- 1 -              Rev 4383/2019-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 4383/2019-2

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Branka Medančića predsjednika vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja T. H., OIB …, iz O., zastupanog po punomoćniku K. R., odvjetniku u O., protiv tuženika A. B. d.d., OIB …, sa sjedištem u Z., zastupanog po punomoćnicima M. R. i N. G. R., odvjetnicima u Odvjetničkom društvu R. i p. u Z., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-338/2019-2 od 9. svibnja 2019., kojom je preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-3593/2018-52 od 8. ožujka 2019., u sjednici održanoj 1. veljače 2023.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

              Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvog stupnja odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

 

              ''I. Utvrđuje se da je tuženikova Odluka o otkazu ugovora o radu od 5. svibnja 2015. godine, nezakonita i nedopuštena te se tužitelju priznaje kontinuirani radni odnos kod tuženika temeljem Ugovora o radu od 1. travnja 2009. do zaključno 27. listopada 2016. godine, uz priznanje tužitelju kao radniku svih prava iz navedenog radnog odnosa.

 

              II. Raskida se s danom 27. lipnja 2016. godine Ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 1. travnja 2009. godine, koji je zaključen između tužitelja kao radnika i tuženika kao poslodavca.

 

              III. Nalaže se tuženiku A. B. d.d., Z., OIB: …, da tužitelju T. H. iz O., OIB: …, naknadi štetu u visini pet prosječnih bruto plaća u ukupnom iznosu od 90.000,00 kuna, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 8. ožujka 2019. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječen kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 8 dana." (točka 1. izreke).

 

Tužitelju je naloženo naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 5.000,00 kn (točka 2. izreke).

 

2. Drugostupanjskom presudom prihvaćena je žalba tužitelja i preinačena je presuda suda prvog stupnja te je suđeno:

 

              ''I. Utvrđuje se da je tuženikova Odluka o otkazu ugovora o radu od 5. svibnja 2015., nezakonita i nedopuštena te se tužitelju priznaje kontinuirani radni odnos kod tuženika temeljem Ugovora o radu od 1. travnja 2009. do zaključno 27. lipnja 2016., uz priznanje tužitelju kao radniku svih prava iz navedenog radnog odnosa, dok se za više traženo za razdoblje do 27. listopada 2016., tužbeni zahtjev odbija.

 

              II. Raskida se s danom 27. lipnja 2016. Ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 1. travnja 2009., koji je zaključen između tužitelja kao radnika i tuženika kao poslodavca.

 

              III. Nalaže se tuženiku A. B. d.d., Z., OIB: … da tužitelju T. H. iz O., OIB: …, naknadi štetu u visini tri prosječne neto plaće u ukupnom iznosu od 34.684,64 kune, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 8. ožujka 2019. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječen kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 8 dana dok se za više traženo tužitelj odbija.

 

              IV. Nalaže se tuženiku A. B. d.d., Z., OIB:…, da nadoknadi tužitelju u roku od 8 dana parnični trošak odmjeren sa 3.750,00 kuna za zakonskom zateznom kamatom koja na iznos od 2.500,00 kuna teče od 8. ožujka 2019., do isplate a na iznos od 1.250,00 kuna od 9. svibnja 2019.  do konačne isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.''.

 

3. Protiv drugostupanjske presude reviziju podnosi tuženik na temelju odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'', broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske - dalje u tekstu: ZPP), zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačenje pobijane presude na način da se tužbeni zahtjev tužitelja odbije, uz naknadu tuženiku cjelokupnog troška parničnog postupka.

 

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

5. Revizija nije osnovana.

 

6. U povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji (čl. 392.a ZPP).

 

7. Revident neosnovano ukazuje na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Protivno navodima revizije, pobijana presuda je jasna, razumljiva i neproturječna, a takvi su i razlozi o odlučnim činjenicama, slijedom čega se drugostupanjska presuda može ispitati pa ovaj revizijski razlog nije ostvaren.

 

8. Iz sadržaja revizije proizlazi da tužitelj podnosi reviziju i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, međutim to nisu razlozi zbog kojih se revizija može podnijeti, stoga ih revizijski sud nije ni ispitivao (čl. 385. ZPP).

 

9. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje da je tuženikova odluka o otkazu Ugovora o radu od 5. svibnja 2015. nezakonita i nedopuštena, da mu se prizna kontinuirani radni odnos kod tuženika na temelju ugovora o radu od 1. travnja 2009. do 27. listopada 2016., uz priznanje kao radniku svih prava iz navedenog radnog odnosa, zahtjev za raskidom radnog odnosa s danom 27. lipnja 2016., te naknadu štete u visini pet prosječnih bruto plaća u ukupnom iznosu od 90.000,00 kn uz pripadajuću kamatu.

 

10. Tijekom postupka pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

- da je tužitelj s tuženikom sklopio Ugovor o radu na neodređeno vrijeme 1. travnja 2009. za radno mjesto voditelj kartičnih operativnih poslova, s mjestom rada u Osijeku,

- da je na takvom radnom mjestu u O. r. samo tužitelj (nema drugog usporednog radnika),

- da je tuženik prije otkazivanja ugovora o radu tužitelju ponudio drugo radno mjesto (dajući mu na potpis aneks ugovoru o radu) i to radno mjesto za stručnog suradnika za prevenciju zlouporaba a koje radno mjesto u odnosu na dotadašnje radno mjesto ima nižu plaću i mjesto rada u Z.,

- da je Odlukom o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu 5. svibnja 2015. (u daljnjem tekstu: otkaz) tužitelju otkazan ugovor o radu sklopljen 1. travnja 2009., na temelju čl. 115. st. 1. točka 3. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 93/14 - dalje u tekstu: ZR), a koji otkaz je tužitelj zaprimio 7. svibnja 2015.,

- da je Pravilnik o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta (dalje u tekstu: Pravilnik o sistematizaciji) u H.-A.-A.-B. d.d. (pravni prednik tuženika, koje društvo je pripojeno tuženiku) donesen 16. prosinca 2014., a stupio na snagu 1. siječnja 2015. te da je istim utvrđeno da danom njegove primjene prestaje važiti Pravilnik o organizaciji sistematizacije radnih mjesta od 21. kolovoza 2014.,

- da Pravilnikom o sistematizaciji radno mjesto voditelj kartičnih operativnih poslova, za koje je tužitelj sklopio ugovor o radu, nije sistematizirano,

- da je tužitelj zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca 27. lipnja 2016.,

- da se prije uručivanja poslovno uvjetovanog otkaza tuženik savjetovao s radničkim vijećem i time ispunio obvezu iz čl. 150. ZR,

- da je tužitelj zatražio zaštitu poslodavca, na koju se isti nije očitovao, te je u zakonskom roku podigao tužbu,

- da je radni odnos tužitelja kod tuženika prestao istekom otkaznog roka 22. srpnja 2015.,

- da je u razdoblju od 1. siječnja 2015. do 5. svibnja 2015. sa staža osiguranja kod prednika tuženika odjavljen 91 osiguranik, od toga 31 sporazumni otkaz i istek ugovora o radu te 55 poslovno uvjetovanih otkaza o radu,

- da tuženik nije postupao na temelju čl. 127. ZR, kako u odnosu na savjetovanje s radničkim vijećem tako i obraćanjem Hrvatskom zavodu za zapošljavanje u razdoblju od 1. siječnja 2015. do 30. lipnja 2015.

 

11. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev ocjenjujući da iz provedenih dokaza nije vidljivo, niti je to tužitelj dokazao, da bi Odlukom tuženika od 1. prosinca 2014. kojom je ukinut odjel u kojem je tužitelj radio, osim tužitelja, prestala potreba za još 20 ljudi, a slijedom čega i obveza tuženika da postupi u skladu s odredbom čl. 127. ZR. Sud ocjenjuje da je iz podataka HZMO vidljivo da je radnicima prestao staž osiguranja, no nije vidljivo kada je točno prestala potreba za tim radnicima, da je to bilo u točno tih devedeset dana kada je utvrđeno da je i prestala potreba za samim tužiteljem (1. prosinca 2014.). Sud nadalje ocjenjuje da je na temelju čl. 135. st. 3. ZR na tuženiku teret dokaza da dokaže razloge navedene u samoj odluci o Otkazu, što je tuženik i dokazao (sporne činjenice), a činjenice na koje se poziva tužitelj (da se radilo o kolektivnom višku zaposlenika) treba na temelju čl. 135. st. 1. ZR dokazati tužitelj. Stoga, obzirom tužitelj nije dokazao da mu je otkazan ugovor o radu u postupku kolektivnog otkazivanja (utvrđivanja viška zaposlenika), odbio je tužbeni zahtjev.

 

12. Međutim, drugostupanjski sud ne prihvaća takvu ocjenu suda prvog stupnja, smatrajući da pogrešno tumači odredbu čl. 221.a ZPP tj. da tužitelj nije dokazao da je trebao biti obuhvaćen u postupku kolektivnog otkazivanja. Prema ocjeni drugostupanjskog suda teret dokaza da se na tužitelja ne primjenjuje odredba čl. 127. ZR je na tuženiku, jer on posjeduje svu relevantnu dokumentaciju glede kolektivnog viška zaposlenika kod njega kao poslodavca. Sud smatra da je zbog propusta tuženika da postupi po članku 127. ZR u odnosu na tužitelja, odluka o otkazu ugovora o radu nezakonita. Stoga je preinačio prvostupanjsku odluku i prihvatio tužbeni zahtjev.

 

13. Odredbom čl. 127. st. 1. ZR propisano je da poslodavac kod kojeg bi u razdoblju od 90 dana mogla prestati potreba za radom najmanje dvadeset radnika, od kojih bi poslovno uvjetovanim otkazom prestali ugovori  o radu najmanje petorice radnika, dužan je pravodobno i na način propisan zakonom savjetovati se s radničkim vijećem radi postizanja sporazuma u svrhu otkazivanja ili smanjenja potrebe za prestankom radnika, a u stavku 2. da se u višak iz stavka 1. ubrajaju i radnici kojima će radni odnos prestati poslovnim uvjetovanim otkazom ugovora o radu i sporazumom poslodavca i radnika na prijedlog poslodavca, a stavkom 5. je propisano da je o provedenom savjetovanju iz stavka 1. poslodavac dužan obavijestiti nadležnu javnu službu zapošljavanja i dostaviti joj podatke iz stavka 3., podatke o trajanju savjetovanja s radničkim vijećem, rezultatima i zaključcima provedenog savjetovanja, te priložiti pisano očitovanje radničkog vijeća, ako mu je ono dostavljeno.

 

14. Tuženik u reviziji navodi da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo, navodeći da se prema odredbi čl. 127. ZR rok od 90 dana ne može utvrđivati prema vremenu prestanka ugovora o radu, već da je relevantno vrijeme donošenja odluke o otkazu.

 

15. Navedeno shvaćanje tuženika je pravilno. Međutim, prema ocjeni revizijskog suda, u okolnostima konkretnog slučaja tuženik nije dokazao da su radnici koji su odjavljeni sa HZMO u prvoj polovici 2015. zapravo radnici za koje je odluka o otkazu donijeta u 2014. i koji su u 2014. sudjelovali u kolektivnom zbrinjavanju radnika, odnosno nije dokazao da za nijednog od odjavljenih radnika u razdoblju od 90 dana unatrag (od dana otkaza tužitelju) nije donijeta odluka o otkazu ili da je poslovno uvjetovanim otkazom otkazano manje od petorici radnika. Obzirom da tuženik navedeno nije dokazao, a uzimajući u obzir da je staž mirovinskog  osiguranja u prvoj polovici 2015. prestao 91 radniku tuženika (od toga 55 poslovno uvjetovanih otkaza ugovora o radu), proizlazi da je tuženik bio obvezan postupiti prema članku 127. ZR. Stoga revizijski sud prihvaća ocjenu drugostupanjskog suda.

 

16. Slijedom navedenog, materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.

 

17. Stoga je, na temelju odredbe čl. 393. ZPP, valjalo odbiti reviziju tuženika i odlučiti kao u izreci presude.

 

Zagreb, 1. veljače 2023.