- 1 -              Rev 57/2023-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 57/2023-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. R. iz S., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku Z. K., odvjetniku u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: ..., zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, Građansko-upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-266/2020-2 od 28. lipnja 2021. kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1037/2019-13 od 12. prosinca 2019., u sjednici održanoj 1. veljače 2023.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

Prihvaća se revizija tuženice, preinačuju se presuda Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-266/2020-2 od 28. lipnja 2021. i presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1037/2019-13 od 12. prosinca 2019., te sudi:

 

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

 

"1. Tužena Republika Hrvatska, Z., dužna je tužitelju M. R., ..., S., OIB ..., isplatiti u roku od 15 dana iznos od 18.978,69 kuna neto, uvećano za zakonsku zateznu kamatu do 31.07.2015. godine po stopi koja odgovara eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5% poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do isplate po stopi koja se a svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, i to:

 

- na iznos od 3.179,97 kuna tekućom od 01. siječnja 2014. godine pa do isplate

- na iznos od 3.030,32 kuna tekućom od 01. siječnja 2015. godine pa do isplate

- na iznos od 3.030,32 kuna tekućom od 01. siječnja 2016. godine pa do isplate

- na iznos od 3.027,04 kuna tekućom od 01. siječnja 2017. godine pa do isplate

- na iznos od 3.027,04 kuna tekućom od 01. siječnja 2018. godine pa do isplate

- na iznos od 3.684,00 kuna tekućom od 01. siječnja 2019. godine pa do isplate.

 

2. Nalaže se tuženiku da nadoknadi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 6.250,00 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, tekućom od dana 12. prosinca 2019. do isplate, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe."

 

II. Nalaže se tužitelju da tuženici naknadi troškove postupka u iznosu od 879,29 EUR-a (6.625,00 kn), u roku od 8 dana.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

 

"1. Tužena Republika Hrvatska, Z., dužna je tužitelju M. R., ..., S., OIB ..., isplatiti u roku od 15 dana iznos od 18.978,69 kuna neto, uvećano za zakonsku zateznu kamatu do 31.07.2015. godine po stopi koja odgovara eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5% poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do isplate po stopi koja se a svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, i to:

 

- na iznos od 3.179,97 kuna tekućom od 01. siječnja 2014. godine pa do isplate

- na iznos od 3.030,32 kuna tekućom od 01. siječnja 2015. godine pa do isplate

- na iznos od 3.030,32 kuna tekućom od 01. siječnja 2016. godine pa do isplate

- na iznos od 3.027,04 kuna tekućom od 01. siječnja 2017. godine pa do isplate

- na iznos od 3.027,04 kuna tekućom od 01. siječnja 2018. godine pa do isplate

- na iznos od 3.684,00 kuna tekućom od 01. siječnja 2019. godine pa do isplate.

 

2. Nalaže se tuženiku da nadoknadi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 6.250,00 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, tekućom od dana 12. prosinca 2019. do isplate, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe."

 

2. Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tuženice i potvrđena prvostupanjska presuda (st. I. izreke), te je odbijen zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka (st. II. izreke).

 

3. Rješenjem ovog suda broj Revd 5489/2021-2 od 7. rujna 2022. tuženici je dopušteno podnošenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-266/2020-2 od 28. lipnja 2021. zbog slijedećih pravnih pitanja:

 

"1) Je li tužitelj, s obzirom na opis poslova radnog mjesta koje obavlja, policijski službenik koji obavlja policijske poslove primjenom policijskih ovlasti isključivo u građanskom odijelu, a imajući pri tome u vidu čl. 3 i čl. 13. Zakona o policijskim poslovima i ovlastima ("Narodne novine" broj 76/09, 92/14) koji propisuje što su policijski poslove i koje su policijske ovlasti te Pravilnik o unutarnjem redu MUP-a u kojem je naveden opis poslova radnog mjesta tužitelja?

 

2) Može li tužitelj ostvariti pravo na građansko odijelo ako glavni ravnatelj policije nije odobrio popis policijskih službenika koji ostvaruju pravo na građansko odijelo, a imajući u vidu odredbu čl. 28. st. 5. Zakona o policiji ("Narodne novine" broj 34/11, 130/12, 89/14, 151/14, 33/15, 121/16) koji propisuju da će način i uvjete za ostvarivanje prava na građansko odijelo propisati ministar pravilnikom i čl. 2. i 3. Pravilnika o načinu i uvjetima za ostvarivanje prava policijskih službenika na građansko odijelo ("Narodne novine" br. 64/11) koji pripisuje način i uvjete za navedeno?"

 

4. Postupajući po navedenom dopuštenju tuženica protiv navedene presude podnijela je reviziju pozivom na odredbu čl. 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP) zbog materijalnopravnih pitanja zbog kojih je revizija dopuštena. Predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske prihvatiti reviziju, preinačiti nižestupanjske presude i tužbeni zahtjev odbiti u cijelosti, podredno drugostupanjsku presudu ukinuti i predmet vratiti na ponovni postupak. Tuženica je zatražila trošak revizije, kao i sastava prijedloga za dopuštenje revizije.

 

5. U odgovoru na reviziju tužitelj je osporio navode tuženice.

 

6. Revizija je osnovana.

 

7. Predmet spora je zahtjev za isplatu 18.978,69 kn (2.518,91 EUR-a) s pripadajućim zateznim kamatama na ime nabave građanskog odijela za utuženo razdoblje od 2013. do 2018.

 

8. Nižestupanjski sudovi su u postupku koji je prethodio reviziji utvrdili:

 

- da je tužitelj u zvanju samostalnog policijskog inspektora, policijski službenik Ministarstva unutarnjih poslova s danom 24. prosinca 2012. raspoređen u Ravnateljstvo policije, Centar za forenzična ispitivanja, istraživanje i vještačenje I. V. Služba kemijsko-fizikalnih i toksikoloških vještačenja na radno mjesto samostalni vještak za požare i eksplozije,

 

- da je tužitelj u utuženom razdoblju obavljao poslove svog radnog mjesta isključivo u građanskom odijelu,

 

- da tužitelj zadužuje policijsku značku i službenu iskaznicu,

 

- da u utuženom razdoblju tuženica nije isplatila tužitelju naknadu za nabavku građanskog odijela, a niti je on zadužio službenu odoru.

 

9. Na temelju navedenih utvrđenja prvostupanjski sud smatra da je tuženica dužna tužitelju isplatiti naknadu za građansko odijelo za utuženo razdoblje na temelju odredbe čl. 28. st. 1., 2., 4. i 5. Zakona o policiji ("Narodne novine", broj 34/2011, 130/2012, 89/2014, 151/2014, 33/2015 i 121/2016 – dalje: ZOP), čl. 2. i 3. Pravilnika o načinu i uvjetima za ostvarivanje prava policijskih službenika za građansko odijelo ("Narodne novine", broj 64/11 – dalje: Pravilnik) i čl. 13. Zakona o policijskim poslovima i ovlastima ("Narodne novine", broj 76/09 i 92/14 – dalje: ZPPO), slijedom čega prihvaća tužbeni zahtjev kao osnovan u visini koja nije sporna. Pritom drugostupanjski sud glede pozivanja tuženice na odluke Visokog upravnog suda Republike Hrvatske (broj Usž-1790/15-2 od 28. listopada 2015. i Usl-4699/13 od 22. siječnja 2015.) smatra da su u tom pravcu izneseni žalbeni navodi bez utjecaja na pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude.

 

10. Prema odredbi čl. 391. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP) u povodu revizije iz čl. 382. toga Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

 

11. U reviziji prema odredbi čl. 391. st. 3. ZPP stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih ih podnosi, uz određeno pozivanje na propise i druge izvore prava, a razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir.

 

12. Sporno je ima li tužitelj pravo na naknadu za nabavu građanskog odijela za utuženo razdoblje, s obzirom na poslove koje obavlja.

 

13. Pozivajući se na pogrešnu primjenu materijalnog prava iz čl. 13. ZPPO tuženica analizira sadržaj poslova policijskog službenika – vještaka (omaškom se u reviziji navodi za toksikološka vještačenja), jer prema utvrđenju nižestupanjskih sudova tužitelj je vještak za požare i eksplozije, a koje je tužitelj obavljao u utuženom razdoblju ističući da tužitelj ne obavlja nikakve policijske poslove, već poslove koji nisu policijski.

 

13.1. Uz navedeno ukazuje i na praksu Visokog upravnog suda Republike Hrvatske iz koje proizlazi kako "policijski službenici raspoređeni u Centru za forenzička ispitivanja, istraživanje i vještačenje I. V. prilikom obavljanja poslova svog radnog mjesta sukladno opisu poslova ne obavljaju poslove primjenom policijskih ovlasti na temelju Zakona o policijskim poslovima i ovlastima i ne ispunjavaju uvjete za ostvarivanje prava na građansko odijelo".

 

14. Pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova, ovaj sud ne može prihvatiti.

 

15. Odredbom čl. 28. st. 1. i 2. ZOP propisano je da policijski službenik zadužuje službenu značku, službenu iskaznicu, oružje i streljivo, službenu odoru, te drugu propisanu opremu. Iznimno, službenu odoru ne zadužuje policijski službenik koji poslove svog radnog mjesta obavlja isključivo u građanskom odijelu.

 

16. Odredbom čl. 28. st. 4. i 5. ZOP propisano je da pravo na građansko odijelo ima policijski službenik koji obavlja policijske poslove primjenom policijskih ovlasti, isključivo u građanskom odijelu, a način i uvjete za ostvarivanje prava propisat će ministar Pravilnikom.

 

17. Odredbom čl. 2. citiranog Pravilnika propisano je da pravo na građansko odijelo prema odredbama Zakona o policiji i Pravilnika, ima policijski službenik koji sukladno opisu poslova radnog mjesta, tijekom kalendarske godine obavlja policijske poslove primjenom policijskih ovlasti isključivo u građanskom odijelu.

 

18. Sukladno čl. 3. Pravilnika, popis policijskih službenika iz čl. 2. Pravilnika sastavlja se na temelju prijedloga nadležnih rukovoditelja, a odobrava ga glavni ravnatelj policije. Navedenim policijskim službenicima Ministarstvo unutarnjih poslova jednom godišnje osigurava pravo na građansko odijelo.

 

19. S obzirom da prema odredbi čl. 28. st. 5. ZOP način i uvjete za ostvarivanje prava na građansko odijelo propisuje ministar Pravilnikom, da je predmetnim Pravilnikom, koji je donio ministar u čl. 3. st. 1. izričito određeno da se popis policijskih službenika iz čl. 2. Pravilnika (a to su i policijski službenici koji sukladno opisu poslova radnog mjesta, tijekom kalendarske godine obavljaju poslove primjenom policijskih ovlasti isključivo u građanskom odijelu), sastavlja na temelju prijedloga nadležnih rukovoditelja, a odobrava ga glavni ravnatelj policije, tumačenjem domašaja i značenja odredbe čl. 28. st. 5. ZOP dolazi se do zaključka da tim odredbama nije propisan automatizam u priznavanju prava na građansko odijelo svim policijskim službenicima koji obavljaju policijske poslove i primjenjuju policijske ovlasti jer se prethodno mora utvrditi (što je uvjet) da se radi o policijskom službeniku koji sukladno opisu poslova radnog mjesta tijekom kalendarske godine obavlja policijske poslove primjenom policijskih ovlasti i isključivo u građanskom odijelu. Zato se i popis takvih policijskih službenika sastavlja na temelju prijedloga nadležnih rukovoditelja, a odobrava ga glavni ravnatelj policije. To znači da isključivo glavni ravnatelj policije određuje koji policijski službeni iz čl. 28. st. 4. ZOP ima pravo na građansko odijelo, te se, prema pravnom shvaćanju ovog suda o navedenom pravu ne može raspravljati kao o prethodnom pitanju u smislu čl. 12. ZPP.

 

20. Stoga je pogrešno shvaćanje nižestupanjskih sudova prema kojem tužitelj ima pravo na građansko odijelo temeljem samog zakona budući je odobrenje popisa policijskih službenika koji imaju pravo na građansko odijelo uvjet za priznavanje i ostvarivanje navedenog prava.

 

21. S obzirom da tužitelj tijekom postupka pred nižestupanjskim sudovima i ne tvrdi da je stavljen na takav popis, očito je da glavni ravnatelj policije ne smatra da poslovi koje konkretno obavlja tužitelj predstavljaju policijske poslove u smislu čl. 28. st. 4. ZOP, slijedom čega tužitelju ne pripada pravo na građansko odijelo (tako i ovaj sud u Rev 580/2021-2 od 20. srpnja 2021. i Rev 233/2021-2 od 25. svibnja 2021.).

 

22. Budući da su slijedom iznesenog nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su unatoč činjenici da o pravu tužitelja na troškove nabave građanskog odijela nije odlučeno u upravnom postupku istom dosudili te troškove, valjalo je na temelju čl. 395. st. 1. ZPP preinačiti obje nižestupanjske presude i tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan.

 

23. Kako je preinačenjem presude izmijenjen uspjeh stranaka u parnici valjalo je na temelju čl. 166. st. 2., čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP preinačiti i odluku o troškovima postupka i tuženici dosuditi troškove prvostupanjskog postupka sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/2012, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22 - dalje: OT) prema vrijednosti predmeta spora (18.978,69 kn) i to trošak odgovora na tužbu u iznosu od 1.000,00 kn, trošak zastupanja na ročištima od 3. rujna 2019. i 3. prosinca 2019. po 1.000,00 kn za svako ročište, te trošak ročišta za objavu u iznosu od 500,00 kn (464,53 EUR-a).

 

Tuženici pripada i trošak sastava žalbe u iznosu od 1.250,00 kn (165,90 EUR-a) te trošak sastava revizije u iznosu od 1.875,00 kn (248,86 EUR-a).

 

Tuženici nije priznat trošak podneska od 9. srpnja 2019. sukladno odredbi čl. 155. st. 1. ZPP, kao ni trošak sastava prijedloga za dopuštenje revizije sukladno odredbi čl. 164. st. 3. ZPP.

 

Dakle tuženici je priznat trošak u ukupnom iznosu od 6.625,00 kn (879,29 EUR-a).

 

Temeljem odredbi Zakona o uvođenju EUR-a kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine", broj 57/22 i 88/22) ovaj sud je dvojno iskazao iznose, uz primjenu fiksnog  tečaja konverzije i sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz ovoga Zakona (1 EUR = 7,53450 kuna).

 

Zagreb, 1. veljače 2023.