- 1 -              Rev 654/2021-4

 

 

 

 

 

Broj: Rev 654/2021-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. D. iz S., (OIB: …), zastupanog po punomoćniku P. B., odvjetniku iz S., protiv tuženika I.-i. n. d.d. iz Z., (OIB: …), zastupanog po punomoćniku I. B., odvjetniku iz Z., radi utvrđenja nedopuštenim izvanrednog otkaza ugovora o radu i vraćanja na rad, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž R-1249/2020-2 od 21. siječnja 2021., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu posl. br. Pr-515/2019 od 24. kolovoza 2020., u sjednici održanoj 1. veljače 2023.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

I. Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

II. Tuženiku se ne dosuđuje naknada troška odgovora na reviziju.

 

 

Obrazloženje

 

1. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda kojom su kao neosnovani odbijeni zahtjevi:

 

- na utvrđenje da nije dopušten izvanredni otkaz ugovora o radu sklopljenog između tužitelja i tuženika, a dan tužitelju odlukom tuženika od 27. lipnja 2019. te da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao,

 

- na obvezivanje tuženika vratiti tužitelja na rad na poslove radnog mjesta " Vozač teretnog vozila ( >=7,5 T)", sukladno ugovoru o radu broj: … od 1. srpnja 2018., odnosno, podredno, na neko drugo radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi i radnoj sposobnosti, kao i naknaditi tužitelju trošak postupka,

 

dok je tužitelju naloženo naknaditi tuženiku parnični trošak od 2.500,00 kn.

 

2. Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju zbog (kako drži) u postupku počinjene bitne postupovne povrede i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se osporena presuda preinači i tužbeni zahtjevi prihvate, podredno da se ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

 

3. Tuženik je odgovorio na reviziju i predložio da se ova odbaci podredno odbije.

 

4. Revizija nije osnovana.

 

5. Pobijana drugostupanjska presuda donesena je 21. siječnja 2021., slijedom čega se, a na temelju odredbe čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 80/22) te odredbe čl. 117. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19), na snazi od 1. rujna 2019. (prema kojoj: "Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, odredbe ovoga Zakona o reviziji primjenjivati će se i na sve postupke u tijeku u kojima do stupanja na snagu ovoga Zakona nije donesena drugostupanjska odluka."), na ovaj spor glede dopuštenosti revizije (prema njegovom sadržaju) primjenjuje novelirana odredba čl. 382.a stavak 1. podstavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP-a), prema kojoj: „Iznimno, stranke mogu podnijeti reviziju protiv presude donesene u drugom stupnju, bez dopuštenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u sporu: - o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa,..."

 

6. Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 391. st. 2. ZPP-a, samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji: to sve imajući na umu odredbu čl. 391. st. 3. ZPP-a, prema kojoj: „U reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, uz određeno pozivanje na propise i druge izvore prava. Razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir.“

 

7. U reviziji je samo uopćeno istaknut revizijski razlog u postupku počinjene bitne postupovne povrede, a budući da nije određeno naznačeno o kojoj se povredi radi ili čime je počinjena (tu okolnost ne može nadomjestiti navod tužitelja da „sud gubi iz vida činjenicu...“ ili da „sud nije pravilno utvrdio sve činjenice relevantne...“), taj razlog ovaj sud ne može razmatrati.

 

8. Navodi kojima revident osporava ili problematizira utvrđenja uzeta po drugostupanjskom sudu relevantnim za odluku o predmetu spora, o postupku koji je proveden radi otkazivanja njegova ugovora o radu, sve uz tvrdnju da je već i iz provedenih dokaza trebalo prihvatiti da mu ugovor nije otkazan opravdano, u biti su samo prigovori činjenične naravi kojima revident iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza - koja je različita od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, te prigovori o načinu odlučivanja o tužbenom zahtjevu (s izrazom nezadovoljstva ocjenom provedenih dokaza i utvrđenim činjeničnim stanjem), a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (u smislu odredbe čl. 385. st. 3. ZPP-a), niti ti se navodi ne mogu uzeti relavantnim za odluku o predmetu spora.

 

9. Valja kod toga uvažiti:

 

- da sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa (da) postupanjem prema toj ovlasti, odnosno time što revident ocjenom dokaza nije zadovoljan i smatra da je već i iz provedenih dokaza istinitim valjalo prihvatiti samo ono što on tvrdi i njegovo tumačenje istinitog (da nije počinio ono što mu tuženik stavlja na teret), drugostupanjski sud nije povrijedio niti jedno pravo revidenta,

 

- da je i tužitelju omogućeno raspravljanje o predmetu spora i dana prilika da i on (i pored tereta dokazivanja razloga za otkaz ugovora na tuženiku) predloži dokaze za svoja shvaćanja i činjenice na koje se poziva i da izražavanjem shvaćanja i prigovora sudjeluje u njihovoj ocjeni, a na okolnosti što nije prihvaćeno njegovo shvaćanje o ocjeni dokaza - a sve jer u postupku u kojemu je to mogao (pred prvostupanjskim sudom) nije predložio dokaze za to shvaćanje i jer provedeni dokazi nisu ocijenjeni onako kako bi on htio, ne može u postupku ostvariti povoljniju poziciju.

 

10. Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

11. Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

 

12. Predmetom spora u revizijskom stupnju zahtjev je na utvrđenje da nije dopušten izvanredni otkaz ugovora o radu sklopljenog između tužitelja i tuženika, dan tužitelju odlukom tuženika od 27. lipnja 2019. te da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao, kumuliran sa zahtjevom tužitelja na obvezivanje tuženika vratiti ga na rad na poslove radnog mjesta " Vozač teretnog vozila ( >=7,5 T)" , sukladno ugovoru o radu broj: … od 1. srpnja 2018., odnosno, podredno, na neko drugo radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi i radnoj sposobnosti.

 

13. U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je (a polazeći od toga da je drugostupanjska presuda donesena povodom pravnog lijeka podnesenog protiv prvostupanjske presude - s kojom, a obzirom da može postojati jedino slijedom odluke suda prvog stupnja, čini određeno pravno jedinstvo - pa i u dijelu u kojemu se temelji na činjenicama na kojima se temelji i prvostupanjska presuda):

 

- da je tužitelj bio u radnom odnosu kod tuženika temeljem Ugovora o radu br. … od 1. srpnja 2018., i to na radnom mjestu „vozač teretnog vozila (7,5T)“, sistematiziranog u organizacijskoj jedinici I., vlastita flota S.,

 

- da je „protiv tužitelja pokrenuta istraga od strane tuženika prema anonimnoj prijavi i dostavljenoj video snimci i fotografijama, iz kojih je razvidno da je tužitelj 26. svibnja 2019., na prilaznoj cesti, uz pomoć jedne nepoznate muške osobe iz više cijevnih ventila na autocisterni istakao odnosno otuđio gorivo iz autocisterne tuženika od ukupno 75 litara“,

 

- da „su 14. lipnja 2019., sa navedenim materijalnim dokazima djelatnici internih istraga tuženika o tome upoznali tužitelja“,

 

- da „je 14. lipnja 2019. tužitelj pozvan od strane radnika Sigurnosti društva radi izjašnjenja vezano za okolnosti koje ga se terete, kojom prilikom je od tužitelja zatražena pisana obrana koju isti da nije htio dati već je na vlastitu inicijativu zatražio sporazumni prestanak ugovora o radu“,

 

- da „je istog dana od tužitelja zatražena pisana izjava koju je isti odbio dati, ali je postignut dogovor o sporazumnom raskidu ugovora o radu s datumom 17. lipnja 2019.“,

 

- da „je tužitelj, iako je potpisao sporazumni raskid ugovora o radu, isti dan 14. lipnja 2019., nakon konzultacija s obitelji i odvjetnikom povukao svoj pristanak na sporazumni raskid ugovora o radu“,

 

- da „je tuženik zatražio očitovanja Radničkog vijeća prije donošenja odluke o otkazu koje se nije očitovalo o namjeravanoj odluci“,

 

- da „je tuženik dana 27. lipnja 2019. donio Odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelju zbog osobito teških povreda obveza iz radnog odnosa, temeljem Izvješća Sigurnosti društva“,

 

- da „su za obradu i provjeru podataka po anonimnoj dojavi o predmetnom događaju zaduženi radnici Sigurnosti društva, koji moraju ispitati anonimnu dojavu, okolnosti i činjenice da li je uslijed događaja došlo do povrede radnih obveza, te nakon sakupljanja svih relevantnih činjenica i dokaza obavještavaju o svemu ovlaštenu osobu, direktora logistike za donošenje odluke o radnopravnom statusu radnika“,

 

- da „je direktor logistike, B. P., koja je kod tuženika ovlaštena za kompletnu logistiku kod zapošljavanja i donošenje odluka o radnopravnom statusu radnika, saznanja vezana za predmetni događaj primila 14. lipnja 2019., obzirom da je istog dana tužitelj tražio sporazumni prestanak radnog odnosa“,

 

- da „je direktorica logistike od Sektora upravljanja sigurnosti društva (SUSD-a) dobila 17. lipnja kompletno izvješće o predmetnom događaju i vidjela snimke, kao i priložene fotografije, kada je pokrenut postupak izvanrednog otkazivanja ugovora o radu, a sama odluka je donijeta 27. lipnja 2019., unutar zakonskog roka“.

 

14. Drugostupanjski sud je na temelju tih činjenica, zahtjeve tužitelja ocijenio neosnovanim i (potvrđivanjem prvostupanjske presude) odbio, sve uz osnovno i odlučno shvaćanje (prihvaćajući razloge koje je u pobijanoj odluci iznio sud prvog stupnja):

 

- da je „predmetni događaj zabilježen na video snimci te se interna istraga koju je provodilo tijelo tuženika, vršila tek po izvršenoj anonimnoj prijavi da postoji stvarna i neprijeporna opasnost da bi radnik počinio inkriminirajuće djelo, upravo iz razloga kako bi se zaštita radnika tuženika Ina-e d.d. podignula na najvišu razinu. U konkretnom slučaju tuženik je obrađivao GPS podatke temeljem zahtjeva radnika Sigurnosti društva koji imaju pristup podacima, tako da na sam dan povrede radnog djelovanja od strane tužitelja, tuženik nije znao da se dogodila predmetna povreda radnih obveza jer je povreda utvrđena naknadnom provjerom nakon prikupljanja svih relevantnih podataka“,

 

- da „...je, naime, ukazati i da je o primjeni Zakona o zaštiti na radu ("Narodne novine" broj 71/14, 118/14, 154/14, 94/18 i 96/18), vezano uz zaštitu privatnosti odnosno osobnih podataka radnika, mišljenje dalo i nadležno ministarstvo, prema kojem video zapis dobiven nadzornom kamerom u smislu članka 2. stavka 1. točke 1. Zakona o zaštiti osobnih podataka ("Narodne novine" broj 103/03, 118/06, 41/08. 130/11 i 106/12) predstavlja osobni podatak radnika te je poslodavac pravilnikom o radu dužan urediti sva pitanja koja se odnose na prikupljanje, korištenje, čuvanje i zaštitu osobnih podataka svojih radnika, pa tako i osobnih podataka prikupljenih video nadzornom kamerom, kako bi radnici bili informirani o obradi njihovih podataka na navedeni način. U tom smislu potrebno je odrediti i osobe ovlaštene za pristup podacima, mjere zaštite podataka u tehničkom, organizacijskom i kadrovskom smislu kako bi se osigurala njihova povjerljivost i vremensko razdoblje njihovog čuvanja“: da stoga „rok za donošenje odluke o izvanrednom otkazu u smislu citirane odredbe članka 116. stavak 2. ZR-a nije protekao i tuženik je istu donio unutar zakonskog roka pri čemu okolnost što je predmetna odluka donesena 17. lipnja 2019., a ne 14. lipnja iste godine ne utječe na prigovor prekluzije jer se u oba slučaja radi o rokovima unutar propisanog zakonskog roka od 15 dana za donošenje odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu“,

 

- da „naime, uvjete za izvanredni otkaz ugovora o radu propisuje odredba čl. 116. ZR-a, koja u st. 2. određuje da se ugovor o radu može izvanredno otkazati samo u roku od 15 dana od dana saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji“: tako da „kada je poslodavac pravna osoba, rok od 15 dana iz citirane odredbe čl. 116. stavka 2. ZR, u kojem se može izvanredno otkazati ugovor o radu, teče od saznanja osobe direktora ili drugog statutom određenog tijela nadležnog za donošenje odluke (pravni stav izražen u odluci Vrhovnog suda Revr-1605/11 od 11. lipnja 2013.), odnosno kada je nadležni rukovoditelj pouzdano saznao za činjenicu koja tereti radnika (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revr-25/10 od 5. lipnja 2013. i Ustavnog suda U-III-5951/2013 od 13. srpnja 2017.)“,

 

- da „kako je iz same odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu razvidno da je ovlaštena osoba tuženika saznala za osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa 14. lipnja 2019., a odluka o izvanrednom otkazu donijeta je 27. lipnja 2019. (...)“, pravilno je „zaključio prvostupanjski sud da u konkretnom slučaju tuženik nije izvanredno otkazao ugovor o radu tužitelju izvan zakonskog roka od 15 dana od saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji“,

 

- da je „u odnosu na počinjenu povredu za istaknuti kako navedene okolnosti tužitelj u zahtjevu za zaštitu posebno nije dovodio u pitanje obzirom na prezentiranu video snimku te rezultate prethodno provedene interne istrage, što proizlazi i iz rezultata provedenog dokaznog postupka po tužbi tužitelja radi traženja sudske zaštite u ovom postupku“,

 

- da je po tome „tuženik imao opravdan razlog za izvanredni otkaz ugovora o radu tužitelju jer se radi o osobito teškoj povredi obveza iz radnog odnosa zbog kakve je prema odredbi članka 116. ZOR moguće zaposleniku izvanredno otkazati ugovor o radu“,

 

- da je „u odnosu, pak, na navode tužitelja da mu poslodavac nije omogućio iznošenje obrane, za odgovoriti kako iz rezultata provedenog dokaznog postupka proizlazi da je tuženik prethodno pozvao tužitelja u prostorije tuženika pri čemu ni propust poslodavca da u tom pravcu omogući iznošenje obrane samo po sebi ne dovodi do nezakonitosti otkaza kada postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini (članak 119. stavak 2. ZR-a)“: da je uostalom „u konkretnom slučaju tužitelju prikazano izvješće Interne kontrole uz omogućeni pregled video nadzora pa se ne može opravdano očekivati od tuženika da u navedenim okolnostima tužitelju dodatno ostavi rok za iznošenje obrane“,

 

- da je još i „u odnosu na počinjenu povredu za ukazati kako je u predmetu Vrhovnog suda RH koji se vodio pod poslovnim brojem Revr-1803/09 zauzeto stajalište da prikriveni video nadzor, o kojemu radnik nije imao saznanja, nije dokaz pribavljen na nezakonit način, ako je video kamerama sniman javni prostor, kao što je konkretni, pa je imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud RH zaključio da konkretnim prikrivenim video nadzorom „nije došlo do zadiranja u privatnost radnika, a snimanje je bilo u izravnoj vezi s postupanjem u procesu rada te nije imalo nikakve karakteristike mobinga ili šikaniranja radnika“, slijedom čega je ocijenjeno da snimanje nije bilo nedopušteno ni u smislu primjene Zakona o radu“.

 

15. Shvaćanje drugostupanjskog suda je pravilno.

 

16. Drugostupanjski sud je o zahtjevima tužitelja pravilno odlučio primjenom Zakona o radu ("Narodne novine", broj 93/14, 127/17 - dalje: ZR-a), i to:

 

- odredaba čl. 116., prema kojima: (stavak 1.) „Poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznoga roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć.”, (stavak 2.) “Ugovor o radu može se izvanredno otkazati samo u roku od petnaest dana od dana saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji.”,

 

- odredbe čl. 135. st. 3., prema kojoj postojanje opravdanog razloga za otkaz mora dokazati poslodavac.

 

17. Polazeći od tih odredaba ZR-a te obzirom da u sporovima, kakav je i ovaj, svaki slučaj valja individualizirati - jer odluka o dopuštenosti otkaza ugovora o radu ovisi o okolnostima svakog konkretnog slučaja, a imajući na umu i da kod ocjenjivanja postoje li razlozi za izvanredni otkaz ugovora o radu valja cijeniti ponašanje radnika u odnosu na obveze koje proizlaze iz naravi posla kojeg je morao obavljati, tuženik je, da bi uspio u sporu, trebao (prema pravilu o teretu dokazivanja) u smislu odredbe čl. 135. st. 3. ZR-a, ali i odredaba čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a (prema kojima je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika) te odredbe čl. 221.a ZPP-a (kojom je propisano: „Ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8.) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.“) dokazati ono što tvrdi i na čemu je temeljio prijepornu odluku o otkazu Ugovora o radu sklopljenog s tužiteljem:

 

- činjenice (razloge) iz kojih bi proizlazilo da je tužitelj počinio osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa, onu koju mu je u osporenoj Odluci stavio na teret - a u odnosu na narav posla kojeg je morao obavljati, a koja bi predstavljala opravdani razlog za dani mu otkaz Ugovora o radu, ali i da zbog te povrede, a uz uvažavanje svih konkretnih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa tužitelja kod njega nije moguć,

 

- da, sve i kada bi se istinitim prihvatio prigovor tužitelja da mu nije omogućeno pravo na obranu, postoje okolnosti zbog kojih ne bi niti bilo opravdano očekivati od njega kao poslodavca da tužitelju pruži još i pravo na obranu.

 

18. To je trebao dokazati u svijetlu jedinog pravilnog shvaćanja:

 

- da svaka povreda radne obveze ne predstavlja razlog (iz odredbe čl. 116. st. 1. ZR-a) za izvanredni otkaz ugovora o radu radniku - budući da se takvim razlogom može prihvatiti samo „osobito teška povreda obveze iz radnog odnosa” ili “neka druga osobito važna činjenica” zbog koje nastavak radnog odnosa nije moguć,

 

- da se otkazivanjem ugovora o radu u bitnome zadire u elementarna prava radnika koji je ugovor sklopio - prvenstveno u pravo na rad i zaradu iz rada, prava zaštićena i odredbama čl. 55. i 56. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", br. 56/90., 135/97. - 8/98. pročišćeni tekst, 113/2000. - 124/2000. pročišćeni tekst, 28/2001. - 41/2001. pročišćeni tekst, i 55/2001.), pa da (slijedom toga), ali i jer je svaki otkaz tog ugovora praćen i nizom negativnih i unaprijed nesagledivih učinaka - koji se u slučaju bilo koje pogreške u procijeni postojanja razloga za otkaz teško mogu ispraviti, svaki poslodavac otkazivanju mora pristupiti odgovorno i ozbiljno, izbjegavajući odluke koje bi se temeljile samo na sumnjama, one koje se mogu ocijeniti nedopuštenim - i odluku o otkazu ugovora o radu mora temeljiti na provjerenim (istinitim) i dokazanim razlozima.

 

19. Tako gledano, u ovome slučaju konkretne (utvrđene) okolnosti opravdavaju shvaćanje drugostupanjskog suda da je tuženik ipak dokazao postojanje opravdanih razloga za izvanredni otkaz Ugovora o radu sklopljenog s tužiteljem:

 

- da je tužitelj počinio ono što mu je stavio na teret,

 

- da postoje okolnosti koje ukazuju da nastavak radnog odnosa s tužiteljem, uz uvažavanje interesa obiju ugovornih stranaka, nije moguć.

 

20. Sukladno odredbi čl. 8. st. 1. ZR-a: “U radnom odnosu poslodavac i radnik dužni su pridržavati se odredbi ovoga i drugih zakona, međunarodnih ugovora koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom Republike Hrvatske i objavljeni, a koji su na snazi, drugih propisa, kolektivnih ugovora i pravilnika o radu.“

 

21. Tuženik je kao poslodavac imao pravo očekivati i zahtijevati od tužitelja (kao uostalom i od svih svojih radnika) da savjesno ispunjava svoje radne obveze - a u okviru toga i da se korektno te disciplinirano i odgovorno ponaša prema zadanim mu poslovima vozača i prema robi koja mu je povjerena, da i profesionalno postupa s povjerenim mu zadacima i povjerenom imovinom, uz dosljedno poštivanje propisanog procesa rada i radnih obveza te vođenje brige o radu i ugledu poslodavca.

 

22. Drugostupanjski sud je na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja pravilno zaključio da se tužitelj nije ponašao u skladu s takvim standardom ponašanja - jer se ono što je učinio (prema prethodno izloženom) ne može okarakterizirati primjerenim ili discipliniranim te profesionalnim i odgovornim postupanjem, pa je njegovom ponašanju pravilno dan značaj povrede koja po svojoj težini i karakteru opravdava (u smislu odredbe čl. 116. st. 1. ZR-a) pobijanu Odluku tuženika o otkazu s njime sklopljenog Ugovora o radu.

 

23. Pritom, pravilnost osporene odluke tuženika nije dovedena u pitanje niti pozivom na odredbu čl. 119. st. 2. ZR-a, kojom je propisano: „Prije redovitog ili izvanrednog otkazivanja uvjetovanog ponašanjem radnika, poslodavac je dužan omogućiti radniku da iznese svoju obranu, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini.“

 

24. Pravilnim se, naime, pokazuje i utvrđenje da je tuženik omogućio tužitelju pravo na obranu ali, sve i da nije - da su u konkretnom slučaju ionako postojale okolnosti zbog kojih (u svezi opisanog ponašanja tužitelja i time kršenja radnih obveza - te zbog posljedica takvog ponašanja) ne bi niti bilo osnovano očekivati da poslodavac to učini.

 

25. Konačno, tuženiku se u okolnostima konkretnog slučaja ne može na teret staviti to što osporenu Odluku o izvanrednom otkazu nije donio "ranije" i što je nije temeljio samo na sumnjama i neprovjerenim informacijama, odnosno to što je očito prihvatio da se nedvosmisleno utvrdi ono što je tužitelj učinio - i što je tek potom (opet poštujući rok iz odredbe čl. 116. st. 2. ZR-a: računato od takvog utvrđenja) donio tu Odluku,

 

26. Stoga, a budući da je osporena presuda utemeljena na takvome shvaćanju, ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena - pa je reviziju tužitelja valjalo odbiti kao neosnovanu (na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a).

 

27. Tuženiku nije dosuđena naknada troška odgovora na reviziju jer isti nije bio potreban za vođenje ovoga postupka (čl. 155. st. 1. ZPP-a).

 

Zagreb, 1. veljače 2023.