zakoni kojima se uređuje ovršni postupak (stavak 4.).

11.              Nesporno  je da tužiteljica predmetni dug nije platila, što i ne tvrdi, već se poziva na sudske odluke u vezi konačnosti ovršne isprave i nastup zastare istaknut u tim postupcima.

              11.2.              U vezi navedenoga, uvidom u spis ovoga Suda poslovni broj: 2 Us I-1478/2021 utvrđeno je da je presuda Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: 2 Us I-1478/2021-24 od 12. travnja 2022. poništena presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Usž-2461/22-2 od 13. srpnja 2022. te odbijen tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-215-01/19-01/37, URBROJ: 513-04-19-2 od 16. listopada 2019. i poreznog rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnog ureda Z., Službe za suzbijanje poreznih prijevara, Odjela za suzbijanje poreznih prijevara, KLASA: OGR-UP/I-215-02/15-01/12, URBROJ: 513-07-01/19-46 od 4. srpnja 2019.

12.              Prema tome, imajući u vidu naprijed navedene odredbe Općeg poreznog zakona, kao i činjenicu da je prvostupanjsko rješenje o ovrsi doneseno na temelju valjane ovršne isprave te činjenicu da tužiteljica nije priložila dokaze kojima bi dokazala da je njena obveza prema tuženiku, koja je određena navedenom ovršnom ispravom podmirena, ovaj Sud je zaključio da donošenjem prvostupanjskog rješenja kao i pobijanog rješenja tuženika nije povrijeđen zakon na štetu tužiteljice te da navodi iste izneseni u tužbi nisu osnovani.

              13.              U vezi prigovora tužiteljice o nastupu zastare predmetnog dugovanja, u navedenoj presudi Visokog upravnog suda je utvrđeno kako nije nastupila zastara utvrđenja poreza na dohodak za 2005. jer u vrijeme pokretanja postupka dostavljanjem obavijesti o poreznom nadzoru tužiteljici 7. svibnja 2014. su bile na snazi odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o porezu na dohodak (Narodne novine, 144/12.) koje omogućuju ispitivanje izvora imovine, a i time i oporezivanje u slučaju nesrazmjera unatrag od 1. siječnja 2005. (članak 14.). Nadalje je utvrđeno da se člankom 5. Zakona o izmjenama i dopunama Općeg poreznog zakona (Narodne novine, broj 136/12.) u članku 94. dodaje stavak 4. koji glasi: zastara prava na utvrđivanje porezne obveze i kamata počinje teći nakon isteka godine u kojoj je u tijeku postupka ispitivanja izvora imovine utvrđeno da ima osnove za oporezivanje. Dakle, Visoki upravni sud je zaključio da slijedom navedenog proizlazi da je porezno tijelo moglo ispitivati izvora imovine tužiteljice u 2005., a budući da je tek sastavljanjem zapisnika 12. travnja 2019. zaključeno da je bilo osnove za oporezivanje je u skladu s odredbom članka 94. stavka 4. OPZ-a zastara prava na utvrđenje predmetne porezne obveze počela teći istekom te godine, dakle 1. siječnja 2020., iz čega je vidljivo da su oba rješenja javnopravnih tijela iz 2019. donesena prije nego je zastara počela teći.

Prema odredbi članka 95. stavka 1. Općeg poreznog zakona (Narodne novine, 147/08., 18/11., 78/12., 136/12., 73/13., 26/15. i 44/16., dalje: OPZ/08) tijek zastare prava na utvrđivanje poreza i kamata prekida se svakom službenom radnjom poreznog tijela usmjerenom na utvrđivanje poreza, koja je dostavljena na znanje poreznom obvezniku, a prema stavku 3. nakon poduzetih radnji iz stavka 1. i 2. ovoga članka zastarni rok počinje ponovo teći. Ustavni sud Republike Hrvatske je u nizu svojih odluka izrazio stajalište da je žalbeni postupak dio upravnog poreznog postupka koji s prvostupanjskim postupkom čini jednu cjelinu. Stoga se tijek relativne zastare prekida svakom službenom radnjom usmjerenom na utvrđivanje porezne obveze sve do donošenja rješenja kojim je konačno utvrđena porezna obveza. Sve te radnje trebaju biti provedene u roku od šest godina, odnosno prije nastupanja apsolutne zastare, a između tih radnji ne smije proteći više od tri godine jer nastupa relativna zastara, bez obzira u kojoj se fazi postupak nalazi. Prema odredbi članka 94. stavka 4. OPZ-a/08, zastara prava na utvrđivanje porezne obveze i kamata počinje teći nakon isteka godine u kojoj je u tijeku postupka ispitivanje izvora utvrđeno da ima osnove za oporezivanje. U tom smislu u konkretnom slučaju nije sporno da zapisnik o poreznom nadzoru od 14. prosinca 2015. predstavlja prvi porezni akt u poreznom postupku kojim se utvrđuju činjenice, odnosno kojim je utvrđeno da ima osnove za oporezivanje, pa proizlazi da je zastara prava na utvrđivanje predmetne porezne obveze počela teći nakon isteka navedene godine (1. siječnja 2016.) te bi, apsolutna zastara nastupila 1. siječnja 2022. Relativna je zastara prekidana tako da između pojedinih radnji u postupku nije proteklo više od tri godine. Stoga nije protekao trogodišnji zastarni rok iz članka 94. stavka 1. OPZ-a/08, kao niti šestogodišnji zastarni rok iz članka 96. stavak 3. OPZ-a/08 za utvrđivanje predmetne porezne obveze do dana donošenja prvostupanjskog rješenja u ponovnom postupku (4. srpnja 2019.), kao niti do dana donošenja pobijanog drugostupanjskog rješenja (16. listopada 2019..). Dakle, Visoki upravni sud nije našao da je do donošenja rješenja o poreznoj obvezi proteklo šest godina računajući do dana kada je zastara počela teći te da je nastupila zastara (ni relativna ni apsolutna) prava na utvrđivanje porezne obveze za nadzirano razdoblje od 2005. do 2012.

              14.              S obzirom na navedeno, pravilno i zakonito je doneseno rješenje o ovrsi za predmetno dugovanje, kao i odbijena žalba tužiteljice, pa je Sud osporavana rješenja ocijenio zakonitima. Stoga je na temelju članka 57. stavka 1. ZUS-a, odlučeno je kao u izreci presude pod točkom I.

                            15.              Budući da je tužiteljica odbijena s tužbenim zahtjevom, sama snosi sve troškove upravnoga spora u skladu s odredbom članka 79. stavka 4. ZUS-a te je stoga zahtjev za naknadu troška upravnoga spora, odnosno zastupanja po opunomoćeniku odbijen i odlučeno je kao u izreci presude pod točkom II.

 

 

U Osijeku 2. veljače 2023.

 

 

                                                                                                               Sutkinja

                                                                                                                     Valentina Grgić Smoljo,v.r.

 

 

 

 

 

 

 

 

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovoga suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 66. stavak 5. ZUS-a).