1                             Poslovni broj: 26 Povrv-517/2016-60

 

 

            

  Republika Hrvatska

Trgovački sud u Splitu

  Split, Sukoišanska 6

Poslovni broj: 26 Povrv-517/2016-60

 

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

 

PRESUDA

 

              Trgovački sud u Splitu, sudac Ana Misir Šarić, na temelju prijedloga sudskog savjetnika Ivane Perić, u pravnoj stvari tužitelja D. S.-vlasnik obrta S.-G., OIB:…, P., kojeg zastupa punomoćnik Z. I., odvjetnik u S., protiv tuženika R. d.o.o., OIB:…, S., kojeg zastupa punomoćnik I. M., odvjetnik u S., radi isplate, nakon održane usmene i javne glavne rasprave zaključene 2. prosinca 2022., u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja-protutuženik i punomoćnika tuženika-protutužitelja, 2. veljače 2023.

presudio je

 

              I Održava se na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave poslovnog broja Ovrv-249/15 kojeg je 7. ožujka 2016. donio javni bilježnik u S., B. K., u dijelu kojim je naloženo tuženiku-protutužitelju R. d.o.o. da u roku od 8 dana plati tužitelju-protutuženiku D. S.-vlasniku obrta S.-G. iznos od 5.574,35 EUR / 42.000,001 kuna zajedno sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku u razdoblju od 11. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a u razdoblju od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, te u dijelu kojim je naloženo tuženiku-protutužitelju da u roku od 8 dana naknadi tužitelju troškove ovršnog postupka u iznosu od 335,58 EUR / 2.528,44 kuna1 sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku u razdoblju od 7. ožujka 2016. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a u razdoblju od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

 

              II Ukida se platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave poslovnog broja Ovrv-249/15 kojeg je 7. ožujka 2016. donio javni bilježnik u S., B. K., u dijelu kojim je naloženo tuženiku-protutužitelju R. d.o.o. da u roku od osam dana plati tužitelju-protutuženiku D. S.-vlasniku obrta S.- G. 6.748,15 EUR / 50.844,00 kuna1 sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 30. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena te u dijelu kojim je naloženo tuženiku da u roku od osam dana naknadi troškove ovršnog postupka u iznosu od 46,26 EUR / 348,61 kuna sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 7. ožujka 2016. do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena i tužbeni zahtjev se u tom dijelu odbija.

 

              III Nalaže se tužitelju-protutuženiku D. S.-vlasniku obrta S.- G. u roku od osam dana platiti tuženiku-protutužitelju R. d.o.o. iznos od 1.192,35 EUR / 8.983,81 kuna1 sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 29. siječnja 2018. do isplate po stopi zakonskih kamata na kašnjenje s plaćanjem u poslovnim transakcijama između poduzetnika i između poduzetnika i osoba javnog prava u kojima je osoba javnog prava dužnik novčane obveze koja je jednaka referentnoj stopi uvećanoj za 8 postotnih poena.

 

              IV Odbija se protutužbeni zahtjev tuženika-protutužitelja R. d.o.o. u dijelu kojim je tražio da mu tužitelj-protutuženik D. S.-vlasnik obrta S.- G. plati zatezne kamate koje teku od 1. svibnja 2015. do 28. siječnja 2018. na iznos od 1.192,35 EUR / 8.983,81 kuna1.

 

              V Odbija se protutužbeni zahtjev tuženika-protutužitelja R. d.o.o. u dijelu kojim je tražio da mu tužitelj-protutuženik D. S.-vlasnik obrta S.- G. plati 7.133,51 EUR / 53.747,49 kuna sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 1. svibnja 2015. do isplate po stopi zakonskih kamata na kašnjenje s plaćanjem u poslovnim transakcijama između poduzetnika i između poduzetnika i osoba javnog prava u kojima je osoba javnog prava dužnik novčane obveze koja je jednaka referentnoj stopi uvećanoj za 8 postotnih poena.

             

              VI Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

 

Obrazloženje

 

              1. Tužitelj-protutuženik, tada kao ovrhovoditelj, podnio je 23. prosinca 2015. prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave, kojim je zatražio od javnog bilježnika da donese rješenje o ovrsi u kojem će se naložiti tuženiku-protutužitelju, tada kao ovršeniku, da mu plati 92.844,00 kuna sa zateznim kamatama koje na iznos od 42.000,00 kuna teku od 30. lipnja 2015., a na iznos od 50.844,00 kuna teku od 30. kolovoza 2015. do isplate. Uz prijedlog za ovrhu tužitelj-protutuženik je dostavio ispravu – izvod iz otvoreni stavki partnera za razdoblje od 1. siječnja 2015. do 4. prosinca 2015.

 

              2. B. K., javni bilježnik u S., donio je 7. ožujka 2016. rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave poslovnog broja Ovrv-249/15 kojim je naloženo tuženiku-protutužitelju da u roku od osam dana namiri tužitelju-protutuženiku tražbinu zajedno s odmjerenim troškovima ovršnog postupka u iznosu od 2.877,05 kuna, te je određena ovrha radi prisilne naplate te tražbine.

 

              3. Protiv navedenog rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave tuženik-protutužitelj je podnio prigovor pobijajući ga u cijelosti.

 

              4. Izjavio je da je, kao naručitelj, 6. ožujka 2015. s tužiteljem-protutuženikom, kao izvođačem, sklopio ugovor o izvršavanju radova radi rekonstrukcije potkrovlja i krova stambenog objekta u B. ulici u S. (dalje: ugovor) Sastavni dio ugovora bili su ugovorni troškovnik i ponuda od 1. veljače 2015. u kojoj je istaknuto da je ugovoren sistem gradnje "ključ u ruke".U tom ugovoru tužitelj-protutuženik se obvezao izvršiti građevinske radove, a tuženik-protutužitelj se obvezao platiti mu za to naknadu u iznosu od 184.000,00 kuna.

 

              5. Tuženik-protutužitelj je istaknuo da je tužitelju-protutuženiku platio naknadu od 142.000,00 kuna za izvršene građevinske radove. Ostatak ugovorene naknade od 42.000,00 kuna nije platio jer je smatrao da tužitelj-protutuženik nije izvršio radove za koje potražuje taj iznos. Izjavio je i da tužitelj-protutuženik građevinske radove nije izvršavao redovito, radi čega je prekoračio ugovoreni rok od 45 dana za završetak radova. Izjavio je da tužitelj-protutuženik nije vodio građevinsku knjigu na propisan način, niti je građevinsku knjigu ovjerio stručni nadzor i da po završetku radova nije izvršio primopredaju objekta s konačnim obračunom, kako je to ugovoreno među strankama. Dodao je da tužitelj-protutuženik nije kupio potreban materijal za rad, već da je to učinio tuženik-protutužitelj. Da nije osigurao dovoljan broj radnika, pa je zaposlenik tuženika-protutužitelja I. M. obavljao krovopokrivačke radove koje su trebali obaviti radnici tužitelja-protutuženika. Tuženik-protutužitelj je izjavio i da tužitelj-protutuženik nije osigurao primjeren transport materijala, zbog čega je za vrijeme izvršavanja radova, koristio kamion u vlasništvu tuženika-protutužitelja.

 

              6. Dostavio je ugovor o izvršavanju građevinskih radova od 6. ožujka 2015. i dopise koje je uputio tužitelju-protutuženiku od 11. srpnja 2015. i 9. rujna 2015. a u kojima je osporio 4. privremenu situaciju broja 11/15-D.S. i okončanu situaciju broja 15/15-D.S. koje mu je poslao tužitelj-protutuženik. U nastavku postupka, tuženik-protutužitelj je predložio da sud izvede dokaz saslušanjem svjedoka B. K., I. M., D. Dž. i I. V., jer su oni svakodnevno bili na predmetnom gradilištu.

 

              7. Odlučujući o prigovoru tuženika-protutužitelja, tada ovršenika, na prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave, ovaj sud je rješenjem poslovnog broja Povrv-517/2016 od 29. rujna 2027. stavio izvan snage rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave poslovnog broja Ovrv-249/15 kojeg je donio javni bilježnik u S., B. K., 7. ožujka 2016. u dijelu kojim je određena ovrha pa je odlučeno postupak nastaviti kao u povodu prigovora protiv platnog naloga.

 

              8. Objašnjavajući osnovu svoga zahtjeva, tužitelj-protutuženik je izjavio da je, kao podizvođač radova,10. ožujka 2015. počeo izvršavati građevinske radove za tuženika-protutužitelja, kao glavnog izvođača i da su radovi završeni 8. lipnja 2015. Potvrdio je da mu je tuženik-protutužitelj platio 142.000,00 kuna na temelju izdane prve tri privremene situacije za izvedene građevinske radove sukladno sklopljenom ugovoru. Međutim, izjavio je da mu je tuženik-protutužitelj odbio platiti 92.844,00 kuna, iako je uredno izveo sve radove. Istaknuo je da se taj iznos odnosio na 42.000,00 kuna za krovopokrivačke i ostale radove iz ugovornog troškovnika za koje je izdao 4. privremenu situaciju i iznos od 50.844,00 kuna za naknadne radove koje je obavio po nalogu tuženika-protutužitelja i za koje je izdao 5. okončanu situaciju.

 

              9. Tužitelj-protutuženik je potvrdio i da su predmetni radovi trajali dulje razdoblje od onog predviđenog ugovorom. Međutim, naveo je da je razlog tome bilo postupanje tuženika-protutužitelja koji se, netom prije postavljanja jedne vrste crijepa, odlučio za drugu vrstu crijepa. Stoga su građevinski radovi zastali gotovo dvadeset dana dok tuženik-protutužitelj nije dostavio na gradilište novi materijal. Kao razlog produljenja roka iz ugovora istaknuo i jedanaest dana kišnog vremena. Nadalje, obavljanje naknadnih radova po nalogu tuženika-protutužitelja i zbog izmjene projekta i troškovnika također je, prema tužitelju-protutuženiku, bio razlog zbog kojeg su radovi trajali dulje od predviđenog razdoblja. Istaknuo je da su zastupnik po zakonu tuženika-protutužitelja i nadzorni inženjer A. A. bili na predmetnom gradilištu, međutim da nikada nisu prigovorili načinu obavljanja radova.

 

              10. Potvrdio je da je tuženik-protutužitelj kupio materijal potreban za rad i to ploče za pokrivanje krova, beton i sitan materijal. Osporio je navode tuženika-protutužitelja da nije vodio građevinsku knjigu na propisan način pa je, radi dokazivanja te činjenice, dostavio dopis upućen nadzornom inženjeru od 27. srpnja 2015., građevinsku knjigu i građevinski dnevnik. Izjavio je da nije ni trebao dostavljati taj građevinski dnevnik nadzornom inženjeru radi potpisa, jer je tužitelj-protutuženik bio podizvođač radova pa takva obveza za njega ne postoji. Radi dokazivanja istinitosti svih činjenica na kojima temelji svoj zahtjev tužitelj-protutuženik je dostavio i ponudu za obavljanje radova od 1. veljače 2015. s troškovnikom, dopis kojeg je uputio tuženiku-protutužitelju od 2. rujna 2015., privremene situacije koje je tuženik-protutužitelj platio, dopis tuženiku-protutužitelju s4. privremenom situacijom broja 11/15-D.S. od 30. lipnja 2015. i troškovnikom i 5.okončanu situaciju broja 15/15-D.S. od 30. kolovoza 2015. s troškovnikom i troškovnikom naknadnih radova, dopis tuženiku-protutužitelju od 6. lipnja 2016.s troškovnikom naknadnih radova. Predložio je da sud izvede dokaze saslušanjem D. S.-vlasnika obrta S.-g., zastupnika po zakonu tuženika-protutužitelja Ž. M., nadzornog inženjera A. A., radnika tužitelja-protutuženika i to A. M., S. J., N. L. i M. B., te da se izvede dokaz vještačenjem na okolnost izvedenih građevinskih radova.

 

              11. Tuženik-protutužitelj se očitovao o sadržaju isprava i o činjenicama na kojima je tužitelj-protutuženik utemeljio svoj zahtjev. Osporio je točnost sadržaja isprava - troškovnika, građevinskog dnevnika i građevinske knjige, koje je tužitelj-protutuženik dostavio, jer je smatrao da je tužitelj-protutuženik te isprave sastavio naknadno i s netočnim podacima.

 

              12. Podnio je protutužbu kojom je tražio da mu tužitelj-protutuženik plati 59.200,00 kuna s zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 1. svibnja 2015. do isplate.

 

              13. Izjavio je da traženi iznos obuhvaća iznos od 9.200,00 kuna ugovorne kazne zbog zakašnjenja s ispunjenjem ugovorne obveze, 20.000,00 kuna naknade troškova za kupljeni materijal, 30.000,00 kuna za korištenje kamiona u vlasništvu tuženika-protutužitelja i naknade troškova obavljanja poslova radnika tuženika-protutužitelja na predmetnom gradilištu.

 

              14. Radi dokazivanja istinitosti navoda iz protutužbe, dostavio je račune o kupnji građevinskog materijala koji je, po njegovim tvrdnjama, utrošen za izvođenje građevinskih radova tužitelja-protutuženika. Predložio je da sud izvede dokaz vještačenjem na okolnost visine cijene sata radnika u građevini, kao i visini cijene sata korištenja kamiona za građevinske svrhe.

 

              15. Očitujući se o činjenicama na kojim je tuženik-protutužitelj utemeljio svoj protutužbeni zahtjev, tužitelj-protutuženik je, pored već istaknutih tvrdnji o tome da nije bio u zakašnjenju s ispunjenjem ugovorne obveze, osporio i visinu ugovorne kazne od 9.200,00 kuna koju je zatražio tuženi-protutužitelj. U odnosu na račune koje je dostavio tuženik-protutužitelj, kazao je da je samo dio računa ukupne vrijednosti 8.983,81 kuna bio utrošen za izvršavanje građevinskih radova tužitelja-protutuženika na tom gradilištu. Potvrdio je da je u obavljanju radova sudjelovao I. M. koji je bio radnik tuženika-protutužitelja, a potvrdio je i da je za prijevoz građevinskog materijala na tom gradilištu koristio kamion tuženika-protutužitelja, jer je bio pogodan za prilaz gradilištu. Međutim, smatrao je da su te činjenice stranke usmeno ugovorile, slijedom čega je od svake uplate tuženika-protutužitelja, iznos od 10% vrijednosti uplate, vraćao zastupniku po zakonu tuženika-protutužitelja "na ruke" pa je smatrao da tuženik-protutužitelj neutemeljeno potražuje taj iznos.

 

              16. U nastavku postupka, tuženik-protutužitelj je podneskom od 4. travnja 2022. preinačio protutužbu na način da je povećao protutužbeni zahtjev u dijelu kojim traži da mu tužitelj-protutuženik plati iznos od 23.447,70 kuna za korištenje kamiona u vlasništvu tuženika-protutužitelja i da mu naknadi troškove obavljanja poslova radnika tuženika-protutužitelja u iznosu od 10.083,60 kuna. Dakle, zajedno s ranije istaknutim zahtjevima, tuženik-protutužitelj je povećanim protutužbenim zahtjevom tražio da mu tužitelj-protutuženik plati ukupno 62.731,30 kuna sa zateznim kamatama. Sud je dopustio objektivnu preinaku protutužbenog zahtjeva.

 

              17. Tužitelj-protutuženik u podnesku od 3. lipnja 2022. osporio je i preinačeni protutužbeni zahtjev. Upustio se u raspravljanje o glavnoj stvari, a nije se prije toga protivio preinaci pa se smatralo da postoji pristanak tužitelja-protutuženika na preinaku protutužbe.

 

              18. Predmet ovog postupka bio je utvrditi je li zakonit i pravilan platni nalog sadržan u pobijanom rješenju o ovrsi, pa slijedom toga odlučiti i o osnovanosti tužiteljeva-protutuženikova zahtjeva da mu tuženik-protutužitelj plati 92.844,00 kuna sa zateznim kamatama. Osim toga, predmet ovog postupka bio je utvrditi je li osnovan tuženikov-protutužiteljev zahtjev da mu tužitelj-protutuženik plati 62.731,30 kuna sa zateznim kamatama.

 

              19. Između stranaka nije bio sporno da su 6. ožujka 2015. sklopili ugovor o izvršavanju građevinskih radova radi rekonstrukcije potkrovlja i krova stambenog objekta u B. ulici u S., po sistemu gradnje "ključ u ruke". U tom ugovoru tužitelj-protutuženik se obvezao izvršiti građevinske radove i to pripremne radove rušenja i demontaže, zidarske i betonske radove, krovopokrivačke, izolaterske i ostale radove. Tužitelj-protutuženik se obvezao pribaviti neophodne materijale, sredstva za rad, transport i građu, a tuženik-protutužitelj se obvezao platiti mu za to naknadu od 184.000,00 kuna. Od tog iznosa, tuženik-protutužitelj je tužitelju-protutuženiku platio 142.000,00 kuna za izvođenje dijela građevinskih radova.

 

              20. Nije bilo spora o tome da su građevinski radovi trajali dulje od 45 dana koji rok je bio predviđen ugovorom. Nije bilo sporno ni da je tuženik-protutužitelj kupio građevinski materijal. Nesporno je bilo i da je na gradilištu korišten kamion u vlasništvu tuženika-protutužitelja, kao i da je na predmetnom gradilištu krovopokrivačke poslove obavljao I. M., radnik tuženika-protutužitelja.

 

              21. Među strankama je bilo sporno je li tužitelj-protutuženik izvršio sve radove koji su bili ugovoreni, je li izvršio naknadne radove i je te naknade radove izvršio po nalogu tuženika-protutužitelja, odnosno zastupnika po zakonu tuženika-protutužitelja. Sporno je bilo i je li nastala obveza tuženika-protutužitelja da plati naknadu za izvršene radove tužitelja-protutuženika.

 

              22. Nadalje, sporno je bilo i jesu li radovi na gradilištu trajali dulje od ugovorenog roka zbog postupanja tužitelja-protutuženika. Odnosno, je li postojala obveza tužitelja-protutuženika da plati ugovornu kaznu zbog kašnjenja u izvođenju radova. Među strankama je bilo sporno i je li građevinski materijal kojeg je kupio tuženik-protutužitelj utrošen za izvođenje građevinskih radova tužitelja-protutuženika na predmetnom gradilištu i kolika je bila vrijednost tog materijala. Bila je sporna i visina naknade za krovopokrivačke radove koje je obavljao radnik tuženika-protutužitelja I. M., kao i vremensko razdoblje u kojem je taj radnik obavljao posao na predmetnom gradilištu. Naposljetku, bilo je sporno i koji je kamion korišten na predmetnom gradilištu, u kojem vremenskom razdoblju i koliki iznos je tužitelj-protutuženik trebao platiti tuženiku-protutužitelju za korištenje tuženikovog-protutužiteljevog kamiona na gradilištu.

 

              23. Radi donošenja odluke o tužbenom zahtjevu sud je izveo dokaze čitanjem isprava i to izvoda iz otvoreni stavki partnera za razdoblje od 1. siječnja 2015. do 4. prosinca 2015., ugovor o izvođenju građevinskih radova od 6. ožujka 2015., dopisa tuženika-protutužitelja od 11. srpnja 2015. i 9. rujna 2015., ponude za obavljanje radova od 1. veljače 2015. s troškovnikom, dopisa tužitelja-protutuženika od 2. rujna 2015., dopisa tužitelja-protutuženika s 4. privremenom situacijom broja 11/15-D.S. od 30. lipnja 2015. i troškovnikom i 5.okončane situacije broja 15/15-D.S. od 30. kolovoza 2015. s troškovnikom i troškovnikom naknadnih radova, dopisa tužitelja-protutuženika od 6. lipnja 2016. s troškovnikom naknadnih radova i računa o kupnji građevinskog materijala i opreme. Sud je izveo dokaz vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za graditeljstvo i procjenu nekretnina I. M., koji je trebao utvrditi jesu li izvedeni radovi prikazani u 4. privremenoj situaciji br. 11/15-D.S. od 30. lipnja 2015. i jesu li izvedeni radovi prikazani u 5. okončanoj situaciji br. 15/15-D.S. od 30. kolovoza 2015. Nadalje, sudski vještak trebao je utvrditi visinu cijene sata radnika u građevini, kao i visinu cijene sata korištenja kamiona za građevinske svrhe. Izveden je i dokaz saslušanjem D. S., vlasnika obrta S.-G.–tužitelja-protutuženika, zastupnika po zakonu tuženika-protutužitelja Ž. M. i svjedoka S. J., A. M., B. K. i I. M.

 

              24. Sud nije izveo dokaze saslušanjem svjedoka koje je predložio tuženik-protutužitelj i to D. Dž., jer je utvrđeno da je preminuo, i I. V., jer je tuženik-protutužitelj odustao od prijedloga za izvođenje tog dokaza. Sud nije izveo dokaze saslušanjem svjedoka koje je predložio tužitelj-protutuženik i to saslušanjem nadzornog inženjera A. A. i radnika N. L. i M. B., jer je tužitelj-protutuženik odustao od prijedloga za izvođenje tog dokaza.

 

              25. Propisano je člankom 590. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15, dalje: ZOO) da se ugovorom o djelu izvođač obvezuje obaviti određeni posao, kao što je izrada ili popravak neke stvari, izvršenje kakva fizičkog ili umnog rada i sl., a naručitelj se obvezuje platiti mu za to naknadu.

 

              26. Dakle, tužitelj-protutuženik tvrdio je da je izvršio krovopokrivačke i ostale radove iz ugovornog troškovnika za koje je izdao 4. privremenu situaciju br. 11/15-D.S. od 30. lipnja 2015. Tvrdio je i da je po nalogu tuženika-protutužitelja izvršio naknadne radove za koje je izdao 5. okončanu situaciju br. 15/15-D.S. od 30. kolovoza 2015. Nasuprot tome, tuženik-protutužitelj osporavao je te činjenice, a izjavio je i da tužitelj-protutuženik radove nije izvršavao redovito, da nije kupio potreban materijal za rad, da nije osigurao dovoljan broj radnika, niti primjeren transport materijala. Stoga je trebalo odlučiti o tome je li nastala obveza naručitelja, ovdje tuženika-protutužitelja, da tužitelju-protutuženiku plati naknadu od ukupno 92.844,00 kuna.

 

              27. Sudski vještak dao je mišljenje, na temelju dostavljenih mu fotografija koje su nastajale u tijeku građenja, da su radovi koji su bili ugovoreni izvedeni. Isto proizlazi i iz iskaza svjedoka S. J. koji je izjavio da je na predmetnom gradilištu bio angažiran kao krovopokrivač, a svjedok A. M. kazao je da je zajedno sa S. J. izvršavao radove na krovištu. Iz iskaza svjedoka I. M. proizlazi da su radnici tužitelja-protutuženika radili na krovištu. Za zaključiti je stoga da su radovi za koje je tužitelj-protutuženik izdao 4. privremenu situaciju br. 11/15-D.S. od 30. lipnja 2015. izvršeni.

 

              28. Nadalje, propisano je člankom 598. stavkom 1. ZOO-a da ako se u tijeku izvršenja djela pokaže da se izvođač ne drži uvjeta ugovora i uopće da ne radi kako bi trebalo, te da će izvršeno djelo imati nedostatke, naručitelj može upozoriti izvođača na to i odrediti mu primjeren rok da svoj rad uskladi sa svojim obvezama. Člankom 598. stavkom 2. propisano je da ako do isteka toga roka izvođač ne postupi po zahtjevu naručitelja, ovaj može raskinuti ugovor i zahtijevati naknadu štete.

 

              29. Tuženik-protutužitelj imao je pravo nadzora nad obavljanjem posla i pravo davati upute kad to odgovara naravi posla. To je pravo i iskoristio, jer među strankama nije bilo sporno da je tuženik-protutužitelj bio na predmetnom gradilištu. S obzirom na navedeno, ukoliko je smatrao da se izvođač, ovdje tužitelj-protutuženik, nije držao uvjeta ugovora, da nije radio kako je trebalo i da će izvršeno djelo imati nedostatke, naručitelj, ovdje tuženik-protutužitelj mogao ga je upozoriti i odrediti mu primjeren rok da svoj rad uskladi sa svojim obvezama. Nakon isteka tog roka, ako izvođač ne bi postupio po zahtjevu naručitelja, naručitelj je mogao izjaviti da raskida ugovor. Raskidom ugovora oslobodio bi se svoje obveze da plati naknadu.

 

              30. Tuženik-protutužitelj nije ni tvrdio da je upozorio tužitelja-protutuženika i da mu je odredio primjeren rok da svoj rad uskladi sa svojim obvezama, a nije tvrdio niti da je izjavio da raskida ugovor. Nije niti dostavio dokaze iz kojih bi te činjenice proizlazile. Tvrdio je samo da nije priznao izdanu 4. privremenu situaciju i 5. okončanu situaciju jer nisu bile utemeljene, što proizlazi iz sadržaja dopisa upućenih tužitelju-protutuženiku od 11. kolovoza 2015. i 9. rujna 2015.

 

              31. Navode da izdane situacije nisu bile utemeljene, odnosno da su postojali nedostaci u vidu nedovoljnog broja radnika ili sporosti u izvođenju radova, tuženik nije potvrdio dokazima. Iz iskaza D. S., vlasnika obrta S.-G.– tužitelja-protutuženika, proizlazi da su zastupnik po zakonu tuženika i nadzorni inženjer bili prisutni na predmetnom gradilištu, ali da nisu imali nikakvih primjedbi tokom izvođenja radova. Isto proizlazi i iz iskaza svjedoka S. J., dok iz iskaza svjedoka A. M. proizlazi da je tuženik imao određene prigovore, ali da su nedostatci zbog kojih je tuženik prigovarao uklonjeni.

 

              32. Slijedom navedenog, nastala je obveza naručitelja, ovdje tuženika-protutužitelja, da tužitelju-protutuženiku plati naknadu za krovopokrivačke i ostale radove iz ugovornog troškovnika za koje je izdao 4. privremenu situaciju br. 11/15-D.S. od 30. lipnja 2015.

 

              33. Tužitelj-protutuženik tvrdio je da se 5. okončana situacija br. 15/15-D.S. odnosi na naknadne radove koje je tužitelj izvršio po nalogu tuženika, međutim samo iz te izjave tužitelja-protutuženika ne proizlazi da ih je obavio upravo po nalogu tuženika-protutužitelja. U članku 5. Ugovora određeno je da će izvođač, ovdje tužitelj-protutuženik, izvesti nepredviđene radove po nalogu predstavnika na gradilištu – nadzornog inženjera. Nepredviđeni radovi iz ugovora, bili su zapravo naknadni radovi koje je tužitelj obračunao u troškovniku naknadnih radova, a, budući da nadzorni inženjer nije ni pratio izvršavanje predmetnih radova, za zaključiti je da je takav nalog trebao dati naručitelj, ovdje tuženik-protutužitelj.

 

              34. Propisano je člankom 221.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13. i 89/14., dalje: ZPP) da ako sud na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja. Na tužitelju-protutuženiku je bio teret dokazivanja činjenice da je tuženik-protutužitelj izdao nalog za izvršavanje naknadnih radova iz troškovnika naknadnih radova u vrijednosti od 50.844,00 kuna i da je upravo za te radove izdao 5. okončanu situaciju br. 15/15-D.S. od 30. kolovoza 2015. Budući da tužitelj nije dokazima potvrdio te činjenice, za zaključiti je da tuženik-protutužitelj nije izdao nalog za izvršavanje bilo kakvih naknadnih radova, stoga nije nastala ni obveza na njegovoj strani da plati naknadu tužitelju-protutuženiku za radove za koje je izdao 5. okončanu situaciju br. 15/15-D.S. od 30. kolovoza 2015.

 

              35. Slijedom navedenog, nastala je obveza naručitelja, ovdje tuženika-protutužitelja, da plati naknadu tužitelju-protutuženiku za krovopokrivačke i ostale radove, a nije nastala obveza naručitelja, ovdje tuženika-protutužitelja, da plati naknadu tužitelju-protutuženiku za naknadne radove. Stoga je trebalo prihvatiti tužbeni zahtjev tužitelja-protutuženika u dijelu kojim isti potražuje od tuženika-protutužitelja isplatu 42.000,00 kuna sa zateznim kamatama, a odbiti tužbeni zahtjev tužitelja-protutuženika u dijelu kojim isti potražuje od tuženika-protutužitelja isplatu 50.844,00 kuna sa zateznim kamatama, na temelju članka 590. ZOO-a.

 

              36. Pored glavnog duga, temeljem članka 29. stavka 1. ZOO-a, tuženik-protutužitelj duguje i zatezne kamate. Dospijeće te obveze naznačeno je u ispravi – izvod iz otvoreni stavki partnera, koju je tužitelj-protutuženik dostavio uz prijedlog za ovrhu. Međutim iz nje nije razvidno kada je dostavljena tuženiku-protutužitelju, a tuženik-protutužitelj, kao dužnik, dolazi u zakašnjenje tek kada ga vjerovnik pozove da ispuni obvezu. Iz dopisa tuženika-protutužitelja od 11. kolovoza 2015. kojim obavještava tužitelja da ne priznaje predmetnu tražbinu, razvidno je da je tužitelj-protutuženik najkasnije 11. kolovoza 2015. pozvao tuženika-protutužitelja da ispuni obvezu. Stoga su tužitelju-protutuženiku na dosuđeni iznos glavnice tražbine od 42.000,00 kuna priznate zatezne kamate koje teku od 11. kolovoza 2015. pa do isplate. Stopa zatezne kamate je određena člankom 29. stavkom 2. ZOO-a, člankom 2. Zakona o izmjenama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 114/22.) i člankom 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 156/22.).

 

              37. U platnom nalogu iz pobijanog rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave sadržan je i nalog za plaćanje troškova ovršnog postupka, pa je i o tom dijelu pobijanog platnog naloga trebalo odlučiti.

 

              38. Propisano je člankom 14. stavkom 4. Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj 112/12., 25/13. i 93/14., dalje: OZ) da je ovršenik dužan ovrhovoditelju naknaditi troškove koji su bili potrebni za ovrhu.

 

              39. Propisano je člankom 30. stavkom 3. OZ-a da će sud na prijedlog ovrhovoditelja odrediti naplatu zateznih kamata na troškove ovršnog postupka po propisanoj stopi od dana kada su ti troškovi učinjeni, odnosno plaćeni, do dana naplate.

 

              40. Odluka o troškovima ovršnog postupka donesena je na temelju prethodno citiranih članaka OZ-a, članaka 6. i 8. Pravilnika o nagradama i naknadi troškova javnih bilježnika u ovršnom postupku ("Narodne novine", broj 8/11., 112/12., i 114/12., dalje: Pravilnik) te Tbr. 11. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12., 118/14. i 107/15., dalje: Tarifa).

 

              41. Sud je prihvatio kao osnovan zahtjev tužitelja da mu tuženik naknadi trošak javnobilježničke nagrade u iznosu od 1.278,44 kuna, kao i trošak sastava prijedloga za ovrhu po punomoćniku odvjetniku u iznosu od 1.250,00 kuna, dakle u ukupnom iznosu od 2.528,44 kuna sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 7. ožujka 2016., kao dana donošenja rješenja o ovrsi, do isplate. Stopa zatezne kamate je određena člankom 29. stavkom 2. ZOO-a, člankom 2. Zakona o izmjenama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 114/22.) i člankom 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 156/22.).

 

              42. Sud je odbio zahtjev tužitelja da mu tuženik naknadi više traženi trošak javnog bilježnika u iznosu od 348,61 kuna sa zateznim kamatama, jer su troškovi dostave javnog bilježnika obuhvaćeni radnjama opisanim člankom 6. Pravilnika i dio su javnobilježničke nagrade.

 

              43. Sukladno članku 451. stavku 3. ZPP-a, o platnom nalogu sadržanom u pobijanom rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, odlučeno je kao u izreci presude pod točkama I i II.

 

              44. Zahtjevom iz protutužbe tuženik-protutužitelj tražio je da mu tužitelj-protutuženik plati ugovornu kaznu zbog zakašnjenja s ispunjenjem ugovorne obveze, naknadi troškove za kupljeni građevinski materijal, plati korištenje tuženikovog-protutužiteljevog kamiona i da mu naknadi troškove za obavljanje poslova radnika tuženika-protutužitelja na predmetnom gradilištu.

 

              45. Propisano je člankom 350. stavkom 1. ZOO-a da vjerovnik i dužnik mogu ugovoriti da će dužnik platiti vjerovniku određeni novčani iznos ili pribaviti neku drugu materijalnu korist ako ne ispuni svoju obvezu ili ako zakasni s njezinim ispunjenjem ili ako je neuredno ispuni.

 

              46. Propisano je člankom 351.stavkom 2. ZOO-a da visina kazne mora biti ugovorena u obliku propisanom za ugovor iz kojega je nastala obveza na čije se ispunjenje odnosi.

 

              47. U članku 4. Ugovora određeno je da je izvođač radova dužan naručitelju za svaki dan zakašnjenja platiti ugovornu kaznu u visini od 1% vrijednosti ugovorenih radova, ali ne više od 5% ukupne vrijednosti radova, u slučaju da izvođač radova ne dovrši ugovorene radove u ugovorenom roku.

 

              48. Nije bilo sporno da su predmetni građevinski radovi trajali dulje od 45 dana koji rok je bio predviđen ugovorom, ali, s obzirom da je u članku 3. ugovora propisano da izvođač radova ima pravo produžiti rok izvođenja radova zbog vremenskih neprilika, tuženik-protutužitelj je trebao dokazati da je do kašnjenja s izvođenjem radova došlo zbog postupanja tužitelja-protutuženika.

 

              49. Svjedok S. J. koji je izvodio radove za tužitelja-protutuženika na predmetnom gradilištu u vremenskom razdoblju od 4. travnja 2015. do 27. travnja 2015., izjavio je da je do zastoja u radovima došlo zbog kišnog vremena uslijed kojeg nije bilo moguće izvoditi građevinske radove. Isto je izjavio i svjedok A. M., koji je na gradilištu bio čitavo razdoblje trajanja radova. Nadalje,svjedok I. M. izjavio je da je izvodio radove na gradilištu svaki dan, osim danima kada je padala kiša.

 

              50. Iz iskaza svjedoka proizlazi da je razlog kašnjenja s izvođenjem radova bilo kišno vrijeme, odnosno viša sila, stoga je, sukladno članku 3. ugovora, izvođač radova, ovdje tužitelj-protutuženik, imao pravo produžiti rok izvođenja radova.

 

              51. Slijedom navedenog, tuženik-protutužitelj je izgubio pravo potraživati da mu tužitelj-protutuženik plati ugovornu kaznu zbog zakašnjenja s ispunjenjem obveze, na temelju članka 4. Ugovora.

 

              52. Nadalje, propisano je člankom 353. stavkom 5. ZOO-a da vjerovnik ne može zahtijevati ugovornu kaznu zbog zakašnjenja, odnosno neurednog ispunjenja ako je primio ispunjenje obveze, a nije bez odgađanja priopćio dužniku da zadržava svoje pravo na ugovornu kaznu.

 

              53. Tuženik-protutužitelj je tužitelju-protutuženiku platio 142.000,00 kuna na temelju izdane prve tri privremene situacije, za izvršene građevinske radove sukladno sklopljenom ugovoru. Četvrtu privremenu situaciju i petu okončanu situaciju tuženik-protutužitelj nije platio jer je smatrao da nisu izvršeni radovi za koje su te situacije izdane. Prema tome, tuženik-protutužitelj je tvrdio da je tužitelj kasnio s izvođenjem radova za koje su izdane prve tri privremene situacije, iako je te situacije uredno platio i nije dostavio dokaz o tome da je tužitelju-protutuženiku bez odgađanja priopćio da zadržava svoje pravo na ugovornu kaznu.

 

              54. Slijedom navedenog, sukladno članku 353. stavku 5. ZOO-a, tuženik nije mogao zahtijevati ugovornu kaznu zbog zakašnjenja.

 

              55. Tuženik-protutužitelj je uz protutužbu dostavio račune o kupnji različitog građevinskog materijala za kojeg je tvrdio da je bio utrošen za izvršavanje radova na predmetnom gradilištu. Međutim samo na temelju tvrdnji tuženika-protutužitelja, ne proizlazi da je taj materijal utrošen upravo na predmetnom gradilištu i to baš za izvršavanje radova za koje je bio zadužen tužitelj-protutuženik. Tuženik-protutužitelj je društvo s ograničenom odgovornošću kojemu je predmet poslovanja upravo obavljanje građenja, stoga je kupnja građevinskog materijala, odnosno pribavljanje sredstava za rad, dio uobičajenog obavljanja poslova tuženika-protutužitelja. Tužitelj-protutuženik je, međutim, potvrdio da je tuženik-protutužitelj kupio ploče za pokrivanje krova (crijep), beton i sitan materijal. Također je u podnesku od 4. travnja 2018. potvrdio da se dio računa ukupne vrijednosti od 8.983,81 kuna odnosi na kupnju materijala koji je bio utrošen za obavljanje građevinskih radova koje je trebao izvršiti tužitelj-protutuženik, kao podizvođač na tom gradilištu.

 

              56. Prema tome, na tuženiku-protutužitelju bio je teret dokaza da je kupio materijal koji je bio utrošen upravo za radove koje je izveo tužitelj-protutuženik na predmetnom gradilištu. Da bi dokazao prihvatljivost svih potraživanih troškova, trebao je dokazati količinu i jediničnu cijenu pojedinog kupljenog materijala i da je upravo ta količina bila utrošena za radove tužitelja-protutuženika. Budući da tuženik-protutužitelj nije dokazima potvrdio te činjenice, za zaključiti je da tuženiku-protutužitelju nisu nastali troškovi za kupljeni građevinski materijal u iznosu od 20.000,00 kuna, već u iznosu od 8.983,81 kuna, budući da tužitelj-protutuženik taj iznos nije ni osporio.

 

              57. Tuženik-protutužitelj tražio je da mu tužitelj-protutuženik plati za korištenje kamiona u tuženikovom-protutužiteljevom vlasništvu i da mu naknadi troškove za obavljanje krovopokrivačkih poslova radnika tuženika-protutužitelja I. M. na predmetnom gradilištu. Sudski vještak je dao mišljenje da cijena rada (najma) dostavnog vozila nosivosti dvije tone iznosi 260,53 kune po satu. Na temelju takvog obračuna, tuženik-protutužitelj postavio je protutužbeni zahtjev kojim je tražio 23.447, 70 kuna za 45 dana korištenja tog vozila i to najmanje dva sata dnevno. Tuženik-protutužitelj, međutim, nije dokazao da je kamion koji je korišten na predmetnom gradilištu bio nosivosti baš dvije tone, niti je naveo marku, niti tip vozila. Nadalje, nije dokazao ni da je vozilo korišteno upravo u tom vremenskom razdoblju.

 

              58. Sudski vještak dao je i mišljenje da cijena rada krovopokrivača iznosi 28,01 kunu po satu. Nije bilo sporno da je na predmetnom gradilištu radove izvodio i radnik tuženika-protutužitelja I. M., ali on je po zanimanju elektroničar. To proizlazi iz njegovog iskaza kojeg je dao na ročištu 2. prosinca 2022. Prema tome tuženik-protutužitelj je pogrešno obračunao naknadu za rad radnika. Pored toga, nije dokazao ni svoje tvrdnje o tome da je taj radnik na predmetnom gradilištu bio angažiran baš 45 dana i to 8 sati dnevno.

 

              59. S obzirom na navedeno, sud je prihvatio protutužbeni zahtjev u dijelu u kojem tuženik-protutužitelj potražuje isplatu iznosa od 1.192,35 EUR / 8.983,81 kuna1, dok je u preostalom dijelu kojim je tražio plaćanje 7.133,51 EUR / 53.747,49 kuna odbio tužbeni zahtjev.

 

              60. Propisano je člankom 29. stavkom 1. ZOO-a, da dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice, i zatezne kamate. Iz isprava koje je tuženik-protutužitelj dostavio uz protutužbu, razvidno je da je tuženik-protutužitelj pozvao tužitelja-protutuženika da ispuni novčanu obvezu tek podnošenjem protutužbe i to 29. siječnja 2018. Stoga su tuženiku-protutužitelju na dosuđeni iznos glavnice tražbine od 1.192,35 EUR / 8.983,81 kuna1 priznate zatezne kamate koje teku od 29. siječnja 2018. pa do isplate.

 

              61. Tužitelju su zatezne kamate priznate po stopi propisanoj člankom 12.a Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi („Narodne novine“ broj 108/2012., 144/2012., 81/2013., 112/2013., 121/2013., 78/2015. i 71/2015., dalje: ZFPPN.)

 

              62. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točkama III, IV i V izreke.

 

              63. Odluka o troškovima ovog postupka donesena je na temelju članka 154. stavka 4. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14. i 70/19.).

 

              64. Tužitelj-protutuženik je djelomično uspio u parnici u odnosu na tužbeni zahtjev, Vrijednost predmeta spora koju je označio u tužbi iznosi 92.844,00 kuna.

 

              65. Tuženik-protutužitelj je u djelomično uspio u parnici u odnosu na zahtjeve protutužbe. Vrijednost predmeta spora koju je označio u protutužbi iznosi 62.731,30 kuna.

 

              66. Budući da su stranke u konačnici podjednako uspjele sa svojim zahtjevima, sud je odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove.

 

U Splitu 2. veljače 2023.

 

Sudac

Ana Misir Šarić,v.r.

 

 

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude. O žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske. Žalba se podnosi ovom sudu, u pisanom obliku u tri primjerka.