Poslovni broj: Kž–550/2022-7

 

Poslovni broj: Kž–550/2022-7

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Puli – Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Iztoka Krbeca, kao predsjednika vijeća te Zdravka Garića i Miroslava Ružića, kao članova vijeća i Vlatke Turčinov kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog M. L., zbog kaznenog djela iz članka 179. a. i dr. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18, 126/19 – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženog M. L. podnesenim protiv presude Općinskog suda u Karlovcu od 20. svibnja 2022., broj: 9 K-199/2021-37, u sjednici održanoj 2. veljače 2023.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

I. Prihvaća se žalba optuženika M. L., preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni, te se optuženiku M. L., zbog kaznenog djela iz članka 179.a KZ/11., zbog kojeg je prvostupanjskom presudom proglašena krivim pod točkom I., na temelju te zakonske odredbe, uz primjenu članka 48. stavka 2. i članka 49. stavka 1. točka 4. KZ/11., utvrđuje kaznu zatvora u trajanju 10 (deset) mjeseci, dok se prihvaća po prvostupanjskom sudu kao utvrđena kazna zatvora za kazneno djelo iz članka 331. stavka 3. KZ/11. pod točkom III. izreke pobijane presude u trajanju od 6 (šest) mjeseci, pa se optuženik M. L., uz primjenu članka 51. stavka 2. KZ/11. osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine, te mu se, na temelju članka 56. KZ/11 izriče uvjetna osuda tako da se izrečena kazna zatvora neće izvršiti ako u roku od 3 (tri) godine ne počini novo kazneno djelo, a u slučaju opoziva te uvjetne osude optuženiku će se, na temelju članka 54. KZ/11, u izrečenu kaznu uračunati vrijeme provedeno u pritvoru 25. do 26. svibnja 2020.

 

II. U ostalom dijelu žalba optuženika M. L. i u cijelosti žalba državnog odvjetnika odbijaju se kao neosnovane, te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

1.              Prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Karlovcu od 20. svibnja 2022., broj: 9 K-199/2021-37, proglašen je krivim optuženik M. L. zbog kaznenog djela protiv braka, obitelji i djece – nasilje u obitelji iz članka 179 a. KZ/11, opisano pod točkom 1. izreke, za koje mu je na temelju citiranog zakonskog propisa utvrđena kazna zatvora u trajanju jedna godina, te kazneno djelo protiv javnog reda – nedozvoljeno posjedovanje, izrada i nabavljanje oružja i eksplozivnih tvari iz članka 331. stavak 3. KZ/11, opisano pod točkom 3. izreke, za koje mu je na temelju članka 331. stavak 3. KZ/11, utvrđena kazna zatvora u trajanju šest mjeseci, pa je primjenom odredbi o izricanju jedinstvene kazne osuđen jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju jedna godina i jedan mjesec u koju mu je na temelju članka 54. KZ/11 uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 25. do 26. svibnja 2020. godine.

 

1.1.              Na temelju članka 331. stavak 7. KZ/11 od optuženog M. L. oduzeta je automatska puška M., ser. broja … sa pripadajućim spremnikom, automatska puška M. ser. broja … sa pripadajućim spremnikom, 618 komada puščanog streljiva call 7,9 x 57 mm, 404 komada streljiva call 7,62 x 39 mm, 6 komada streljiva call 12,7 x 99 mm, 2 komada streljiva call 14,5 x 114 mm, 2 komada školskog streljiva M. call 82 mm, topovski udar M., pirotehničko sredstvo V.10 cijevi, 186 komada streljiva call 7,62 x 25 mm, 5 komada patrona 16 mm, a koji predmeti su oduzeti prema potvrdi o privremenom oduzimanju predmeta PP Karlovac, ser. broja … od 20. ožujka 2020. te 2 komada patrona 12 mm, 81 komad pištoljskog streljiva raznih kalibra, 3 spremnika za automatsku pušku call 7,62 x 39 mm , 9 spremnika za pištolje raznih kalibara, 30 komada streljiva call 7,62 x Poslovni broj: 9 K-199/2021-37 3 54 mm, 4 spremnika za automatsku pušku M., 3 zrna za streljivo call 12,7 x 99 mm, a koji predmeti su oduzeti prema potvrdi o privremenom oduzimanju predmeta PP Karlovac ser. broja … od 20. ožujka 2020., te je naloženo uništenje istih.

 

1.2.              Na temelju članka 148. stavak 6. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17 i 126/19 - dalje u tekstu: ZKP/08) optuženi M. L. je u cijelosti oslobođen obveze plaćanja troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavak 2. točka 1 do 6. ZKP/08.

 

1.3.              Istom presudom optuženik M. L. je na temelju članka 453. točka 3. ZKP/08., oslobođen optužbe da bi počinio kazneno djelo protiv osobne slobode – prijetnja iz članka 139. stavak 1. i 3. KZ/11, opisano pod točkom 2. izreke, dok je na temelju članka 149. stavak 1. ZKP/08 odlučeno da troškovi kaznenog postupka u odnosu na ovo kazneno djelo iz članka 145. stavak 2. točka 1 do 5. ZKP/08 te nužni izdaci optuženika i nužni izdaci nagrada branitelja padaju na teret proračunskih sredstava.

 

2.              Protiv te presude u oslobađajućem dijelu žalbu je podnio državni odvjetnik zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom „da drugostupanjski sud pobijanu presudu, u dijelu u kojem je oslobodio optuženika, ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku, odnosno da navedenu presudu preinači i optuženika oglasi krivim za kazneno djelo iz članka 139. stavka 1. i 3. KZ/11.“

 

2.1.              Optuženik M. L. žalbu je podnio po braniteljici D. D. L., odvjetnici u K., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona i odluke o kazni, s prijedlogom „da Županijski sud kao sud II. stupanja rješenjem ukine pobijanu presudu i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku, ili da preinačiti prvostupanjsku presudu u skladu sa žalbenim navodima odnosno oslobodi optuženika od optužbe za kazneno djelo iz čl. 179.a KZ/1, jer nije dokazano da bi isti počinio kaznena djela koje mu se stavlja na teret, a postupanje koje mu se inkriminira ne može predstavljati kazneno djelo koje je navedeno u zakonskom opisu i oznaci djela iz optužnice.“

 

3.              Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

4.              Prije održavanja sjednice vijeća spis je, sukladno članku  474. stavak 1. ZKP/08, dostavljen na razgledavanje Županijskom državnom odvjetništvu u Puli - Pola, te je isti vraćen u roku bez očitovanja o osnovanosti žalbe.

 

5.              Žalba optuženika zbog odluke o kazni je osnovana, a njegova žalba zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te povrede kaznenog zakona je neosnovana, dok je žalba državnog odvjetnika neosnovana.

 

U odnosu na žalbu optuženika

 

6.              U pogledu bitne povrede odredaba kaznenog postupka, optuženik M. L. u žalbi tvrdi da se pobijana presuda ne može ispitati jer ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, a iznesene činjenice da su u znatnoj mjeri proturječne. Pri tome upućuje na okolnost da sud prvog stupanja nije dao razloge o tome na koji je način utvrdio da je optuženik kazneno djelo iz članka 179. a  KZ/11 počinio upravo u inkriminiranom razdoblju. Osim toga, drži da sud prvog stupanja, činjenici da svjedokinja I. L. u svemu u pogledu radnji počinjenja tog kaznenog djela nije potvrdila navode oštećenice I. V. na čijem je iskazu sud utemeljio pobijanu presudu, nije dao dostatan značaj, a niti razloge zašto je unatoč tome iskaz oštećenice ocijenio kao vjerodostojan dokaz.

 

6.1.              Suprotno ovakvim žalbenim navodima optuženika, prema ocjeni ovog suda drugog stupnja, pobijana presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, oni su potpuno jasni i bez proturječnosti, te su suglasni kako iskazima u postupku ispitanih svjedoka, tako i materijalnim dokazima koje je sud u postupku proveo. Druga je stvar što žalitelj subjektivno drži da ti razlozi nisu valjani pa ih ne prihvaća, a što se odnosi na žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a ne označenu bitnu povredu.

 

6.2.              Optuženi M. L. nadalje smatra da je ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP/08 tvrdnjom da se pobijana presuda temelji na nezakonitom dokazu, i to iskazu svjedokinje I. V. koja je optuženikova bivša supruga i koja prije ispitivanja na ročištu 17. svibnja 2022., nije upozorena u smislu odredbe članka 285. stavka 3. ZKP/08, a niti je upozorenje i odgovor te oštećenice nakon upozorenja unijeto u zapisnik, u čemu nije u pravu.

 

6.3.              Naime, iz zapisnika s rasprave od 17. svibnja 2022., vidljivo je da je oštećenica I. V., nakon što je utvrđeno da je njezin brak s optuženikom „pravomoćno okončan“, prije ispitivanja upozorena u „skladu s člankom 285., 286. i 288. stavak 3. ZKP/08 te da je dužna govoriti istinu i da ne smije ništa prešutjeti, da je davanje lažnog iskaza kazneno djelo, da nije obvezna odgovarati na pojedina pitanja ako bi time sebe ili bliskog rođaka izložila kaznenom progonu, teškoj sramoti ili znatnoj materijalnoj šteti“.

 

6.4.              Iz navedenog proizlazi kako je brak između optuženika i oštećenice I. V. prestao razvodom prije nego li je oštećenica dala iskaz na raspravi, što se žalbom i ne osporava obzirom da se u žalbi navodi kako je oštećenica bivša optuženikova supruga. Stoga ona nakon razvoda braka više nije oslobođena obveze svjedočenja bez obzira na to što je, očito suvišno, sud oštećenicu upozorio i po članku 285. ZKP/08., jer je prestankom braka za oštećenicu prestala i povlastica iz članka 285. ZKP/08., pa je iskaz oštećenice koja je kao svjedokinja bez procesno privilegiranog svojstva prije davanja iskaza pravilno upozorena i poučena sukladno odredbama članka 286. i 288. stavka 3. ZKP/08., zakonit dokaz na kojem se mogla temeljiti pobijana presuda.

 

6.5.              Za istaknuti je i da je oštećenica I. V. ispitana na dokaznom ročištu od 26. svibnja 2020., dakle za vrijeme trajanja bračne zajednice između nje i optuženika i da joj je dio iskaza s tog ročišta predočen prilikom davanja iskaza na raspravi od 17. svibnja 2022., kao i da su joj prilikom tog ispitivanja predočena upozorenja iz članka 285. stavka 1. točka 1. i stavka 3. u vezi stavka 1. točka 1. ZKP/08, koja su unijeta u zapisnik kao i odgovor oštećenice povodom tih upozorenja i pouke.

 

6.6.              Ispitujući pobijanu presudu, u tom dijelu u smislu članka 476. stavak 1. točka 1. ZKP/08., ovaj sud drugog stupnja nije našao da bi u presudi bile ostvarene neke druge bitne povrede odredaba kaznenog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti, pa žalba optuženika zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka nije osnovana.

 

7.              U okviru žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja optuženi M. L. ukazuje da je pogrešno utvrđenje suda kako je inkriminirane kaznenopravne radnje kaznenog djela iz članka 179. a KZ/11., uopće poduzimao, a kamo li da ih je poduzimao u vremenskom razdoblju od lipnja 2015., do 19. ožujka 2020., nadalje osporava vjerodostojnost terećenja oštećenice I. V. u komparaciji s iskazom svjedokinje I. L. za koju navodi kako ne potvrđuje navode oštećenice da joj je optuženik upućivao inkriminirane riječi ili da je oštećenicu ošamario te da niti sama oštećenica ne potvrđuje navod iz izreke presude kako joj je optuženik na inkriminirani način zaprijetio dana 19. ožujka 2020. U odnosu na kazneno djelo iz članka 331. stavak 3. KZ/11., optuženi M. L. ponavlja svoje tvrdnje koje su već bile predmetom ocjene prvostupanjskog suda, kako se radi o starom oružju pokojnog oca optuženika koji je bio kolekcionar oružja i s kojim oružjem optuženik nema nikakve veze te se zamjera prvostupanjskom sudu što nije proveo balističko vještačenje kako bi se utvrdilo radi li se o tehnički ispravnom oružju i može li se ono uopće koristiti.

 

7.1.              Nasuprot tome, ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje da je sud prvog stupnja, u zakonito provedenom dokaznom postupku, sve činjenice potpuno i pravilno utvrdio te je osnovano zaključio da je optuženik počinio kaznena djela iz članka 179. a KZ/11 i članka 331. stavak 3. KZ/11, na način kako je to i opisano pod točkama 1. i 3. izreke presude, odnosno kako ga je teretila optužba.

 

7.2.              Prije svega u pogledu vremenskog razdoblja u kojem je optuženik poduzimao inkriminirane mu radnje kaznenog djela iz članka 179. a KZ/11, koje se navodi u izreci presude, prvostupanjski sud je na temelju iskaza oštećenice I. V., koji se u tom dijelu i navodi u žalbi, a u kojem je oštećenica odgovarajući na upit državnog odvjetnika navela „u periodu od 2015., pa do ožujka 2020., da je bilo sigurno 5 ili 6 fizičkih nasrtaja…“, kao i na temelju iskaza svjedokinje I. L. kako se  optuženik prema oštećenici na neprimjeren i inkriminirani način počeo ponašati kada je ona pošla na fakultet u akademskoj godini 2012/2013., utvrdio kako je optuženik inkriminirane radnje prema oštećenici poduzimao od 2015., dakle od početka te godine, pa do 19. ožujka 2020., kada je oštećenica napustila bračnu zajednicu, ali kako do stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona  ("Narodne novine" broj 56/15 od 13. svibnja 2015.), koji su stupile na snagu 1. lipnja 2015., kazneno djelo nasilničkog ponašanja u obitelji nije postojalo, nego je ono kao kazneno djelo iz članka 179.a KZ/11 propisano člankom 49. Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona, to sud nije ni mogao, a i nije optuženika osudio za radnje poduzete prije 1. lipnja 2015., nego tek za one poduzete od tog dana pa sve do dana 19. ožujka 2020. godine.

 

7.3.              U pogledu osporavanja vjerodostojnost terećenja oštećenice I. V., niti za ovaj sud nikakve dvojbe nema da je oštećenica I. V. iskreno i vjerodostojno opisala kritične događaje te u svemu prihvaća argumentiranu ocjenu suda prvog stupnja koji joj poklanja vjeru.

 

7.4.              Oštećenica I. V. tijekom čitavog kaznenog postupka dosljedno tereti optuženika suglasno opisujući tijek događanja uz navođenje brojnih detalja, a manja odstupanja u pogledu nebitnih okolnosti i činjenica da se na posljednjoj raspravi nekih pojedinosti nije mogla sjetiti, razumljiva je posljedica proteka vremena od događaja i nastojanja oštećenice da nakon napuštanja bračne zajednice s optuženikom i razvoda braka potisne te, za nju traumatske događaje. Zbog toga, a da ne bi došlo do bespotrebnog ponavljanja, upućuje se žalitelj na razloge prvostupanjskog suda u pogledu ocjene vjerodostojnosti iskaza oštećenice, uz naglasak da obrana nije ukazala na neki iole ozbiljan razlog zbog kojeg bi oštećenica neistinito teretila optuženika. U tom kontekstu razumno se zapitati zbog čega bi oštećenica koja je učiteljica razredne nastave i koja s optuženikom ima zajedničko dijete i koja je napustila bračnu zajednicu s optuženikom te se od njega razvela, ustrajno teretila optuženika i izlagala se neugodnostima koje nesporno nosi vođenje ovakvog kaznenog postupka, ako ne zato što je doista pretrpjela traumatsko iskustvo za trajanja bračne zajednice s optuženikom u inkriminiranom vremenskom razdoblju i opravdano želi da optuženik za to odgovara.

 

7.5.              Iako optuženik u žalbi donekle opravdano ukazuje kako svjedokinja I. L. nije u svim detaljima potvrdila iskaz oštećenice I. V., odnosno nije potvrdila da je optuženik oštećenici zadao šamar ili da joj je prijetio, ipak je ova svjedokinja u svom iskazu jasno navela kako je optuženik, njezin otac, često fizički nasrtao na oštećenicu, njezinu majku, da je bilo vike, deranja i da je zapravo bilo strašno, da je znao oštećenicu baciti na pod i onda bi ona branila majku tako što je optuženika udarala po leđima jer nije znala kako joj drugačije pomoći. Navela je i slučaj kada je optuženik pokušao fizički nasrnuti na majku, pa je ona stala u njezinu zaštitu, a kako se nije odazvala optuženikovom pozivu da se makne, to joj je optuženik zadao čak tri šamara. Ova svjedokinja je jasno navela da su svi ovi događaji za nju bili stresni i da ih je pokušala potisnuti, kao i da je zbog tih događaja napustila obiteljsku kuću, što je po ocjeni ovog suda imalo za posljedicu i nesjećanja svih detalja samih događaja kojima je svjedočila. Kada je svjedokinja I. L. u svom iskazu navela da je sve ono što je optuženik činio njezinoj majci bilo strašno do te mjere da ju je ona često morala i braniti i da je sve to za nju bilo stresno, onda je očit zaključak kako je ova svjedokinja u suštini potvrdila navode oštećenice I. V. o svim radnjama koje je u odnosu na nju poduzimao optuženik čineći kazneno djelo iz članka 179. a. KZ/11.

 

7.6.              U pravu je optuženik kada u žalbi navodi kako je u svom iskazu oštećenica I. V. navela kako joj optuženik dana 19. ožujka 2020., nije zaprijetio, ali i da ju je toga dana, nakon što mu je priopćila da će napustiti bračnu zajednicu, pozvao da pođe s njim u kuću što je odbila jer ga se bojala da bi je nakon toga zvao i tražio da razgovaraju rekavši joj da će to biti njihov zadnji razgovor i da ona dobro zna što će napraviti, pa je nakon toga odlučila sve prijaviti. Optuženik nije ni terećen, a niti je osuđen da bi 19. ožujka 2020., zaprijetio oštećenici, nego je u tom dijelu činjeničnog supstrata, a u kontekstu cijele inkriminacije, pobliže opisana dinamika događaja od 19. ožujka 2020., kao završni dan u kojem je optuženik u odnosu na oštećenicu poduzimao inkriminirane mu radnje, uslijed koje je oštećenica ove događaje prijavila policiji, očito shvativši kontekst riječi koje je te prigode izgovorio optuženik (ona dobro zna što će napraviti). Stoga je potpuno irelevantno to što oštećenica te izgovorene riječi dana 19. ožujka 2020., nije shvatila kao prijetnju.

 

7.7.              Stoga povezujući sve provedene dokaze opravdano prvostupanjski sud nije prihvatio obranu optuženika da se nikada nije svađao s oštećenicom te da bi joj govorio neprimjerene riječi ili izraze ili pak da ju je fizički napadao uz tvrdnju kako je sve što je oštećenica navela u svom iskazu zapravo opravdanje za ono što je ona napravila, za što je prvostupanjski sud dao jasne i uvjerljive razloge pod točkom 13. obrazloženja svoje presude, koje u potpunosti prihvaća i ovaj sud kao drugostupanjski sud i na njih upućuje žalitelja radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja.

 

8.              Optuženik u žalbi neosnovano tvrdi da je u odnosu na kazneno djelo nasilja u obitelji iz članka 179. a KZ/11., u pobijanoj presudi počinjena povreda kaznenog zakona iz članka 469. ZKP/08 jer da u činjeničnom opisu izreke prvostupanjske presude intenzitet opisanih radnji optuženika u odnosu na oštećenicu nije takav da bi se tim radnjama ostvarila obilježja tog kaznenog djela. Smatra da te radnje, sve i da su optuženiku dokazane, mogu predstavljati samo prekršaj.

 

8.1.              Međutim, protivno navedenim tvrdnjama optuženika, u činjeničnom opisu izreke prvostupanjske presude su u odnosu na kazneno djelo nasilja u obitelji iz članka 179. a KZ/11 pravilno opisana sva obilježja tog kaznenog djela jer su pravilno opisane radnje koje je poduzimao (često omalovažavao govoreći joj da je nesposobna, da je glupača, da nije sposobna živjeti, a u više navrata ju i fizički napadao na način da joj je zadavao šamare). Iz ovakvog opisa radnji koje su se učestalo ponavljale u vremenskom razdoblju od gotovo pet godina i koje su od verbalnog omalovažavanja i ponižavanja oštećenice progredirale u fizičko nasilje nad njom, nedvojbeno proizlazi da je optuženik postupao kako bi kod oštećenice izazivao osjećaj straha, nesigurnosti, poniženja, patnje i ugroženosti, a što je izvjesno i postigao kada je oštećenica nemogavši to više trpjeti, napustila bračnu zajednicu i u konačnici se razvela od optuženika.

 

8.2.              Prema tome, iz činjeničnog opisa, a i obrazloženja prvostupanjske presude jasno proizlazi da se radi o kaznenom djelu iz članka 179. a KZ/11., a ne prekršaju kako to optuženik neosnovano ističe u žalbi.

             

9.              Nije u pravu optuženik niti kada tvrdi da je činjenično stanje u odnosu na kazneno djelo iz članka 331. stavka 3. KZ/11 pogrešno i nepotpuno utvrđeno.

9.1.              U stvari, on u svojoj žalbi činjeničnim utvrđenjima suda prvog stupnja suprotstavlja navode iz svoje obrane koju je izložio tijekom postupka i koju je sud prvog stupnja s pravom otklonio, iznoseći za to argumentirane i u svemu prihvatljive razloge. Naime, sud prvog stupnja je u obrazloženju svoje presude dao jasne i određene razloge kojima je u potpunosti objasnio zbog čega niti u ovom dijelu nije prihvatio obranu optuženika da nije posjedovao sporno oružje i streljivo, nego da je ono pripadalo njegovom pokojnom ocu koji je bio kolekcionar oružja. Te razloge u cijelosti prihvaća i ovaj sud i na iste se, kako bi se izbjeglo nepotrebno ponavljanje, optuženik upućuje.

 

9.2.              Uz to je za istaknuti kako iz iskaza svjedokinje I. L. proizlazi da je znala da optuženik, njezin otac, ima oružje na tavanu, time da nije znala o kakvom je oružju riječ, dok je u sobi imao zračnicu, dok iz iskaza oštećenice I. V. proizlazi kako joj je bilo poznato da je optuženikov otac za života skupljao staro oružje, te da je optuženikov brat još za vrijeme očeva života, a i nakon smrti, jednostavno sve to uzeo i otuđio, dok joj u pogledu oružja koje je pronađeno kod optuženika nije ništa poznato, osim da je optuženik imao pištolj. Kada se iskazi ovih svjedoka dovedu u vezu s utvrđenim činjenicama koje proizlaze iz materijalne dokumentacije, i to zapisnika o pretrazi doma i drugih prostora te potvrde o privremenom oduzimanju predmeta koju su policijski službenici Policijske postaje Karlovac izdali optuženiku kao dokaz da je pretragom stana pronađeno sporno oružje i streljivo i da je isto oduzeto upravo od optuženika te da je ono pronađeno u optuženikovoj obiteljskoj kući u kojoj je živio i živi, to niti za ovaj sud nema nikakve dvojbe da je sporno oružje i streljivo posjedovao upravo optuženik, a kako se uz to nedvojbeno radi o oružju i streljivu čije je posjedovanje građanima zabranjeno i k tome o većoj količini, to su se u ovoj radnji optuženika ostvarila sva obilježja kaznenog djela iz članka 331. stavka 3. KZ/11.

 

9.3.              Nepotpuno utvrđeno činjenično stanje rezultat je, po optuženiku, propust suda da naloži provođenje balističkog vještačenja kako bi se utvrdilo radi li se o tehnički ispravnom oružju i može li se ono uopće koristiti. No, prvostupanjski sud osnovao nije proveo balističko vještačenje. Ni po mišljenju ovog drugostupanjskog suda nema razloga za provođenje balističkog vještačenja u cilju utvrđivanja ispravnosti spornog oružja i streljiva, sve s obzirom je za ostvarenje predmetnog kaznenog djela irelevantno da li je sporno oružje tehnički ispravno i može li se uopće koristiti. Bitno je da se radi o oružju i streljivu u većoj količini čije je posjedovanje građanima zabranjeno.

 

9.4.              Bez opravdanja se u žalbi optuženika pledira i za primjenu članka 33. KZ/11, jer se ne može govoriti o beznačajnosti djela iz članka 331. stavka 2. KZ/11, imajući u vidu postupanje optuženika, njegovu krivnju i intenzitet protupravnosti.

 

9.5.              Prema tome, sud prvog stupnja izveo je sve potrebne dokaze, koje je potom valjano i savjesno analizirao i kritički ocijenio, pojedinačno i u međusobnoj povezanosti, kao i obranu optuženika, pa se zaključci do kojih je na takav, životno i logičan način došao, i po mišljenju ovog drugostupanjskog suda, ukazuju u svemu pravilnima.

 

9.6.              Stoga nije osnovana žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

10.              Optuženik se žali zbog odluke o kazni, smatra da je sud prvog stupnja propustio olakotnim mu cijeniti narušeno zdravlje.

 

10.1.              Razmotrivši odluku o kazni, po ocjeni ovog suda okolnosti o kojima ovisi vrsta i mjera kazne zatvora nisu primjereno vrednovane, a one egzistentne nisu cijenjene kao olakotne, zbog čega je u ovom dijelu osnovana optuženikova žalba. Naime, prvostupanjski sud je olakotno cijenio optuženikovu neosuđivanost, dok mu je otegotnim cijenio duljinu vremenskog razdoblja u kojem se nasilnički ponašao prema oštećenici, što po ocjeni suda ukazuje na upornost i bezobzirnost. Otegotnim mu je cijenjen i stupanj krivnje koji je, kako se navodi u pobijanoj presudi, maksimalan.

 

10.2.              Međutim, utvrđenu olakotnu okolnost u vidu optuženikove neosuđivanosti sud je propustio promatrati u kontekstu njegove srednje do starije životne dobi koji ukazuje način života optuženika koji je do počinjenja inkriminiranih kaznenih djela poštivao sve zakonske i društvene norme, pa mu se predmetna kaznena djela kontekstu njegove životne dobi pojavljuju kao ekscesi u ponašanju, što pokazuje i činjenica da optuženik niti nakon inkriminiranog vremenskog razdoblja nije činio kažnjive radnje. Osim toga sud je propustio optuženiku olakotnim cijeniti narušeno zdravlje obzirom da je optuženik bolovao od karcinoma želuca radi čega je bio podvrgnut kirurškom zahvatu odstranjenja većeg dijela želuca 2005., te je zbog navedenog oboljenja utvrđeno postojanje njegovog tjelesnog oštećenja. Ima li se uz navedeno u vidu da se u konkretnom slučaju optuženiku ne može otegotnim vrednovati stupanj krivnje za koji prvostupanjski sud navodi da je maksimalan, s obzirom na to da predmetno djelo iz članka 179. a KZ/11., po prirodi stvari nije moguće počiniti s drugim oblikom krivnje, kao i da je ocjena ovog suda kako je optuženiku pogrešno otegotnim cijenjena bezobzirnost u protupravnom ponašanju koja inače nije ničim ni potkrijepljena i ne proizlazi iz činjeničnog opisa djela iz članka 179. a KZ/11 kao i da okolnosti počinjenja tog kaznenog djela ne premašuju okolnosti koje su uobičajeno svojstvene kaznenom djelu iz članka 179.a KZ/11., to po ocjeni ovog suda sve cijenjene olakotne okolnosti, u svom zbiru predstavljaju naročite olakotne okolnosti, koje se trebaju reflektirati u izrečenoj duljini trajanja kazne zatvora za kazneno djelo iz članka 179.a KZ/11. Stoga, uz sada pravilno cijenjene otegotne okolnosti, trebalo je, uz primjenu odredbi o ublažavanju kazne iz članka 48. stavka 2. i članka 49. stavka 1. točka 4. KZ/11., optuženiku utvrditi kaznu zatvora ispod zakonskog minimuma propisanog za kazneno djelo iz članka 179.a KZ/11., u trajanju od deset mjeseci. U odnosu na kazneno djelo iz članka 331. stavka 3. KZ/11., optuženiku je pravilno utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci, pa je primjenom odredaba o stjecaju iz članka 51. KZ/11 optuženiku trebalo izreći jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju jedne godine. Pritom ovaj sud smatra i da optuženi M. L. i bez izvršenja kazne koja mu je izrečena neće ubuduće činiti kaznena djela. Naime, uz promijenjene obiteljske prilike na koje je prethodno ukazano i činjenicu da optuženik prije i nakon počinjenja predmetnih kaznenih djela nije ulazio u kažnjivu zonu, opravdavaju zaključak da će se na njega dovoljno utjecati i upozorenjem uz prijetnju kaznom da ga u budućnosti odvrati od protupravnog ponašanja, a za provjeru ove prognoze ukazuje se dostatnim rok od tri godine.

 

10.3.              Stoga se, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, jedinstvena kazna zatvora izrečena optuženom M. L. u trajanju jedne godine, uz izricanje uvjetne osude s rokom provjeravanja od tri godine, ukazuju primjerenim kako počinjenim djelima, tako i ličnosti optuženika te stupnju njegove krivnje te pogodnim da ostvari i svrhu kažnjavanja iz članka 41. KZ/11.

 

10.4.              Zbog svega iznesenog, djelomično je prihvaćena žalba optuženika M. L. pa je prvostupanjska presuda preinačena u odluci o kazni na način kako je i presuđeno pod točkom I. izreke.

 

11.              Odluka o oduzimanju predmeta utemeljena je na zakonu (članak 331. stavak 7. KZ/11).

 

U odnosu na žalbu državnog odvjetnika

 

12.              Nije u pravu državni odvjetnik kada u žalbi navodi da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje i optuženika M. L. oslobodio od optužbe smatrajući da nema dokaza da bi počinio kazneno djelo prijetnje iz članka 139. stavak 1. i 3. KZ/11.

12.1.              Naime, prvostupanjski je sud s pravom, u nedostatku dokaza, optuženika M. L. oslobodio od optužbe za kazneno djelo iz članka 139. stavka 1. i 3. KZ/11 opisano pod točkom 2. izreke pobijane presude polazeći od činjenice da optuženik poriče učin ovog kaznenog djela kao i da svjedokinja I. L. u bitnom identično optuženikovoj obrani u tom dijelu osporava da je optuženik dana 25. svibnja 2020., izgovorio bilo kakve prijetnje.

 

12.2.              Prvostupanjski je sud imao na umu i iskaz svjedokinje I. L. koja je navela kako je 25. svibnja 2020., u jutarnjim satima optuženi M. L. došao je ispred škole gdje radi te je govorio da neće biti dobro i da radi veliku grešku. Također i da tom prilikom optuženik nije bio nasilan prema njoj, nije ju potezao za ruku već je samo htio doprijeti do nje kako bi razgovarali na čemu je inzistirao govoreći i da situacija neće biti dobra. Izričito je navela kako joj optuženik te prigode nije uputio nikakve prijetnje, ali da se zbog njegovih riječi da neće biti dobro prepala jer joj je svašta padalo na pamet kao i da je o tom susretu i riječima koje je izgovorio optuženik ispričala oštećenici.

 

12.3.              Neosnovano se kraj ovih navoda svjedokinje I. L., a pogotovo navoda da je oštećenici prenijela riječi koje joj je kritične prigode izgovorio optuženik i da pritom on nije prijetio, državni odvjetnik u žalbi poziva na iskaz oštećenice koja je navela kako joj je jednom prilikom svjedokinja I. L. prenijela optuženikove riječi da će se desiti zlo i da će ona ostati bez mame i tate, jer to naprosto nije u suglasju s onim što je iskazala svjedokinja I. L., za čiji se iskaz, imajući u vidu cjelinu njezinog iskaza, ne može zaključiti da u bilo čemu pogoduje optuženiku.

12.4.              Stoga ovaj drugostupanjski sud prihvaća razloge kojima se rukovodio prvostupanjski sud pri donošenju svog zaključka, jer činjenica da je oštećenica I. V. teretila optuženika i za učin ovog kaznenog djela prenoseći riječi koje je navodno izgovorio optuženik svjedokinji I. L., sama za sebe nije dostatna za nedvojbeni zaključak da je optuženik M. L. počinio predmetno kazneno djelo, pa je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da su izostali pouzdani dokazi da bi optuženik M. L. počinio predmetno kazneno djelo prijetnje iz članka 139. stavak 1. i 3. KZ/11.

 

12.5.              Slijedom navedenog, dakle, terećenje oštećenice nije uvjerljivo, a optuženik dosljedno tvrdi da nije počinio kazneno djelo prijetnje iz članka 139. stavak 1. i 3. KZ/11., što u bitnom potvrđuje i neposredni očevidac istog svjedokinja I. L., pa u nedostatku drugih sigurnih dokaza i ovaj sud smatra da je jedina pravilna odluka bila osloboditi optuženika od optužbe za ovo predmetno kazneno djelo.

13.              Slijedom navedenog, a budući da nisu nađene povrede na koje ovaj žalbeni sud, u smislu članka 476. stavka 1. ZKP/08, pazi po službenoj dužnosti, trebalo je, temeljem članka 486. i članka 482. ZKP/08, odlučiti kao u izreci ove presude.

 

U Puli – Pola 2. veljače 2023.