1

Poslovni broj: 19 P-259/2020-27

 

                                              

 

 

 

 

 

Poslovni broj: 19 P-146/2022-52

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Trgovački sud u Osijeku, po sutkinji Marini Ljubičić Knežević, u pravnoj stvari tužitelja R. H., OIB:… M.p., koju zastupa Ždo. V., OIB: …, V., protiv tuženika D. d.o.o., OIB: …, B., kojeg zastupa H. L., OIB: .., odvjetnik u Ž., radi isplate iznosa od 16.422,48 EUR / 123.735,20 kn [1], nakon glavne i javne rasprave zaključene 12. siječnja 2023. u nazočnosti zakonskog zastupnika tužitelja i pun. tuženika, na ročištu za objavu sudske odluke održanom 2. veljače 2023.

 

 

p r e s u d i o  j e

 

 

1.                 Nalaže se tuženiku D. d.o.o., OIB: …, B., isplatiti tužitelju R. H., OIB: .., M.p., iznos od 230,30 EUR (dvijestotinetrideseteura i tridesetcenti) / 1.735,20 kn (tisućusedamstotridesetpetkuna i dvadesetlipa) sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 1. siječnja 2019. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, u roku od petnaest dana.

 

2.               Tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 16.192,18 EUR (šesnaesttisućastodevedesetdvaeura i osamnaestcenti) / 122.000,00 kn (stodvadesetdvijetisućekuna) zajedno s pripadajućim zateznim kamatama na taj iznos, odbija se kao neosnovan.

 

3.             Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 3.553,65 EUR (tritisućepetstotinapedesettrieura i šezdesetpetcenti) / 26.775,00 kn (dvadesetšesttisućasedamstotinasedamdesetpetkuna), sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 2. veljače 2023. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku petnaest dana.

 

IV.              Zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u iznosu od 943,66 EUR (devetstotinačetrdesettrieura i šezdesetšestcenti) / 7.110,00 kn (sedamtisućastodesetkuna) s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama odbija se kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

 

1.               Tužitelj u tužbi u bitnom navodi kako je sa tuženikom zaključio Ugovor o koncesiji poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu države, Klasa: 320-02/05-01/1581, Ur.broj: 525-9-07-07/NV od 25. srpnja 2007. kojim se tuženik obvezao plaćati godišnju koncesijsku naknadu u iznosu od 61.000,00 kn s dospijećem najkasnije do 31. prosinca tekuće godine. Dalje navodi kako tuženik na dan 15. ožujka 2019. nije namirio dug za glavnicu i kamate u ukupnom iznosu od 130.622,17 kn, odnosno dio naknade za 2016. u iznosu od 1.735,20 kn s dospijećem 31. prosinca 2016., naknadu za 2017. u iznosu od 61.000,00 kn s dospijećem 31. prosinca 2017. i naknadu za 2018. u iznosu od 61.000,00 kn s dospijećem 31. prosinca 2018. Dana 21. svibnja 2020. Ždo u V. podnijelo je tuženiku zahtjev za mirno rješenje spora, na koji se tuženik oglušio.

 

2.               Tuženik u odgovoru na tužbu u bitnom navodi kako osporava izračun koji je dostavljen uz tužbu od strane O. B. s pregledom uplata i dugovanja Registra koncesija od 15. ožujka 2019., obzirom isto predstavlja internu (knjigovodstvenu) ispravu, a ne javnu ispravu te predlaže izvođenje dokaza knjigovodstveno financijskim vještačenjem. Nadalje, tuženik ističe prigovor zastare, obzirom se u konkretnoj stvari primjenjuje trogodišnji zastarni rok. Tuženik dalje ističe kako je 2014. pretrpio izvanredan događaj nemogućnosti poslovanja, odnosno uživanja predmetne koncesije uslijed izlijevanja rijeke Save pa smatra kako je potrebno umanjiti koncesijsku naknadu jer nije objektivno i neskrivljeno bio u prilici koristiti predmet koncesije, odnosno tuženik smatra kako tužitelju ne pripada koncesijska naknada za 2014. i 2015. te se poziva na čl. 373. Zakona o obveznim odnosima i navodi kako za počinjenu štetu zbog poplave rijeke Save nije ostvario nikakvu naknadu štete. Dalje navodi kako obrađuje veliku površinu zemlje koja se nalazi uz rijeku Savu koja se u svibnju 2014. izlila i tako uništila mnogobrojne usjeve te onemogućila nasade u narednom razdoblju, a što je utvrdila i O. B. putem svojim nadležnih komisija za naknadu štete i odgovornih osoba na temelju podnesenog zahtjeva za naknadu štete. Zaključno, navodi kako je tužitelj bez osnove naplaćivao koncesijsku naknadu za 2014. i 2015., odnosno bez osnova je knjižio tuženikove uplate za koncesijsku naknadu kao naplatu koncesijske naknade za 2014. i 2015., slijedom čega sve isplaćene iznose naknade za 2014. i 2015. treba proknjižiti na ime narednih godina koncesijskog razdoblja jer mu nije isplaćena šteta niti mu je ista priznata.

 

3.               Podneskom od 3. studenoga 2020. tužitelj se očitovao na odgovor na tužbu te u bitnom naveo kako se u konkretnom slučaju radi o Ugovoru o koncesiji i kako je zastarni rok pet godina. Također navodi kako je 22. svibnja 2014. Vlada Republike Hrvatske donijela Odluku o otpisu dijela zakupnine, naknade za dugogodišnji zakup, naknade za dugogodišnji zakup za ribnjake i naknadu za koncesiju za poljoprivredno zemljište u vlasništvu Republike Hrvatske, kojom Odlukom su se od plaćanja zakupnine i naknade za 2014. zbog nastalih šteta od poplave na području Vukovarsko-srijemske županije oslobodile O. G., O. D. i O. V., odnosno kako se navedena Odluka nije odnosila na područje Općine Bošnjaci.

 

4.               Na ročištu održanom 13. siječnja 2021. tuženik je protiv tužitelja podnio protutužbu za isplatu iznosa od 122.000,00 kn s kamatama tekućim od 15. svibnja 2014., a na ročištu održanom 14. travnja 2021. tuženik je povukao protutužbu, sa kojim povlačenjem se suglasio tužitelj te je sud rješenjem od 8. listopada 2021. utvrdio kako je protutužba povučena (str. 136 spisa).

 

5.               Također, na ročištu održanom 14. travnja 2021. tuženik je dao izjavu o prijeboju kojom izjavom vrši prijeboj svoje tražbine koju ima prema tužitelju zbog neosnovano mu naplaćene koncesijske naknade za 2014. i 2015. u iznosu od 122.000,00 kn s tražbinom tužitelja koju isti ističe prema tuženiku za neplaćanje koncesijske naknade za dio 2016. te cijelu 2017. i 2018. Naime, tužitelj je naplatio iznos od 61.000,00 kn za 2014. i iznos od 61.000,00 kn za 2015. raznim uplatama koje se protežu od 16. srpnja 2015. pa do 20. veljače 2018., a tuženik predmet koncesije nije mogao koristiti zbog izvanrednog vanjskog događaja – izlijevanja rijeke Save pa iz tog razloga tuženik ima tražbinu prema tužitelju, a koji je prijeboj nastao onog trenutka kada su se tražbine međusobno realno srele. Tužitelj je osporio osnovanost tražbine tuženika i naveo kako je za povrat stečenog bez osnove nastupila zastara.

 

6.               U konkretnoj pravnoj stvari donesena je presuda poslovni broj P-259/2020-27 od 8. listopada 2021. kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev i tuženiku je naloženo isplatiti tužitelju ukupan iznos od 123.735,20 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, kao i naknaditi mu parnični trošak u iznosu od 18.000,00 kn, sve u roku od 15 dana. Također, zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 2.000,00 kn odbijen je kao neosnovan (str. 135-143 spisa).

 

7.               Protiv navedene presude tuženik je podnio žalbu te je ista rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-5245/2021-3 od 11. svibnja 2022. ukinuta u toč. I. i II. izreke i predmet u tom dijelu vraćen sudu prvog stupnja na ponovno suđenje (str. 166-169 spisa).

 

8.               Na ročištu održanom 12. siječnja 2023. tuženik je naveo kako je tijekom postupka utvrđeno kako nije mogao koristiti predmet koncesije najmanje u trajanju od dvije godine, a koje posljedice pune neiskoristivosti predmetnih čestica je trpio i kasnije pa i sve do današnjeg vremena, u slabijim intezitetima štete, iz čega je razvidno kako nije mogao koristiti predmet koncesije u novčanom ekvivalentu vremenskog trajanja najmanje u iznosu kako to glasi tužba pa je s tim u vezi i u vezi s izjavljenim prigovorom prijeboja tuženika tužbeni zahtjev jedino opravdano u cijelosti odbiti. Tuženik je također mišljenja kako sud na temelju izvedenih dokaza može zaključiti kako je novčani ekvivalent nemogućnosti korištenja predmeta koncesije najmanje u iznosu dvogodišnjeg punog iznosa koncesijske naknade tako da smatra kako nije potrebno dalje izvoditi dokaz financijskim vještačenjem.

 

9.               U dokaznom dijelu postupka sud je izveo dokaz saslušanjem svjedoka M. O. (str. 188-189 spisa), D. O. (str. 189-190 spisa), u vrijeme davanja iskaza zakonskog zastupnika tuženika M. D. (str. 62 spisa) i sadašnjeg zakonskog zastupnika tuženika K. D. (str. 190-191 spisa) te izvršio uvid u podnesak O. B., O. n, KLASA: …, URBROJ: … od 14. svibnja 2020. sa pregledom uplata i dugovanja iz Registra koncesija na dan 15. ožujka 2019. i Ugovorom o koncesiji poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu države od 25. srpnja 2007. (str. 4-14 spisa), zahtjev za mirno rješenje spora Ždo u V. broj N-DO-6/2020-2 od 21. svibnja 2020. sa povratnicom (str. 15-21 spisa), podnesak tuženika od 14. kolovoza 2014. sa prijavama štete i fotografijama (str. 30-38 spisa), podnesak O. B., O.n., KLASA: …, URBROJ: … od 26. listopada 2020. (str. 46 spisa), podnesak Vukovarsko-srijemske županije, Upravnog odjela za poljoprivredu, KLASA: …, UR.BROJ: … od 2. studenoga 2020. (str. 47 spisa), Odluku Vlade Republike Hrvatske o otpisu dijela zakupnine, naknade za dugogodišnji zakup, naknade za dugogodišnji zakup za ribnjake i naknade za koncesiju za poljoprivredno zemljište u vlasništvu Republike Hrvatske (str. 48-49 spisa), podnesak Agencije za plaćanja u poljoprivredi, ribarstvu i ruralnom razvoju, Klasa: 704-01/21-01/0005, Urbroj: 343-0100/04-21-002 od 4. ožujka 2021. (str. 64-86 spisa), podnesak O. B., O. n, KLASA: …, URBROJ: ..-1 od 26. srpnja 2022. (str. 182 spisa), podnesak Državnog povjerenstva za procjenu šteta od prirodnih nepogoda, KLASA: .., URBROJ: .. od 3. kolovoza 2022. (str. 183-185 spisa) i podnesak Hrvatskih voda, Vodnogospodarski odjel za srednju i donju Savu, KLASA: …, URBROJ: .. od 7. studenog 2022. (str. 196 spisa). Također, sud je izveo dokaz vještačenjem po vještaku mr. sc. Z. L.-J. (nalaz i mišljenje vještaka od 14. svibnja 2021., (str. 100-120 spisa)).

 

10.          Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

 

11.          Nisu sporne činjenice kako je tuženik sa tužiteljem sklopio Ugovor o koncesiji poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu države od 25. srpnja 2007. (str. 8-14 spisa) te kako O. B. vodi pregled uplata i dugovanja Registra koncesija za ovdje tuženika (str. 4-7 spisa).

 

12.          Nije sporna niti činjenica kako je 2014. došlo do izlijevanja rijeke Save na području O. B. te kako tuženiku nije isplaćena šteta, odnosno kako Vlada Republike Hrvatske nije otpisala naknadu za koncesiju za poljoprivredno zemljište u vlasništvu države za područje O. B., a što je sve razvidno iz podneska tuženika od 14. kolovoza 2014. sa prijavama štete i fotografijama (str. 30-38 spisa), podneska O. B., O.n., KLASA: …, URBROJ: …od 26. listopada 2020. (str. 46 spisa), podneska Vukovarsko-srijemske županije, Upravnog odjela za poljoprivredu, KLASA: .., UR.BROJ: … od 2. studenoga 2020. (str. 47 spisa), Odluke Vlade Republike Hrvatske o otpisu dijela zakupnine naknade za dugogodišnji zakup, naknade za dugogodišnji zakup za ribnjake i naknade za koncesiju za poljoprivredno zemljište u vlasništvu Republike Hrvatske (str. 48-49 spisa), podneska O. B., O.n., KLASA: …, URBROJ: … od 26. srpnja 2022. (str. 182 spisa) i podneska Državnog povjerenstva za procjenu šteta od prirodnih nepogoda, KLASA: .., URBROJ: … od 3. kolovoza 2022. (str. 183-185 spisa).

 

13.          Također je nesporno kako je tuženik primio poticaje, a što proizlazi i iz podneska Agencije za plaćanje u poljoprivredi, ribarstvu i ruralnom razvoju, Klasa: …, Urbroj: … od 4. ožujka 2021. (str. 64-86 spisa).

 

14.          Nesporno je i kako se tužitelj prije podnošenja tužbe obratio tuženiku sa zahtjevom za mirno rješenje spora (str. 15-21 spisa) i kako se tuženik na isti oglušio.

 

15.          Sporna je činjenica je li tuženik podmirio koncesijsku naknadu za ovdje utuženo razdoblje, obzirom isti u odgovoru na tužbu navodi kako osporava izračun koji je dostavljen od strane O. B. i predlaže izvesti dokaz knjigovodstveno financijskim vještačenjem te je li u konkretnom slučaju nastupila zastara.

 

16.          Također je sporno je li tuženik mogao koristiti predmet koncesije u 2014. i 2015., odnosno je li mu nastala šteta zbog nemogućnosti korištenja poljoprivrednog zemljišta, obzirom tužitelj osporava osnovanost tražbine tuženika.

 

17.          Zaključno, sporno je je li došlo do prijeboja tražbina i je li nastupila zastara, obzirom tužitelj navodi kako je zastarni rok za stjecanje bez osnove pet godina.

 

18.          U svom iskazu na ročištu održanom 10. ožujka 2021. (str. 62 spisa) M. D.,  zakonski zastupnik tuženika u vrijeme davanja iskaza, naveo je kako ne spori činjenicu iz tužbe kako nije plaćena koncesijska naknada i to u dijelu za 2016., za cijelu 2017. i 2018., no ističe kako nije bio dužan platiti koncesijsku naknadu za 2014. i 2015., obzirom je došlo do puknuća nasipa i izlijevanja rijeke Save na površinu koju je obrađivao, odnosno u konkretnom slučaju radilo se o zaobalnim vodama koje su se glavnim kanalom iz Spačve vratile na zemljište, a također je i voda, koja se prelila preko nasipa, dospjela na zemljište. Iz navedenog razloga nastala je šteta na zasijanim kulturama, odnosno tuženik je obavio sjetvu, ali nije žetvu iz razloga što je došlo do poplave. U odnosu na navode tužitelja kako je primio poticaj za 2014. i 2015., zz tuženika isto ne spori, no ističe kako je primio poticaje za sjetvu, ali ponovno ističe kako nije došlo do žetve ili je do iste došlo u malom postotku.

 

19.          Nakon što je izveden dokaz saslušanjem M. D., zakonskog zastupnika tuženika u vrijeme davanja iskaza, nesporno je utvrđeno kako tuženik nije podmirio koncesijsku naknadu u utuženom razdoblju.

 

20.          Vezano za prigovor zastare, odnosno kako se u konkretnom slučaju primjenjuje zastarni rok od tri godine, sud je utvrdio kako je isti neosnovan.

 

21.          Naime, čl. 59. st. 1. Zakona o koncesijama ("Narodne novine, broj 69/17) propisano je kako pravo na utvrđivanje obveze po osnovi naknade za koncesiju i kamate te pravo na naplatu obveze po osnovi naknade za koncesiju i kamatu zastarijeva za pet godina računajući od dana kada je zastara počela teći.

 

22.          Sud je izvršio uvid u Ugovor o koncesiji poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu države od 25. srpnja 2007. (str. 8-14 spisa) i iz čl. 4. utvrdio kako se korisnik koncesije (ovdje tuženik) obvezuje plaćati koncesijsku godišnju naknadu u iznosu od 61.000,00 kn i to najkasnije do 31. prosinca tekuće godine.

 

23.          Obzirom tuženik nije podmirio dio koncesijske naknade za 2016. koja dospijeva 1. siječnja 2017., koncesijsku naknadu za 2017. koja dospijeva 1. siječnja 2018. i koncesijsku naknadu za 2018. koja dospijeva 1. siječnja 2019. i imajući u vidu činjenicu kako je tužba podnesena 27. kolovoza 2020., sud je utvrdio kako ovdje utužena naknada za koncesiju nije zastarjela.

 

24.          U odnosu na spornu činjenicu je li tuženik mogao koristiti predmet koncesije u 2014. i 2015., odnosno je li tuženiku nastala šteta, sud je izveo dokaz vještačenjem po vještaku mr. sc. Z. L.-J., a koji je u svom nalazu i mišljenju od 14. svibnja 2021. naveo kako je tuženiku izlijevanjem rijeke Save nastala šteta i kako tuženik predmetno zemljište u 2014. nije mogao koristiti, a u 2015. sjetva je obavljena na cca 118 ha od ukupno 183 ha po Ugovoru o koncesiji, što iznosi 65 % uz dodatne agrotehničke mjere (podrivanje, kopanje kanala, pojačana gnojidba) sa postignutim prinosima koji su do 60 % niži od prosječno postignutih u njihovoj proizvodnji prije poplave 2014., a obrada je uslijedila u skladu sa pravilima poljoprivredne struke, a kako bi se ispoštovale i sve zakonske obveze tuženika i u Upisniku proizvođača APPRRR-u.

 

25.          Također, vezano za gore navedenu spornu činjenicu je li tuženik mogao koristiti predmet koncesije u 2014. i 2015., sud je izveo dokaz saslušanjem svjedoka M. O. i D. O. te zakonskog zastupnika tuženika K. D. te je izvršio uvid u podnesak Hrvatskih voda, Vodnogospodarski odjel za srednju i donju Savu, KLASA: …, URBROJ: … od 7. studenog 2022. (str. 196 spisa).

 

26.          Svjedok M. O. u svom iskazu na ročištu održanom 3. listopada 2022. (str. 188-189 spisa) u bitnom je naveo kako su nakon pucanja nasipa u G. zaobalne vode došle do predmeta koncesije i natopile zemlju, a neke čestice su bile više natopljene, obzirom su se one nalazile uz sam nasip u B.. Dalje navodi kako je zemlja bila natopljena dugo vremena, kako su pokušali sanirati štetu, a u 2014. su sijali razne kulture i nakon što je voda došla na čestice iste su u potpunosti propale. Kada se voda povukla, zasijali su nove kulture (trave), koje nisu uspjele, odnosno istima se mogla prehraniti samo stoka, a nove kulture su zaorali u zemlju kako bi ubrzali postupak sušenja zemlje, ali iste ne bi zasijali da nije došlo do poplave. Svjedok je također naveo kako je tlo bilo uništeno, kako je sadnja bila potrebna kako bi se tlo oporavilo te kako bi bez sadnje ikakve kulture oporavak tla bio otežan i duži, kako se unatoč proteku vremena posljedica poplave iz 2014. osjeća i danas, kako je prinos manji i kako ne mogu sijati kulture od kojih očekuju visok, odnosno normalan prinos te kako su sanirali zemljište o vlastitom trošku. Nadalje, za utužene godine tuženik je prijavljivao i dobio poticaje.

 

27.          Svjedok D. O. u svom iskazu na ročištu održanom 3. listopada 2022. (str. 189-190 spisa) u bitnom je naveo kako je nasip tijekom 2014. puknuo u G., a predstavnici Hrvatskih voda, vojske i mještani Općine Bošnjaci su kopali kanale kako bi vodu odvukli u Spačvansku šumu. Nadalje, voda iz Spačvanske šume je došla do predmeta koncesije putem velikih kanala, odnosno radilo se o zaobalnim vodama, a kada je voda došla do zemlje, trećina čestica iz Ugovora o koncesiji je bila pod vodom, odnosno voda je bila 70 cm iznad zemlje. Ostatak zemljišta također nije bio obradiv jer je bio natopljen vodom, a zemljište je zasijano u listopadu 2014. sa kulturama koje nisu bile u planu sijanja te godine. Tijekom 2015. zemljište je djelomično iskorišteno sa smanjenim prosječnim prinosima, a tuženik je vezano za smanjenje šteta od vode očistio stare kanale, iskopao nove kanale te je sa nekim agrotehničkim mjerama pokušao zemlju što brže oporaviti i to dodatnim oranjem, podrivanjem, sadnjom i slično i to sve o vlastitom trošku. Posljedice poplave se osjete i danas, a u 2015. čestica se nije mogla u cijelosti obraditi. Vezano za ostatak zemljišta (2/3) u 2014. svjedok navodi kako je tuženik zemljište obrađivao, odnosno zemljište je bilo posijano (ozimna kultura), a tijekom 2015. je zemljište obrađivano, ali također u otežanim uvjetima. Svjedok također navodi kako su u 2016. i 2017. obradili 90 % zemljišta, kako dio poticaja nije dobiven zato što se u zemljište nije moglo ući zbog trave, mulja, blata, odnosno posljedica poplave te kako su svi troškovi obrade bili o vlastitom trošku.

 

28.          Zakonski zastupnik tuženika K. D. u svom iskazu na ročištu održanom 3. listopada 2022. (str. 190-191 spisa) u bitnom je naveo kako su 2013. zasijane ozimne kulture, a početkom 2014. proljetne kulture te nakon što se dogodila poplava voda je otišla u šumu i iz šume se zaobalnim vodama vratila na predmet koncesije. D. navodi kako se voda vratila treći ili četvrti dan nakon puknuća nasipa u G. jer je predmetno zemljište najniže u k.o. B., kako je 1/3 zemljišta bila direktno pod vodom, kako su dijelovi ostatka zemljišta također bili mokri, kako nekim dijelovima zemljišta koji nisu bili pod vodom nisu mogli prići jer su njive okružene kanalima, a u kanalima je bila voda te kako većini zemljišta nisu mogli prići pa je i suho zemljište bilo u travi i zapušteno. Kada se voda povukla sa zemljišta krenuli su u sanaciju istog o vlastitom trošku i u nemogućim uvjetima, kopali su kanale kako bi zemlju što prije isušili, a u kasnu jesen 2014. zasijali su nove kulture i to samo na dijelu zemljišta na kojima su mogli zasijati. Nadalje, 2015. voda se povukla, ali raznim dijelovima zemljišta nisu mogli pristupiti jer je izraslo šiblje, drveće i korov. Također, potrošili su mnogo novca na sanaciju zemlje i na kupovinu hrane, obzirom hranu nisu mogli proizvesti na predmetu koncesije tijekom 2014., a posljedice poplave još uvijek osjećaju i krče određene parcele, dok na nekim parcelama još uvijek ne mogu ništa posijati, obzirom istima ne mogu prići zbog šiblja koje se razvilo u vrijeme poplave. Zakonski zastupnik tuženika dalje navodi kako davatelj koncesije nije snosio troškove kako bi se predmet koncesije što prije doveo u obradivo stanje i sanirao od poplave, kako od Općine Bošnjaci tuženik nije dobio naknadu štete, kako je primio poticaje za 2014. pa do kraja utuženog razdoblja, no ističe kako je zasijao sve kulture za koje je tražio poticaje, a poplava je došla nakon što je kulture i zahtjev za poticaje prijavio. Kada se povukla voda, zbog stanja zemljišta, morao je zasaditi druge kulture i to iz razloga što one upijaju vodu i rahle zemlju i korištene su kao zelena gnojidba zemlje. Navedene kulture se ponovno zaoravaju i njih tuženik nije koristio za poticaje, dok poticaji se dobiju samo za dio zemlje koji je obrađen, a ne i za dio na kojem je šikara. Nadalje, tuženik je zasijao kulture 2013. i u proljeće 2014., ali nije došlo do skidanja usjeva zbog poplave te vezano za poticaje tuženik je uvijek dobio ono što je prijavio, a još uvijek u potpunosti nije saniran predmet koncesije.

 

29.          Izvršenim uvidom u podnesak Hrvatskih voda, Vodnogospodarski odjel za srednju i donju Savu, KLASA: …, URBROJ: … od 7. studenog 2022. (str. 196 spisa) sud je utvrdio kako na području O. B. u svibnju 2014. nije došlo do proboja nasipa, a samim time niti izlijevanja rijeke Save na predmetnom području, a eventualna pojava zaobalnih voda nije bila uzrokovana probojem ili prelijevanjem građevina sustava obrane od poplava nego su se zaobalne vode u različitom vremenu pojavljivale, smanjivale ili nestajale na različitim lokacijama.

 

30.          Nalaz i mišljenje vještaka sud je cijenio kao jasan, nedvosmislen i sačinjen u skladu s pravilima struke, a također niti stranke nisu imale primjedbe na isti pa je sud nalaz i mišljenje vještaka prihvatio u cijelosti, kao i iskaze svjedoka i zakonskih zastupnika tuženika i materijalnu dokumentaciju u spisu.

 

31.          Tijekom postupka utvrđeno je, a kao što je već i navedeno, kako tuženik nije podmirio koncesijsku naknadu za utuženo razdoblje i kako je istom nastala šteta na poljoprivrednom zemljištu koje je predmet koncesije zbog izlijevanja rijeke Save.

 

32.          Također, utvrđeno je i kako tuženik nije mogao koristiti predmet koncesije u 2014. i 2015., za koje razdoblje je podmirio koncesijsku naknadu, a što proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka te iskaza svjedoka i zakonskih zastupnika tuženika.

 

33.          Nakon što je utvrđeno kako tuženik nije mogao koristiti predmet koncesije u 2014. i 2015., sud je, a vezano za spornu činjenicu je li došlo do prijeboja tražbina, odnosno jesu li iste prestale, tj. je li nastupila zastara, utvrdio kako je došlo do prijeboja tražbina i kako nije nastupila zastara. 

 

34.          Čl. 373. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; u daljnjem tekstu ZOO) propisano je kad je ispunjenje obveze jedne strane u dvostranoobveznom ugovoru postalo nemoguće zbog izvanrednih vanjskih događaja nastalih nakon sklapanja ugovora, a prije dospjelosti obveze, koji se u vrijeme sklapanja ugovora nisu mogli predvidjeti, niti ih je ugovorna strana mogla spriječiti, izbjeći ili otkloniti te za koje nije odgovorna ni jedna ni druga strana, gasi se i obveza druge strane, a ako je ova nešto ispunila od svoje obveze može zahtijevati vraćanje po pravilima o vraćanju stečenog bez osnove.

 

35.          Čl. 195. ZOO-a propisano je kako dužnik može prebiti tražbinu s protutražbinom vjerovnika, ako obje tražbine glase na novac ili druge zamjenjive stvari istog roda, iste kakvoće i ako su obje dospjele.

 

36.          Čl. 196. st. 1. ZOO-a propisano je kako prijeboj ne nastaje čim se ispune pretpostavke za to, nego tek izjavom o prijeboju, dok je st. 2. istog članka propisano kako nakon izjave o prijeboju smatra se da je učinak prijeboja nastao onoga dana kad su se ispunile pretpostavke za to.

 

37.          Tuženik je tijekom postupka tvrdio kako nije mogao koristiti predmet koncesije u 2014. i 2015. godini te kako se uplate za naknadu za koncesiju za predmetne godine trebaju knjižiti za ovdje utuženo razdoblje.

 

38.          Obzirom je tužitelj osporio prigovor prijeboja, na tuženiku je bio teret dokaza i sud je na prijedlog tuženika izveo dokaz vještačenjem po vještaku poljoprivredne struke, izveo dokaz saslušanjem svjedoka, zakonskih zastupnika tuženika i pribavio relevantnu dokumentaciju koja se odnosi na štetu na poljoprivrednom zemljištu koje je predmet koncesijskog ugovora.

 

39.          Kao što je već i navedeno u toč. 32. obrazloženja ove presude, utvrđeno je kako tuženik nije mogao koristiti predmet koncesije u 2014. i 2015., iz čega proizlazi kako se u konkretnom slučaju primjenjuje čl. 373. ZOO-a, odnosno kako je tuženikov prigovor prijeboja osnovan i to u iznosu od 16.192,18 EUR / 122.000,00 kn, obzirom godišnja koncesijska naknada iznosi 8.096,09 EUR / 61.000,00 kn, a tuženik dvije godine nije mogao koristiti predmet koncesije.

 

40.          Vezano za prigovor zastare, a koji je istaknuo tužitelj, sud je utvrdio kako je isti neosnovan.

 

41.          Naime, čl. 196. ZOO-a propisano je kako nakon izjave o prijeboju smatra se da je učinak prijeboja nastao onog trenutka kad su se ispunile pretpostavke za to.

 

42.          Kako je tužitelj podmirio koncesijsku naknadu za 2014. i 2015., a nije podmirio koncesiju naknadu za dio 2016., 2017. i 2018., nije nastupila zastara, obzirom ista počinje teći od trenutka kada su se tražbine srele i obzirom na opći zastari rok od 5 godina (čl. 225. ZOO-a), koji se primjenjuje u ovoj pravnoj stvari.

 

43.          Dakle, tražbina tužitelja je prestala i to za iznos od 122.000,00 kn te je sud djelomično prihvatio tužbeni zahtjev i tuženika obvezao na isplatu iznosa od 1.735,20 kn s pripadajućim zateznim kamatama koje teku od 1. siječnja 2019. do isplate, u skladu sa čl. 4. predmetnog Ugovora o koncesiji (str. 8-14 spisa).

 

44.          Naime, čl. 202. ZOO-a propisano je kad između dviju osoba postoji više obveza koje mogu prestati prijebojem, prijeboj će se obaviti po pravilima koja vrijede za uračunavanje ispunjenja.

 

45.          Čl. 171. ZOO-a propisano je kad između istih osoba postoji više istorodnih obveza pa ono što dužnik ispuni nije dovoljno da bi se mogle namiriti sve, onda će se, ako o tome ne postoji sporazum vjerovnika i dužnika, uračunavanje obaviti onim redom koji odredi dužnik najkasnije prilikom ispunjenja, dok je st. 2. istog članka propisano kako kad nema dužnikove izjave o uračunavanju, obveze se namiruju redom kako je koja dospjela za ispunjenje.

 

46.          Obzirom u konkretnom slučaju ne postoji sporazum vjerovnika i dužnika i dužnik nije odredio red uračunavanja, obveze se namiruju redom kako je koja dospjela za ispunjenje pa je sud tuženiku naložio isplatu iznosa od 1.735,20 kn s pripadajućim zateznim kamatama koje teku od 1. siječnja 2019.

 

47.          Odluku o kamatama sud je donio u skladu sa čl. 29. ZOO-a.

 

48.          Sud je odbio dokazni prijedlog tuženika za izvođenjem dokaza financijsko knjigovodstvenim vještačenjem na okolnost postojanja dugovanja i eventualno visine dugovanja, a iz razloga što je tijekom postupka utvrđeno kako tuženik nije platio koncesijsku naknadu za utuženo razdoblje, a što je razvidno iz iskaza zakonskog zastupnika tuženika u vrijeme davanja iskaza Martina Domačinovića, kako je plaćena koncesijska naknada za razdoblje kada tuženik nije mogao koristiti predmet koncesije, što i nije bilo sporno tijekom postupka, odnosno utvrđeno je kako je došlo do prijeboja tražbina, a sve u skladu sa čl. 10. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19; u daljnjem tekstu ZPP).

 

49.          Odluku o naknadi parničnih troškova sud je donio primjenom odredbi ZPP-a i to čl. 151., čl. 154. st. 5., 154.a, čl. 155. i čl. 164. st. 1. i st. 4., a visina istih odmjerena je prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 i 37/22 i 126/22; u daljnjem tekstu OT).

 

50.          Sud je tuženiku priznao trošak parničnog postupka u ukupnom iznosu od 3.553,65 EUR / 26.775,00 kn, odnosno tuženiku je priznat trošak sastava odgovora na tužbu od 25. rujna 2020. u iznosu od 331,81 EUR / 2.500,00 kn (Tbr. 8. t. 1. OT), trošak sastava žalbe od 15. listopada 2021. u iznosu od 414,76 EUR / 3.125,00 kn (Tbr. 10. t. 1. OT), trošak zastupanja na ročištu održanom 13. siječnja 2021. u iznosu od 331,81 EUR / 2.500,00 kn (Tbr. 9. t. 1. OT), trošak zastupanja na ročištu održanom 10. ožujka 2021. u iznosu od 331,81 EUR / 2.500,00 kn (Tbr. 9. t. 1. OT), trošak zastupanja na ročištu održanom 14. travnja 2021. u iznosu od 331,81 EUR / 2.500,00 kn (Tbr. 9. t. 1. OT), trošak zastupanja na ročištu održanom 9. rujna 2021. u iznosu od 331,81 EUR / 2.500,00 kn (Tbr. 9. t. 1. OT), trošak zastupanja na ročištu održanom 11. srpnja 2022. u iznosu od 331,81 EUR / 2.500,00 kn (Tbr. 9. t. 1. OT), trošak zastupanja na ročištu održanom 3. listopada 2022. u iznosu od 331,81 EUR / 2.500,00 kn (Tbr. 9. t. 1. OT) i trošak zastupanja na ročištu održanom 12. siječnja 2023. u iznosu od 497,71 EUR / 3.750,00 kn kn (Tbr. 9. t. 1. OT). Također, sud je tuženiku priznao i trošak predujma za izvođenje dokaza vještačenjem u ukupnom iznosu od 318,53 EUR / 2.400,00 kn.

 

51.          Cijeneći koji su troškovi bili potrebni za vođenje ovog spora i u kojoj visini, sud je tuženikov zahtjev za naknadu parničnog troška u preostalom iznosu od 943,66 EUR / 7.110,00 kn odbio kao neosnovan.

 

52.          Naime, tuženik je tražio trošak za zastupanje na ročištu održanom 1. rujna 2022. u iznosu od 331,81 EUR / 2.500,00 kn, na koje ročište tuženik nije pristupio (str. 186 spisa).

 

53.          Nadalje, sud tuženiku nije priznao trošak zastupanja na ročištima na kojima se objavljuje presuda u iznosu od 66,36 EUR / 500,00 kn i u iznosu od 99,54 EUR / 750,00 kn iz razloga što to nije nužno potreban trošak, obzirom se presuda ističe odmah na internetskoj stranici e-Oglasna ploča sudova.

 

54.          Također, sud tuženiku nije priznao troškove dolaska punomoćnika / odvjetnika iz Županje u Osijek, odnosno troškove prijevoza, u iznosu od 445,95 EUR / 3.360,00 kn obzirom tuženik nije dostavio niti jedan dokaz kako je navedene troškove i imao.

 

55.          Slijedom navedenog, riješeno je kao u izreci.             

 

U Osijeku 2. veljače 2023. 

 

 

Zapisničar:                                                                                                                 Sutkinja:

Sanda Gučić                                                                                     Marina Ljubičić Knežević v.r.

 

 

 

 

 

 

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može izjaviti žalbu Visokom Trgovačkom sudu RH u Zagrebu u roku od 15 dana putem ovog suda.