Baza je ažurirana 08.05.2025. 

zaključno sa NN 72/25

EU 2024/2679

Pristupanje sadržaju

1                           Poslovni broj zd-6/2023-4

Republika Hrvatska

Županijski sud u Osijeku

Osijek, Europska avenija 7

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj zd-6/2023-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Osijeku, u vijeću sastavljenom od suca Marija Kovača, kao predsjednika vijeća te suca za mladež Vlaste Šimenić-Kovač i suca Damira Krahuleca, kao članova vijeća, uz sudjelovanje Ane Mahmutović, zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. I.M., OIB: ..., zbog kaznenog djela iz čl. 173. st. 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine", br. 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18, 126/19, 84/21 – dalje u tekstu KZ/11), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Sisku, poslovni broj Kzd-24/2020-25 od 17. listopada 2022., obavljene 20. listopada 2022., u sjednici vijeća održanoj 2. veljače 2023.,

 

 

p r e s u d i o    j e

 

Odbija se žalba opt. I.M. kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

1. Presudom Općinskog suda u Sisku, poslovni broj Kzd-24/2020-25 od 17. listopada 2022., opt. I.M. proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela protiv braka, obitelji i djece – neprovođenjem odluke za zaštitu dobrobiti djeteta – opisano i kažnjivo po čl. 173. st. 1. KZ/11, pa je na temelju čl. 173. st. 1. KZ/11 opt. I.M. osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci, a uz daljnju primjenu čl. 56. KZ/11 izrečena mu je uvjetna osuda tako da se kazna zatvora na koju je osuđen neće izvršiti ukoliko u roku od 2 (dvije) godine od pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo.

 

1.1. Na temelju čl. 148. st. 6. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", br. 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 - odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 80/22 – dalje u tekstu: ZKP/08) optuženik je oslobođen plaćanja troškova kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 1. do 6. ZKP/08.

 

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio opt. I.M., osobno, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da drugostupanjski sud uvaži njegovu žalbu i ukine pobijanu presudu u cijelosti.

 

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

4. U skladu s čl. 474. st. 1. ZKP/08, spis je bio dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u O.

 

5. Žalba opt. I.M. nije osnovana.

 

6. Kako opt. I.M. ulažući žalbu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka navedeni žalbeni osnov u nastavku žalbe nije obrazložio to je sud pobijanu presudu ispitao po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 476. st. 1. ZKP/08 te utvrdio da pobijana presuda nema postupovnih povreda odredaba kaznenog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, a niti da je na štetu optuženika povrijeđen kazneni zakon.

 

7. Pobijajući pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja opt. I.M. upire kako se zaključak suda temelji na izvješću Centra za socijalnu skrb S., mišljenju Poliklinike za zaštitu djece i mladih G.Z., iskazu djelatnice Centra za socijalnu skrb V.M., koji iskaz smatra neistinitim, da su samo djelatnice Centra za socijalnu skrb u njegovu obitelj dolazile tek četiri puta, a povrh toga da mišljenje Centra za socijalnu skrb i Poliklinike za zaštitu djece i mladih ukazuje da nije ništa radio što bi išlo na štetu djece jer bi mu u suprotnom ista bila oduzeta od strane istih službi, a da je dr. F. iz Doma zdravlja S. potvrdila da ne mora voditi djecu na razgovor sa stručnim osobama.

 

7.1. Suprotno takvim žalbenim navodima pravilno je prvostupanjski sud, nakon što je izveo sve dokaze koje je potom i vrednovao, dajući istodobno ocjenu i proturječnih dokaza, zaključio kako se u ponašanju opt. I.M. stječu obilježja kaznenog djela iz čl. 173. st. 1. KZ/11. Naime, iako iz iskaza mlt. M.M. i mlt. M.M. proizlazi kako ih je majka napustila 2017. i otišla živjeti i raditi u Njemačku, a da su oni nastavili živjeti s ocem koji je o njima brinuo i skrbio se za njih, da su s majkom komunicirali sve do 2018. kada je zatražila razvod, da su s njenog mobitela dobili poruku da su "spremne putovnice i koverta za Centar za socijalnu skrb", da ne žele komunicirati s majkom, da im otac nikada nije govorio da je ne zovu, da bi trebali razgovarati s majkom i da im nikada o njoj nije negativno govorio, iz izvješća o provođenju mjera stručne pomoći i potpore u ostvarivanju skrbi o djeci, kao i iskaza svjedoka S.K. (voditeljice mjere nadzora nad izvršavanjem roditeljske skrbi koji je nadzor obavljala u kolovozu i rujnu 2018.), te N.J. (voditeljice mjere nadzora nad izvršavanjem roditeljske skrbi koji je nadzor obavljala od 6. veljače do 7. ožujka 2019.) proizlazi da optuženik nije surađivao s Centrom, da nije pomagao u ostvarenju u niti jednom od zadanih ciljeva određenih rješenjima Centra od 30. srpnja 2018. i 4. veljače 2019., da je često spominjao događaj iz prošlosti s bivšom suprugom na koju je prebacivao odgovornost zbog prekida njihove bračne zajednice, da nije poticao djecu na komunikaciju s majkom, da se s njim nije mogla postići suradnja niti napredak vezan za ostvarivanje bilo kojeg od zadanih ciljeva (tj. da je djeci dostupna podrška oba roditelja u svakodnevnim životnim situacijama, da djeca kontinuirano kontaktiraju s majkom, da odnos djece i roditelja nije opterećen međusobnim odnosima roditelja i njihovim ranijim partnerskim problemima, da roditelji pokazuju osjetljivost na emocionalne potrebe djece i podržavaju pozitivan odnos s drugim roditeljem), da je N.J. zbog nemogućnosti suradnje tražila da je se razriješi dužnosti voditeljice mjere s obzirom nije ostvarena svrha nadzora, da je otac pokazivao nesuradnju i prema voditeljici mjere se agresivno ponašao, da je prema bivšoj supruzi bio negativan, da djecu nije poticao da uspostave kontakt s majkom, da je odbio ići liječniku radi upućivanja na psihoterapiju i savjetovalište, niti joj je dozvolio da dođe u prostorije kuće pravdajući se da ga kod kuće nema, a niti je dozvolio da s djecom M. i M. razgovara bez njegove nazočnosti. Osim toga, iz mišljenja multidisciplinarnog tima Poliklinike za zaštitu djece i mladih G.Z. (str. 46-53 spisa) proizlazi kako su emocionalne potrebe djece M.M. i M.M. zanemarene od strane roditelja, no da u aktualnoj situaciji otac ima najveći utjecaj na njih te da su kod istih nastale određene promjene vezane uz otuđenje majke.

 

7.2. Stoga, u konkretnoj situaciji na opstojnost kaznenog djela nije od utjecaja, a što navodi u žalbi optuženik, kako iz izvješća Centra proizlazi kako se majka pridržavala svega u svezi čime je bila savjetovana te da se pozitivno odnosila spram realizacije zadanih ciljeva, a s druge strane da nije plaćala alimentaciju za djecu smatrajući kako bi taj novac potrošio na ulaganje u posao, da ih je napustila u osjetljivoj životnoj dobi, kada je M.M. bio u dobi od 11 godina, a M.M. u dobi od 12 godina, kao i što su djeca M. i M.M. iskazali kako sami nisu željeli komunicirati s majkom s obzirom su bili povrijeđeni zbog njezinog odlaska u Njemačku, a bili su se i uplašili kada je M. dobila poruku na mobitel u kojoj je pisalo da je "spremna koverta s novcima za Centar i da će oni pokupiti djecu", o čemu je iskazivala I.K. (njihova baka po majci). Međutim, navedene okolnosti mogu biti od utjecaja na izbor vrste i visine kaznenopravne sankcije.

 

7.3. Stoga, iako je po stajalištu prvostupanjskog suda optuženik dobar otac svojoj djeci, o kojima se brine naporno radeći na farmi, iz provedenih dokaza proizlazi kako nije poticao djecu na komunikaciju s majkom, da je iskazivao nezadovoljstvo i ogorčenost zbog supruge koja je djecu i njega napustila i otišla u Njemačku, iznosio pred djecom svoje stavove koji nisu bili afirmativni u odnosu na majku, a posebice da nije surađivao s Centrom za socijalnu skrb, nije usvajao njihove savjete i smjernice kako bi se ostvarili ciljevi određeni rješenjima (rješenjem o stručnoj pomoći i potpori u ostvarenju skrbi nad djecom od 30. srpnja 2018. i rješenjem o mjeri intenzivne stručne pomoći i nadzora nad ostvarivanjem skrbi o djeci od 4. veljače 2019.), a iako nije od odlučne važnosti, nije niti surađivao s pedagogom osnovne škole koju pohađaju djeca ne odazivajući se pozivu na Stručni tim gdje se trebalo razgovarati s teškoćama koje su uočene kod djece i s potrebom uključivanja u Savjetovalište za mlade, a iz njegove izjave u Centru za socijalnu skrb od 5. veljače 2019. proizlazi kako je upoznat s dužnošću poštovanja sudske odluke da omogući djeci da se čuju s majkom te da je nepoštivanje sudske odluke kao i odluke Centra koje štiti interes djece kazneno djelo.

 

7.4. Stoga je prvostupanjski sud na temelju izvedenih dokaza potpuno i pravilno utvrdilo postojanje svih odlučnih činjenica, te savjesnom ocjenom izvedenih dokaza, prihvaćajući prvenstveno iskaze svjedokinja S.K., N.J., ali i materijalne dokaze u spisu u vidu rješenja CZSS S. od 30. srpnja 2018. i 4. veljače 2019., mjesečnih izvješća o provođenju određenih mjera stručne pomoći i potpore voditeljice mjere intenzivne stručne pomoći N.J., mišljenje multidisciplinarnog tima Poliklinike za zaštitu djece i mladih G.Z., osnovano zaključio da je optuženik počinio kazneno djelo neprovođenje odluke za zaštitu dobrobiti djeteta – opisano i kažnjivo po čl. 173. st. 1. KZ/11, upravo na način kako je to navedeno u izreci pobijane presude, a za svoja je utvrđenja dao valjane i logične razloge, koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

 

8. Kako žalba zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o uvjetnoj osudi (čl. 478. ZKP/08), i po nalaženju ovog drugostupanjskog suda, prvostupanjski sud je pri izboru vrste i mjere kaznenopravne sankcije potpuno i pravilno utvrdio sve olakotne (da se sam skrbi o dvoje malodobne djece, da radi naporno na farmi i bori se da im osigura sve što im je potrebno), i otegotne okolnosti (dosadašnju osuđivanost zbog kaznenog djela protupravne naplate iz čl. 330. st. 2. KZ/97, te kaznenog djela prijetnje iz čl. 139. st. 2. KZ/11), te o tome naveo jasne i potpune razloge. Polazeći od stupnja krivnje optuženika te društvene opasnosti počinjenog kaznenog djela zbog kojeg je proglašen krivim, u okviru granica predviđene kazne (za predmetno kazneno djelo zapriječena je kazna zatvora u trajanju do jedne godine), pravilno je prvostupanjski sud opt. I.M. osudio na kaznu zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci, a potom mu na temelju čl. 56. KZ/11 izrekao uvjetnu osudu na način da se kazna zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci neće izvršiti ukoliko u vremenu provjeravanja od 2 (dvije) godine ne počini novo kazneno djelo. Upravo navedenom kaznenopravnom sankcijom – uvjetnom osudom, i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, koja je adekvatna okolnostima djela, osobi optuženika, stupnju krivnje i kriminalnoj količini, ostvariti će se svrha kažnjavanja u vidu specijalne i generalne prevencije iz čl. 41. KZ/11.

 

9. Kako, dakle, ne postoje razlozi iz kojih opt. I.M. pobija presudu prvostupanjskog suda, niti je ovaj drugostupanjski sud ispitivanjem pobijane presude po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 476. st. 1. i 2. ZKP/08 utvrdio neku od bitnih postupovnih povreda na koje pazi po službenoj dužnosti, trebalo je na temelju čl. 482. ZKP/08 odlučiti kao u izreci presude.

 

Osijek, 2. veljače 2023.

 

       Predsjednik vijeća

                                                                                              Mario Kovač

 

 

 

 

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni te imati aktivnu pretplatu